Piše: Amira Turbić-Hadžagić
-
Na ishodištima tragova bosanskoga književnog jezika
1.0. Na srednjojužnoslavenskome[1] prostoru, nakon raspada SFRJ, osmostalili su se kao jezične realnosti bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski jezik koji je u fazi normiranja.
1.0.0. Pojavom mladogramatičara (Junggrammatiker) sedamdesetih godina 19. stoljeća, čija se lingvistička teorija zasniva na empirijskome otkriću pravilnosti “zakona jezičke evolucije smatrajući da oni postoje kao stihije, nepodredivi čovjeku,” (Ivić 1978: 49) otvorena je mogućnost za istraživanje odakle je šta. Kao najglasniji zagovornik mladogramatičarske škole, osim što se sa ostalim mladogramatičarima bavio poviješću jezika, Hermann Paul je iznio i ono što će se kasnije naći u temeljima učenja jednoga od najvećih lingvista svih vremena – Saussurea: “Jezik kolektiva je samo psihološka količina, pojam u nama. Realnost – to je jedino jezik individue, njegova konkretna govorna manifestacija” (Ivić 1978: 48). Pošto jezik možemo proučavati sa dva aspekta: sinhronijskoga i dijahronijskoga i kad pri tome znamo da proučavanje jezika u sinhronijskome presjeku dovodi do shvaćanja o stalnosti jezika kao sistema, a uspoređivanje vremenski različitih pojava dovodi nas do uvjerenja o stalnome kretanju u jeziku (Damjanović 1984: 9), onda je nezaobilazno dati odgovor, na temelju lingvističkoga proučavanja, o raščlanjivanju jezika kao sistema i jezika kao standarda.
1.0.1. Jezikom kao sistemom vladaju lingvističke, a jezikom kao standardom sociolingvističke zakonitosti i to “lingvističke su zakonitosti isključivo jezične, a sociolingvističke i jezične i društvene (izvanjezične) zakonitosti” (Silić 1999: 282). LJezik kao sistem već u postojećim pravilima uspostavlja novu konstelaciju naspram jezika kao standarda, jer “vrijednosti su jezika kao sustava ostale iste, samo su se načini na koje se te vrijednosti izražavanju promijenile” (Silić1999: 284).
1.0.2. Iako savremenici ne primjećuju da se jezik mijenja, on se i razvija i mijenja po načelu evolucije (Kasumović 1995; Silić 1996; Silić 1999; Saussure 1916/2001).
1.0.3. Pošto je govor Božiji dar, u njemu dolazi do začinjanja jezičnih promjena i “… (proces) nije osobina samo dijakronije,” ali istovremeno to “… znači da sinkroniju ne smijemo miješati sa statičnošću, ali i to da dinamičnost i izmjenljivost nisu iste pojave. Pred jezikoslovcem nerijetko je težak zadatak: sinkronijska će analiza kadšto voditi računa i o dinamici pojava, a dijakronijska će ponekad obavještavati i o onome što je u jeziku postojano. Iz toga proizlazi zaključak da povijest jezika nikako nije samo povijest promjena nego i govorenja o postojanom u jeziku. Pri tom ne mislimo samo na logičnu tvrdnju da su u jeziku vrijednosti iste, nego i na način opisivanja jezičnih stanja koja slijede jedno za drugim” (Damjanović 1984: 10).
1.0.4. Na osnovi razriješenih nedoumica lakše i sa aspekta percepcije je prijemčivije posmatrati razvoj bosanskoga književnog jezika u okviru ostalih slavenskih jezika indoevropske jezične porodice.
1) Po broju izvornih govornika indoevropski jezici nalaze se na drugome mjestu iza sinotibetskih jezika, ali su najveća jezična porodica po raširenosti (Matasović 2001: 124). Prema Matasoviću (2001) nije sasvim jasno koliko grana indoevropske jezične porodice valja pretpostaviti, jer imamo grane “koje su dobro posvjedočene i čiji je status nesporan, i fragmentarno posvjedočene jezike koji se ne mogu svrstati niti u jednu granu na osnovi dosadašnjih spoznaja.” Bosanski jezik u okviru slavenskih jezika Matasović svrstava u južne, odnosno u srednjojužnoslavenski kompleks jezika.
2) Prema tradicionalnoj podjeli indoevropski jezici se dijele u dvije veće skupine: kentumske i satemske jezike. Slavenski jezici pripadaju satemskoj skupini jezika i peta su po veličini jezična skupina u svijetu, s više od 280 miliona govornika.[2]
Bosanski jezik i pri tradicionalnoj podjeli slavenskih jezika na istočnoslavenske, zapadnoslavenske i južnoslavenske pripada zapadnoj skupini južnoslavenskih jezika, tj. kompleksu srednjojužnoslavenskih jezika.
1.0.5. Naslijeđe Bosne i Hercegovine bilo je izloženo raznovrsnim utjecajima i ono u svim svojim vidovima svjedoči o složenosti života ovoga središnjega dijela Balkana.
1) Historijska nauka nas uči da je najranija pismenost Bosne i Hercegovine vezana za najstariji pisani spomenik njenoga prostora na etrursko-umbrijskom jeziku, koji je pronađen na gradini Pod kod Bugojna, a potiče iz 6. st. pr. n. e.
Drugi pronađeni spomenik u Ošanićima kod Stoca (2. st. pr. n. e.) upućuje na kulturne utjecaje iz grčkoga helenističkog svijeta: ilirsko pleme Daorsa prihvatilo je grčku kulturu i zbog potrebe trgovine kuju novac klasičnim grčkim slovima (na reversu je natpis: ΔΑΟΡΣΩΝ).
Ova dva natpisa čine preludij interferiranja kulturnoambijentalne predhistorijske epohe srednjovjekovne Bosne i Huma, koji simbolično u susretu jezičnih i grafijskih tradicija nagovještavaju historiju supostojanja i međuprožimanja sve do savremenoga doba.
2) Na prijelazu iz predhistorijskog u historijsko razdoblje za prostore naših krajeva vezan je natpis na kamenu, koji je pronađen u Tasovčićima, kod Čapljine 36. g. pr. n. e. (Grupa autora 1982: 40-48).
Godine 9. n. e. Ilirik je pokoren, pa nimalo nije slučajnost što se u natpisu, koji je pronađen u Tasovčićima, spominju ratni uspjesi i ime Oktavijana Augusta, posinka Cezara osvajača Ilirika. Iliri se nalaze u okvirima grčko-rimske antičke civilizacije služeći se jezikom Grka i Rimljana prilagođavajući prihvaćeno pismo glasovima svoga jezika. U to vrijeme, osim prodiranja rimske kulture i latinskoga jezika, rimski natpisi otkrivaju romanizaciju stanovništva, ali su istovremeno sačuvani i natpisi na grčkome jeziku iz istoga perioda. Iz toga perioda potječu pisana svjedočanstva grčko-latinske simbioze: Nadgrobni spomenik s grčkim natpisom (Sase kod Srebrenice, 1 – 2. st. n. e.); Natpis prokuratora Valerija Supera (Sase kod Srebrenice, 220. god. n. e.); Zapis lončara sa Debelog brda (Sarajevo, 4 – 5. st. n. e.), itd.
Upad Istočnih Gota na Balkan neće ostati bez tragova. Novi gospodari su kao i ostali osvajači pored običaja donijeli i svoje germansko pismo – rune, koje su imale 24 znaka formirana prema latinskome afabetu. Iako su se zadržali kratko ostao je Natpis sa runama – prvobitna abeceda runa (Breza, 5 – 6. st. n. e.). Iz toga perioda ostali su sačuvani kratki natpisi u Dabravinama i Doboju (Grupa autora 1982: 38; Pudić 1972: 11-15).
