Taj Icin 70 rođendan u 1992. godini, ostao mi je u pamćenju kao vedrina, kao lijepi, neokrnjeni dan. Ako računam od danas unatrag, od ove hladne polovice siječnja 2023., ima tome, brat bratu, 31 godina! Evo vidim u mislima ulaznih vrata u kuću Voljevica, u Jurjevskoj… ali da sad otvorim vrata, više nikoga ne bih zatekao na toj adresi. Svi su otišli, svi su na drugi svijet preselili – i Ico, i njegova Kasema, i Čičić, i moja Smaila…. Samo sam ja ostao valjda da još ovo zapišem.
I ja i Ico smo Mostarci, korijenima smo porijeklom iz puno starijeg Blagaja. Nalazimo, i ja i on, Kajane i Voljevice u nekim starijm historijskiom zgodama i nezgodama, moje kao vješte konjanike i okretne ratnike, a Icine u političkom nadmetanju u upravnim pozicijama Blagaja i Mostara. Priča kazuje kako su se u Mostartu vodile oštre borbe između 1802. i 1814. godine, za prevlast u gradu između mostarskog muteselima Alije Dadaića i blagajskog ajana Alije Voljevuice. Dračom su pregradili most pa se nije moglo prelaziti iz lijeve na desnu niti s desne na lijevu stranu… Od tada su, pričaju, Mostarci računali vrijeme od nekog događaja: Bilo je to prije nego što su Dadić i Voljevica staru ćupriju zadračili…
Ico
Bilo je dva popodne kad sam pritisnuo gumb kućnog zvonca u Jurjevskoj. Na otvorenim se vratima pojavio Ico, vedrog i nasmijanog lica. “Evo naših Kajana, bujrum, bujrum!” – govorio je, propuštajući nas pored sebe. Dočekivala nas je blaga Kasema, dobri duh kuće Voljevica. Kasema je rodom Sarajka, a sa Ismetom se, kojeg od ranog djetinjstva svi zovu hipokoristikom, imenom iz milja, Icom, upoznala još dok je na glavi nosio onaj karakteristični kačket sa zadjevenim rimskim brojem VIII, oznakom završnog razreda više gimnazije u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kamo je otac Ismetov preselio iz rodnog Mostara. U Mostaru je, ipak, ostao još jedan Ico Voljevica, pravom imena Mustafa (Mostar, 1931-Mostar, 1981), mlađi Ismetov amidžić, talentiran slikar i grafički urednik lokalnog lista Sloboda, ali i popularan gradski šeret, prava mostarska liska kojega i dan-danas Mostarci dobro pamte i vole.
Smaila se srdačno pita s domaćicom, a potom joj Ico predstavlja obiteljskog prijatelja, Sulejmana Čičića. Čičićev sin Erol i kćer naših domaćina, Lejla, akademska slikarica, u bračnoj su zajednici. Drugi porodični prijatelj s kojim su naši domaćini po svojoj djeci rodbina – nije mogao doći, čovjek je kojeg dugo poznajem, publicist Enes Čengić, šef dopisništva sarajevskog Oslobođenja. Enesova jedinica Silvana udata je za Džavida Voljevicu, arhitektu, sina Icina. On nam je besplatno izradio projekt adaptacije prostorija Preporoda u Ilici 35, koji su, po njegovom proračunu i viziji već započeli adaptirati majstori raznih struka, zidari, električari, vodoinstalateri – i svi oni, do jednog jedinog, besplatno, zadovoljni što su u prilici pružiti svojim sunarodnicima tu uslugu za prostor u kojem će se svi okupljati.
Prije nego što priđosmo prostrtom stolu, čestitamo domaćinu rođendan, “na današnji dan” mu se zgodio u Mostaru, u sred ljeta, 18. VII. 1922. I evo ga, upravo sada zaokružuje sedamdeset – ko nov, nikad više mlađi nego što je sad – govorim mu, a on dobacuje: I još “sa srcem podmlađenim s pet bajpasa ugrađenih”!
