Piše: Damir Hadžić
Okupacija 1878. nije za Bošnjake predstavljala samo prostu smjenu vlasti nego jedan izuzetno složen povijesni izazov. Došlo je do političkog i državnopravnog razdvajanja Bošnjaka u BiH od onih koji su ostali pod osmanskom vlašću (Sandžak, Plav, Gusinje, Mitrovica itd.). To je dovelo do njihovog različitog ekonomskog, društvenog i političkog razvitka tokom narednih decenija. Za Bošnjake u BiH okupacija je značila civilizacijski preokret od islamske kulture ka evropskom načinu života, što nije bilo nimalo jednostavno. Prilagođavanje novoj civilizaciji i usvajanje njenih kulturnih kodova tekli su bolno i sporo. Prvu deceniju-dvije nakon okupacije među Bošnjacima gotovo da nema nekih vidljivih društveno-političkih kretanja. Neke političke akcije pokreće austrougarska uprava, koja nastoji od vodećih Bošnjaka iznuditi izjave lojalnosti i vjerski i kulturno ih odvojiti od Carigrada. U tom sklopu diplomatskim i unutarpolitičkim akcijama i naporima nove uprave uspostavljena je 1882. islamska vjerska hijerarhija s reisul-ulemom i ulema-medžlisom na čelu. Izvršena je upravna i finansijska reforma vakufa, čija je uprava povjerena Zemaljskoj vakufskoj komisiji, pod kontrolom posebnog vladinog komesara. Istovremeno su uspostavljeni državni šerijatski sudovi, nadležni za bračne, nasljednopravne i vakufske poslove Bošnjaka.
U samom bošnjačkom narodu tog doba ekonomsko-socijalna kretanja uglavnom se očituju u pokretu iseljavanja u Tursku. Osnovni je uzrok iseljavanja nagli prelazak s naturalne na novčanu privredu, što je mnoge kategorije bošnjačkog stanovništva dovelo u težak ekonomski položaj. Računa se da se tokom 40 godina austrougarske uprave iselilo iz Bosne oko 150.000 do 200.000 Bošnjaka. Uslijed velikog iseljavanja, udio Bošnjaka u stanovništvu Bosne stalno se smanjivao. Prema prvom austrougarskom popisu iz 1879, živjelo je u BiH 448.613 Bošnjaka, tj. 38,73 posto njenog stanovništva. Taj je postotak do 1910. spao na 32,25 posto, odnosno tada je u BiH živjelo 612.137 Bošnjaka. Od tog ukupnog broja Bošnjaka, 76,93 posto ili 470.912 živjelo je na selu, a ostali su činili bošnjačko gradsko stanovništvo. Svoje nezadovoljstvo austrougarskom upravom Bošnjaci su izražavali i na druge načine (npr. učešćem zajedno sa Srbima u hercegovačkom ustanku 1882. protiv uvođenja vojne obaveze). Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 19. stoljeća javljaju se prvi organizirani začeci evropeizacije i kulturnog preporoda u Bošnjaka. Začetnik ovog kulturnog pokreta bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je radi toga prije 130 godina (1891) pokrenuo list Bošnjak.
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak
Bošnjački kulturni preporod polazio je od potrebe da se u narodu razbudi i učvrsti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi približavanja Zapadu, ali uz istovremeno očuvanje islamske kulture kao jedne od bitnih komponenti bošnjačkog narodnog bića. Na toj osnovi se postepeno oblikuje moderna muslimanska inteligencija, čiji predstavnici pokreću i dalje vode kulturne poduhvate u narodu. Ta struja bošnjačke politike u BiH odnosila se uglavnom lojalno prema austrougarskoj vlasti kao nosiocu nove evropske civilizacije koju Bošnjaci i sami trebaju prihvatiti.
Bošnjački kulturni preporod stvoren je na osnovi narodnog jezika i stvaralaštva, narodnih zavičajnih vrijednosti, napuštanjem orijentalnih jezika i arebičkog pisma kao književnog izraza, a bošnjačka književnost nastavila je prirodan put emancipacije duha. Dakle, prvi izrazit predstavnik ovog stilsko-idejnog prijelaza bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji predstavlja spoj prosvjetiteljstva i romantizma, a svojim zbornicima Narodno blago (1887) i Istočno blago (I-II, 1896–1897), uz produženje književnih težnji iz osmanskog razdoblja, postavlja folklorne i iskustvene zasnove za noviju bošnjačku književnost.
