DŽEVAD JAHIĆ: U čemu je posebnost etničkog i jezičkog razvoja na Balkanu?

Na formiranje jezičkih razlika utiče podijeljenost balkanskoga prostora na zapadnu i istočnu crkvu, a potom dolazi do najneposrednijeg susreta sa islamom, što donosi inovacije u narodnu materijalnu i duhovnu kulturu. Hrvatski jezik formira se na području uticaja katoličke crkve, kakav je slučaj i sa slovenskim. Srpski nastaje na tlu dominacije pravoslavlja, kao i makedonski i bugarski. Bosanski jezik nastao je u sredini, a njegovo porijeklo i razvoj vezani su za bogomilstvo i dolazak islama

Profesor Dževad Jahić

Narodi na Balkanu formirali su se u složenim uvjetima
odnosa između starinačkoga balkanskog i doseljeničkoga slavenskog
stanovništva. Balkan je naseljen od davnih vremena, a Slaveni na njemu
zatiču starinačko stanovništvo Ilire, Tračane, Kelte i druge. Slaveni za relativno
kratko vrijeme prevladavaju, a tako i slavenski dijalekti. Gube se
postepeno tragovi balkanskih etnosa ijezika, ili se u materijalnoj i duhovnoj
kulturi još čuvaju, kao npr. u geografskim nazivima. Takav je slučaj sa
samim nazivom Bosna, koji je porijeklom vjerovatno iz ilirskog jezika.
Južni Slaveni se vremenom dijele na zapadnu i istočnu grupu. Bosanski jezik
razvio se iz zapadne južnoslavenske grupe, zajedno sa slovenskim i susjednim
jezicima hrvatskim i srpskim, dok u istočnu grupu idu makedonski,
bugarski i izumrli staroslavenski. ‘Bosanski je vrlo srodan sa srpskim i
hrvatskim, a sva tri jezika su nastala na jedinstvenoj štokavskoj dijalekatskoj
bazi. Razlike među njima javljaju se prije svega na leksičkom planu
(u riječima), što ne znači da tu nema i nekih drugih, prostom oku manje
uočljivih razlika. Veze među jezicima na Balkanu veoma su tijesne. To su
mali jezici, tj. jezici malih naroda, formiranih u jednom spletu veoma srodnih
etnosa, srodnih ne samo istim slavenskim porijeklom već i vjekovnim
zajedničkim životom. Posebno je pitanje odnosa slavenskih jezika prema
neslavenskim, albanskom i mađarskom prije svega. Albanski je vjerovatno
ilirskoga porijekla, potomak starinačkoga balkanskog jezika, a mađarski je
jezik iz ugro-finske grupe, prenesen u Panoniju tokom X vijeka.

Na formiranje jezičkih razlika utiče podijeljenost balkanskoga prostora
na zapadnu i istočnu crkvu, a potom dolazi do najneposrednijeg susreta
sa islamom, što donosi inovacije u narodnu materijalnu i duhovnu
kulturu. Hrvatski jezik formira se na području uticaja katoličke crkve, kakav
je slučaj i sa slovenskim. Srpski nastaje na tlu dominacije pravoslavlja,
kao i makedonski i bugarski. Bosanski jezik nastao je u sredini, a njegovo
porijeklo i razvoj vezani su za bogomilstvo i dolazak islama. Ma koliko
ovakva slika izgledala uprošćena, ona je neophodna da bi se shvatila
osnovna zakonitost razvoja. Svi drugi kasniji, nadograđujući faktori ostaju
uslovljeni ovim prvim, temeljnim faktorom religioznih razlika na Balkanu.
Te razlike u osnovi su formiranja nacionalnih grupa, time i jezičkih.

Jezik se na jednoj teritoriji kroz vrijeme sam po sebi mijenja; unutar
prostora i “unutar vremena” neminovno se javljaju razlike. Suprotan razvoj
također djeluje u njemu; to je tendencija smanjivanja razlika. Čitav jezički proces, zapravo, to je stalno sučeljavanje tih dvaju suprotstavljenih pravaca,
razdvajanja i približavanja, tj. povećavanja ili smanjivanja razlika. Ta opća
zakonitost jezičkog razvoja važi i za naš prostor, s tim što se tu javljaju izvjesna
odstupanja od uobičajenih jezičkih situacija. Da nije bilo takvog religioznoga
dijeljenja na području država Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne
Gore i Srbije, te da to razdvajanje nije pratila i tradicija srednjovjekovnih
država, jezički razvoj bi najvjerovatnije išao u drugom pravcu; više u pravcu
smanjivanja nego povećavanja razlika. Hrvatski, srpski i bosanski jezik u
smislu govorne osnovice nemaju lingivističkih uvjeta da budu zasebni jezici.

Zašto nemaju i koji su to “lingvistički uvjeti” čije im odsustvo osporava
pravo na samostalno postojanje? Odgovorili bismo na to pitanje nekom
vrstom “filološke slavenske antiteze”, tj. počevši također pitanjem. Jesmo li
mi, balkansko-slavenski narodi, zasebni narodi i imamo li svoje zasebne
jezike? Mi nismo “zasebni” narodi, niti imamo “zasebne” jezike, ali
to ne znači da nismo narodi i da nemamo svoje jezike. Jesmo narodi i imamo
svoje jezike. Drugo je pitanje koliko smo mi jedni od drugih različiti i
“zasebni” i koliko su nam maternji jezici različiti i “zasebni”. Vodimo porijeklo
od zajedničkog južnoslavenskoga praetnosa i jezici nam potiču iz
južnoslavenskoga prajezika. Razlike među nama, da nije vjerskih podjela,
ostale bi samo na etničkom i dijalekatskom nivou. Ali i taj etničko-dijalekatski
nivo bio je vrlo srodan, razvijao se na štokavskim, odnosno novoštokavskim
osnovama. Prema tome, jezički sistem koji je u osnovi zapadnobalkanskog
slavenskog etnosa, jedan je zapravo, razumljiv svima. Tu, dakle, ne
može biti govora o zasebnim jezicima, niti je bilo ikakvih uslova da se kao
“zasebni” razviju. Na tu jezičku bliskost, da ne kažemo jednoobraznost (jer
u principu jezička jednoobraznost i ne postoji), od srednjeg vijeka naovamo
nadograđuju se dva faktora, koji idu u suštini suprotnim smjerom od
jezičkog; utičući na formiranje razlika među etnosima. Prvi je religijski, a
drugi je faktor državnost. Najprije se prostor dijeli na sferu uticaja katoličke
crkve i sferu uticaja pravoslavne crkve. Potom se među njima javlja
bogomilstvo, a onda islam. Formiraju se četiri nacije: Srbi, Hrvati, Bošnjaci
i Crnogorci, u granicama četiriju država. To odgovara postojanju triju jezika
(srpskog, hrvatskog i bosanskog), s tim što problem “crnogorskog jezika”
ostaje otvoren. Još su nerazjašnjena pitanja odnosa crnogorskog naroda
prema “njegoševskom srpstvu” i uopće prema Srbima kao narodu. Jesu
li Crnogorci “Srbi”, odnosno “regionalni Srbi” (“južni Srbi”), ili su oni ipak
“zaseban” narod? Govore li oni srpskim ili “crnogorskim jezikom”, još uvijek
se postavljaju čak i takva, naoko laička, pitanja.

Odlomak iz knjige Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora bh. lingviste Dževada Jahića.