Babova razroka baština
Kasema je stavljala buket u prikladnu kristalnu vaznu, a Ico – s nestrpljenjem otvarao iz blještavog omota – naš rođendanski darak, s desetak primjeraka Behara. Lice mu je bilo ozareno a pogled se dugo nije odvajao od mostarskog Starog mosta u Icinoj kreativnoj viziji rasprsnutog ogledala na korici. Ne dižući pogled, reče mi: Čestitam i ja Tebi, Ibrahime. Ovo je posao! Svaka čast! Neko će, maliciozan, možda jednog dana reći da je taj naš list bliži biltenu, nego časopisu, ali nama je izgledao – čudesan! Ali, mi znademo da smo ga napravili iz ništa, ali sa srcem i prijateljima koji su zakupili reklamni prostor. Ismet Ico Voljevica ga je dizajnirao i uradio sve predračune izražene brojevima, a ja sam razradio ideju časopisa i osmislio njegov unutarnji prostor za koji ćemo uvijek moći osigurati sadržaj.
Nekako sam znao da će naš Behar imati bolju sudbinu nego ona dva-tri izdavačka pokušaja bošnjačko-muslimanska glasila koja su nam prethodila, nama u Hrvatskoj, o kojima sam rekao riječ-dvije u Izlasku, svom prvom uvodniku: Ovo je prvi broj Behara, časopisa Muslimanske narodne zajednice u Republici Hrvatskoj, koji će, ako Bog da, izlaziti svakog drugog mjeseca. Baš tako: čas-opis. Opis doba u kojemu nitko ne živi sam, nitko kao otok, nitko izdvojen nego integriran po diktatu strašnog vremena U Hrvatskoj nam prethodi manje ili više “babova razroka baština” – (lijevo orijentirani) Putokaz Hasana Kikića, i (desni, proustaški) Doğu ve Bati, list na turskom (zašto baš na turskom?) Hivzije Bjelevca (1944). I to je sve u našem stogodišnjem življenju pod Sljemenem. Da, u 1991., pojavilo se i Ogledalo, da najavi promjene u Bosni, da promovira nova (politička) imena i zatvori svoju “zagrebačku redakciju”.
E, da, u ovom jednogodišnjem, pripremnom intermezzu, u Preporodu je educirana, uz pomoć Voljevice i Sulejmanpašića, iskusnih novinara, ali i lektora i korektora, cijelu grupu studentica i studenata, oblikovanju naših “prvih” ručno izrađenih “novina”: Biltena TELAL. Najbolji od njih, uskoro će objavili svoje prve tekstove i u vrlo tiražnom bošnjačkom sedmičnom listu Ljiljan! Neki od njih ući će u krug priređivača i prevoditelja vijesti s bosanskog-hercegovačkog ratišta i plasirati ih preko agencije TWRT, koju okuplja Faris Nanić.
Samo što smo rubovima nepca priveli većinu slasnih Kaseminih delicija mediteransko-humskog podneblja, jedva smo dočekali predah do razgovornih izleta, do tema kojima sam se želio obogatiti i razmijeniti…
Čičić mi je bio vrlo zanimljiv, čovjek konkretnih akcija, odmah je počeo predlagati da treba profesionalizirati nekoga tko će stalno bdjeti nad procesima u izgradnji društva. U doba kad smo privodili kraju svoje maratonske sastanke Inicijativnog odbora za pripremu Osnivačke skupštine Preporoda, sa sobom ga doveo Ico i predstavio: “Čovjek se želi uključiti u naš rad, inače je moj porodični prijatelj.” Na Skupštini je izabran članom Nadzorne komisije. Saznao sam da je odnedavno penzioner, bivši dugogodišnji predstavnik neke sandžačke privredne firme u Beču. Koliko sam shvatio, pomalo se preseljavaju u novi stan u Zagrebu. Smaila je s njim već u živom razgovoru; Sandžaklija, veli mi, ozarena! Odmah se prepoznaju, kažem, a Smaila odgovara: Kao da su Hercegovci!