3) Prema historijskim podacima dolazak Slavena na današnje prostore počinje od sredine 6. st. n. e. i završit će se do 614. godine. Slaveni nisu donijeli pismo, pa u pisanoj historiji zemlje dolazi do prekida naslijeđenoga kontinuiteta kulture.
4) Pri doseljavanju Slaveni zatiču romanizirano stanovništvo i zbog etničko-socijalne i političke napetosti, koje traju stoljećima, njihov slavensko-romanski modus vivendi u nekim područjima kulturnoga i javnoga života počinje da usvaja latinsku tradiciju i jezik, čime je dvostoljetni prekinuti kontinuitet pismenosti prevaziđen. Stvaraju se prve južnoslavenske kneževine, među kojima je i Zahumlje, a stanovništvo brzo prelazi na kršćanstvo, čija je crkveno-romanska ekspozitura bio romanski kler (Babić 1960: 304; Krstić 1962: 479).
-
Bosanski književni jezik bosansko-humskog (hercegovačkog) srednjovjekovlja
2.0. Počeci pismenosti od 9. do 12. stoljeća
1) Kulturna kretanja i pismenost su evidentni od prahistorije, ali je dvomilenij i milenij dug vremenski period da bi se svi njihovi tragovi sačuvali do danas. Uprkos svemu ostao je dovoljan broj spomenika koji svjedoče o tradiciji bosansko-humske pismenosti. Tokom tri stoljeća u bosansko-humskoj kulturi supostoje i razvijaju se tri pisma[3] – latinica, glagoljica i bosanska ćirilica, koja već dobiva i prve obrise pisma naročitoga tipa – bosančice,[4] – i tri književna jezika – latinski, staroslavenski i (staro)bosanski.
2) Za vrijeme Karla Velikog u 8. stoljeću Slavenima je dostupna pisana riječ, ali tek iz 9. Ili početka 10. stoljeća poznat je nauci do sada Natpis sa septuma crkve sv. Petra (Rapovine kod Livna) kao dokaz uređenoga crkvenog života toga vremena, ali i da je pisana riječ prisutna. Tekst natpisa ja na latinskome jeziku s predromaničkom varijantom pisma (Grupa autora 1982: 46): … FERRE DIGNATUS EST AT HONORE[M] BEATI PETRI AP[OSTO]LI P[RO] REMEDIO ANIME SUE … (Vego 1970: 77).
3) Uključivanje u svijet univerzalne latinske pismenosti svjedoči – pored usamljenoga Natpisa na septumu crkve sv. Petra – i diplomatska korespondencija sa papom Ivanom X.
Prvih desetljeća 10. stoljeća Zahumljem vlada Mihailo Višević, koji od pape Ivana X dobiva pismeni savjet da se djeca obrazuju na latinskome a ne na slavenskome (“barbarskome”) jeziku (osim kneza Mihajla Viševića savjet dobiva kralj Tomislav, župani i kler sa stanovništvom Slavonije i Dalmacije) – (Hercigonja 1994: 13; Damjanović 2002: 38; Krstić 1962: 489-490; Grupa autora 1998: 191).
Začeta latinska pismenost obogaćuje se glagoljskim pismom i staroslavenskim liturgijsko-književnim jezikom.[5]
U drugome pismu godine 925. papa Ivan X piše zahumskome knezu Mihajlu i hrvatskome kralju Tomislavu, ponovno kritikujući “ih da je ‘barbarski ili slavenski’ jezik nepodoban za bogoslužje i prigovara što se po njihovom crkvenom području proširila ‘Metodova nauka’” (Damjanović 2002: 38) i šalje im svoje legate da dođu na crkveni sabor u Splitu (Grupa autora 1998: 192). Nakon održanoga Prvog splitskog sabora (925. god.) u zaključcima se zabranjuje “zaređivanje glagoljaša u više redove. To je znak da su staroslavenski i glagoljično pismo već vrlo vidljivi” (Damjanović 2002: 38) i na prostoru Zahumlja (kasnije Huma, pa Hercegovine).
4) Iako historijska vrela šute o počecima slavenske pismenosti na bosansko-humskom prostoru, poznato je da se na čelu moravsko-panonske misije nalazio Konstantin – Ćirilo, koji je prije dolaska bio s bratom Metodom u samostanu na Olimpu,[6] te da plodovi glagoljske pismenosti potječu iz druge polovice 9. stoljeća.
5) Bosanski književni jezik ranoga razdoblja srednjovjekovne Bosne i Huma (Hercegovine),[7] i cijela je, dakle, “slavenska pismenost inicirana religioznom misijom Ćirila i Metodija, započetom u Moravskoj, a produženom u gotovo svim slavenskim zemljama” (Grupa autora 1982: 49). Glagoljica se “upotrebljavala ilegalno i protiv volje višeg svećenstva” (Hamm 1958: 466), a zatim se širila po Bosni i Humu (Hercegovini).[8] Širenju glagoljice pogodovali su politički i ekonomski uvjeti u 9. i 10. stoljeću, a “Konstantin i Metod učinili su za Slavene više no što je Bizant želio u času kad ih je poslao u Moravsku. Umjesto da kao grčki rodoljubi utvrđuju bizantski utjecaj, oni su jačali slavensku samosvijest. Upravo njihovim djelom počinju zreti misli da se ne mora pripadati ni tamo, ni onamo, da se može biti svoj. Stvorili su Slavenima pismo, napisali prve knjige na njihovu jeziku, uveli taj jezik u javnu upotrebu – prije svega u crkvu. I njihovi učenici, koji će se nakon Metodove smrti razbježati iz Moravske, kuda god su išli, bili su začetnici kulturnoga rada i širili su općeslavenski književni jezik, najčešće zvan staroslavenski, pa je taj bio književnim jezikom svakom slavenskom narodu, barem na jednom dijelu njegova teritorija i bar u jednom razdoblju njegove povijesti” (Damjanović 2002: 17-18).
2.0.0. Epigrafika
1) Latinična epigrafika: Dio kulturne historije bosansko-humskog tla nosi latinski Natpis sa septuma crkve sv. Petra (9-10. st.) koji naše srednjovjekovlje izvodi iz šutnje i anonimnosti pretpismenoga, prethistorijskog stanja nesumnjivo svjedočeći o vrlo ranoj pismenosti.
