Piše: Avdo Huseinović
Kad pođete iz Sarajeva prema Zenici, negdje na dvadeset i nekom kilometru, u mjestu Podlugovi (opjevanom u jednom davnom hitu Zdravka Čolića), dočekaće vas raskrsnica na kojoj putokaz pokazuje da desno možete skrenuti za Brezu, malu bosansku rudarsku kasabu, udaljenu pet-šest kilometara od te raskrsnice. Ta Breza je poslije Drugog svjetskog rata bila centar svijeta, centar bivše nam Titine države. U toj Brezi rudnik mrkog uglja, a u rudniku blistao i Bosni slavu donio Alija.
Živa legenda i heroj socijalističkog rada
Za sve bosanske rudare postojao je samo jedan nedostižan uzor. Ime mu je bilo Alija Sirotanović. Otkako je Bosne, rudnika i rudara nikad u jednom danu sitniji čovjek od Alije u jamu nije ušao i istog dana veće ime od Alijinog iz jame nije izašlo. U vrijeme kad se ugalj zvao crnim zlatom, muška djeca srednje Bosne, na pitanje šta će biti kad porastu, odgovarala su: “Rudar k’o Alija.”
Pobijedivši sa svojim komoratima Rusa Strahanova i postigavši tom prilikom svjetski rekord u iskopu uglja, Alija je Titi u vrijeme Rezolucije Informbiroa vratio samopouzdanje i dao veliki povod za foliranje pred ostatkom svijeta. Haber iz Breze prohujao je cijelom Jugoslavijom i bio protumačen na jedino “ispravan” način: „Tito je pobijedio Staljina!“
Alija Sirotanović je tada postao živa legenda, simbol pregalaštva radničke klase, ideološke kičme režima – postao je heroj socijalističkog rada. Tito mu za to nije ostao dužan. Alija je tad mogao što nijedan rudar ni prije ni poslije neće moći. Jeste, ali da Alija nije bio dobri Bošnjo. Požalio se samo da mu je mala lopata, a da mu je sve drugo potaman. Zato i danas postoji izraz “lopata Alije Sirotanovića”. Jedva je Aljo pristao da mu naprave novu kuću i to u rodnom selu Trtorićima kod Breze jer njegova hanuma ni po živu glavu nije htjela na drugo mjesto, a kamoli u grad.
Poslije Drugog svjetskog rata u zemljama socijalizma, na inicijativu SSSR-a, pokrenute su akcije obaranja rekorda u proizvodnji nečega… kopanju uglja, građenju kuća, košenju trave i sl. Prvi je to u SSSR-u radio izvjesni Aleksej Stahanov, pa su njegovi sljedbenici nazvani Stahanovci. Na savjetovanju sa stručnim osobljem Rudnika i kopačima, koje je održano 23. jula 1949. godine, kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi omogući rad na tri radilišta i dao obavezu da će premašiti rekord čuvenog sovjetskog rudara Stahanova. Prijedlog je prihvaćen, a Alijina brigada je već sutradan, 24. jula 1949. godine, počela sa obaranjem rekorda.
Predsjednik komisije koja je kontrolisala rad objavio je: “Alija Sirotanović je, sa svojih osam komorata, za osam sati rada iskopao 152 tone ugljena (253 kolica), prebacio normu za 215%, srušio dotadašnji rekord Stahanova za 50 tona i postigao svoj svjetski rekord u iskopu ugljena.” Koristeći Alijin metod rada, u jugoslovenskim rudnicima razvijalo se takmičenje za veću produktivnost rada.
Susreti s Titom
Tito je nekoliko puta primao Aliju.
“‘Vako stoji on, ‘vako mi. On se smiješi, pita svakog posebno. Dođe i do mene. Meni se grlo steglo, ruke oznojile, lice k’o jabuka. Gorim! Pita me kako je u kolektivu, a ja, šta ću jadan, nego stisnem: ‘Druže Tito, prvo da ti rečem da te svi brezanski rudari pozdravljaju. A kad me već pitaš za kolektiv i ugalj, onda da ti rečem da kopamo što više možemo!’, ja još ne završih, kad me Tito potapša po ramenu i nasmiješi se: ‘Kad imamo ovakav radni narod i Armiju, jači smo od svega!’ Dugo je razgovarao sa nama rudarima. Sve ga je interesovalo. Pit’o me drug Tito šta me je ponukalo da postanem svjetski rekorder u kopanju ugljena, a ja mu velim da sam rođen u sirotinjskoj kući, da ništa drugo ne znam do kopati čumur. Oko druga Tita i nas okupili se Moša Pijade, Kidrič i mnogi drugi. Ispred nas mnogo jela i pića, ali nama se usta uzela, nezgodno da čovjek popije, a drug Tito kaže: ‘Vidim ja da se moji rudari stide!’, pa nam svojom rukom nasu… Poslije smo još pričali. Rek’o nam je Tito da smo mi rudari važni kao i vojska, da nam je svima teško, ali da to neće dugo trajati”, ispričao je Alija u jednom od svojih intervjua.
