Prof. dr. Enver Imamović
PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE (4)
Jedan od najsloženijih problema koji se veže za srednjovjekovnu bosansku povijest odnosi se na doseljenje Slavena na ove prostore. Osnovno pitanje je da li i u kojoj su mjeri Slaveni zaposjeli prostor današnje Bosne i Hercegovine. Na ovom pitanju spoticali su se skoro svi historičari koji su se bavili srednjovjekovnom bosanskom poviješću. Ono pored naučnog ima i politički značaj.
Na njegovoj tendencioznoj interpretaciji građene su sve političke aspiracije stranaca prema Bosni. Pri tome se prvenstveno misli na srpske i hrvatske historičare koji su se odnosili krajnje tendenciozno i nekritički u svome pristupu izučavanju i pisanju bosanske povijesti. I jedni i drugi su bez ikakvog uporišta u izvornoj gradi iznosili proizvoljne i ničim utemeljene zaključke koji su u mnogo slučajeva imali dalekosežne političke posljedice za Bosnu. Hrvatski povjesničari su, naime, bez ikakve rezerve tvrdili da su Bosnu u doba seobe naselili Hrvati, daje to hrvatska zemlja i daje sve u njoj hrvatsko.
Srpski historičari tvrde, pak, suprotno. Po njima, Bosnu su naselili Srbi, pa je shodno tome etnički, kulturno i politički pripadala Srbiji i Srbima. Državne politike tih zemalja su na takvim teorijama izgradile svoje tobožnje “povijesno”, odnosno “istorijsko” pravo na Bosnu. Kako za jednu te istu stvar ne mogu postojati dvije istine, jasno je da nijedna od tih strana nije u pravu.
S Bosnom se, naime, u vrijeme doseljenja Slavena na Balkan desilo nešto što srpski i hrvatski historičari nisu nikada pokušali uzeti u obzir ni kao mogućnost a kamoli kao činjenicu. Mnoge okolnosti, naime, govore da je Bosna ustvari bila zaobiđena u slavenskoj najezdi. Njen brdsko – planinski karakter omogućio je starosjediocima da se spase ispred zavojevača, čega su bili lišeni stanovnici ravničarskih krajeva. Drugo, Slavenima kao izrazitim ratarima došlim iz ravničarske postojbine, nije odgovarala brdovita Bosna, i treće, što je, bez sumnje, bilo odlučujuće, Slaveni su ovdje naišli na otpor starosjedilačkog stanovništva. U pitanju je gorštačka populacija za koju se tradicionalno veže visoka borbenost. Tome treba dodati još jedan bitan faktor. Obilje ruda osiguravalo je starosjediocima dovoljno metala za izradu oružja, bez kojeg nema odbrane.
Ilirski korijeni
Da je slavenska najezda dobrim dijelom zaobišla Bosnu potvrdili bi i rezultati arheoloških istraživanja. Oni pokazuju da nema, ili su sasvim rijetki, tipični slavenski nalazi kao što su nastambe, grobovi, oruđe, oružje, nakit i dr., za razliku od susjednih zemalja gdje su takvi nalazi česti i brojni. Evidentirani slučajevi uglavnom potječu iz perifernih oblasti uz Savu, Drinu i prema morskoj obali, to jest tamo dokle su vjerojatno dopirali pokušaji prodora slavenskih zavojevača. I oni nalazi koji su označeni slavenskim dosta su upitni.
Većina arheologa pojedine nalaze bez dovoljno kritičnosti pripisuje Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava koja je u arheologiji dosta česta i istraživače može lahko zavesti. Može biti u pitanju retardirano umjetničko oblikovanje ili refleks koji zrači sa strane. U takvim slučajevima objekti materijalne kulture mogu biti potpuno identični s onima iz bližeg ili daljeg okruženja a da nisu u pitanju etnička preslojavanja izvedena s ove ili one strane. Na koncu treba uzeti u obzir činjenicu da se Bosna nije uspjela apsolutno oduprijeti slavenskoj najezdi. U nastalom metežu koji je zahvatio čitav Balkan, pojedine slavenske skupine su, bez sumnje, uspjele probiti odbranu ilirskih starosjedilaca i prodrijeti u dubinu zemlje gdje su se trajno naselili. Takvi su, međutim, predstavljali kap u moru u odnosu na starosjedioce.
Okružena sa svih strana slavenskim elementima (Hrvatskom, Srbijom i Dukljom (Crnom Gorom), Bosna nije mogla trajno zadržati svoju etničku i kulturnu samobitnost. Kada se stanje nakon seobe smirilo, otpočeo je neminovan proces kontakata sa susjedima u kojima su bosanski starosjedioci kao manjina bili u podređenom položaju naspram svog slavenskog okruženja. S trgovinom dolazili su kulturni utjecaji (Jezik, pismo, običaji i dr.). Bosanski starosjedioci su se na koncu toliko slavenizirali da je u srednjem vijeku Bosna po svemu izgledala kao tipična slavenska zemlja iako u suštini to nije bila.