PRVI BROJ “BOŠNJAKA” IZAZVAO JE ŽESTOKE POLEMIKE
Prof. dr. Mustafa Imamović pisao je da su se u to vrijeme Bošnjaci teško mirili s idejom ravnopravnosti s ostalim stanovnicima Bosne. Srpska nacionalna ideja, naime, širena propagandom iz Srbije i Monarhije, bila je već prihvaćena kod ogromne većine pravoslavnog građanstva i seljaštva. Bez ikakvih potresa, i franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bošnjačku ideologiju, utoliko lakše što ova uopće nije imala korijena kod katoličkog seljaštva. Pravoslavno i katoličko stanovništvo u Bosni bilo je u većini doseljeno tokom XVIII i XIX stoljeća, pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale nikakve veze s bosanskom srednjovjekovnom državom. Zato su i nastojanja Austro-Ugarske da oživi interkonfesionalno bošnjaštvo kao nacionalnu ideologiju historijski bila unaprijed osuđena na neuspjeh. Isto kao što je osuđen na potpuni neuspjeh i aktuelni pokušaj dijela zabludjele bošnjačke elite da u 21. stoljeću uvjerava Hrvate i Srbe u postojanje bosanske nacije koja bi trebala biti neki nadsistem etničkom izjašnjavanju Srba i Hrvata. Svoja zapažanja o tim zabludama, koje su na koncu morale biti napuštene, meritorno je opisao prof. dr. Imamović, a koja očito nisu pažljivo čitali neki bošnjački intelektualci pa na štetu bošnjačkog naroda ponavljaju greške koje su nadiđene i apsolvirane prije više od 130 godina.
Naime, u unutrašnjem životu zemlje bošnjaštvo je jasno došlo do izražaja kada je sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak pokrenuo list Bošnjak, čija su pojava i pisanje izazvali žučne polemike u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. U zahtjevu kojim je molio Zemaljsku vladu da mu dopusti izdavanje novina Kapetanović je naveo da se “srpska i hrvatska štampa sa svom žestinom i u duhu svojih nacionalnih tendencija bori da direktno pridobije bošnjački elemenat”, dok će njegov list “braniti čisto otadžbinsko, tj. bosansko osjećanje”. Navodeći ovaj zahtjev, Zemaljska vlada je 6. IV 1891. preporučila Zajedničkom ministarstvu da odobri Kapetanoviću izdavanje lista, utoliko prije što njegova ličnost “pruža sve garantije za korektno i lojalno držanje novina prema našoj upravi i državnoj ideji”. Pored toga, Vlada preporučuje list i zato što “duhovni razvitak, koji mladu muslimansku generaciju mijenja pod sadašnjim uslovima, iziskuje s jedne strane potrebu za novinskom lektirom, a s druge strane i za organom u kojem bi se muslimani mogli literarno ogledati”.
Prvi broj Bošnjaka izišao je 2. VII 1891. godine. Vlasnici i izdavači bili su Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, a potom Jusuf-beg Filipović i njegov sin Ešref Filipović. Program lista, objavljen u ovom broju, bio je dosta uopšten i više je naglašavao muslimansku misao nego bošnjaštvo, primjećuje prof. dr. Imamović. Stav o nacionalnom pitanju Bosne i Hercegovine iznio je list kroz čuvenu pjesmu Bošnjaku, koju je napisao S. B. (Safvet-beg Bašagić), tada đak gimnazije: Znaš Bošnjače, nije davno bilo, / Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta / Kad u našoj Bosni ponositoj / I junačkoj zemlji Hercegovoj / Od Trebinja do Brodskijeh vrata / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroza svoje hire / Oba stranca ko u svome šire. / […] / Oba su nas gosta saletila / Da nam otmu najsvetije blago / Naše ime ponosno i drago.
Srpska i hrvatska štampa oštro je napala Bašagićevu pjesmu i stav Bošnjaka. Tim povodom Bošnjak je pisao da “do okupacije nije bilo ni traga ovdje tom novoskovanom srpstvu i hrvatstvu” te da se “to tek u novije doba razmahalo i sve novine s obje strane stalno o tome pišu, a glavna je tačka oko koje se kreće ta cijela polemika mi muhamedovci”. Na pojavu i pisanje Bošnjaka čuđenjem i ljutnjom reagirala je već 30. 7. 1891. Bosanska vila. List se čudio da se stvara neki novi narod slavenski pod bošnjačkim imenom, a jezik se zove bosanskim, jer, prema njihovom tumačenju, u Bosni je živio samo jedan narod podijeljen u tri vjere – Srbi.
