65 GODINA OD SMRTI: Husaga Ćišić bio je lučonoša bošnjaštva i bosanske državnosti

Iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav jugoslavenske federacije, Husaga se oštro usprotivio tome što na grbu nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi označavala Bošnjake (muslimane) kao šestu jugoslavensku naciju, uz Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce. Husaga Ćišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s Milovanom Đilasom.

Piše: Istraživački tim „Novog glasa“

Husein Husaga Ćišić (1878.-1956.) iz Mostara jedan je od najistaknutijih bošnjačkih političara i intelektualaca XX. stoljeća, ličnost koja je dala nemjerljiv doprinos očuvanju i jačanju identiteta Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. U 2021. godini obilježavamo 65 godina od njegove smrti.

PRVI JAVNO POSTAVIO PITANJE PRIZNANJA BOŠNJAČKOG NARODA U JUGOSLAVIJI

Radi se o značajniku koji je u historiji ostao zapamćen po tome što je u Titovoj Jugoslaviji prvi javno progovorio i postavio pitanje priznanja bošnjačkog naroda. Naime, na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije 1946. godine podnio je amandman na Ustav FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove države.

Iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav jugoslavenske federacije, Husaga se oštro usprotivio tome što na grbu nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi označavala Bošnjake (muslimane) kao šestu jugoslavensku naciju, uz Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce.

Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Ćišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. godine uskratio svoj glas za Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U svom dopisu Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine Ćišić je sasvim jasno podcrtao nepravdu koja je nanešena Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu Bosna i Hercegovina bila zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba, a bez spominjanja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda.

Husein Husaga Ćišić sa suprugom

Husaga Ćišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s Milovanom Đilasom. O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokušaji, u različitim historijskim prigodama, da se Husein Husaga Ćišić vrbuje i prikloni bilo kojoj struji koja bi dovela do promjene njegovog principijelnog stava i mišljenja. Dr. Džaferbeg Kulenović, koji je u Pavelićevoj vladi bio “čovjek za muslimanska pitanja”, pokušao ga je pridobiti za NDH ali ga je Ćišić izbacio iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove. Također, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine nastojao pridobiti za stvar fašizma. Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Ćišić se oštro i hrabro odupirao.

KAKO JE GOVORIO HUSEIN HUSAGA ĆIŠIĆ

Godine 1927, u spomen Osmanu Đikiću, Husaga Ćišić je sljedećim riječima opisao bošnjački narodni karakter i profil:

“Jedna od najizrazitijih karakternih crta naših pređa, naših starih Bošnjana najstarijega, kao i starijega doba, bila je jedna vrst otmene netrpeljivosti prema svemu – što nije njihovo. – Ni samo vrijeme, ni sve one faze političkog života, kroz koje se, tijekom vremena, nevoljno promicahu nije dostajalo, da tu crtu u njihovu karakteru izmijeni. – Oni su uvijek ostajali i ostali dosljedni sami sebi. Razne siledžije, istina, uspijevale su da ih, od vremena na vrijeme, pritjeraju zidu i prisile u jednu ruku da zatvaraju svoja srca pred njima, da bi tako povučeni sami u sebe izdržali sve napasti napastnika do kraja i to – do svakoga kraja.”

Na konstituirajućoj sjednici Vakufsko-mearifskog sabora od 5. juna 1937. godine na prijedlog dr. Mehmeda Spahe, Husaga Ćišić je jednoglasno izabran za novog predsjednika tog sabora. Tom prilikom održao je govor više političkog, a manje vjerskog i prosvjetnog sadržaja. Nakon izraza zahvalnosti kruni i državnim zvaničnicima uputio je kraći panegirik u čast bošnjačkog vođe, nezamisliv u ranijim godinama:

“Ali svakako jedna od najprijatnijih mojih dužnosti jeste ta, što kao člana ovog visokog foruma mogu pozdraviti i našeg dragog vođu g. dr. Mehmeda Spahu. Naša radost je tim veća, što ga evo danas vidim u svojoj sredini kao našega druga, od čijeg autoriteta, sposobnosti i iskustva mi sa sigurnošću očekujemo najjaču potporu u našem odgovornom radu. Muslimani Kraljevine Jugoslavije – a specijalno sa ovog našeg područja – će pokoljenjima predavati ime tog našeg – muslimanskog – najistaknutijeg čovjeka zadnjih decenija, koji je kao vođa nas muslimana dostojno branio naše interese i svojom mudrom politikom vratio nam ono zašto su se Firdus, Džabić i ostali narodni prvaci prije dvadeset godina borili i što su ostvarili. Neka g. dr. Spahi bude najjača zahvalnost saznanje, da muslimanski elemenat u njemu gleda najdragocjeniji svoj kapital.”

Poslije rata pisao je o bošnjačkim žrtvama uloženim u izgradnju novog društvenog poretka, “u kojem neće biti povlašćenih i podvlašćenih elemenata, povlašćenih i podvlašćenih po otrcanim nacionalnim receptima patentiranih nacionalaca nego poretka u kojem će princip pune ravnopravnosti među ljudima dobre volje nehvaljeno doći do svoga izražaja.”

Ćišić je još 1929. napisao podužu raspravu pod nazivom “Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija”, no zbog kursa šestojanuarske diktature nije ju dao na uvid javnosti, pa mu, zbog nadolazećih ratnih neprilika, to nije pošlo za rukom niti 1940. godine, ali kada ju je doradio, Husaga kaže:

“Sve beogradske vlade u Jugoslaviji od oslobođenja do ujedinjenja, pa do potpunog njena kraha pod fašističkom okupacijom, u službi srpske nacionalne misli, nastojale su, svaka na svoj način, našoj užoj domovini Bosni oduzeti njenu individualnost i obesnažiti svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost. Po intencijama beogradskih vlastodržaca imalo se iz školskih udžbenika brisati svo štivo, koje je, direktno ili indirektno, podsjećalo na nekadašnju samostalnost bosansku, na njezin individualitet, pa bilo u kom obliku, jer ta sjećanja i same insinuacije na ta i takva sjećanja ni u kom pogledu nisu mogle konvenirati zdravoj ‘nacionalnoj misli’ koju sada propagira nacionalni Beograd. Okolnost, pak, da ta naša uža otadžbina stvarno predstavlja jednu posebnu etničku cjelinu među jugoslovenskim narodima i to da je ona u svom vjekovnom zasebnom životu stekla i vlastitu dušu, pa što više da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslovenskih zemalja, kao posebna administrativna jedinica po vlastitoj volji, nije im smetalo u njihovim nastojanjima jer su za ta nastojanja nalazili podrške i kod jednog dijela samih Bosanaca. Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina Bosna i Hercegovina, spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov. Odatle sukobi i odatle nevolje za sve one otadžbenike, koji se zanose tom i takvom nacionalnom ideologijom i konsekventno tome, koji mirne duše ne podnose da se na tako problematičan način proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine.”