Piše: Ismet Isaković
Osman Muftić je rođen 8. ožujka 1934. u Sarajevu. Školovao se u Zagrebu, gdje je maturirao 1952., a zatim je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje diplomirao 1959., magistrirao 1969. i doktorirao 1972. godine. Nakon trogodišnjeg rada kao projektant u poduzeću “Instalacije” (od 1960. do 1963.), profesor Muftić je počeo raditi na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Brzo je napredovao: izabran je za asistenta 1963., za docenta 1969., za izvanrednog profesora 1976., a za redovitog 1982. godine.
Držao je nastavu iz sljedećih predmeta: Mehanika, Nauka o čvrstoći, Teorija mehanizama, Biomehanika, Roboti i manipulatori, Ergonomija, Konstrukcija zrakoplova i Teorija giroskopa. Pored nastave na Fakultetu strojarstva i brodogradnje držao je nastavu kako na dodiplomskom, tako i na postdiplomskom studiju i na Elektrotehničkom, Medicinskom, Šumarskom, Tehnološkom, te na Fakultetu grafičke tehnologije, gdje je bio i prvi dekan.
Još kao asistent bio je osnivač i prvi voditelj Laboratorija za dinamiku strojeva i mehanizama. Bio je cijenjeni sveučilišni profesor, a posebno se istaknuo kao izvrstan predavač i pedagog. Veliku pažnju posvećivao je nastavi, a tisuće njegovih studenata uvijek su ga isticale kao jednog od najboljih i najdražih nastavnika.
Studenti su uvijek rado dolazili na njegova predavanja, a često se događalo da predavanje završi aplauzom, jer svojim vrckavim i kozerskim pristupom, bio je i vrstan crtač, znao je svoja predavanja učiniti zanimljivim i u onim dijelovima koje i sami nastavnici smatraju suhoparnim.
Iza sebe je ostavio pedesetak magistara znanosti, od kojih je preko polovice doveo i do doktorata, uveo ih u znanstveni rad i usmjerio prema sveučilišnoj karijeri. Kao i u nastavničkom radu, tako i na znanstvenom i stručnom polju njegov rad je izuzetan i po mnogočemu pionirski. Profesor Osman Muftić zarana je prepoznao potrebu razvoja interdisciplinarnih znanstvenih područja. Bio je jedan od osnivača interdisciplinarnog studija dizajna, na kojem je bio i višegodišnji predavač. Djelovanjem na tom studiju pokazuje kako je za dobar industrijski dizajn nužno dobro poznavati osnove tehničkih disciplina.
No prije svega treba istaći njegov pionirski teorijski i praktični rad na području mehanike živih sustava. Vrlo rano se povezao s liječnicima zagrebačkog Sveučilišta i započeo primjenjivati mehaniku na živim sustavima. Novim pristupom izučavanju takvih sustava dao je, primjenjujući inžinjerske metode, posebno mehanike, originalni i značajan doprinos ortopediji, anatomiji, fiziologiji i ergonomiji. Pritom je razvio usku suradnju s liječnicima, proširujući vlastito znanje temeljima medicine. Timski rad na području biomehanike dao je projekt prve domaće totalne endoproteze zgloba kuka, koja se proizvodila u Švicarskoj u tvornici “Sulzer”.
U četiri desetljeća rada na Fakultetu strojarstva i brodogradnje objavio je samostalno ili u koautorstvu ukupno 172 znanstvena rada, te velik broj stručnih radova, od kojih treba istaći 28 projekata iz područja projektiranja sustava mehanizacija za kazališta, što ponovno pokazuje njegovu svestranost.
Autor je šest knjiga, za druge četiri knjige napisao je pojedina poglavlja, a napisao je čak deset udžbenika. Bio je mentor 46 magistarskih i 24 doktorska rada. Intenzivno je sudjelovao i u drugim aspektima djelatnosti svog fakulteta. Bio je prodekan za nastavu (1967.), a 1990. izabran je za dekana Fakulteta strojarstva i brodogradnje.
Nakon dolaska demokracije s položaja dekana odlazi na dužnost prvog ministra znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (1990.-1991.). Poslije kratkog povratka na fakultet postavljen je na dužnost prvog hrvatskog veleposlanika u Islamskoj Republici Iran (1993. – 1996.), nakon čega ponovo prihvaća svoje profesorske obaveze na Fakultetu strojarstva i brodogradnje.
Bio je član je brojnih strukovnih udruga u zemlji i svijetu. Umirovljen je 1. listopada 2004. godine, a u počasno zvanje profesor emeritus izabran je 2005. godine. Za svoj rad dobio je tri visoka priznanja: Nagradu za znanost “Nikola Tesla” (1989.), “Krambergerovu medalju” za antropologiju (1991.) i Državnu nagradu za životno djelo (2000.).