Na hrvatskoj strani zagrebački Obzor 24. 12. 1891. piše da se Bošnjaci imenuju po zemlji, kao što su Dalmatinci po zemlji Dalmatinci. Tvrdili su da bošnjaštvo nije narodnost jer nje nema kao što nema dalmatinske. No Obzor ipak ima blaži stav od srpskog lista pa ustvrđuje da se “mi se po vjeri dijelimo: katolici su Hrvati, pravoslavni su Srbi, a Muhamedanci su Bošnjaci”. Pitanje naziva jezika izazvalo je najžučnije rasprave. Prema Imamovićevom istraživanju, i srpska i hrvatska štampa žestoko je reagirala na upotrebu naziva bosanski jezik. Bošnjak je tvrdio da su Srbi i Hrvati za osnovu svog književnog jezika uzeli bosanski jezik, ali su ga jedni nazvali srpskim, a drugi hrvatskim. No, upotrebu naziva bosanski jezik podržao je i svjetski čuveni filolog i profesor Bečkog univerziteta Vatroslav Jagić u Carevinskom vijeću (austrijskom parlamentu) 1896. godine. Bošnjak je 16. 7. 1896. u cijelosti prenio i podržao ovo Jagićevo izlaganje. Jagić je istakao da bi u slučaju upotrebe naziva srpski ili hrvatski, ili srpsko–hrvatski, došlo do spora između Srba i Hrvata čija će oznaka doći na prvo mjesto.
BOŠNJAŠTVO BOŠNJACIMA
List Bošnjak nastojao je da pod bošnjaštvom okupi sve etničko-vjerske grupe u Bosni, ali na to nije bilo odziva od srpske i hrvatske strane. Objavljen je samo jedan anonimni članak nekog pravoslavca iz Bosanske krajine koji je podržao pisanje lista Bošnjak. Kod katolika je bošnjaštvo zabilježeno još i 1906. godine, kada je u Kupresu osnovana Bosanska čitaonica, a neki Bošnjak-katolik zalagao se za „“bratsku slogu” pod zajedničkim i za sve opravdanim bosanskim imenom, o čemu je Bošnjak pisao 3. i 17. 5. 1906. godine.
No vodstvo lista uskoro je shvatilo da je pod bošnjaštvom nemoguće ujediniti sve etničke grupe u Bosni i Hercegovini pa se nakon nekoliko mjeseci pokušaja urednikovanja općebosanskim listom povratilo na program iznijet u prvom broju, kada se list čitaocima predstavio isključivo kao muslimansko glasilo. List je doduše insistirao na bošnjačkoj nacionalnoj identifikaciji muslimana, ali to niukoliko nije utjecalo na njegov ekskluzivno muslimanski karakter, pisao je prof. dr. Imamović.
Isticanjem bošnjaštva nasuprot srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj ideji u Bosni i Hercegovini, ovaj list bio je specifičan izraz osjećanja narodne posebnosti Bošnjaka. Imamović tvrdi da bi bilo pogrešno misliti da su Kállayeva politika i djelatnost Bošnjaka politički bili beznačajni. Sve do sredine devedesetih godina, tačnije do početka srpske i bošnjačke borbe za vjersku autonomiju (1896, odnosno 1899), predstavljalo je bošnjaštvo izvjesnu potencijalnu mogućnost suprotstavljanja pojedinim nacionalnim pokretima. To se vidi i po tome što je Bošnjak često i oštro kritiziran, a poznato je da u politici neko najviše napada onu koncepciju koja je najraširenija i po njegove vlastite interese najopasnija. Posljednje svoje velike polemike Bošnjak je vodio krajem zadnje decenije 19. stoljeća. Utjecaj i značaj Bošnjaka, koji je uz sebe uspio sakupiti značaj broj muslimanske inteligencije, počeo je da slabi već od 1895, mada će on sve do 1906. ostati jedini bošnjački politički list.
Pod pritiskom srpskog i hrvatskog političkog pokreta, Zemaljska vlada je konačno 4. 10. 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve organe vlasti da se zemaljski jezik ima svuda službeno nazivati “srpsko–hrvatski”. Time je zvanično ukinut naziv bosanski jezik. Ukidanjem naziva bosanski jezik Austro–Ugarska je učinila samo posljednji korak u napuštanju politike interkonfesionalnog bošnjaštva, koja je već mnogo ranije pretrpjela neuspjeh i u koju ni Kállay nije izgleda nikad iskreno vjerovao. Prof. dr. Imamović upozorava da se bošnjaštvo može posmatrati i kao mogućnost da se prevaziđe konfesionalna sadržina nacije u Bosni i Hercegovini, ali da mu ni jedan od nosilaca bošnjaštva u suštini nije davao ovo značenje. I kod lista Bošnjak u početku to šire značenje bošnjaštva više je privid i odraz zvanične austrijske politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bošnjak, i pored njegove uske društvene pozicije, bošnjaštvo je, prije svega, mogućnost nacionalne samoidentifikacije muslimana i isključivo sredstvo odbrane njihove posebnosti. Tokom svih dvadeset godina svog izlaženja i djelovanja Bošnjak smatra Bošnjake nacionalnom posebnošću, iako se često kolebao između bošnjačkog i muslimanskog imena. Bez obzira na stvarne ciljeve Kállaya, kao vrhovnog eksponenta austrougarske uprave, bošnjaštvo je u prvih 20 godina okupacije u suštini odigralo ovu historijsku ulogu u Bosni i Hercegovini.