Doba mraka
Nakon burnih zbivanja koja su pratila slom antičke civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, Bosna ulazi u najmračnije razdoblje svoje povijesti. Taj mrak je trajao skoro 300 godina, odnosno od 7. do 10. stoljeća. Kroz to vrijeme nema ama baš nikakvih pisanih vijesti o Bosni. Ono nešto malo arheoloških spomenika ni u kom slučaju ne može nadoknaditi pisanu gradu. Skoro daje isti slučaj s ostalim okolnim zemljama. U tom vremenu se, bez sumnje, vršila konsolidacija doseljenih slavenskih plemena koja su se konačno razmjestila i stabilizirala u onom rasporedu kako ih vidimo u 9. i 10. stoljeću. U to vrijeme Bosna je jamačno prolazila kroz proces slavenizacije.
To je bilo tako radikalno da se u prvim vijestima počev od 10. stoljeća pa nadalje, ona ni po čemu ne razlikuje od susjednih slavenskih zemalja kakva je bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj se govori slavenskim jezikom, piše se slavenskim pismom, osobna imena su slavenska itd. Bitno je međutim napomenuti da se već tada Bosna navodi kao zasebna geografska i politička cjelina, a njeni stanovnici kao zaseban narod. U slučajevima kad neki od onovremenih pisaca daje drugačije podatke o Bosni, to ne mora značiti da oni oslikavaju stvarno stanje na terenu.
Većina starih pisaca su koristili podatke iz druge ruke, prema nečijim kazivanjima, a mnogo toga su i pogrešno zapisali. To se ne odnosi samo na Bosnu. Neki pisci, naprimjer, čak u 11. stoljeću ne prave razliku između Srba i Hrvata. Tako bizantski pisac Ivan Scylices iz sredine 11. stoljeća u djelu “Epitome historion” doslovno kaže: “Narod Srbi, koje također zovu Hrvati”.
Ako im je takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji su takoreći graničili sa Bizantom i Italijom, šta su onda mogli znati o zabačenoj brdsko – planinskoj Bosni i njenom narodu.
Jedinstven bosanski narod zvan Bošnjani
Nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku živio jedinstven bosanski narod zvan Bošnjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugačije. Njezin naziv je predslavenskog korijena. Nauka je već davno utvrdila da se Bosna u rimsko doba nazivala otprilike Bassania, kako se to može pročitati na epigrafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem, što se odnosi na rijeku Bosnu). Utvrđeno je i to da su Rimljani taj naziv preuzeli od starosjedilačkih Ilira.
Zahvaljujući grčkom historičaru Apijanu iz I stoljeća n. e., saznali smo da je u antičko doba u Bosni živjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bošnjani, odnosno Bosanci. Ustvari, riječ je o jednom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2.000 godina. Kako je svugdje bio slučaj da toponim odgovara etnonimu, pa tako Galia zemlja Gala, Germania zemlja Germana ili Trakia zemlja Tračana i sl., takav je bio slučaj i s Bosnom: Bassania zemlja Bassana, odnosno Bosena.
U procesu slavenizacije od Bassania je nastao naziv Bosona, a potom Bosna, a od naroda Bassani (Boseni) nastali su srednjovjekovni Bošnjani. Iz tog naziva razvio se suvremeni oblik Bošnjaci, odnosno Bosanci. Proces transformacije iliro-rimskog naziva Bassania u Bosna i od Boseni ili Bassani u Bošnjani, odnosno Bošnjaci i Bosanci, može se donekle pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj građi.
Bizantski pisac Konstantin Porfirogenet iz 10. stoljeća Bosnu naziva Bosona, a kasniji latino – talijanski dokumenti donose razne varijante tog naziva kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl. Jasno da je svaki narod izvorni iliro-romanski naziv prilagođavao svom izvornom izgovoru, isto tako kako je pod slavenskim jezičkim uplivom nastao suvremeni oblik Bosna, Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci.
Mitovi i povijesna zbilja
U naučnoj literaturi nije se nikada ozbiljno razmotrilo pitanje ko su bili stanovnici srednjovjekovne Bosne. Ono što je napisano o tome potječe od srpskih i hrvatskih povjesničara. Većina ih je, međutim, bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu građu iznijela sasvim decidne zaključke. Za njih se može reći da su više izraz njihovih nacionalističkih predrasuda nego su u pitanju naučno utemeljene konstatacije.
Po jednima, Bosnu su naselili Srbi, po drugima Hrvati. Iako su obje strane koristile istu izvornu građu iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na neutemeljenost njihovih teorija. One su međutim ušle u historiografiju pa se već dugo prenose iz knjige u knjigu kao historijska činjenica, iako su daleko od historijske istine. Ipak, kao takve one se još uvijek uče u školama, i to na svim nivoima, od osnovnog i srednjeg do fakultetskog obrazovanja.