2) Glagoljična epigrafika: Na latinskome jeziku začeta pismenost obogaćuje se drugim jezikom i grafijom (staroslavenski – glagoljica) čiji prodor i egzistencija zarana osvajaju pozicije. Glagoljični Natpis na Manastirištu u Kijevcima[9] kod Bosanske Gradiške (10-11. st.) kameni je odlomak, vjerovatno sa neke stare crkve, pisan glagoljicom.[10]
3) Ćirilično-bosanična epigrafika: U počecima sustavnijega oblika slavenske pismenosti bosansko-humskog srednjovjekovlja nastaje ćirilica, prilagođena potrebama slavenskoga jezika, na temeljima grčkoga uncijalnog pisma (V. i isp.: Damjanović 1991: 36; Damjanović 2002: 50 – 51; Hamm 1958: 6-9; Đorđić 1971: 31 – 32; Radojičić 1956: 627). Davni eho duha i riječi koji je do nas došao izdaleka kao posljedica poligrafičnosti je ćirilični tekst Humske/Humačke.[11] ploče iz kraja 10. ili početka 11. stoljeća, klesana od rubova ploče ka sredini u obliku četverougaone spirale sa utkanim glagoljskim slovima: e – četiri puta i t – jednom.[12]
4) Tri prve perle srednjovjekovne biserne niske pisanih spomenika (Natpis sa septuma crkve sv. Petra /9. st./; Glagoljični Natpis na Manastirištu u Kijevcima kod Bosanske Gradiške /10-11. st./ i Humska/Humačka ploča /10-11.st./), sa grafijskim interferiranjem, neće ostati usamljene. Njih slijede zapisi i natpisi svjedočeći najizravnije o duhovnome rastu ćirilično-bosanične sredine i grafije bosansko-humskog tla tokom 12. stoljeća: Natpis na ploči župana Grda u Policama kod Trebinja (1151-1177), Nadgrobni natpis sudije Gradiše (1180-1204), Kulinova ploča (1193 ili 1194)[13] – nađena 1898. godine u selu Muhašinovićima kod Visokog, Blagajski natpis (12. st./1194) (Vego 1962: 38; Anđelić 1960-1961: 298), Drugi natpis sudije Gradiše (1180-1204), Natpis iz Crnča (kraj 12. stoljeća).
2.0.1. Kodeksi
Novi pristupi glagoljičnoj problematici na srednjovjekovnom bosansko-humskom prostoru uključuju preispitivanja i ispitivanja pogleda na tekstovima, koji se vezuju za ovaj period, poput ćiriličnoga Miroslavljevog jevanđelja iz druge polovice 12. st., zatim glagoljičnoga Mihanovićeva i Grškovićeva odlomka Apostola, nastalih vjerovatno krajem 12. st. Ako prihvatimo promišljanje da se navedeni srednjovjekovni pisani spomenici mogu promatrati s aspekta gledišta nekoliko jezičnih zajednica (bosanske, hrvatske i srpske), jer se potpuno samo tako mogu bolje razumjeti, onda ćemo ih ubrojati u najstarije perom pisane spomenike koji progovaraju govorom prošlosti slavenskih naroda zajedno, ali i svake jezične zajednice ponaosob. Do sada su se mišljenja filoloških mediavelističkih stručnjaka skoro jedno stoljeće više ili manje razilazila, pa nema još konačnoga naučnog suda o tome kojoj jezičnoj zajednici pripadaju (Kuljbakin 1925; Trifunović 1965: 17; Grupa autora 1982: 64; Grupa autora 1974: 15; Kuna < www.openbook.ba/obq/no4/kuna.htm >; Jurić-Kappel 2001: 230), ali je prisutna nesumnjiva spoznaja da su potrebna daljnja istraživanja ovih važnih rukopisa.
2.0.2. Hronika
Ljetopis popa Dukljanina pripada svjetovnoj književnosti. Ovo historiografsko djelo po sadržaju pripada hrvatskoj redakciji, ali proponira i bosanske izvore s obzirom na nastanak Trebinjskoga ljetopisa u 11. stoljeću (Grupa autora 1974: 69-70).
2.0.3. Diplomatika
Dvojezična i dvopismena Povelja Kulina bana, sačuvani dokument bosansko-humske diplomatičke građe najbolje govori o kulturnoambijentalnim uvjetima razvoja poligrafičnosti i polijezičnosti na cijelome području Bosne i Huma (Hercegovine).
Najstarija je bosanska isprava sa našega tla, pisana bosanskim književnim jezikom, bila je i još uvijek je predmet proučavanja mnogih naučnika, domaćih i stranih. Pisana je ćirilicom, sa elementima bosančice. To je dvojezičan dokument, pisan latinski i bosanski: bosanski dokument pisan bosanskim književnim jezikom je slobodno prepričana sadržina latinskoga teksta.
Povelja Kulina bana je historijski dokument i “predstavlja ugovor sa zakletvom
kojim njen izdavač – ban Kulin – daje Dubrovčanima slobodu trgovanja u Bosni” (Grupa autora 1989: 45), i garantira im pri tome “punu sigurnost” (Jahić, Halilović, Palić 2000: 46).
Kulinova povelja nosi, također, tačan datum svoga postanka – napisana je 29. augusta 1189. godine. ”Književno gledano Povelja neposredno odslikava bosansku dušu, humanizam i oblike suživota u svojoj kući i, komšiluku. ( … ) S jezičkog stanovišta gledano, ova Povelja je izuzetno dragocjena stilistička tvorevina po kojoj će kasnije biti pisane mnoge druge povelje, pa čak i modeli izražavanja” (Kasumović 1995: 15. i 16). Ima više razloga što se ovome dokumentu, Povelji Kulina bana, poklanja velika pažnja: jedan je od rijetkih bosanskih spomenika, pisan perom, koji je stigao do nas u čitkome stanju, osobito ako se zna da su natpisi na Kulinovoj ploči isprekidani i znatno oštećeni (Karanović 1935; Anđelić 1960-1961).
2.1. Pismenost od 12. do 15. stoljeća
U peridu od 12. do 15. stoljeća bosanski književni jezik baštini, uz povremena interferiranja, četiri pisma – glagoljicu, ćirilicu, bosančicu (osobit grafijski medij bosanskohercegovačkog tla do 20. stoljeća i Dalmacije do druge polovice 19. st.) i latinicu – i tri književna jezika – latinski, staroslavenski i bosanski. Zaključujemo da iz srednjovjekovnog perioda baštinimo četveropismenost i trojezičnost bosanskoga književnog jezika.
2.1.0. Epigrafika
1) Latinična epigrafika: U ovome perodu na bosansko-humskom tlu zamjetan je kontinuirani uspon epigrafske građe na latinskome i bosanskome književnom jeziku.
Prvijenac prekinutog kontinuiteta epigrafske pismenosti na latinskome jeziku, prema dosadašnjim saznanjima nauke, ogleda se u sačuvanome krnjem dijelu natpisa na oltaru katedrale sv. Petra u Vrhbosni (Sarajevu) iz četrdesetih godina 13. stoljeća: … (apos)TOLI PETRI VERBOS(nensi)…. (Grupa autora 1982: 45. i 47; Vego 1970: 14. i 15).
Na latinskome jeziku pisani su tekstovi na nadgrobnim pločama kraljeva u grobnoj kapeli i na pećnjacima kraljevskoga dvora na Bobovcu iz 15. stoljeća, zatim zapisi na ukrasnim i utilitarnim predmetima s početka 13. st. i iz 15. st. u Kraljevoj Sutjesci. Na zvonu grobne crkve na Bobovcu nalazi se zapis imena majstora i godina lijevanja: MAGISTER MARCO PRIBISLAI FEC(it) A(nno) D(omin)I MCCCCX (Grupa autora 1982: 48).
Na pečatu Pavla Radinovića iz 1397. godine nalazimo natpis: SIGILLUM DOMINI PAVLI.
Najstariji natpis latinicom na bosanskome jeziku nalazimo na novcu kralja Stjepana Tomaša (1444-1461), izveden italijanskim pravopisom: GOS(podin) TOMAS CRA(gl) BOSN(e) – (Grupa autora 1982: 48).
U Srednjem vijeku zlatni novac kovala je samo Bosna. Na zlatnom kovanom novcu (dukatu) kralja Stjepana Tomaševića (1461-1463) na aversu nalazi se natpis: MONETA AUREA REGIS STEPHANI, a na reversu natpis: GLORIA TIBI DEUS SPES NOSTRA (Grupa autora 1998: 682).
