Velika istočna kriza i Berlinski kongres donijeli su pravi prevrat u životu Bosne i Hercegovine, “glavne tvrđave Bošnjaka kao slavenskih muslimana u jugoistočnoj Evropi”. Odlukom Berlinskog kongresa povjerena je Austro–Ugarskoj uprava nad Bosnom i Hercegovinom, bez formalne povrede suverenih prava sultana. To sultanovo pravo bilo je nudum ius, dok je stvarnu vlast u Bosni i Hercegovini čvrsto držala Austro–Ugarska.
Bošnjaci su se oružjem, kao toliko puta ranije, suprotstavili austrougarskoj vojsci. Tek poslije žestokih tromjesečnih borbi i uz angažiranje jedne trećine svoje oružane sile, uspjela je Austro–Ugarska krajem oktobra 1878. okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu. Prve vijesti o mogućnosti austro–ugarske okupacije počele su u Bosnu stizati još s proljeća 1878. godine. Među Bošnjacima su ove vijesti izazivale uznemirenje pa je već 5. VI 1878. osnovan u Sarajevu Narodni odbor, koji je javno djelovao i pripremao otpor mogućim okupacionim četama.
Prvih dana jula saznalo se u Sarajevu za odluku Berlinskog kongresa, kojom je Turska predala Bosnu i Hercegovinu na upravu Austro–Ugarskoj. Narodni odbor je 7. jula iznudio ostavku Veli-paše, vojnog komandanta Bosne, čime je jasno pokazao da će, suprotno naređenjima iz Carigrada, organizirati otpor austro–ugarskim četama. Od tada u Sarajevu i drugim krajevima Bosne praktično nisu prestajali nemiri, posebno među bošnjačkim stanovništvom.
Narodni odbor je 27. VII 1878. zbacio osmanlijsku vlast u Sarajevu i formirao svoju Narodnu vladu, u kojoj su vojni poslovi povjereni Smail-begu Selmanoviću Taslidžaku i Muhamedu Hadžijamakoviću, policija Abidagi Gačaninu i Ahmedu Naki, a uprava telegrafa Šerifu Zildžiću.
Dok je Narodna vlada vršila ubrzane pripreme za oružani otpor, primila je 29. jula telegrame iz Bosanske Gradiške i Broda da je austrijska vojska počela prelaziti preko Save. Pored toga, austrijske čete su ušle u BiH kod Šamca, Kostajnice, Vrgorca i Imotskog.
Glavnokomandujući okupacionih trupa, general Josip Filipović, obratio se stanovništvu Bosne i Hercegovine jednim proglasom u ime austrijskog cara. U proglasu se ističe da austro–ugarska vojska dolazi u saglasnosti sa evropskim državama i samim sultanom, koji je odlučio da stanovnike Bosne “povjeri zaštiti svog moćnog prijatelja, cara i kralja”. Dalje se obećava zaštita života, vjere i imovine, zakonska ravnopravnost svih stanovnika i sloboda vjeroispovijesti i upotrebe svog jezika. Običaji se neće dirati, a stari zakoni važiće do izdavanja novih. Prihodi zemlje trošiće se isključivo na njene potrebe, a zaostali porezi neće se kupiti. Vojska će sve što uzima za svoje potrebe plaćati u gotovom. Stanovnici se pozivaju da se sa pouzdanjem predaju “zaštiti slavnih zastava Austro–Ugarske”.
“Primite naše vojnike kao prijatelje, slušajte zapovjednike, prihvatite se opet svoga posla i plodovi vašeg rada biće zaštićeni.” Vojska je stanovništvu dijelila proglas, štampan na turskom i bosanskom jeziku, ćirilicom i latinicom. Austrougarska vojska naišla je na žilav otpor ustanika u skoro svim krajevima Bosne.
Komandant Bosne Smail Haki Selmanović izdao je početkom augusta Objavu kojom poziva sve njene žitelje, “islame, Hristjane i Latine” da se “složno odupru neprijateljima”. U Objavi se spominje samo Bosna, njeno stanovništvo i prošlost, dok o Turskoj i sultanu nema ni riječi. Time se očigledno željelo istaći da je Bosna samostalna i da se sama brani. Bosanska Narodna vlada, iako potpuno sama i bez ičije pomoći, organizirala je i pružila snažan otpor austrougarskoj vojsci.
Glavnina tog otpora skršena je ulaskom austrougarske vojske u Sarajevo 19. VIII 1878. godine. Veza između austrougarskih trupa u Bosni sa onima u Hercegovini, pod komandom generala Stevana Jovanovića, uspostavljena je tek 8. oktobra kod Konjica. Posljednja žarišta otpora u Bosni likvidirana su tek 20. X 1878. godine.
Bečki Kriegsarchiv bilježi oko 60 većih i manjih bitaka u toku okupacije. U tim bitkama Austro–Ugarska je, po sopstvenom priznanju, izgubila oko 6.000 vojnika i oficira (946 poginulih, 3.980 ranjenih i 272 nestala vojnika i oficira). Prvobitno je Beč odredio za okupaciju 82.000 vojnika, ali je u toku borbi ovaj okupacioni korpus stalno povećavan i na kraju je narastao na 200.000 ljudi.
Prema austrijskim procjenama, ustanička vojska je imala oko 93.000 boraca. Ova, po svom sastavu skoro isključivo bosansko–muslimanska vojska, dala je dosta požrtvovanih i dobrih boraca i komandanata, među kojima se ističu Hadžijamaković i čuveni pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić. Snažan otpor ustanika i prilično veliki gubici austrougarskih četa izazvali su gnjev generala Filipovića, koji je u prvim danima okupacije postupao oštro, ponekad čak brutalno.
Obavještavajući cara o zauzeću Sarajeva, Filipović piše o “nevjerovatnim pojavama divljeg fanatizma”, ispoljenim od strane ustanika u jednoj borbi “koja se kao najgroznija zamisliti može”.
Engleska štampa je sa indignacijom zabilježila da je Filipović naredio da se iz osmanske vojne bolnice izbace svi ranjeni ustanici. Preko 600 zarobljenih ustanika otpremljeno je u logor u Olomuc, gdje su ostali dokraja 1879. godine. Prvih dana okupacije u Sarajevu i drugim mjestima Bosne počeo je raditi prijeki sud (Standgericht), koji je Filipović uspostavio još u Doboju, 4. VIII 1878, kao prvi organ austro–ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini.
(Prof. dr. Mustafa Imamović)