Negdje krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Alija je posljednji put razgovarao sa Titom. Kad ga je drug Stari upitao: “Kako vidi rješenje problema u zemlji”, Alija je odgovorio: “Treba radit’ druže Tito.”
“Mi rudari se pozdravljamo samo sa ‘sretno’, nema drugog pozdrava, a i nema potrebe da objašnjavam zbog čega”, Alijine su riječi.
Lice s novčanice – Aliju miješaju sa Arifom Heralićem
Kad danas pogledamo u retrovizor vremena shvatimo da je Alija nadživio cijelu plejadu jugoslovenskih političara komunističkog doba, mada kao što je svojstveno Bošnjacima u Bosni, i u Alijinoj Brezi se danas može čuti od nekih lokalnih nehljebovića da su i Alija i njegovi podvizi izmišljeni. Neki od njih će reći “da Alija nije ni postojao”. Alija Sirotanović je, naravno, postojao. Odlikovan je Ordenom junaka socijalističkog rada prvog reda, dobio je nagradu AVNOJ-a i bezbroj drugih priznanja i odlikovanja. Njegovo lice bilo je otisnuto na novčanici od 20.000 jugoslovenskih dinara.
Vrlo često i pogrešno, Aliju miješaju sa Arifom Heralićem, livcem iz Zenice, koji se nalazi na čuvenoj jugoslovenskoj novčanici od 10 dinara. Andžej Vajda, čuveni poljski režiser je snimio antologijski film o njemu pod nazivom “Čovjek od mermera”.
Grupa Zabranjeno pušenje je snimila pjesmu posvećenu Aliji Sirotanoviću pod nazivom “Srce, ruka i lopata”. Oni koji su poznavali Sirotanovića kažu da je volio sa drugovima često popiti. Nerijetko se to znalo dešavati i u pod strehama svoje kuće, žena mu se zbog toga ljutila a Alija, onako veseo, samo se smijao i pjevao “Ah, moj Aljo crne oči”.
Njegov veliki jaran je bio poznati glumac pokojni Božo Bunjevac, uz Aliju najpoznatiji stanovnik Breze svih vremena. Po odlasku u penziju, tadašnja vlast Aliji je ponudila da mu daju jednu od vila na moru, kakvih su drugovi komunisti imali širom Jadrana. Međutim, Alija je umjesto vile na nekom od jadranskih otoka uzeo “Fiću”, u kojem ga je unuka iz sela Trtorići vozila na liječenje u Brezu. Alija – čovjek kome je rad bio način življenja, legenda, a običan čovjek, gorostas pitoma pogleda i golubijeg, ali junačkog srca, koji je zauvijek obilježio jedno vrijeme dajući herojski pečat sjetnoj rudarskoj duši, umro je u 76. godini, 13. maja 1990. godine, kad se uveliko spremala agresija na njegovu Bosnu i Hercegovinu.
Epilog priče o ovom heroju socijalističkog rada je kao kontrast, ali u skladu s njegovim prezimenom. Sirotanović je umro u bijedi, zaboravljen od svih. Ipak, priča o heroju i njegovom poštenju rada ostaje za sva vremena. Alija od potomaka ima samo unuku, kćerku sina jedinca koji je umro krajem šesdesetih godina. U Alijinoj kući u Trtorićima živjele su izbjeglice. Jedna mala ulica na periferiji Breze nosi ime Alije Sirotanovića, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Ta gipsana bista, pored Alijine lopate je sve ono što podsjeća na Aliju i rudarska slavna vremena. U Brezi se slažu da je sramota što se danas u Brezi po njemu ne zove rudnik, u kome se u dvije jame kopa najbolji mrki ugalj u bivšoj Jugoslaviji.
Sve je isto. Samo njega nema. Nema Sirotanovića. Alije Sirotanovića. Rijetki su koji ga se sjete. Omladina, njen veći broj, uopće nije čula za njega. U udžbenicima historije za Aliju mjesta nema. Stariji još prepričavaju i proklinju devedesete. Mlađi i ne pitaju…