Ico Voljevica – otkriće Fadila Hadžića
Znate li kako sam zavolio crtanje? – upita nas. – Ljubav na prvi pogled – crtanjem sam odmah počeo zarađivati, nasmijao. Crtao sam filmske plakate za sarajevsko kino Dubrovnik. To mi je postao solidan izvor primanja kojim sam mogao pomoći i svojoj porodici. A od 1946., vojska, ne puštaju nas sve do 1947. Otputovao sam u Zagreb… i upisao – Arhitekturu! Priča: Naravno da nije bilo stipendije. Lutamo nedjeljom Zrinjevcem, sjedimo blizu kolodvora, jedan viče Kerempuh! Jedva nađoh na dnu džepa neki polić, pitam kolportera – Može li za polić, za vojaka… – Može može!
Tako je brucoš Ismet Voljevica prvi put čuo za Kerempuh, riječ čije značenje zasigurno nije ni poznavao – ali koja će u potpunosti zaokrenuti životnu sudbinu mostarskog Sarajlije zbog koje će potpuno promijeniti dotadašnju sudbinsku putanju! Od tada će njegova najkraća autobiografska fraza glasiti: Ja sam mostarski pučkoškolac, sarajevski gimnazijalac, zagrebački sveučilištarac. Reći će mu da kerempuh (kȅrempūh), zapravo znači crijeva, drob, ali da je to i ime glasovitog lika pučke književnosti Petrice Kerempuha.
Nema nijedne Icine objavljene biografije a da u njoj ne piše kako je “prve karikature objavio dolaskom u Zagreb 1947., u humorističkom listu Kerempuh. I da je u tom listu, koji je pokrenuo Fadil Hadžić, Ico Voljevica kreirao potpuno autentičan, zagrebački lik ironičnog genija, alter ega svoga “oca”, Grgu Protokola koji tihim glasom, ali glasom koji odjekuje – komentira društvenu i političku zbilju, na način kojim se ne mora reži sve, a da se ipak bude i duhovit, i satiričan – moduliranog poput mostarskih liski od kojih Ismet Ico Voljevica vodi neporecivo duhovno porijeklo. Fadil Hadžić je neosporno zaslužan ne samo za prostor koji je darovao njegovim karikaturama, nego, predmnijevam, puno više na razgovorima i sugestijama koji su Icu pomogle da sam otvori prostor ideje, među kojima i one genijalne – o liku Grge – koji će, uskoro će se vidjeti, nadživjeti svog autora. Kroz kratko vrijeme Kerempuh će postati jedan od najtiražnijih listova, do astronomskih 200.000 primjeraka, pa je očito to zasmetalo političkim strukturama, jer je, jasno, isijavao prevelik utjecaj “neželjenog smjera”! Ako se ne može zaustaviti utjecaj na “narodne mase”, mogu urednici! List se zabranjuje 1954., a Voljevica (i ostali) odmaze s radnom knjižicom u potragu za poslom… Ico će zarađivati kruh svakodnevni prvo u Narodnom listu, potom u Globusu, potom u Privrednom vjesniku, pa u Vjesniku i najposlije, od 1962., u Večernjem listu gdje je ostao do mirovine.
Ipak je u ranim godinama, između Kerempuha i Večernjaka, posijao bezbrojne karikature u brojnim listovima kojima ni nazive nije mogao popamtiti, kao i u aranžmanima u Zagrebačkoj školi crtanog filma, svjetski poznatom kulturnom poduhavatu i prvom osvojevom Oskaru za Surogat Dušana Vukotića.
Ismet Ico Voljevica, laureat
Voljevica je s radnom knjižicom prolazio u Narodni list, potom Globus, Vjesnik i najposlije, 1962., u Večernji list gdje je ostao do mirovine.
Ico je okićen bezbrojnim nagradama u Hrvatskoj, Jugoslaviji i svijetu. Dobitnik je najznačajnijih priznanja u svjetskoj karikaturi. Nakon umirovljenja, još je neko vrijeme svakodnevno, odnosio špaltu svoga Grge u uredništvo Večernjeg, sve dok nisu počeli ratni događaji, kad je Ico već našao svoje mjesto u novoformiranim Kulturnog društvo Muslimana Hrvatske Preporod, na poziciji potpredsjednika i grafičkog urednika časopisa Behar. Bilo mu je teško kad je uskoro shvatio, da mu posljednje poslane “kaiševe” omiljenog lika – očito ne žele objelodaniti. Na posljednjoj stranici Večernjaka, pri dnu, gdje se pola stoljeća gnijezdio Grga, bila je druga karikatura drugog autora.