2) Glagoljična epigrafika: Glagoljski Natpis iz Slatine kod Banja Luke iz 1471. godine, Spomenik s glagoljskim natpisom u Koluniću kod Bosanskoga Petrovca (14-15. st.) – (Vego 1970: 80-81),Natpis u zidu grada Bužima (poslije 1495. god.),[14] zrcale simbolično svjedočanstvo o interferiranju epigrafskih kultura srednjovjekovnog bosansko-humskog tla.
3) Bosanična epigrafika. Osim natpisa na crkvenim građevinama i nadgrobnim spomenicima dijapazon epigrafske građe na bosanskome književnom jeziku – bosančicom širi se na stećke, na kojima se pored uspona u pogledu gramatičke pravilnosti zrcali i bosanski književni izraz u misaonome nadahnuću srednjovjekovnog bosansko-humskog čovjeka. Prkoseći vremenu i uništavanju do nas je ostala sačuvana biserna niska od blizu četiri stotine natpisa na stećcima, koja sadrži oko sto petski vrijednih epitafa,[15] klesanih bosanskim jezikom i bosančicom, među kojima se osobito svojom misaonošću ističu oni koji plijene pažnju savremenoga čitaoca na početku trećega milenija.
U epitafu Ivana Maršića iz 15. st. u Kruševu kod Mostara jednostavno je zabilježena istina o ljudskoj sudbini i iskustvu, koje je stekao na kraju svoga života, i predao ga u vidu poruke onima koji ostaju i koji će doći: Živih na zemlji mnogo ja / Osamdeset osam lita. / A ništa ne nesoh!…[16] Impresivno iskazana iskrena bol i tuga zbog prolaznosti ovozemaljskog života ostala je zapisana u Prečanima kod Treskavice nastala na prijelazu 14. i 15. st.: (…) Bratija i družino – žalite me… / Ja sam bil jako vi / a vi ćete biti / jako i ja. Sličan ovome natpisu nalazimo u Starom selu kod Donjeg Vakufa nastao na prijelazu 14. i 15. st.: Molju / bratiju / i strine / i neviste / pristupite / i žalite me / i ne popirajte me / nogama. / Jere ćete biti vi / kako jesam ja, / a ja neću biti / kako jeste / vi…; i u Podubovcu kod Bileće iz 15. st.: Bratije, / ja sam bio kako vi, / a vi ćete biti kao i ja! Ali i lapidarno sročen natpis posljednjega počivališta na nadgrobnoj ploči u Boljunima kod Stoca iz 15. st.: A se leži Vlatko Vuković… Dobri junak i čovjek ili natpis na sarkofagu, također iz 15. st., u Bakrima (Visočica) kod Čitluka: A se leži Ivaniš Komlinović.
Drevna istina uklesana na stećku, služeći vjerno cijelome čovječanstvu, iz 15. st. nalazi se u zaseoku Brkići kod Kalesije: Ovdje leži Dragac Tihmilić / Kada hotjeh biti / tagdi ne bih.
Natpis na pečatu Radoslava Pavlovića potječe iz 1432. godine: SI PEČATЬ VOIEVODE RADOSAVA PAVLOVIĴA (Anđelić 1970: 51).
2.1.1. Kodeksi i zapisi.
Reprezentativni odabir kodeksa i zapisa pruža savremenome čitaocu uvid u crkveni život srednjovjekovnog čovjeka Bosne i Huma (Hercegovine).
1) Manojlovo (Mostarsko) ćirilično jevanđelje (odlomak jevanđelja) nastalo početkom 14. st. Pronađeno je u Mostaru. H. Kuna tvrdi da se ne zna za koga je pisan, ali se “po marginalijama vidi da ga je napisao Manojlo Grk” (Grupa autora 1982: 66).
2) Divoševo jevanđelje je prema H. Kuni ćirilični kodeks nastao početkom 14. stoljeća, prepisan sa glagoljskog predloška bosanskom ćirilicom, nelijepim poluustavom, a prema J. Hammu nesumnjivo odgovara istočnobosanskoj provenijenciji.
3) Mletački zbornik po sadržaju je sličan Hvalovu zborniku, a pisan je na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće ćirilicom (bosančicom – istakla A. T-H.). Osim Mletačkoga zbornika u ovome periodu je nastalo i Čajničko jevanđelje pisano najvjerovatnije u kancelariji Pavla Radinovića (Grupa autora 1982: 53: 68) bosančicom, poluustavom, a marginalni zapisi brzopisnom bosančicom, i “u tom se jevanđelju nalazi glagoljski zapis i glagoljska azbuka, koja je, međutim, nepotpuna i jako deformirana, po svemu sudeći zapis glagoljicom pisao je pravoslavac, tako da se ova upotreba glagoljice može smatrati kriptografijom kasnijeg vremena” (Grupa autora 1982: 53). “Glagoljski zapis je na ff. 89 i 90 i sadrži tekst jevanđelja po Jovanu” (Grupa autora 1982: 68).
4) Nauka do sada nije sa sigurnošću datirala Kopitarovo bosansko jevanđelje. J. Šidak ( < www.openbook.ba/obq/no3/sidak1.htm >) smatra da “ono potječe iz 14. ili 15. st.,” ali ne isključuje mogućnost da su “začela” (liturgije) ubilježena naknadno, tj. pri kraju 15. st. Prema mišljenju H. Kune Kopitarovo bosansko jevanđelje pripada 14. st., pisano bosanskom ćirilicom, poluustavom i bogato je iluminirano.
5) Nikoljsko jevanđelje nastalo je na prijelazu iz 14. u 15. st. Također je kao i Kopitarovo bosansko jevanđelje pisano, prema H. Kuni, bosanskom ćirilicom, poluustavom, ističući se bogatstvom iluminacija.
6) Vrutočko jevanđelje H. Kuna[17] po jezičnim osobitostima, koje “ovaj kodeks lociraju upravo na zapadni teren, po svemu sudeći baš na zapadnobosansko područje” (Kuna:2001:233), smješta u 15. stoljeće.
7) Među najljepše i najveće bosančicom, poluustavom, pisane bosanske kodekse ubraja se Hvalov zbornik. Napisao ga je 1404. godine pripadnik crkve bosanske, Hval krstjanin, po narudžbi bosanskoga vojvode i splitskoga hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića (Radojičić 1960: 306-307; Grupa autora 1982: 72).
8) Vrijedno pomena također je Sofijsko jevanđelje iz samoga početka 15. st. Odlomci ovoga rukopisnog jevanđelja čuvaju se “u Odjeljenju rukopisa i starih štampanih knjiga u Narodnoj biblioteci ‘Kiril i Metodij’ u Sofiji” (Gošić 1981: 231-242), a pisani su ćirilicom ustavnoga tipa.
9) Radosavljev zbornik pripada književnom fondu ‘crkve bosanske’ i prema J. Jurić-Kappel “Rukopis krstjanina Radosava iz sredine 15. st. posebnost je u bosanskoj i (južno)slavenskoj srednjovjekovnoj književnosti u pogledu sadržaja, organizacije teksta i dijelova pisanih glagoljicom,” a posljednja stranica ima zapise ćirilicom. “Sadržaj Radosavljeva zbornika sačinjava kao prvi i glavni tekst Apokalipsa, (…) za kojom slijedi Očenaš s molitvama, početak Ivanova evanđelja, i to Ivan I, 1-17, te kolofon, nakon kojega dolazi dva puta glagoljicom ispisan nepotpun tekst Pavlove poslanice Titu II, 12-13” (Jurić-Kappel 2001: 225).
