Piše: Alem ef. Crnkić
Ramazan je deveti mjesec lunarnoga, muslimanskog kalendara, koji se računa prema mjesecu, a ne prema suncu. To znači da svake godine ramazan započinjemo 10 ili 11 dana ranije. Ramadanom su Arabljani nazivali najsušniji mjesec u kome zemlja ispuca i željno očekuje kišu. U izboru ovog mjeseca treba pročitati njegovu vjersku simboliku: u ramazanu je počelo i završilo objavljivanje Kur’ana – “blagoslovljene kiše s Visina“, u ramazanu duša, poput ispucale zemlje, očekuje da primi blagoslove posta, da ih upije u sebe i da se osvježi, da na svoj način ozeleni.
U ovom odabranom mjesecu mi muslimani, pored drugih, izvršavamo i jednu od pet temeljnih islamskih dužnosti – dužnost posta. Kur’anski termin za post je sawm, što znači mirovanje. Sa’im je ime drveta čije grane miruju kada ne puše vjetar. U toku ramazana ljudsko biće dragovoljno ulazi u stanje posebnog mirovanja, opuštanja i odmora. Ramazanski post je naređen muslimanima desetog mjeseca ša‘bana, druge godine po Hidžri (624.). Post kao znakovita duhovna institucija islamskog vjerovanja je propisana u Kur'anu: “O, vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, da biste bogobojazni bili.” (El-Bekare, 183).
Poznati mufessir (komentator Kur’a- na) Sejjid Qutb kada tumači ovaj ajet u svome tefsiru kaže: “Na taj način ukazuje se veliki cilj posta. To je bogobojaznost. Bogobojaznost koja se budi u srcima ljudi dok izvršavaju ovu obvezu, predajući se Allahu u želji da ostvare Njegovo zadovoljstvo. Bogobojaznost čuva srca ljudi da ne pokvare post čak ni smijehom u mislima. Oni kojima se Kur'an obraća znaju što znači bogobojaznost kod Allaha, znaju težinu bogobojaznosti. Bogobojaznost je cilj kome teže duše vjernika. Ovaj post je upravo i put koji vodi ka bogobojazno sti. Tekst Kur'ana uzdiže smisao bogobojaznosti pred očima vjernika, ukazuje na cilj i svjetlo do čega čovjek doseže putem posta.” (U okrilju Kur'ana, I, 81-82).
Čuveni učenjak Rešid Rida (Tefsiru'l-menar, II, 145) kada tumači riječi “le'alle- kum tetteqūn / da biste bogobojazni bili” kaže da upravo iz ovih riječi saznajemo razlog propisivanja posta i objašnjenje njegove najveće koristi i najviše mudrosti. Naime, post priprema postača za bogobojaznost prema Allahu dž.š., tako što postač ostavlja svoje dozvoljene i prirodne strasti potčinjavajući se naredbi Uzvišenoga Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi. Time on odgaja sebe da ostavi i zabranjene stvari te da bude strpljiv u njihovu nečinjenju. Stoga je Allahov Poslanik a.s., rekao: “Post je pola strpljivosti.” (Ibn Madže, Sunen, I, 555).
Imam-i Gazali u svom velikom kitabu tajnu posta objašnjava na slijedeći način: “Cilj posta je ukrašavanje jednom od osobina Uzvišenoga Allaha, tj. osobinom samedijjeta (‘Samodostatnosti’), i slijeđenje meleka u u obuzdavanju strasti, koliko je to moguće, jer su meleci bezgriješni. Čovjek se nalazi na stupnju iznad životinje jer posjeduje svojstvo razuma koji prosvjetljava put slamanja strasti, a na stupnju ispod meleka, jer ga strasti obuzimaju, i on se bori protiv njih. Kad god osoba utone, preda se strastima, padne u svijet najnižih bića i približi se položaju životinja. A kad god potčini strasti, izdigne se u viši svijet, svijet ‘ilijjūna, stupanj meleka. Meleci su bliski Allahu dž.š., pa tko ih slijedi i okiti se njihovim svojstvima bit će blizak dragome Bogu, poput meleka.” (Ihja’ ‘ulumi'd-din, II, 99-100).
Značaj i aspekti posta
Pored svog primarnog cilja – bogobojaznosti, kojeg uvijek i prije svega trebamo imati na umu, ramazanski post ima i druge svoje ciljeve, npr. socijalni, zdravstveni, ali i mnoge druge fizičke i psihičke koristi, o čemu bi se moglo naširoko govoriti. Ovdje ćemo se zakratko osvrnuti samo na socijalni i zdravstveni aspekt posta.