No prof. dr. Munib Maglajlić u jednom je svom eseju otkrio zamku u koju su Bošnjaci upali. Naime, ponuđeno bošnjaštvo/bosanstvo, kao spasonosno rješenje za ublažavanje narastajućih nacionalističkih pritisaka, nije, dakle, bilo prihvaćeno od onih kojima je bilo nuđeno (Srba i Hrvata) i bilo je ustvari grubo odbačeno. Paradoksalan, ali logičan učinak ove prakse ogleda se u pojavi da su se od bošnjačkog “imena i pridjeva” udaljili i oni kojima je to historijski i praktično pripadalo – Bošnjaci, koji su pod vjersko kao etničko ime – Musliman – utekli ne samo zato što im je njihovo narodno ime bilo za neko vrijeme otuđeno i korišteno u političke svrhe nego dodatno i zato što su uvidjeli da se svojatanju i asimilaciji od strane bosanskih Srba, kao pravoslavaca, te bosanskih Hrvata, kao katolika, mogu uspješno oduprijeti istrajavanjem na vjerskom razlikovanju, tj. ističući da su pripadnici islamske vjere – muslimani.
Dr. Maglajlić je pisao da su u decenijama koje su uslijedile Srbi i Hrvati u Bosni povezivali bošnjaštvo – bez krivice Bošnjaka za to – s unitarističkim nastojanjima, čijim su se žrtvama unaprijed osjećali. Sve izneseno utjecalo je s vremenom na stjecanje omraženosti uz bošnjaštvo, što je u nacionalističkoj historiografiji za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i kasnije Kraljevine Jugoslavije svjesno podržavano, jer se na taj način pospješivao u Bošnjaka proces zaborava narodnog imena. Tako se dogodilo da Bošnjaci, u vrijeme nacionalnih i nacionalističkih previranja krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, nisu posegnuli za svojim historijskim imenom, kada im je uz državnu zaštitu omogućeno da se na popisu stanovništva izjasne kao zaseban narod, nego su se zadovoljili s odranije stečenim vjerskim kao etničkim imenom (Musliman).
Uvodnik prvog broja
(2. 7. 1891)
“BOŠNJAK” VAS ČEKA VAZDA RAŠIRENIH RUKU, DA VAS PRIMI U BRATSKI ZAGRLJAJ
Cijeli svijet znade, da mi Muslimani sačinjavamo glavni din naroda Bosne i Hercegovine. Evropejski narodi, koji danas svojim znanjem i visokim stepenom civilizacije, na kojem se nalaze, kroje svim ostalim narodima sudbinu sadašnjosti i budućnosti, imadn raznih predrasuda o nama. Neki nas drže za divljake, neki za surov elemenat, koji se civilizirati ne može, a neki dapače vele, da moramo seliti u azijske pustare i da nam valja ostaviti našu otadžbinu i naše zemljište, koje je puno zlata i dragog kamenja. — kome? ni sami ne znamo, niti nam znadu dati odgovor na to oni zanešenjaci, koji takovo mnijenje zastupaju. (…)
Do prije kratkog vakta mi ne imasmo ni kada, ni prilike, da kalemom u ruci pokažemo tim ljudima iz civilizovanih naroda, što smo mi, kakvim nas je plemenitim svojstvima dragi Allah obdario i kakvim smo vjerskim odredbama najsvetijeg šerijata hak Nebija odgojeni, pak da im začepimo pakosna usta i slomimo pristrana pera, iznoseći pred cijeli svijet nepobitne faktove, proti kojima nijesu u stanju stati, pa da su im pera čvršća od čuskije, a oštrija od dimiskije.
Najnovije pako doba, u kojem je nama pripalo, da se sami branimo i civilizovanom svijetu predstavimo, haman propustismo u drijemanju. Ne ćemo reći, da je ovo drijemanje san gafleta. ali moramo svakako priznati, da je to vrijeme na žalost prošlo, a da se nije upotrijebilo na našu korist, na odbranu našu protiv ovakijeh navala i kleveta. Mi ostadosmo do sada hladni prema svim podvalama i iftirama, ostadosmo nepomični, držasmo se u svemu i svačemu starih navika, mrzismo bez razlike svaku novost, kojoj se navukli bili nijesmo; negdje ne umjedosmo, a negdje ne htjedosmo prigrliti hajirli i fajideli reforama, koje bi nas i umno i stvarno na viši stepen podići mogle.