10) Srećkovićevo jevanđelje i tekst Listića iz Monteprandona “imaju jeretički, bogumilski karakter.” (…) Listići iz Monteprandona “su zalijepljeni kao bezvrijedni pergament na unutrašnjim koricama knjige ‘Margaritarum’, koja se danas nalazi u posjedu Gradske knjižnice Monteprandona” (< www.openbook.ba/obq/no4/kuna.htm >).
11) Spomenimo još rukopise iz Gosudarstvene publične biblioteke u Petrogradu koje je 1966. pregledao J. Šidak (< www.openbook.ba/obq/no3/sidak2.htm >) i Fragmente “Parimejnika” bosanske provenijencije u Centralnoj naučnoj biblioteci Akademije nauka Ukrajine u Kijevu (< www.openbook.ba/obq/no4/herta_kuna.htm >).
12) Zapis pod nazivom Molitva od treska, ot groma, ot bijesa i ot grada potječe iz druge polovice 15. stoljeća, a nastao je u okolici Foče, poznatiji kao Kunovski zapis (Jahić, Halilović, Palić 2000: 48; Dizdar 1997: 13).
2.1.2. Hronike i fabularna proza
S kulturnohistorijskog gledišta značajna je činjenica da proza nastaje kao izraz težnje za književnim oblikovanjem.
1) Za bosansko-humsko tlo vezujemo i dijelove iz Orbinijevog djela “Il regno degli Slavi” koji u posebnim poglavljima govore o Kotromanićima, Humskim gospodarima, porijeklu Kosača i smrti kralja Tomaša (Orbini 1601/1968; Grupa autora 1974: 85-100).
2) Roman o Aleksandru Velikom (Berlinska Aleksandrida) po jezičnim i paleografskim osobitostima je najvjerovatnije pisana krajem 15. ili čak početkom 16. stoljeća.[18] Aleksandrida je pisana kurzivnom bosančicom i po osobitostima predstavlja tipičan srednjovjekovni evropski roman.
-
Diplomatika (administrativno-poslovni dokumenti)
1) Bosanski književni jezik diplomatičke građe pripada segmentu autohtono indigene kulture bosansko-humskog (hercegovačkog) srednjovjekovlja. Ova grupa službenih i privatnih pisanih dokumenata zrcali društveno, ekonomsko, političko i kulturno stanje srednjovjekovne feudalne države na latinskome i bosanskome jeziku. U diplomatičkoj građi nailazimo na obilnost i raznolikost uklopljenih crta narodnih govora uz zadržavanje paradigmatske duboke kujuće snage staroslavenskih osobitosti, koje utječu na komunikacijsku jasnoću bosanskoga književnog jezika.
Aktivan život bosančice na cijelom bosansko-humskom prostoru od samih početaka naša je filologija kontinuirano registrirala u bibliografijama, katalozima rukopisa, ili raspravama specijalno posvećenim toj pojavi. Raznolikost ostvaraja (povelje, pisma, darovnice, testamenti, ugovori, priznanice, propusnice) najupečatljivije i najrafiniranije pokazuju (južno)slavenski pisari – dijaci. Na taj način moguće je razumjeti razvoj i postojanost bosansko-humske pisane manire na dvorovima vladara i značajnijih feudalaca kao što su Sankovići, Kosače, Hrvatinići, Pavlovići, Radinovići i dr.
2) Danas na početku trećeg milenija bosanski književni jezik baštini oko 100 administrativno-poslovnih dokumenata nastalih na prostorima srednjovjekovnog bosansko-humskog (hercegovačkog) tla, koji su produkt državne diplomatske prepiske a ponekad i privatne u vlastitim kancelarijama. Većina bosansko-humske (hercegovačke) diplomatičke građe (administrativno-poslovnih dokumenata) pisana je na pergamentu italijanske izrade (Čremošnik 1948, 1950. i 1951) ustavnom, poluustavnom, brzopisnom i kurzivnom bosančicom.
Navest ćemo ih samo nekoliko, nastalih u komunikaciji s Dubrovnikom, čiji se originali nalaze u Državnome arhivu u Dubrovniku: Povelja kneza humskog Andrije Dubrovniku (1214-1217) pisana je na pergamentu, ustavom kakvoga ne nalazimo kod drugih (južno)slavenskih ćirilskih povelja (Čremošnik 1948: 133); Povelja bana Matije Ninoslava od 22. 3. 1240. prema G. Čremošniku pisana je poluustavom. Pri paleografskoj analizi zapazili smo da slova a i k dobijaju osobitosti brzopisa; Povelja kneza humskog kneza Andrije Dubrovniku (1247-1249) pisana je ustavom, izuzev slova k čija desna strana slova ima brzopisne osobitosti; Povelja bana Tvrtka Kotromanića o potvrđivanju prijateljstva Dubrovniku 1. 6. 1367. Prema Stojanoviću i Čremošniku pisana je ustavom (Stojanović 1929: 74; Čremošnik 1950: 111). Na osnovu uvida u original povelje zapažamo brzopisne i kurzivne oblike pojedinih slova.
Spomenut ćemo još: Latinsko pismo kralja Tvrtka Dubrovniku od 20. 10. 1387; Povelju braće Bjeljaka i Radiča Sankovića Dubrovniku od 15. 4. 1391; Povelju kneza Pavla Radinovića Dubrovčanima od 25. 3. 1397; Povelju kralja Stjepana Ostoje Dubrovniku od 20. 11. 1398; Pismo bosanske kraljice Jelene Grube Dubrovniku od 5. 3. 1399; Mirovni ugovor Radosava Pavlovića sa Dubrovnikom od 25. 10. 1432; Povelju Tvrtka II Tvrtkovića Dubrovniku od 2. 3. 1433; Povelju kralja Stjepana Tomaša Dubrovniku od 3. 9. 1444; Priznanicu vojvode Petra i njegovoga brata kneza Nikole Dubrovniku od 26. 6. 1454 i povelje kralja Stjepana Tomaševića od 25. 11. 1461. godine.[19]
3) Od ukupne diplomatičke (administrativno-poslovne) građe samo se jedna darovnica nalazi u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu (Darovnica kralja Dabiše kćeri Stani i knezu Juriju Radivojeviću od 26. 4. 1395) i dvije se povelje nalaze u Zemaljskome muzeju u Sarajevu (Povelja kralja Tvrtka velikom vojvodi Hrvoju Vukčeviću od 12. marta 1380. i Povelja kralja Stjepana Tomaša sinovima Ivanca Jurčinića iz 1459. godine), a ostala građa nalazi se u Beču, Budimpešti, Dubrovniku, Londonu, Sankt Peterburgu i Zagrebu.
ZAKLJUČAK
U ovome radu pokušali smo prezentirati sintetski pregled vlastitih jezičnih izvorišta i podrobnije osvijetliti jezičnu historiju bosansko-humske (hercegovačke) pisane riječi od iskona do 15. stoljeća.
Jezikom kao sistemom vladaju lingvističke, a jezikom kao standardom sociolingvističke zakonitosti. Jezik se razvija i mijenja po načelu evolucije. Na srednjojužnoslavenskom prostoru, nakon raspada SFRJ, osamostalili su se kao jezične realnosti hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik.
Počeci pismenosti od 9. do 12. stoljeća
Iz najranije pismenosti do sada poznati tekstovi su: Natpis sa septuma crkve sv. Petra /9-10. st./ na latinskome jeziku; glagoljični Natpis na Manastirištu u Kijevcima kod Bosanske Gradiške /10-11. st./ i Humska/Humačka ploča /10-11.st./ – bosanskoćirilični tekst, sa utkana dva glagoljska slova. Njih slijede ćirilični i bosanični zapisi i natpisi tokom 12. stoljeća: Natpis na ploči župana Grda u Policama kod Trebinja, Nadgrobni natpis sudije Gradiše, Kulinova ploča (sa tri utkana glagoljska slova: a, b i ž), Blagajski natpis, Natpis iz Crnča.
