Najčešće se govori o dva jezika: ilirskom i tračkom.
Ilirski je po svemu sudeći zauzimao zapadnije, a trački istočnije dijelove Balkana. Ti jezici su ostavili tragove, naročito u geografskim nazivima. Moguće je da albanski jezik predstavlja neku vrstu nasljednika ilirskog jezika, a rumunski tračkoga, mada je to do danas nedovoljno proučeno. Ilirski jezik u posljednjim fazama svoga klasičrog ilirskogr azvitka bio je snažno romaniziran.
Pripajanjem ilirskoga prostora rimskim kolonijmna i nadiranjem Južnih Slavena on se gubi zajedno sa ilirskim etnosom, ili se čuva i preobražava u albanski jezik i albanski etnos. Naziv ilirskog etnosa i njegovog jezika čuva se na Balkanu. Naši su slavenski preci sebe nazivali “Ilirima”, a svoj jezik “ilirskim” (“iliričkim”). Tako npr. reformatorski pokret u
Hrvatskoj nazvan je ilirskim pokretom, njegovi sljedbenici ilircima, a taj naziv
je označavao ideju južnoslavenskog ujedinjenja. Ilirsko ime bila je neka vrsta terminološkog simbola težnje ka ujedinjenju. Ono je sačuvano u svijesti južnoslavenskih etnosa, upućujući na zajedničko porijeklo, koje se označavalo ilirskom odrednicom.
Odlomak iz knjige Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora bh. lingviste Dževada Jahića.