Postom čovjek najbolje spoznaje nevolju koja pogađa siromaha u pogledu gladi i neimaštine te mu ta spoznaja pobuđuje osjećaj suosjećanja i samilosti prema siromašnima. “Post podsjeća čovjeka na gladne stomake siromaha”, veli jedan muslimanski učenjak. Isto tako, postom se spoznaje veličina islamske jednakosti, jer i siromah i bogataš, pismen i nepismen, bijeli i crni, poste u jednom mjesecu i iftare se u istom vremenu. Dakle, post nas na znakovit način podsjeća na jednakost ljudi pred Uzvišenim Allahom i u nama budi osjećaj najvećeg humanizma kojeg samo vjera može podariti. Zato je u nekim hadisima mjesec ramazan nazvan “mjesecom suosjećanja sa drugima“.
Danas je svakome poznato da post pozitivno utječe na ljudsko zdravlje. Nalazi medicinskih stručnjaka to i potvrđuju. Nas muslimane tome je podučio najveći učitelj čovječanstva, naš Poslanik a.s., koji je rekao: “Postite, bit ćete zdravi.” (Tabera- ni, Ewsat, VIII, 174). Otuda post ne samo da ozdravljuje naše duše već i naša tijela.
Poznati imam Ibn Qajjim ovako objašnjava utjecaj posta na ljudsko zdravlje: “Post na zadivljujući način utječe na čuvanje tijela i unutarnje snage. Post štiti od pokvarenosti koje uzrokuju nevaljale materije, koje u slučaju da prevladaju u organizmu loše utječu na njega. On pogoduje uklanjanju loših materija koje narušavaju zdravlje. Post čuva zdravlje srca i drugih organa vraćajući mu ono što mu je oduzela požuda. To je jedan od najboljih načina da se bude bogobojazan.” (Zadu'l- me'ad, II, 29).
Post se, dakle, propisuje da bi u mjesecu ramazanu izvršili jednu vrstu provjere našeg duševnog zdravlja. I kao što se ljudsko tijelo izlaže raznim bolestima, tako i naša duša često rizikuje da oboli od nekih bolesti. Da se to ne bi dogodilo, post je preventiva za dušu da bi živjela svoj zdravi život. A duša može oboljeti isto kao i tijelo, od neizlječivih bolesti, ali i od onih koje su izlječive. Post je ibadet (bogoslužje). Post je čin snažne volje da se upravlja sobom. Post je radost života u vjeri. Post je smirenost duše i tijela u predanosti Bogu.
Dok postimo, u nama se izoštrava duhovno oko. Kao postači, mi dublje doživljavamo ljepotu egzistencije koju nam dariva Milostivi Bog. Kao postači, dok čekamo iftar, mi jasnije vidimo ljepotu Božijih blagodati. Dok postimo, mi u čaši vode i u jednom zalogaju hrane, kao na dlanu, vidimo Božiju milost. Dok postimo i čekamo iftar, mi se najvjerodostojnije osvjedočujemo u našu nemoć i egzistencijalnu ovisnost o našem Stvoritelju. Postiti znači susresti se sa Stvoriteljem u osjećanju stvorenosti. To duboko doživljeno osjećanje stvorenosti u nama, dok postimo, produbljuje osjećaj strahopoštovanja pred našim Stvoriteljem.
Postiti znači izabrati Božiju stranu i kazati svojim čulima i materijalnim izazovima NE u ime višeg cilja – u ime novog duhovnog rađanja, snažnoga duhovnog uzleta ka Svevišnjem:
– ako je vjera život srca, onda je ramazan vrijeme kada je život naših srca najintenzivniji,
– ako su vjerski obredi krv što venama teče, onda ta krv za vrijeme ramazana teče još brže,
– ako su samokontrola i samodisciplina temelj trajanja, onda se u ramazanu to trajanje (ummeta) na najjasniji način potvrđuje.
Post je univerzalna duhovna institucija koja je bila samo nastavak u epohi islama onoga što je bilo ozakonjeno u ranijim objavama, odnosno post je bio propisan i drugim narodima prije muslimana.
Post u judaizmu
Za Židove post je više od pukog ostavljanja jela i pića: u vrijeme posta nije dozvoljeno raditi, imati seksualne odnose, kupati se, kao i upotreba pomade i kožnih cipela. Post počinje specijalnom večernjom službom, poznatom kao Kol Nidre (Svi zavjeti), a službe u sinagogama traju od sljedećeg dana pa sve dok se post ne završi. Mnogo jevrejskih zajednica običavaju postiti večer uoči Nove godine, Rosh Hashanah. Pored Yom Kippura, postoje četiri redovna dana posta osnovana od strane židovske tradicije kako bi sačuvala sjećanja na razna tužna dešavanja koja su pogodila židovsku zajednicu tokom njihovog ropstva. Prema nekim komentatorima Talmuda, ti postovi su bili obavezni samo kada je nacija bila pod ugnjetavanjem, ali ne i kada je bilo mirno za Izrael. Sinagoga je opunomoćena da odredi dan posta u slučaju kada nesreća pogodi narod, poput kuge, gladi ili zle odluke koju ponekada donese vladar. Židovski postovi obično počinju kada se Sunce rađa, a završavaju se pojavom prvih zvijezda navečer (izuzetak je Yom Kippur koji traje od zalaska do zalaska Sunca). Preporučuje se da ljudi na dan posta daju milostinju, naročito da podijele hranu koja je potrebna za večeru (Jewish Encyclopedia).