Mi biva stojimo i dan danas posve na starom i mislimo po starom, a to kao da je došlo od toga, što smo strašljivi i neodlučni i što ne znamo pravo prosuditi, što je fajideli, a što li zararli, pa se povodimo za krivo shvaćenim smislom naše poslovice: “Pleti kotac kao otac”. Mi ne ćemo da znamo, da nam djedovi ostaviše ovaj nasihat da ih slijedimo u čistoći vjere, ljubavi prema otadžbini i svom rodu, u kratko u svemu, što je krijeposno, pametno i istinito. Ta oni nam ostaviše za nove izume i za one stvari, koje oni shvatiti i znati nijesu mogli, drugi amanet po kojem se u takim prilikama vladati moramo. Ovaj amanet, koji je za nas sada zlata vrijedan, znamo svaki, a to je: “Treba zasut pa samljet”, ili “Valja poskočit pa dokučit”. Mislimo, da smo ovim dokazali, da nam se treba prenuti iz drijemanja, te početi ozbiljnije i ustrajnije raditi za unapregjenje svoje, jer ako se sami za to ne pobrinemo, a ko će drugi?
Bog zna, nama leži na srcu dobro otadžbine i mile braće povrh svega ostaloga, pa nas vazda pecijaše na duši, da se za to iz naše sredine rijetko ko valjano zauzimlje. Znajuć dobro, da je i naša dužnost, kao i svakog drugog, pomoći svome bližnjemu onoliko, koliko od ruke ide. odlučismo pokrenuti list, akoprem ne osjećamo potpune sposobnosti i dovoljne spreme za tako poduzeće.
Mi i ne pokrećemo “Bošnjaka”, da sami sobom svim dužnostima udovoljimo; mi tek odlučismo, da stvorimo zemljište, na kojem bi mogao svaki pojedini Bošnjak raditi i istaći ono, što je na korist i obranu našu. Pravo su kazali naši stari: “Jedan čovjek jedno zna, a svi ljudi sve znaju”, a svako je dužan kao i mi, da kaže svoje misli i da upotrijebi svoje znanje, ako ono služi za blagostanje i unapregjenje njegove braće. Svaki je dužan naći se u nevolji svome bratu i kazati mu pravi put, po kojem će doći svojem makšadu — cilju. Kada dakle nas više složno i bratski poradimo na tom polju, to će se moći i više stvarati, jer se veli: “Što više jaja, gušća je čorba”. Mi odlučno stupamo pred svijet, puni nade i uvjerenja, da ćemo u poduzeću uspjeti, ako nas mila braća dobru ukrote i svojski prigrle. Eto u takom uvjerenju šaljemo „Bošnjaka” u prostrani svijet, a dodajemo odmah program, po kojem će naš list razvijati svoj rad. Da utvrgjuje u narodu vjeru i pouzdanje u jedinog Boga i i njeguje poštenje i milovanje megju braćom, kao što nam i hak pejgamber zapovijeda sa premudrom zapovijedi: Resul hik meti me hafe ti llabi, što znači: “Glava mudrosti je strah od Boga”. (…)
Sad za kalem ili za pero, mila braćo Bošnjaci! Vrijeme je, da se prenemo iza sna i da se stavimo na branik naših prava i interesa. Slomimo krila klevetnicima i onim prividnim prijateljima, koji hoće da nas na tanak led navedu. Pokažimo im, da smo ljudi štovanja vrijedni, kao što su i naši djedovi bili. Stari Bošnjak nije se nikad povodio za drugim, vazda je svijestan bio sebe i drugim prednjačio i predvodio ih, pa treba da i mi ostanemo vjerni potomci naših Sokolovića, Opukovića i Herceg Ahmed paše. Oni su u svojem vaktu branili svoj dom nadžakom i bistrim razumom, a nama je donijelo vrijeme, da sebe branimo i svoj obraz osvjetlamo pismom i naukom. Dakle na postao, mila braćo dične Bosne i kršne Hercegovine. “Bošnjak” vas čeka vazda raširenih ruku, da vas primi u bratski zagrljaj. Krećimo naprijed u svim granama kulture, puni pouzdanja i uvjerenja, da nas čeka sjajna budućnost, koju nam zajamčuje naš prirogjeni karakter i položaj, i naša starina. Prvi i drugi broj našega lista šaljemo i onoj odličnijoj i nami poznatoj gospodi, kako u Sarajevu, tako i u vilajetu, koja se još na list predbrojila nijesu, nadajući se, da će svaki “Bošnjaka” rado primiti, kao što smo to i u oglasu najavili.
Riza-beg Kapetanović (2.7.1891, broj 1)
POZDRAV “BOŠNJAKU”
O, Bošnjače, zdravo, zdravo!