Od svjetovne književnosti baštinimo Trebinjski ljetopis iz 11. st., a od diplomatičke građe dvojezičnu, na latinskome i bosanskome jeziku, na pergamentu napisanu Povelju Kulina bana iz 1189. godine.
Od 9. do 12. stoljeća u bosansko-humskoj kulturi supostoje i razvijaju se tri pisma – latinica, glagoljica i bosanska ćirilica, koja već dobiva i prve obrise pisma naročitoga tipa – bosančice, – i tri književna jezika – latinski, staroslavenski i (staro)bosanski.
Pismenost od 12. do 15. stoljeća
Osim latiničnih i glagoljičnih natpisa na latinskome, staroslavenskome i bosanskome jeziku na crkvenim građevinama i nadgrobnim spomenicima dijapazon epigrafske građe na bosanskome književnom jeziku – bosančicom širi se i na stećke.
Pismenost na bosanskome književnom jeziku – bosančicom od sačuvanih blizu četiri stotine natpisa na stećcima sadrži oko sto poetski vrijednih epitafa u kojima se zrcali nadahnuće srednjovjekovnog bosansko-humskog čovjeka.
Prema dosadašnjim spoznajama nauke najstariji natpis latinicom na bosanskome jeziku nalazimo na novcu kralja Stjepana Tomaša (1444-1461), izveden italijanskim pravopisom: GOS(podin) TOMAS CRA(gl) BOSN(e).
Najpoznatiji kodeksi pisani ćirilicom i bosančicom su: Manojlovo (Mostarsko) jevanđelje /14. st./, Divoševo jevanđelje /14. st./, Mletački zbornik /14-15. st./, Kopitarovo bosansko jevanđelje /14-15. st./, Vrutočko jevanđelje /15. st./, Hvalov zbornik /15. st./, Sofijsko jevanđelje /15. st./, Radosavljev zbornik /15. st./, itd.
Srednjovjekovni evropski roman o Aleksandru Velikom (Berlinska Aleksandrida) potječe s kraja 15. ili početka 16. stoljeća.
Aktivan život bosančice ogleda se u raznolikosti i broju ostvaraja diplomatičke građe (povelje, pisma, darovnice, testamenti i ugovori), kao autohtono indigenog segmenta u razvoju bosanskoga književnog jezika.
U peridu od 12. do 15. stoljeća bosanski književni jezik baštini, uz povremena interferiranja, četiri pisma (četveropismenost) – glagoljica, ćirilica, latinica i bosančica (osobit grafijski medij bosanskohercegovačkog tla do 20. stoljeća i Dalmacije do druge polovice 19. st.) – i tri književna jezika (trojezičnost) – latinski, staroslavenski i bosanski.
LITERATURA
ANĐELIĆ, Pavao 1960-1961. Revizija čitanja Kulinove ploče, GZM Sarajevo. Arheologija, sv. XV-XVI, Sarajevo.
ANĐELIĆ, Pavao Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
BABIĆ, Anto 1960. Humska zemlja – u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ.
BELIĆ, Aleksandar 1958. O prirodi jezika i jezičkom razvitku,
BELIĆ, Aleksandar 1958. Periodizacija srpskohrvatskog jezika, Južnoslovenski filolog, XXII, Beograd, 1-15.
BELIĆ, Aleksandar 1936 [1999]. Istorija srpskog jezika: Učešće Sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskoćirilskih spomenika, Novi Sad: Budućnost, 1999, 357-396. (prvi put objavljeno u Svetosavski zbornik I, Posebna izdanja SA, 114; 1936, 213-276).
BRATULIĆ, Josip 1995. Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb: Minerva, 189 str.
ČIGOJA, Brankica 1998. Najstariji srpski ćirilski natpisi (grafija, ortografija i jezik), Beograd: Čigoja Štampa, 128 str.
ČREMOŠNIK, Gegor 1948, 1950. i 1951. Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka, GZM, sv. III, IV-V, VI, Sarajevo.
DAMJANOVIĆ, Stjepan 1991. Jedanaest stoljeća nezaborava, Osijek-Zagreb.
DAMJANOVIĆ, Stjepan 1994. Hrvatsko književno srednjovjekovlje, Zagreb: Erasmus naklada, 117 str.
DAMJANOVIĆ, Stjepan 1984. Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Zagreb: Sveučilišna naklada, 191 str.
DAMJANOVIĆ, Stjepan 2002. Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska čitanka, Zagreb: Matica hrvatska, 296 str.
DIZDAR, Mak Antologija starih bosanskih tekstova, Sarajevo: Svjetlost, 420 str.
ĐORĐIĆ, Petar 1971. Istorija srpske ćirilice, Paleografsko-filološki prilozi, Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika SRS, 535 str.
GOŠIĆ, Nevenka Bosansko rukopisno evanđelje Sofijske narodne biblioteke “Kiril i Metodij”, Radovi, knj. LXX, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 21, Sarajevo, 231-242.
GRUPA autora 1989. Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Sarajevo: ANUBiH, 135 str.
GRUPA autora 1974. Starija književnost, Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika, 350 str.
GRUPA autora Povijest Bosne i Hercegovine. Od najstarijih vremena do 1463, knj. I, Sarajevo.
GRUPA autora 1982. Pisana riječ u Bosni i Hercegovini. Od najstarijih vremena do 1918. godine, Sarajevo: IRO «Veselin Masleša», 308 str.
HAMM, Josip 1958. Glagoljica – u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 3, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ.
HAMM, Josip 1958. Staroslavenska gramatika, Zagreb: Školska knjiga, 203 str.
HAMM, Josip 1960. Hrvojev misal – u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ.
HERCIGONJA, Eduard 1994. Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb: Matica hrvatska, 279 str.
IVIĆ, Milka 1978. Pravci u lingvistici, Ljubljana: Državna založba Slovenije, 308 str.
JAHIĆ, Dževad 1999. Trilogija o bosanskom jeziku, Sarajevo: Liljan.
JAHIĆ, Dževad, Halilović, Senahid, Palić, Ismail 2000. Gramatika bosanskoga jezika, Zenica: Dom štampe, 476 str.
JOKANOVIĆ, Vlado 1956. Bosanska kancelarija – u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ.
JURIĆ-KAPPEL, Jagoda 2001. Rukopis krstjanina Radosava u svjetlu dosadašnjih istraživanja – u: Zbornik radova, Drugi hrvatski slavistički kongres, Zagreb, 225-232.
KARANOVIĆ, Milan Problem Kulina bana, Novosti iz bosansko-hercegovačkog muzeja, Sarajevo.
KASUMOVIĆ, Ahmet Zašto jezik bosanski, Tuzla: Prava riječ, 148 str.
KRSTIĆ, Kruno 1962. Latinitet kod Južnih Slavena – u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 5, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ.
KUNA, Herta 1965. Redakcije staroslovenskog kao literarni jezik Srba i Hrvata, Slovo 15/16, Zagreb, 183-189.
KUNA, Herta Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu južnoslavenskih redakcija staroslavenskog jezika < www.openbook.ba/obq/no4/kuna.htm >. Publikovano u: Radovi sa simpozija Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja grada Zenice, sv. 3; 89-102.
KUNA, Herta 1977. Neke grafijske osobine bosanskih srednjovjekovnih kodeksa prema staroslavenskoj glagoljskoj grafijskoj tradiciji, Nahtigalov zbornik, Ljubljana, 153-166.