Yom Kippur (Dan iskupljenja) je, prema Mojsijevom zakonu, jedini dan koji se mora ispostiti. Yom Kippur je dan za kog Židovi vjeruju da se u njemu određuje sudbina svih Židova. Taj je dan u židovskom kalendaru najsvečaniji i najvažniji jer uključuje kajanje od grijeha koji su počinjeni u prošloj godini, kao i traženje oprosta. Toga dana Židovi poste 25 sati – od zalaska Sunca prethodne noći sve do zalaska Sunca sljedeće noći.
Post u kršćanstvu
Iz propovjedi na Planini znamo da je Isus/Isa a.s. upućivao svoje najranije sljedbenike da poste. Jasno je da je način posta, kojeg je Isus predstavio, gotovo jednak postu židovske zajednice, jer ne postoji bilješka da je on bilo šta promijenio. Stoga, takav post mora biti apstinencija od hrane i pića. Zato je on govorio da se stavi ulje na glavu i da se opere lice da umor drugi ne bi primijetili. Danas mnogo kršćana, slijedeći crkvu, ne prakticira ovaj način posta: oni izbjegavaju jesti meso nekoliko dana ili u nekim slučajevima jedu samo jedan obrok dnevno kada poste. Dočim, zabrana za piće uopće ne postoji. Vjerovatno je to iz razloga što Novi zavjet ne daje nikakve detalje kako postiti. Uskršnji post, kojeg poste rimokatolici, anglicisti i neke posebne crkvene zajednice, je 40-dnevni period posta i pokajanja, povodeći se za primjerom Isusa Krista kada je u pustoši Judeje postio. Prva glavna komponenta uskršnjeg posta jeste naredba apstinencije koja se odnosi na sve koji su stariji od 14 godina. Za rimokatolike, apstinencija znači da se uopće ne jede meso, ali ne uključujući i ribu. Međutim, i kod njih isto tako postoji koncept “djelimične apstinencije“, što znači da se meso može jesti samo jednom dnevno.
U Bibliji na tri mjesta ljudi su postili po 40 dana. Prvi slučaj jeste kada je Mojsije primio Deset zapovjedi (Egzodus: 34-28). Sljedeći slučaj je kada je Elijah susreo Gospoda prije pomazanja Elishe (I Kraljevi: 19-8). Treći slučaj za takav post je kada je Isus bio u pustoši i kada je iskušavan od strane sotone (Matej: 4-2). U Bibliji postoji puno razloga za post. On se smatra djelom žrtvovanja koje kršćane podsjeća na Boga, pa preko posta, dok se tijelu brani raskoš, duh se jača.
Post u hinduizmu
Post u hinduizmu je uskraćivanje fizičkih potreba tijela radi postizanja duhovne koristi. Prema hindu spisima post pomaže prilagođavanje sa Apsolutom tako što se uspostavlja harmoničan odnos između tijela i duše. Post je propisan u svim Ekadasi danima. Ekadasi je sanskritska riječ koja označava 11. dan lunarne druge nedjelje, dva puta u mjesecu (Bowker, 173). Vedini spisi jako preporučuju potpuni post na Ekadasi dan (bez konzumiranja vode). Svaka osoba od 9 do 90 godina, bez obzira na kastu, spol ili neku materijalnu osnovu, treba taj dan ispostiti kako bi duhovno napredovala.
Zaključak
Samovoljno odricanje od hrane bio je obred duhovnog čišćenja u mnogim religijama. Kajanje, čišćenje, žaljenje, žrtvovanje i širenje znanja i snage, bili su neki aspekti posta koje su predočavale te religije.
Post u judaizmu, islamu i kršćanstvu ima svoje dodirne točke kao i različitosti. U judaizmu i islamu post se jednako definira kao potpuna apstinencija od jela, pića i drugih uživanja, dok je u kršćanstvu prisutna djelimična odnosno selektivna apstinencija od određene hrane. S druge strane, post u islamu i kršćanstvu ima jednak smisao i cilj: podsjećati čovjeka na Boga, afirmirati njegov duh i moralno ga uzdignuti te čovjeka naučiti da gospodari svojim strastima. Post u hinduizmu, kao i u islamu, želi postići balans tijela i duše.
U judaizmu kroz post se oživljava spomen i sjećanje na razna tužna dešavanja koja su pogodila židovsku zajednicu tokom njihovog ropstva, dok je u islamu preporučeno postiti Jevmu-ašuru, a to je dan kada su židovi izbavljeni iz faraonog ropstva iz Egipta. Poznata je predaja (hadis) u kojoj se navodi da su muslimani prije obaveznog ramazanskog posta postili zajedno sa židovima u Medini deset dana muharrema, prvog hidžretskog mjeseca u počast izbavljenja židova iz Egipta. I danas mnogobrojni muslimani prakticiraju ovaj sunnet (Muhammedovu a.s. preporuku).