Iza dugog sna se preno,
U stotinu dobrih časa
Na hajirli put se kreno.
U bijeli svijet igješ,
Da pozdraviš braću milu,
Da pozdraviš ispred sviju
Našeg slavnog roda vilu.
Pozdravi ju, nek’ prihvati
Svoje gusle javorove,
Glasovito nek zapjeva,
Neka braću nam pozove.
Da se jednoč već probude,
Da se iz sna teškog prenu,
Da na noge lahke skoče,
Na poso se neka krenu.
Nek nam rod se mili diže,
Od ničega nek ne preda,
Slobodnijem jednoč okom
Po svijetu nek pogleda.
O Bošnjače, hrabri sinče,
Pradjedova ti se sjeti,
Preko brda i dolina
Brže svojoj braći leti.
Nemarnosti nek se kane
A za pero nek’ se late,
Neka mila domovina
Ko rumena ruža cvate.
Vrijeme je, da progleda
U tmini je dosta bila,
Vrijeme je, da raširi
Stare slave svoja krila.
Kud god išo i brodio
Svud, sokole, sretno prošo,
Ko što su ti i djedovi,
— Brzo staroj slavi došo!
Na polazku sada s’ Bogom!
Sretno pošo, brate mili,
Pod nogama dušmani ti
Kao konjma čavli bili.
NAŠA OMLADINA TROŠI I PIJE BEZ KRAJA
(27. 8. 1891, broj 9)
Naša omladina ne shvaća svoje svete dužnosti. Ona se udaljila daleko od svog cilja, pa zabludila stranputicom, koja je vodi vječitoj propasti. U samome Sarajevu naćićeš puno mladića, koji nemaju nikakve korisne zabave ni zanimanja, već trate svoje zlatno vrijeme u besposlici. Naslijedili su imanja i gotovinu, koju su njihovi oci zaslužili krvavim znojem pa sad troše bez računa, troše i onoliko kolko ne mogu. Zimske dane provode u kafanama ili drugim mjestima, te ne samo da na igrama gube silan novac, nego sjedeći po vas dan u onom zagušljivom i pokvarenom vazduhu i dimu troše svoju mladost i kvare dragocjeno zdravlje. A čim se približi veče, nastane drugi život. Mladež se razigje po gostionama i mejhanama te nastavi pijančevanje do kasno doba noći. Tu se troši i pije bez kraja. S početka se to troši i pije umjereno, a čim im piće zavitla mozgom odmah i oni okrenu debeli kraj.
Sad pospu forinte u bezposlici kao karantani, a boce se redaju po stolu, pa ko se je god tu desio, samo neka pije. Kad se tako mladići valjano izopijaju, pa ako se prije toga još megju se junački ne potuku i ne dobiju konak u policiji, krenu u neko doba noći kući mjereći testu s desna i s lijeva. U tako žalosnom stanju jedva se dotetura svaki mladić svojoj kući, prevali se u postelju kao bez svijesti i prespava noć, ili bolje reći dan, u ludim snovima. Kad se opet digne, jadan i žalostan, glava puna mahmurluka, a tijelo sve dršće, nije sposoban za nikakav rad. A on šta će, već udri Jovo na novo kao i jučer. Traži rakiju, da razbija mahmurluk, pa onda u kafanu na igru, pa opet u gostionu ili u mejhanu. I tako ti naši mladići trate dan za danom, tako troše svoje dragocjeno vrijeme. A kad toplije sunce grane i otopi se snijeg, kad se livade zazelene i voćke okite beharom, onda se mladež kreće po teferičima, a ostavlja kafane i mejhane varoške. To se sada čine izleti po vrelu Bosne, po llidži po Kiseljaku i t. d. Ta da samo dogješ na Ilidžu, kojim bilo danom, a osobito petkom i nedjeljom, pa šta ćeš vidjeti? Medju ostalom svjetinom, padaju ti u oči naši mladići, koji se jatomice kupe u bašče pod zeleno drveće i traže zabavu samo u rakiji i drugome piću. Kad se tako mladići sakupe na teferiču i dočepaju se rakije, ne mogu se prije ostaviti, dok im se ne počme čitav svijet oko njiha kretati.
Kad se tako dotjeraju, onda nastane istom pravo njihovo veselje. Sad istom čuješ ne moralne pjesme i razgovore, a malo za tim nastane vika i svagja. Primakni se malo bliže kolu tih mladića, pa im zaviri u lice, vigjećeš, da su to sve mladići od 15-25 godina, mladići, koji još imadu vremena, da se poprave i koji su kadri, da što nauče. Čisto te u srcu zaboli, kad vidiš dječka od 15-16 godina, gdje se testom zavaljuje, ili ga vidiš, gdje se je od pjanosti gdje god strovalio, pa ne zna gdje mu je glava. Ali šta ćemo mi, kad oci i starješine, koji su pozvani u prvom redu, da to zapriječe, gledaju hladnokrvno, kako im se sinovi gube u raskošnim društvima i tope se u svojoj nesreći, kad gledaju mirne duše, kako im sinovi propadaju moralno i materijalno.