KUNA, Herta 2001. Marginalije bosanskog Vrutočkog evanđelja – u: Zbornik radova, Drugi hrvatski slavistički kongres, Zagreb, 233-236.
KULJBAKIN, S. 1925. Paleografska i jezička ispitivanja u Miroslavljevom jevanđelju, Posebna izdanja SKA, knj. LII, Sremski Karlovci 1925.
MATASOVIĆ, Ranko 2001. Uvod u poredbenu kingvistiku, Zagreb: Matica hrvatska, 335 str.
MIHALJEVIĆ, Milan 2002. Slavenska poredbena gramatika. dio. Uvod i fonologija, Zagreb: Školska knjiga, 243 str.
ORBINI, Mavro Il regno de gli Slavi, Pesaro 1601, 354 str.; Prijev. Zdravka Šundrice, Kraljevstvo Slovena, Beograd 1968.
POPOVIĆ, Ivan 1955. Istorija srpskohrvatskog jezika, Novi Sad.
PUDIĆ, Ivan 1972. Gotski jezik i istorijska gramatika, Beograd.
RADOJIČIĆ, Sp. Đorđe 1956. Ćirilica – u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ.
RADOJIČIĆ, Sp. Đorđe 1960. Hvalov zbornik – u: Enciklopedija Jugoslavije, 4, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ.
RAUKAR, Tomislav 1973. O problemu bosančice u našoj historiografiji, Izdanja Muzeja grada Zenice, sv. 3, 103-144.
SAUSSURE, de Ferdinand 2001. Cours de linguistique générale, Paris 1916, hrv. prijevod V. Vinja 2001.
SILIĆ, Josip 1999. Leksik i norma – u: Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, Zagreb: Matica hrvatska, 282-285.
SILIĆ, Josip 1996. Hrvatski jezik kao sustav i kao standard, “Riječki filološki dani”, Zbornik radova 1, Rijeka 1996, 187-195.
SKOK, Petar 1971-1973. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I-III, Zagreb: JAZU.
STOJANOVIĆ, Ljubomir 1929. i 1934. Stare srpske povelje i pisma, knj. I – Prvi dio, Beograd – Sremski Karlovci 1929. i knj. I – Drugi dio, Beograd – Sremski – Karlovci 1934.
ŠIDAK, Jaroslav 1966. < openbook.ba/obq/no3/sidak2.htm >; Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publičnoj biblioteci u Lenjingradu, Slovo, sv. 17, Zagreb, 113-125.
ŠIDAK, Jaroslav < openbook.ba/obq/no3/sidak1.htm > Published in: Slovo (Zagreb), sv. 4-5, 1955, str. 47-63; Reprinted in: Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilistvu. Zagreb : Sveučilišna naklada Liber, 1975, pp. 111-125.
TRIFUNOVIĆ, Đorđe Marijinsko evanđelje – u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ.
TRUHELKA, Ćiro Bosančica. Prinos bosanskoj paleografiji, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu I (4), 79.
TRUHELKA, Ćiro 1909. Mali prinos značenju bosančice, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XXI, 211-213.
TURBIĆ-HADŽAGIĆ, Amira, Povijest bosanskoga standardnoga jezika, Diplomski rad (rukopis).
TURBIĆ-HADŽAGIĆ, Amira 2003. Fonetske i paleografske osobitosti bosansko- humskih povelja, magistarski rad (rukopis), Zagreb.
EGO, Marko 1962 (knj. I), 1964 (knj. II i III), 1970 (knj. IV). Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1962 (knj. I), 1964 (knj. II i III), 1970 (knj. IV).
1] Nap.: Termin “srednjojužnoslavenski” od starijih lingvista sa ‘srednjojužnoslavenskih’ prostora prvi je upotrijebio D. Brozović.
[2] Više govornika imaju kineski, indijski, romanski i germanski jezici. (V. i isp.: Mihaljević 2002: 65).
[3] Sličnu klasifikaciju iznosi i prof. E. Hercigonja za hrvatsko srednjovjekovlje (Hercigonja 1994).
[4] V.: Josip Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice: “Bosančica, zapadna ćirilica – koja se u prošlosti različito nazivala: hrvacko pismo (Papalić, Marulić), bosanica (Zlatović), bosanska azbukva (Berčić), bosanska ćirilica (Kukuljević Sankcinski), zapadna (bosanska) ćirilica (Ivšić) – koja je u Bosni i u Hrvatskoj izgradila posebne oblike od epigrafike (XI-XII. st.) do književnoga pisma u knjigama namijenjenim bosanskim krstjanima (Zbornik krstjanina Radoslava, Čajničko evanđelje, Hvalov zbornik), ali i katolicima. Bosančica je izgradila neka posebna grafijska rješenja: posebice u XIV., XV. i XVI. stoljeću. Bila je i pismo muslimana (begovica, begovski rukopis): (…) Brojna vrijednost pretežno kao u glagoljici. Pismo ima bogatu upotrebu u kancelarijama u Dubrovniku, u Hrvatskoj, u Bosni (Bratulić 1995: 72-73).
Bosanskohercegovački lingvista Dž. Jahić za grafijske osobitosti bosančice, između ostaloga, konstatira da “to naslijeđe valjat će u budućim istraživanjima cjelovitije obraditi i odrediti mu mjesto (…)” – u: Bošnjački narod i njegov jezik, Sarajevo 1999: 64. Isp. i: Jokanović 1956: 44-45.
[5] Značenje termina staroslavenski preuzet od prof S. Damjanovića. “Stručnjaci često izriču svoje rezerve prema tom nazivu i – upotrebljavaju ga. On ne ukazuje ni na narodnu osnovicu, ni na funkciju. Pogodan je da mu damo značenje koje želimo. Laici ga često zamjenjuju s praslavenskim, tj. s onim jezikom – ishodištem iz koga su se razvili svi današnji slavenski jezici. Važno je stoga naglašavati da je riječ o književnom jeziku kojemu je govorna (narodna) osnovica južnoslavenska, točnije – makedonska, a nadgradnja općeslavenska. Valja pri tom imati na umu da ni današnji standardni slavenski književni jezici ne vode podrijetlo iz toga jezika i da su njegovi jači tragovi vidljivi samo u ruskom standardu. U nemalom broju udžbenika i stručnih rasprava koje jezik zovu staroslavenskim već se na samom početku s pravom kaže da je to prvi slavenski književni jezik, da mu je već u najranijim spomenicima leksik bogat, sintaksa razvedena, stilistika iznijansirana (jer je umnogome odražavao dostignuća grčkoga jezika; nastao je kao rezultat prevođenja grčkih liturgijskih, a onda i drugih tekstova).
Iz dosad rečenoga jasno je zašto se pojavio i termin općeslavenski književni jezik. Taj naziv želi kazati da je riječ o jeziku koji je služio kao književni svim slavenskim narodima, makar na jednom dijelu njihova narodnog teritorija i makar u jednom razdoblju njihove povijesti. Bio je to dakle nadnacionalni jezik slavenskoga književnog srednjovjekovlja.” (Damjanović 2002: 26-27).
