DŽEVAD JAHIĆ: Kako je islamizacija utjecala na bosanski jezik

Islamizacija je obogatila autentični zapadnoštokavski razvoj, naglašavajući njegovu autohtonost i čineći ga još osobenijim nego je prvotno bio. Stanovništvo u Bosni koje je primilo islam demografski je ostajalo relativno stabilno, što je omogućavalo izvjesno očuvanje dijalekatskoga kontinuiteta sa vremenom prije dolaska islama. To je omogućilo da muslimansko stanovništvo čuva jezičke osobine iz srednjeg vijeka. Mnogo uočljivije posljedice islamizacija je ostavila u pisanoj riječi na bosanskom tlu.

Bukvar iz 1886. za bosanski jezik (priredio H. Ibrahim Smajić iz Donje Tuzle) - arapsko pismo. štampan u Istanbulu

Piše: Prof. dr. Dževad Jahić

ISLAMIZACIJA l JEZIK U BOSNI

U XV vijeku na bosanskohercegovačkom tlu stabilizirala se govorna slika predstavljena u obliku onoga “bosanskohumskoga križa”, sa šćakavskim sjeverom (bosanskim) i štakavskim jugom (humskim), sa ijekavskim istokom (bosansko-humskim), te ikavskim zapadom (također bosansko-humskim). Islam se bosanskim i hercegovačkim prostorom ne širi prema principu zahvatanja čitavoga terena. On se širi i pušta korijene zauzimanjem uporišnih tačaka. Tako čaršije postaju centri islamske kulture i bošnjačkog nacionalnog razvoja. Zajedno sa takvim načinom širenja islama, u Bosni ide i proces jezičkog mijenjanja, pojave jezičkih inovacija primanih iz turskog i arapskog.

Iz turskog jezika se u (vremenom novoštokaviziranu) zapadnu štokavštinu primaju riječi novih značenja, tzv. turcizmi. To je najznačajniji jezički sloj koji prati proces islamizacije. On se rasprostire srazmjerno širenju islama i izmjenama u načinu života bosanskih štokavaca. Turcizmi će se javljati na svim dijelovima terena, ali će učestalost upotrebe i njihova brojnost zavisiti od same “gustine” islamizacije autohtonoga slavenskog stanovništva, mada su se širili i među stanovništvom nezahvaćenim islamizacijom. Žarište turcizama bile su bosanskohercegovačke čaršije, a tako je ostalo tokom čitavog razvoja bosanskih dijalekata i bosanskog jezika.

Skupa sa širenjem turcizama, islamizacija utiče i na još jednu pojavu u bosanskoj štokavštini, koju ne smatramo inovacijom; to je u stvari zatečena pojava, već postojeća u jeziku do dolaska Turaka. Radi se o upotrebi suglasnika h, koji se “konzervira” posredstvom turcizama i (naročito) arapskog jezika. U velikom dijelu štokavskih govora h je bilo podložno gubljenju, a taj proces u ekavskim govorima, zaključno sa XVII vijekom, privodio se kraju. Na bosanskohercegovačkom tlu on nije uzeo maha, tu je u stvari zaustavljen; na većem dijelu terena h je dosljedno sačuvano kod stanovništva koje je prihvatilo islam.

Dolazi i do pojave suglasničkih geminacija, udvajanja tipa Allah, Muhammed; glanna, olletio i sl. Ta udvajanja su također mogla biti podržana geminacijama iz arapskog jezika (koji njima inače obiluje), mada ovaj drugi vid geminacije (glanna, olletio) ima i drukčija moguća objašnjenja, koja ne moraju biti vezana za uticaj orijentalnih jezika. Takva drukčija tumačenja mogla bi se dati i za pojavu nerazlikovanja č i ć, dž i đ, koja je zahvatila samo dio muslimanskih govora, prije svega srednjebosanskih. Islam je uticao i na očuvanje nekih čisto slavenskih jezičkih crta (tzv. arhaizama) i to upravo u govorima muslimanskog stanovništva. Te osobine čuvale su se prije svega u govorima čaršija, tamo gdje se i inače njegovala nova kultura, u mnogo čemu naprednija.

S druge strane, ti arhaizmi čuvani su u slojevima muslimanskog stanovništva uvjetovano njegovom relativnom zatvorenošću u odnosu na ostali, neislamski živalj. Islam je u tom pogledu mogao djelovati u pravcu zatvaranja etnosa koji je primio novu religiju, a to zatvaranje moralo je biti i jezičko zatvaranje. Tako se u govorima Bošnjaka čuvalo dosta starih, zapadnoštokavskih crta, koje su vremenom (pod pritiscima migracija sa južnijeg štokavskoga terena) na dobrom dijelu toga prostora iščezavale. Islamizacija je na još jedan način uslovila konzerviranje jezičkih crta.

Stanovništvo u Bosni koje je primilo islam demografski je ostajalo relativno stabilno, manje pokretljivo od drugog, neislamskog stanovništva, što je omogućavalo izvjesno očuvanje dijalekatskoga kontinuiteta sa vremenom prije dolaska islama. Dijalekti su se dobrim dijelom razvijali svojim normalnim tempom. Vanjske promjene nisu bitnije remetile taj tempo, mada se to i za muslimansko stanovništvo uzima sa rezervom. Ali ostaje činjenica da su Bošnjaci u odnosu na pravoslavno (pa čak i katoličko) stanovništvo češće ostajali na svojim staništima i demografski bili stabilniji od svoga neislamskog okruženja. A to je omogućilo da muslimansko stanovništvo čuva jezičke osobine iz srednjeg vijeka. Mnogo uočljivije posljedice islamizacija je ostavila u pisanoj riječi na bosanskom tlu. Prije svega, to je širenje arapskoga pisma kao najznačajnije oznake orijentalne kulture u Bosni, u vidu arebice; pisanja na bosanskom jeziku arapskim pismom. Bosansku kulturu obogatila je vrlo raširena muslimanska epigrafika i veoma aktivna prepisivačka djelatnost, čiji su rezultati ogromni fondovi arebičkih rukopisa.

Sve što je predstavljalo nove uslove donesene islamom kao svjetskom religijom, u Bosni je ostavljalo tragove u razvoju usmene i pisane riječi. Na prostoru nekadanje zapadne štokavštine začinju se jezičke osobine čije je porijeklo neslavensko, ali koje se uklapaju i adaptiraju u južnoslavenskom jezičkom okruženju, čime još više dobijaju na svojoj autentičnosti. Sve te nove osobine (ili stare crte podržane orijentalnim uticajem) nisu nikad dovodile u sumnju zapadnoštokavsku ili novoštokaviziranu dijalekatsku osnovicu, niti kidale govorne korijene koji sežu iz srednjeg vijeka. To znači da je islamizacija samo obogatila autentični zapadnoštokavski razvoj, naglašavajući njegovu autohtonost i čineći ga još osobenijim nego je prvotno bio.