Roditelji i starješine trebalo bi, da rade iz svih sila, da svoju djecu izbave iz te pokvarenosti te da ih okrenu na pravi put dok je još vremena. Ali ovdje moramo da prigovorimo i nekim očevima, koji su razmazili svoje sinove i daju im i sami povoda, da krenu stranputicom. Vodajući svoje sinove po teferičima u raskošna društva, gdje se samo pije i vode ne moralni rasgovori, oslagjuju svojoj djeci taj život i čim se dočepa novaca, počme, naravno je, taki život i provoditi. Još moramo, da istaknemo jednu vrlo žalosnu pojavu, a ta je: prekomjerno teferičovanje našeg ženskinja po javnim mjestima, kao po llidži i vrelu Bosne. O tome ne ćemo ovaj put da govorimo opširnije, nego krivimo i u tom pogledu domaćine, koji dopuštaju, da im ženskinje, svojom raskošju, nanose sramotu. Ovoliko za sad, a drugi put ćemo biti oštriji, te ne ćemo štediti nikoga.
Zihnija
NE DAJMO SE!
(3. 12. 1891, broj 23)
U Mostaru, 28. novembra 1891.
(…) Hrvatski novinari nazvaše nas glupim i neukim, da do nas još nije doprla zapadna kultura, jer još ne znamo za “veliku Hrvatsku” (!) i njezina prava. Mi smo dakle glupi s toga, jer se ne ćemo da priznamo Hrvatima! E! ali Božiji ljudi, kad je to ime za nas novo, jer ga u našoj Herceg-Bosni ne poznajemo a valaha nam ga ni povjest ne prepisuju, jer ako zavirimo u pravu povjesnicu, uvjerićemo se, da zbilja mi imamo potpuno pravo zvati se “Bošnjacima”, dočim po onoj Lindner-ovoj ne treba nam tog ni tražit u povjesti, nego u narodnoj svijesti, jer on veli: “Passive Volker sind ausgestrichen aus den Biichern der Geschichte” – znači: Pasivni narodi isključeni su iz povjesnice. Dakle po toj bi morali istinu tražiti u samom narodu i njegovoj svijesti, te mu ono ime prepisivati, kojeg je svjestan i koje osjeća; svako drugo nastojanje bilo bi uzaludno, da mu metneš u glavu koje drugo ime, jer veli franceski naučenjak Lamartine: “Le peuple ne comprend que ce qužil sent”. (Narod ne razumije neg ono, što osjeća.) (…)
SVAČIJE POŠTUJMO, A SVOJIM SE DIČIMO
(10. 12. 1891, broj 24)
Pod ovim naslovom u članku, kojega smo napisali u 4. broju našega lista, kako rekosmo, da nijesmo Srbi niti Hrvati, već da ostajemo i na dalje Bošnjaci, ter Bošnjaci, kao što su nam i naši pradjedovi bili. Naš prijatelj Ivo i Jovo na to još višu graju podigoše, te nema ni srpskog niti hrvatskog glasila, u kojemu na nas ne napadaju, grde, ruže, i još nam neki u buduće prijete, što ne kabulimo njihovo ime primiti na se. Veli “Obzor”, “Narodni List”, “Crvena Hrvatska”: nema bosanskoga naroda, niti bosanske narodnosti. S druge strane “Srbobran”, “Bačvanin”, “Branik” i sva druga srpska glasila da ne samo Bosna i Hercegovina, već čak i Dubrovnik da je srpski grad, ter može biti da će brzo reći, i sami Rim da je srpski grad i da u njemu stanuje srpskog naroda neki ogranak. Jer njihova glavna lozinka tako glasi: Srbi svi i svuda!