[6] Nap.: Prije Konstantinova dolaska, na Olimpu se već jedno desetljeće nalazio Metod. “Vrlo je vjerojatno da su upravo tamo razmišljali kako da okupe oko sebe slavenske učenike i da započnu prevođenje najnužnijih liturgijskih knjiga. Autoritet Metodov, kao čovjeka koji je postao redovnik nakon što je bio knez pokrajine sa slavenskim stanovništvom, tu je mogao odigrati važnu ulogu. I još nešto: na Olimpu su se skupljali redovnici iz mnogih zemalja, a u nekima od njih liturgija na vlastitom jeziku nije bila nikakva novost. Dorađenost slavenskih prijevoda i majstorstvo kojim je oblikovano prvo slavensko pismo – glagoljica (a danas većina autoriteta misli da ju je stvorio Konstantin) također su dokaz da se o svemu mislilo prije.” – (Damjanović 2002: 11).
[7] Nap.: Prvu periodizaciju Bosanskoga književnog jezika dala je Amira Turbić-Hadžagić u svome diplomskom radu: Povijest standardnoga bosanskoga jezika 1997. godine (Prvi razvojni period: bosanski jezik od 9/10. do 15. stoljeća – rukopis). Prof. Jahić u uvodnome dijelu Gramatike bosanskoga jezika 2000. daje periodizaciju historije bosanskoga književnog jezika koje se mi prema zahtjevima historijske i lingvističke nauke pridržavamo.
[8] “Glagoljica je izrazito stilizirano, stilski dotjerano pismo: gdje god nije bilo veće distinktivne potrebe, ona je na završnim krakovima ukrašena kružićima koji kod nekih slova djeluju vrlo dekorativno. Osim toga, ona se pisala ispod crte, pa je i to utjecalo na oblikovanje nekih slova koja su se (…) pisala samo u gornjem dijelu prostora te nisu dopirala do donjeg ruba ostalih slova. Na toj osnovi razvila su se s vremenom dva različita tipa glagoljice, jedan uglati ili granati koji se proširio po hrvatskim krajevima, u Primorju, u Istri, u Dalmaciji i u Bosni (…) i drugi obli koji se poslije g. 885. u IX, X, XI i XII vijeku pisao…”, (Hamm 1958: 53).
[9] Nap.: Danas je ovaj natpis lociran na bosanskohercegovačkom teritoriju, ali “je važna činjenica što se spomenuti natpis pronašao na području stare Panonije, gdje su učenici Ćirila i Metodija djelovali još u IX i X vijeku.” – (Vego 1962: 95). Da je lokalitet Manastirište u selu Kijevcima bilo nekad područje stare Panonije, slaže se i H. Kuna – V. i isp.: H. Kuna, Izbor natpisa na kamenu – u: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini, str. 79.
[10] Tako navodi H. Kuna, ne precizirajući pri tome o kojoj je glagoljici riječ. Uvidom u Veginu fotografiju natpisa iz Manastirišta, koja se nalazi u Zborniku srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine – knj. IV, evidentna su slova oble glagoljice na početku riječi, i uglate na kraju riječi.
[11] Nap.: Iako autorica Brankica Čigoja u svojoj knjizi Najstariji srpski ćirilski natpisi. Grafija, ortografija i jezik, koju je izdala u Beogradu 1998. godine kao treće izdanje, Humsku/Humačku ploču svrstava u srpske (istakla, A. T-H.) ćirilske spomenike zajedno sa Kulinovom pločom, Natpisom trebinjskoga župana Grda, Natpisom iz Crnča, Ktitorsko-nadgrobnim natpisom sudije Gradiše, Blagajskim natpisom, nadgrobnim natpisom Marije Divice i Nadgrobnim natpisom župana Pribilše, mi ćemo ovom prilikom samo napomenuti da navedeni natpisi pripadaju i teritorijalno i jezično (iako jezična analiza tek slijedi na osnovi ponovnoga čitanja sačuvanih spomenika) bosanskome književnom jeziku, kao što Povaljski natpis iz 1184. i Nadgrobni natpis kneza Miroslava iz Omiša (1208-1235) pripadaju korpusu hrvatskoga književnog jezika, dok autorica Čigoja i jedne i druge svrstava u srpske ćirilske natpise.
[12] Na osnovu uvida u tekst Humske/Humačke ploče slova e i t imaju oblike uglate glagoljice.
[13]Prema M. Vegi glavni natpis potječe iz 1193. godine, a natpisi u poljima potječu vjerovatno iz prve polovice 14. st.; P. Anđelić glavni natpis vezuje za 1194., a sadržaj zapisa u poljima vremenski još više precizira u odnosu na Vegu i smatra “da su zapisi na donjem dijelu Kulinove ploče nastali u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića, dakle negdje u drugoj četvrtini XIV vijeka.” Složit ćemo se, također, sa P. Anđelićem kad navodi da je Kulinova ploča “jedan od najznačajnijih areheoloških spomenika srednjeg vijeka u Bosni i Hercegovini. Natpis sa te ploče spominje se u svakom, pa i najkraćem, pregledu srednjovjekovne bosanske povijesti” (Anđelić 1960-1961: 287). Također je važno napomenuti da se u 5. polju (ispod glavnog natpisa) nalaze tri glagoljska slova a, b i ž “nastala prije zapisa, a kasnije od glavnog natpisa” i “da je ovo prvi dosada poznati dokument glagoljske pismenosti na jednom kamenom spomeniku iz srednje Bosne” (Anđelić 1960-1961: 301. i 306).
Dakle, poslije Humske/Humačke ploče imamo na jednome bosanskome spomeniku evidentnu dvopismenost (glagoljica i ćirilica) ili tropismenost /istakla, A. T-H/ (glagoljica, ćirilica i bosančica).
[14] Prema Vegi ovaj glagoljski spomenik se nekad nalazio u zidu grada Bužima, ali je prenesen u Arheološki muzej u Zagrebu, pa odatle u Povijesni muzej Hrvatske u Zagrebu (Vego 1970: 92-93).
[15] Nap.: Prema najnovijim saznanjima u decembru 2002. godine u Bijeljini je, pri gradnji džamije, otkriveno još 17 stećaka sa natpisima, čija jezična i paleografske građa nije proučena.
[16] Nap.: Navodimo transkribovane tekstove preuzete od M. Dizdara iz Antologije bosanskih tekstova koji su filološkim čitaocima poznati iz Zbornika srednjovjekovnih natpisa (I-IV) M. Vege.
[17] Zanimljivo je istaknuti da “Vrutočko četveroevanđelje relativno je davno otkriveno i identificirano kao bosansko, ali nije detaljnije proučeno već i stoga što je bilo u posjedu porodice Popovski (selo Vrutok kod Gostivara), koja nije željela da ga otuđi, ili da dozvoli bar mikrofilmovanje. Ipak, 1990. g. rukopis se našao u Narodnoj univerzitetskoj biblioteci ‘Kliment Ohridski’ u Skopju, gdje je registriran, mikrofilmovan, (…)” (Kuna 2001: 223).
[18] Nap.: H. Kuna prvobitni prijevod ovoga romana smješta u 14. st. na jednu od “srpskohrvatskih redakcija”, a za bosanski rukopis pretpostavlja da je prepisan najvjerovatnije u 16. st. (Grupa autora 1974), dok na drugome mjestu iznosi da “sam rukopis prema vodenim znacima i tipu pisma pripada XV v. Rukopis je u cjelini, kao paralelu uz još jedan slavenski rukopis s djelomičnim holandskim prijevodom, izdao u transkriptu Van den Berk, u Minchenu 1970. god.” (Grupa autora: 1982).
[19] Nap.: Toga dana napisane su četiri povelje u kancelariji kralja Stjepana Tomaševića, koje je kralj odaslao u Dubrovnik.
Preuzeto iz: Amira Turbić-Hadžagić, Bosanski jezik. Časopis za kulturu bosanskoga književnog jezika, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005.
