Piše: Prof. dr. Dževad Jahić
ŠTA JE TO ZAPADNA, ŠTA ISTOČNA, A ŠTA JUŽNA ŠTOKAVŠTINA?
Štokavski govori prevladavaju na našem prostoru. Oni zahvataju područje od istočnih granica čakavskog i kajkavskoga dijalekta. To znači od Dalmacije i Hrvatskog zagorja do granica prema albanskom i bugarskom jeziku (na jugoistoku i istoku), te prema rumunskom i mađarskom (na sjeveroistoku i sjeveru).
Ti štokavski govori su se izdiferencirali negdje u XV vijeku, kad se stari glas jat mijenja u e, i, te u ije, odnosno je. Time dolazi do formiranja ekavskih (seno; vetar), ikavskih (sino; vitar) i ijekavskih govora (sijeno; vjetar). Na istoku su ekavski govori, na jugoistoku ijekavski, na zapadu ikavski. U ijekavskim istočnohercegovačkim i ikavskim zapadnohercegovačkim govorima dolazi do formiranja novih akcenata. Od postojeća dva silazna akcenta (dugosilaznog i kratkosilaznog) prenošenjem za jedan slog ka početku riječi dobijaju se dva nova, uzlazna akcenta: dugouzlazni i kratkouzlazni .
Od motìka nastaje mòtika a od brādȁ – bráda. Govori u kojima se to desilo nazivaju se novoštokavski. Oni će se kasnije migracijama širiti na prostor ekavskih i ikavskih štokavskih govora. Srpski jezik formira se na govornim osnovama istočne štokavštine, vremenom naseljavane novoštokavcima sa juga. Bosanski jezik formira se na osnovama zapadne štokavštine, veoma izmijenjene pod snažnim uticajem južnih štokavskih govora.
Hrvatski jezik nastaje na vrlo razuđenoj dijalekatskoj bazi; njemu su u teritorijalnoj osnovici kajkavski i čakavski dijalekt, ali su ti dijalekti u njega ipak manje ugrađeni. Novoštokavština je u ilirskom pokretu poslužila kao osnovica i hrvatskom književnom jeziku, kao što se to, uostalom, dogodilo sa srpskim i sa bosanskim. Zapadna štokavština u rezultatu migracija vremenom je dobijala sve više odlika južne štokavštine. Tako se dogodilo da u bosanskom i hrvatskom bude prihvaćena ijekavska zamjena jata, uz podršku ijekavske pisane tradicije, naročito one dubrovačke i istočnobosanske šćakavske. U čisto teritorijalnom smislu (u smislu iskonske dijalekatske osnovice) prostor na kojem se razvio bosanski jezik bio je većim dijelom ikavski. Taj ikavizam ga je vezivao za čakavski dijalekt.
To bi značilo da su hrvatski i bosanski jezik u genetskom pogledu srodniji negoli hrvatski i srpski. Bosanski je historijski nastajao na osnovama zapadne štokavštine. Hrvatski se također genetski dodirivao toga prijelaznoga dijalekatskoga tipa, sa kojim je graničio svojim dijalektima, čakavskim i kajkavskim. Pošto su dijalekatske granice relativne pojave (jer to nisu ni državne ni republičke granice), jezičke osobine se šire srazmjerno kontaktima među govornicima susjednih dijalekata. Tako se odvijao kontakt između bosanskih zapadnoštokavskih i hrvatskih dijalekata. Hrvatski i bosanski jezik među sobom su bliski i u tome što su oba prihvatili ijekavski refleks jata, mada je on samo djelimično bio u njihovoj tradiciji. Taj ijekavizam razlikovao se prilično od onog južnog ijekavizma (istočnohercegovačkog i zapadnocrnogorskog), koji se širio migracijama. Vukovom reformom i ilirskim pokretom došlo je do znatnih ujednačavanja, pri čemu se veoma raširio i postao općeprihvaćen tzv. vukovski ijekavizam.
U vremenu između XIV i XVII stoljeća južniji bosanskohercegovački govori razvili su neke svoje novije osobine. Bili su, naime, u razvoju dinamičniji (novi akcent, jekavska jotovanja, razvijena deklinacija i sl.). Sjeverni su se mijenjali sporije; čuvali su mnoge stare osobine zapadnog štokavskoga dijalekta. Ne samo da su ti južni štokavski govori bili dinamičniji po unutardijalekatskim promjenama, već su bili neuporedivo dinamičniji i u vanjezičkom smislu. Stanovništvo koje je govorilo tim dijalektima bilo je pokretljivije, podložno stalnim migracijama. Te migracije su se od XV do XIX vijeka neprekidno odvijale tako da se južno govorno jezgro širilo prema sjeveru i sjeverozapadu. Zaključno sa XIX vijekom, bosanskohercegovački teren bio je sav izbrazdan migracijama, sa ispreturanom govornom slikom. Samo ponegdje se čuvalo starije, predmigraciono stanje, inače je prevladavalo novo.
U današnjim govorima ipak se čuvaju grube konture tih četiriju glavnih srednjovjekovnih dijalekata, koji su snažno naplavljeni migracionim govorima. Pri tome su se novoštokavske, tj; istočnohercegovačke dijalekatske crte najviše raširile, zalazeći u gotovo svaki kutak bosanskoga prostora. U Vukovoj reformi upravo ti govori poslužili su kao osnovica “srpskohrvatskoga” književnog jezika.
Mada je Vukova reforma u temelj književnog jezika ugradila ijekavskoštakavski istočnohercegovački dijalekt (koji se danas većim dijelom nalazi na bosanskohercegovačkom tlu), bosanski jezik je u govornom i pisanom razvoju do XIX vijeka imao svojih posebnosti. One su se naročito ogledale u naslanjanju na ikavskošćakavsku govornu bazu, pa i na ijekavskošćakavsku. Mada je Sarajevo, kao kulturno-administrativni centar Bosne i Bošnjaka, u dijalekatskom smislu pripadalo (a i danas pripada) ijekavskim šćakavskim govorima, u zapadnijoj tradiciji Bosne ikavizam je predstavljao neku vrstu manira koji se smatrao i širim bosanskim. Taj manir je naročito podržavan stanjem u srednjoj i zapadnoj Bosni, koje su bile teritorijalni centar bosanske države.
Osim toga, ikavski govori u prošlosti su zahvatali više prostora po Bosni nego što ga danas zauzimaju. Šćakavizam je sjevernija, zapadnoštokavska bosanska crta, a ikavizam je u bosanskim govorima bio također raširen. To potvrđuje da se u historijskom smislu ove dvije osobine mogu smatrati iskonskim bosanskim, bez obzira što se nisu održale. Ikavizam i šćakavizam ugrađeni su u pisanu tradiciju bosanskog jezika, a čuvaju se i danas u njegovim dijalektima.