Mi velimo i Ivi i Jovi: dragi naši prijatelji, ostavite nas u miru, mi možemo i u buduće biti dobri prijatelji, ako ostanemo i na dalje ovo, što smo vazda bili. Za ljubav drugoga veoma je mučno, gorko, a i sramota bi bila, promijeniti svoju narodnost i drugim se imenom nazvati, nego što su nam se naši stari nazivali. Mi smo i prvo kazali: svakom svoje, pa mirna Bosna. Da nam je bilo upitati Husein kapetana Gradačevića, zmaja od Bosne, kada je sa Osmanlijama zametnuo kavgu, oli se bori za srpsko oli za hrvatsko pravo i narodnost, mislimo sigurno da bi odgovorio: “Ne vala, ni za jedno ni za drugo, nego samo za svoju braću i za pravo svoje domovine Bosne ponosne.” (…)
Vele Srbi za glasovitog velikog vezira Sokolovića Mehmed pašu, da je bio Srbin, a pišu Hrvati, da je bio “glasoviti Hrvat”. Dakle nije mogao biti oboje, za to trebalo bi, da imadu pravo Srbi oli Hrvati, pa s toga velimo, da ni jedan u tom pogledu pravo ne govori, već ih na to vodi vjerski ili narodni fanatizam, jer kad bi pravo i bespristrano sudili, rekli biše kao što je svemu svijetu poznato, da je bio Sokolović pravi Bošnjak i bosanski sin, koji je u svojoj domovini vječni spomen ostavio, kao višegradsku ćupriju i druge mnogobrojne zgrade u istoj okolici. Bilo je i Srba i Hrvata paša i velikih vezira, ali su se vazda zvali Hrvati svojim narodnim imenom, na primjer kao u pošljednje vrijeme što je bio Hrvat Omer paša toli glasoviti i tako megju narodom prozvati Kujudži Hrvat Mehmed paša, koji leži u posebnom turbetu u Carigradu. Nije tajao niko njegovo ime, nijesu ga zvali Bošnjakom, nego Hrvatom. A što se tiče Srba, buduć da je srpstvo skopčato s vjerom, bila bi uvrjeda, nazvati jednoga turskoga pašu Srbinom, zato nema običaja ni danas, nazvati jednoga muslomana Srbinom. Dakle kod Osmanlija zvao se Bošnjak Bošnjakom, a Hrvat Hrvatom, pa sve jedno, ma kako visoko se on popeo bio. Čuditi se i za Ali pašu Stočevića ili za glasovitog junaka Smailagu Čengića kako se ne preotimlje Ivo i Jovo za nje, Ivo da su Hrvati, a Jovo da su Srbi, a to znade i baba, koja sjedi u budžaku pokraj vatre, da nijesu niti jedno ni drugo. Za to veli narodna poslovica, “ako laže koza, ne laže rog”.
Mi mislimo, da današnji veliki Srbi oli Hrvati zamjeraju pokojnom Mažuraniću, što nije u svom eposu Čengić agi nazivao Smailagu Čengića Srbinom ili Hrvatom. Bože dragi, zar može kroz tako kratki zeman na vrijeme toliko uplivisati, da čovjek govori ono, što mu nije nikad otac ni pradjed ni u snu snio, a kamo li govorio. Opet velimo i molimo Ivu i Jovu, nek im nije hatur na nas, što svačije poštujemo, a svojim se dičimo. (Biće još)
MI MUHAMEDANCI I KULTURNI RAD
(27. 12. 1894, broj 52)
Piše nam jedan muhamedanac odavle: “Od nekoliko godina amo opaža se da mi Bošnjaci u svačem postepteno napredujemo, ali kad se uzme motriti iz bliza taj napredak, onda ćemo se na žalost uvjeriti da mi muhamedanci još nijesmo shvatili potpuno našega cilja, te se svi još i dan danas u neku ruku tugjimo i daljimo od kulturnog napretka. I ako smo od neko doba počeli shvaćati korist škole, te našu djecu u višem broju dajemo na nauke, to opet nije dosta i mi ne bismo smjeli ostati samo kod toga, jer škola i ako je prvo i najglavnije, to opet mi moramo i u drugijem granama nastojati, da ne zaostanemo iza našijeh sugragjana kršćana. Ali izgleda, kao da baš mi hoćemo da to njima prepustimo. Uzmimo na primjer slovoslagarstvo. Danas je jasno, da je štamparski rad naujgledniji, da je to jedan zanat, koji nikad ne će baciti pod noge onoga koji ga je izučio, i ne će mu dopustiti, da gladuje, pa jedan knjigotiskar, makar on bio i iz najnižeg sloja, ima prednost i ugled, kod svojih drugova. Naši hrišćani kao da su to i odavno shvatili pa odavna su i počeli svoju djecu, kako imućniji gazda, tako i prosti radenik, davati na izučanje knjigotiskarstva te danas u Sarajevu ima oko četrnaest slovoslagara izučenih i dva mašiniste osim djece, koja se podučavaju, te će danas sjutra stupiti u kolo izučenih radenika, dočim od nas muhamedanaca nema nego samo dva slagara, a ni jednog mladića na nauci. Pa zar to nije žalosno, kad uzmemo u obzir, da taj zanat nije ni u jednom pogledu škodljiv po naš sveti din i lijepu vjeru?”