Profesor Muftić je bio jedan od stupova Islamske zajednice u Hrvatskoj, u kojoj je, kao i cjelokupna njegova obitelj, bio izuzetno angažiran. Posebice je bio važan njegov angažman kao dopredsjednika Odbora za izgradnju Zagrebačke džamije. Osim toga, bio je član Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i dekan Fakulteta islamskih znanosti u osnivanju.
Na Ahiret je preselio 27. srpnja 2010. u Zagrebu.
NA FAKULTETU GA SE SJEĆAJU KAO RENESANSNOG ČOVJEKA
„Osim neizbrisivog traga koji je ostavio u hrvatskoj znanosti u području biomehanike i ergonomije, svi koji su imali sreću i privilegiju poznavati profesora Osmana Muftića i surađivati s njim, pamte ga kao uvijek vedrog, nasmijanog, neposrednog, kao nekoga tko nikada nije povisio glas, kao čovjeka velikog životnog iskustva i mudrosti.
Prof. Muftić je bio ‘renesansni čovjek’, inženjer, slikar i pjesnik: projektirao je sustave mehanizacije u kazalištima; bavio se slikarstvom, izlagao je na dvjema samostalnim izložbama; skromno je govorio da je, dok je bio mlađi, i ‘udarao po gitari’; prevodio je perzijsku poeziju na hrvatski jezik; u mladosti je bio voditelj statista u HNK-u, a 1976. godine za predstavu Ispit savjesti u Gavelli radio je scenografiju i scensku glazbu“, među ostalim zapisano je u rubrici „Velikani“ na Fakultetu strojarstva i brodogradnje.
MUFTIJA ŠEVKO EF. OMERBAŠIĆ O OSMANU MUFTIĆU
Imao sam sreću i čast biti u njegovoj blizini od samog početka moga službovanja u Zagrebu i Hrvatskoj. Kada smo se počeli pripreme za gradnju Zagrebačke džamije, rahmetli profesor je bio dopredsjednik Odbora za pripremu i gradnju dajući golemi doprinos ostvarenju najvećega sna zagrebačkih muslimana. Bio je član brojnih odbora i komisija u Islamskoj zajednici. Kada su se rješavala krupna pitanja on je bio među prvima. Svoje znanje i iskustvo kako vjerničko, tako i stručno, stavljao je na raspolaganje Zajednici i onima kojima je ono trebalo. Kao vrsni matematičar rahmetli Osman je izradio stalnu godišnju Vaktiju (kalendar) namaza i blagdana, koji još uvijek koristimo. Prije dvije godine zamolili smo ga da nam izradi novi kalendar namaza, ali na veliku žalost bolest i smrt u tome su ga spriječili.
Rahmetli profesor je iza sebe ostavio brojna djela, od umjetnosti do knjiga i vjeronaučnih udžbenika. U povodu svečanog otvorenja Zagrebačke džamije napisao je prvu i jedinu knjigu o zagrebačkim džamijama i mesdžidima, a svoju sposobnost dočaravanja vjere ostvario je u vjeronaučnom udžbeniku za peti razred osnovnih škola. Rahmetli doktor je bio dugogodišnji član školskog odbora Zagrebačke medrese, a zatim i Islamske gimnazije, gdje nam je pružao dragocjene savjete kako ove dvije srednje škole učiniti što boljima.
Posljednjih dvanaest godina života rahmetli profesor je bio član najvišeg tijela Islamske zajednice u Hrvatskoj, Mešihata, dajući veliki doprinos rastu i razvoju Islamske zajednice. Zagrebačkim muslimanima ostat će u trajnom sjećanju po iskrenoj predanosti vjeri. Nije bilo ni malo ugodno deklarirati se vjernikom za vrijeme prošlog režima, a posebice kada se radilo o ljudima iz obrazovnoga polja. Desetine sveučilišnih nastavnika-muslimana radije su zaobilazili i vjeru i Zajednicu u nastojanjima da sačuvaju svoje društvene pozicije. On međutim nije se obazirao na to prepreke.
Ponosni smo i na činjenicu da je bio ministar znanosti i tehnologije u prvoj hrvatskoj Vladi i to isključivo zahvaljujući svojoj stručnosti i sposobnosti. Bio je i veleposlanik Republike Hrvatske u IR Iran, gdje je također, unatoč teškim prilikama u kojima je obnašao dužnost, bio vrlo cijenjen, u što sam se mnogo puta uvjerio. Rahmetli profesor je svojim odnosom prema roditeljima, a posebno prema rahmetli majki bio istinski primjer islamskoga odnosa prema roditeljima, koji danas postaje sve većim problemom. To je još jedan dokaz njegove istinske predanosti vjeri i njenim odredbama. Rahmetli profesor nije unosio u Islamsku zajednice svoje političke stavove. Bio je krajnje tolerantan i iznad svega cijenio je osobnost drugoga. Nikada nije pokušao pritiskom nametnuti svoje mišIjenje i stavove. To najbolje znade njegova kćer Enisa.