Glavno uporište srpskim i hrvatskim historičarima za tvrdnju da su Bosnu naselili Srbi, odnosno Hrvati, predstavljaju dva izvora. Prvi je spis “De administrando imperio” (O upravljanju državom), koji potječe iz 10. stoljeća od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, a drugi je “Ljetopis” Popa Dukljanina iz 12. stoljeća. Iako se u tim djelima nigdje izričito ne navodi da su Bosnu naselili jedni ili drugi, dotični historičari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno uporište u njihovim teorijama.
Historijska kritika je već davno dala sud o valjanosti onoga što pišu Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opći zaključak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvođenje historijske rekonstrukcije. Oba govore o događajima koji su se zbili nekoliko stotina godina prije njih, i to uglavnom na osnovi narodnih predanja. Historijska kritika nalaže krajnji oprez kada je u pitanju taj vid izvora. Analiza Porfirogenetova spisa pokazuje da je njegov sastavljač jednostavno kupio podatke iz raznih razdoblja i slagao ih jedne uz druge bez ikakvog kronološkog reda i povezanosti. To je razlog da je pun kontradikcija i netačnosti.
Isti je slučaj sa Popom Dukljaninom. Izvlačiti historijske zaključke iz građe ovakvog karaktera, kako su to činili srpski i hrvatski historičari, ne samo da je naučno neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi zaključci su veoma plodno tlo za rađanje nacionalističkih ideologija i veliko-državnih pretenzija na tuđe teritorije što u kriznim vremenima može dovesti do nesagledivih tragedija među zemljama i narodima. Bosna je već nekoliko puta u svojoj daljoj i bližoj prošlosti osjetila na svojoj koži težinu takvih pseudo-naučnih teorija.
Bosanski franjevci brane bošnjaštvo
Protiv takvih teorija dizali su, međutim, veoma oštar glas učeni Bošnjaci, a među njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Knežević (rođen u Varcar-Vakufu). On je još u prošlom stoljeću s ponosom isticao svoje bošnjaštvo, a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Uopće, Knežević je bio žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva. Može se reći da je ustvari to bio zvanični stav skoro svih bosanskih franjevaca.
U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga “čija je Bosna”, fra Anto Knežević je 1871. godine objavio u zagrebačkom “Zatočeniku” raspravu u kojoj pobija aspiracije Mađara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kaže: “Žao mi je na Mađare ali mi je žalije na … jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; doćim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle ‘Bosna ponosna’ i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljenja od nekih zanešenjakah”.
Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u brošuri “Spor između Srba i Hrvata” napisao ovo: “Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: ‘Amo k nama, vi ste Srbi’. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: ‘Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati’. Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja ‘bratska ljubav’ ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasma logično, dođoše do zaključka: ‘Ni amo ni tamo, već svak za se’. Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju ‘dva naroda’, a jezik im je jedan, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili ‘treći narod’? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im ‘dva’ imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime drugačije nego li njihovo, bili ‘treći narod’? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili ‘treći narod’? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedanci, bili ‘treći narod’?
Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali još žešće, pa tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepčević piše 1910. godine: “Mladi narodni rad smije da zna među domaćima samo dva imena; Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije više da bude – po toj žalosnoj politici – bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, već samo srpsko – hrvatski”.
Pojedini franjevci su čak u javnim glasilima odrješito ustajali protiv toga da se bosanski katolici počinju nazivati Hrvatima, tumačeći da oni nisu Hrvati nego Bosanci, i da se “kao Bosanci imaju mnogo većim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati.”
Slično je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamašnog djela o Bosni tog vremena T. Herkalović, zapisao je da se “tekar od tog vremena (1862. g.) počinju pravoslavci zvati Srbima”, a fra Grga Martić je s time u vezi zapisao da “onda (1848. g.) još nije bilo srpstva u Bosni”, te da se “istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-paše (1860-1869. g.) na sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini”.
Šezdesetih godina 19. stoljeća srpski nacionalisti su u Bosni osnovali naročito društvo sa sjedištem u Sarajevu, s ciljem da se širi srpsko ime. Članovi su bili učitelji, trgovci, popovi i dr, i posvuda su propagirali pravoslavcima da se ubuduće ne zovu “Vlasi”, “Rkači” ili “Rišćani”, nego “Srbi”. S time u vezi, zanimljiva je direktiva Vaše Pelagića upućena školama i učiteljima. Tu između ostaloga stoji: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogod upita: šta si ti mladiću? pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru”. (“Obzor”, br. 78, od 19. III 1911.).
O svijesti bosanskih franjevaca da se nacionalno osjećaju Bošnjacima i da to svoje opredjeljenje prenose na svoje vjernike, razočarano je svojevremeno pisao hrvatski javni djelatnik Ivan Radić, koji se u to uvjerio na terenu prilikom putovanja po Bosni. U svojim putnim bilješkama je između ostaloga zapisao: “U jednom hanu, pijem crnu kavu, kad dođe mali dječarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reče da je katolik. Zaboli me duša, pa sam si mislio: Bože moj što ne ubiješ onog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš, makar i živinče”.
(nastavit će se)