Na kraju treba reći: Icin ovjenčani genij više neće odbjeći od nas; nevidljiv i zavodljiv poput arabeske, utkan je u identitet historijskog vremena XX. stoljeća sretnog, belog Zagreba.
Domaće nagrade i priznanja
NOVI SAD (I. konkurs karikature), 1964. – nagrada žirija Grimasa.
NOVI SAD (Međuarodni biennale karikature Lov i ribolov), 1964, 1970, 1972, 1975. i 1985. – nagrade žirija
SKOPLJE (Svjetska galerija karikature), 1969, 1970, 1972, 1975. i 1985. – nagrade žirija
SARAJEVO (MEĐUNARODNI FESTIVAL KARIKATURE), 1972. – nagrada žirija
BEOGRAD (Konkurs karikature) – PJER, 1975. – nagrada žirija
BEOGRAD (Izložba karikature ULUPUDS-a) DIJETE 79, 1979. -1. nagrada žirija
SAMOBOR (Samoborski karneval karikature), 1979. -1. nagrada žirija
ZAGREB (1950, 1965. i 1967. Nagrada Društva novinara Hrvatske)
ZAGREB (Festival Kerempuh), 1971. – nagrada žirija
ZAGREB 1978. – Nagrada Zagreba za 1977. godinu
ZAGREB 1980. – Nagrada Otokar Keršvani, Drušva novinara Hrvatske za žvotno djelo
ZAGREB 1984. – Zlatna plaketa VJESNlKA
ZAGREB 1986. – Povelju ZA VNOH-a
BEOGRAD 1985. – Nagrada PJER i plaketa PJER
KOPRIVNICA 1987. – 1. nagrada na natječaju PODRAVKE
ZAGREB 1988. – GRAND-PRIX
FESTIVAL KARIKATURE O CRTANOM FILMU
VINKOVCI 1992. – Počasna DIPLOMA ZA ŽIVOTNO DJELO (Doprinos Hrvatskom političkom GEG-STRIPU)
Nagrade i priznanja u inozemstvu
Na međunarodnim izložbama karikature sudjelovao je u Beču, Londonu, Bordigheri, Tolentinu, Vastu, Anconi, Gabrovu, Berlinu, Ateni, Hannoveru, Zugu, Istanbulu, Tokiju, Montrealu, Ankari.
BORDIGHERA (Italija) -(Medunarodni salon karikature), 1967. – I. zlatna nagrada za zadanu temu
BEt – (Der Altag – I. medunarodna izlozba karikature), 1967. – počasna diploma
TOLENTINO (Italija) -Međunarodni biennale umjetničke karikature), 1969. – diploma i pehar minislfa Arnalda Forlanija
VASTO (Italija) – (Međunarodna izložba karikatura o turizmu IPPOCAMPO 70), 1970. – I. zlatna nagrada žirija
MONTREAL (Kanada) -(Medunarodni salon karikature) 1967. ~ (VI) 1971. -(VI) 1972. -(IV nagrada) 1974. -GRAND PRIX
ISTANBUL (Turska) -(Međunarodni natjetaj lista Carsaf), 1976. -Nagrada -plaketa zirija
BERLIN (SR Njemacka) -(Medunarodni biennale CARTOON), 1977. -VIII nagrada zirija
TOKIO (Japan) – Međunarodni natjetaj karikature) lista YOMIURI SHIMBUN, 1980. – Specijalna nagrada žirija, 1981. – nagrada žirija, 1983. – nagrada žirija, 1984. -specijalna nagrada žirija, 1985. – specijalna nagrada žirija
ANKARA (Turska) – Međunarodni natječaj, 1993. – GRAND PRIX
ISTANBUL (Turska) – Nasrudin Hodža 1995. – nagrada žirija
Posebno priznanje: Grad Mostar je u godini 2023. jednu od gradskih ulica nazvao Ulicom Ismeta Ice Voljevice
