Piše: Vesna Ivezić
Buffet Željezara, film Gorana Devića, ZagrebDox 2024.
Može li dokumentarni film promijeniti nešto u društvu, pitanje je koje se često čuje u raspravama. Je li film sredstvo društvene borbe? Može li se dokumentarcem protiv erozije radničkih prava?
Na tom tragu, na ovogodišnjem ZagrebDoxu prikazano je nekoliko filmova („Flašaroši“, Nemanje Vojinovića, „Brod“, Elvisa Lenić, „Buffet Željezara“, Gorana Devića).
Film Gorana Devića „Buffet Željezara“ govori o Sisku, dokumentira šest posljednjih dana male kavane smještene na autobusnoj stanici kod ulaza u Željezaru Sisak, nekad najmoćnijeg tvorničkog diva tog grada, a danas napuštene i zapuštene ruševine. Željezara Sisak zapošljavala je najveći broj radnika koji su dolazili od svakud, iz mjesta oko Siska, gradova, Bosne i drugih krajeva Jugoslavije. Mnogi su se doseljavali i ostajali, broj stanovnika je rastao. Sisak, u drugoj polovici 20. stoljeća perspektivni industrijski grad, danas je simbol pustoši, ruševina. Industrija je uništena, veliki broj ljudi je otišao. Grad je izgubio nekadašnju privlačnost, a novi uvjeti života, nova radna mjesta, nisu stvoreni. Nitko više tamo ne dolazi da ostane. Ljudi odlaze. Sadašnji stanovnici grada, mladi, odrasli su u nekom novom univerzumu, žive u novoj stvarnosti, novom okolišu. Oni ne pamte jer stare teme nisu njihovo iskustvo, oni samo slušaju priče starijih ljudi o tome kako je nekad bilo.
„Nekad je bilo bolje“, monotono ponavljaju mušterije birtijice u nestajnju.
Tema je primjenjiva u puno širem društvenom kontekstu, jer slučaj Željezare i ostale industrije u Sisku samo je jedan od mnogih. Pričom o maloj kavani pokraj nekadašnje tvornice film dokumentira deprivaciju cijelog sustava i zadire u najbolnije probleme sadašnjosti, nezaposlenost, propast industrije, opće siromaštvo. Devićev film opservacijskom tehnikom prati što se dešava u prostoru ispred buffeta, alegorijska slika propasti grada i njegove industrije tim slijedom je i priča o propasti radničke klase, bilo kakvog prosperiteta društva opustošenog privatizacijom, „pretvorbama“, tranzicijom, novim vrijednostima. Sisački slučaj je tek nešto izrazitiji, barem u ovom prikazu, jer su se za taj grad oduvijek vezali pojmovi rada, industrije, razvoja, radničkih prava. To je nešto što je odlikovalo Sisak, radnički grad u punom smislu riječi
Protagonisti Devićevog filma, Erna i Dževad, vlasnici su buffeta, nekad omiljenog mjesta sastajanja radnika, tada živog i uvijek punog ljudi, gdje danas zjapi siva praznina. Film prati „kavanske razgovore“ vlasnika i gostiju, šest dana prije konačnog zatvaranja.
Slike kao i cijela atmosfera prostora buffeta su sivi, odišu beznađem i razgovori koji se vode uglavnom su isto tako sivi, trusni, kao što su i zidovi napuštenih prostora bivše industrije. Uglavnom se razgovara o beznađu današnjice i perspektivi koje nema, i jedina je točka za koju se netko može uhvatiti odlazak u Njemačku, mjesto mogućeg opstanka za bivšu socijalističku radničku klasu.
„Sve je pusto, sve odlazi. A ja šta ću. Zatvorit ću sve i odoh u Njemačku,“ govori Erna sa suzama u očima.
Preostala tri stola ispred buffeta, isto tako trošna i klimava, uglavnom su pusta i prazna. Tek se pokoji zalutali namjernik zaustavi i iz boce pijuckajući jeftino pivo prisjeća se boljih vremena i rezignirano uzdiše o ovim novim, u kojima su i grad, i društvo, pa eto i ova birtijica na izdisaju, a i on je sam, već pomalo star, nezaposlen, ili u muci prekarnog rada, ili s jadnom mirovinicom, bez perspektive dostojanstvenog opstanka.
Kamera bilježi depresivnu monotoniju krajolika, sivilo koje je zavladalo nekad živim koloritom prostora. Pusta autobusna stanica, prašnjava, nekad prometna cesta bez automobila, buffet, zapušteni okoliš, uronjeni su u maglu. Ljudi koji su već u godinama, bivši socijalistički sudionici „razvoja i napretka“, razmatraju varijacije opstanka, odlazak u nepoznato, „van“, napuštanje svog poznatog okružja, života, a pri kraju jednog već „odrađenog“ radnog vijeka, nije se lako zaputiti u nešto sasvim novo. Teško da će se to i desiti. Oni uglavnom samo naklapaju o toj mogućnosti, jednako kao i o politici, i novim okolnostima u kojima su se našli i gdje se najbolje ne snalaze. Ti ljudi, zapušteni, zaboravljeni od društva jednako kao i „radnička prava“ koja su kao i „radnička klasa“ već odavno samo relikt prošlosti, napušteni su i od svojih bližnjih, jer sva je prilika da su im mlađi članovi obitelji, djeca, već otišli nekamo gdje se bolje živi.
Na koji način dokumentarni film pridonosi rješavanju društvenih problema? Čineći situacije i protagoniste s margina prije svega vidljivima, može se reći da izvlači na površinu i rasvjetljava ono što je potisnuto, prešućivano. Čini se da za sad možemo postavljati samo pitanja, no i to je već nešto. Pitanja ipak traže odgovore. Pitanja opet pokreću nova i nova pitanja, interes javnosti, a onda i mogućnost nastanka neke nove kritične mase koja bi mogla i pokrenuti nešto, opet neka nova pitanja, ali i odgovore. Devićev film opservira, bilježi, prikazuje – pokazuje kako je važno vidjeti i razumjeti da bi se naslutila društvena promjena, otvorila nova perspektiva i to je svakako jedna od misija dokumentarnog filma.
Može li dokumentarni film izvršiti društvenu promjenu, za sad isto tako možemo samo pitati. Pitanja su još uvijek otvorena.
