O DJETINJSTVU
Prednost sam dao pisanoj riječi koju volim dijeliti s drugima, a u tome mi naveliko pomaže glumački dar jer mi je stalo da moja ili bilo čija riječ, koja stoji na strani života, dođe do ljudi. Ali najveći dar koji sam dobio od Boga jest sam život. A dobiti život nije malo. Premda na ovaj svijet nisam došao svojom voljom, drago mi je da sam rođen. Sretan sam da me je rodila takva Majka kakva je bila moja roditeljka. Otac je mlad umro. Majka je do kraja života ostala udovica. Sva se posvetila nama djeci. Pamtim njen vedri duh. Lijepo je pjevala. Imala je čistu dikciju. Govorila je napamet stihove mnogih pjesnika. Voljela je oponašati svoje prijateljice i pri tom bi se tako slatko smijala samoj sebi. Bila je pravedna – stroga i blaga u isti čas. Kada bi prolazila gradom, za njom je zrak, od njezine odjeće, po vodi mirisao. Često sam je gledao kako se moli. Bila je tiha vjernica, no nikada nas djecu nije zanosila vjerom. Svakom je djetetu dala slobodu da samo u sebi nađe vjeru. Bog našu kuću nikada nije napustio – sjedio je s nama za sofrom; disao je našim dahom; bdio je nad nama našim srcima. Istina je, da me je Bog, po Majci, obdario mnogim darovima, ali na mene je veliki utjecaj imalo i nešto što se ne može imenovati riječima, nešto što je sveroditelj, svedržitelj i svehranitelj svijeta. Zato sam se sav posvetio pisanju poezije kako bih to nešto pokušao oblikovati riječima.
Grci nas uče da je najbolje ne roditi se, a da je prvo do toga – umrijeti mlad. Razmišljajući o tome napisao sam pjesmu Ipak je bolje roditi se. Recite mi, kakav bi svijet danas bio da se Tesla nije rodio? Ja sam na dan svojega rođenja 1. maja 1947. dobio život na dar. Kada cijeli svijet slavi Praznik rada, ja slavim praznik života. Nedavno me sustiže dječak i sav zadihan upita: Kako to, vama je kosa jako stara, a korak vam je tako mlad? Vidjet ćeš – rekoh mu – kad dobro ostariš i ti ćeš biti mlad. Ljudi koji se znaju radovati malim stvarima, prolaznicima na ulici, vele: Zdravo, dobro jutro, dobar dan, dobra večer… Čini se ništa, a te nam riječi tako puno znače.
O POEZIJI
Pjesnik stvara svoj svijet promišljanjem i doživljavanjem, ali glumac svojim uživljavanjem – upijanjem teksta, ulazi u samo pjesničko nadahnuće, u samo stanje nastanka pjesme. Pjesma ne počinje prvim stihom, niti zadnjim stihom završava. Otkrije li glumac put koji je pjesnika doveo do pjesme publici će s lakoćom prenijeti ljepotu pjesničke riječi. Isti put prolazi glumac pri stvaranju lika. Prva dužnost poezije jest da popravi samog pjesnika. Kako možeš biti veliki pjesnik, a biti loš čovjek? I očekivati da tvoja riječ više znači drugome nego tebi? Ako si stvarno takav, onda je tvoja poezija popravak nepopravljivog. U svemiru se sve kreće, a sve je na svome mjestu. Tako je i pod našom kožom – sve se kreće, a sve je na svome mjestu. Treba se samo uskladiti. To srce naše zna i bez riječi. Ono neprestano bdije nad životom. Zato je srce svakog živog stvorenja prosvjetljeno. Um koji svijet svjetlom srca gleda dostojan je života. Malo je pjesnika, malo je ljudi za koje bih mogao reći da im je svaka riječ na svojemu mjestu.
O UZORIMA I SAPUTNICIMA
Ja jesam nastavljač poetike, ne samo Cesarićeve i Tadijanovićeve, nego svih pjesnika koji su živjeli prije mene, a čije riječi i danas stoje na strani života. Takvi su pjesnici moj rod, moji bližnji, moja loza. Svoj gen nosim po njima, ne po krvi. Moje su me pjesme vodile po cijeloj Jugoslaviji. Uvele su me u društvo Desanke Maksimović, Jure Kaštelana, Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, Vesne Parun, Maka Dizdara, Duška Radovića, Mike Antića, Brane Petrovića, Dimitrija Panfilova, Izeta Sarajlića, Luke Paljetka, Ele Peroci, Dane Zajca, Jevrema Brkovića, Dušana Matića… Prostor je bio veći. Više je bilo zanosa, više pjesničkih susreta. Ljudi su mogli sebi priuštiti ljepotu poezije, ne kao luksuz već nasušnu potrebu. Nekoć je u Sisačkoj željezari svaki proizvodni pogon imao svoj ormarić s knjigama koje su radnici (a bilo ih je preko 14.000) na povjerenje posuđivali i vraćali, a danas je tvornicu zarasla trava. Čitajte pjesme Jagode Kljaić Sa druge strane štreke i sve će vam biti jasno. Kod nas su, nažalost, vrijednosti potisnute; korov je na suncu, a ruže su u plastenicima. Mladih kvalitetnih pjesnika ima, ali ih se ne čuje dovoljno. Koliko li će cvijeća i ove godine procvjetati, a nitko ga neće vidjeti. Čak ni pčele do njega neće doći. No bez obzira na to, cvijeće će i ovoga proljeća redovno obaviti svoju dužnost cvjetanja. Sunce ne očekuje pljesak za svoje rađanje.
Mnogim svojim kolegicama i kolegama odužio sam se još za njihova života knjigom Iza naličja. Knjiga je moje uzdarje ljudima koji su me oblikovali. Kroza me u knjizi govore (od stotinjak imena spomenut ću samo neka): Rahela Ferari, Helena Weigl, Mira Stupica, Mira Župan, Milena Dravić, Mira Banjac, Ena Begović, Neda Arnerić, Branko Gavella, Kosta Spaić, Ljuba Tadić, Zoran Radmilović, Dragan Nikolić, Fabijan Šovagović, Ivo Gregurević, Pero Kvrgić, Mustafa Nadarević… Svi oni u meni dišu. U svakom su mojem dahu i koraku.
O ZLU
Zlo se može pobijediti jedino istinom. I kućnim odgojem. Kada bi nam bar jedna generacija prošla bez rata bilo bi to najveće dobro koje roditelji ostavljaju svojoj djeci. Upravo zato, zbog mira naše djece, o zlu treba govoriti otvoreno, bez mržnje, bez osvete. Razborito, nepristrano, sve dok zlo samo pred sobom ne sagne glavu. Ničije se zlo ne smije prešutjeti, jer zlo u šutnji tinja i svakoga časa može buknuti. Samo nas takva istina, o nama samima, može osloboditi zla. Ne istina velikih sila, već naša istina do koje moramo zajedno doći, želimo li izaći iz ovoga kola zla. Ne smijemo se ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Tako smo malo na ovom svijetu, a tako veliko zlo svojoj djeci ostavljamo.
Priroda je divlja gdje nema ljudske ruke, tako se događa i s prirodom koju nosimo u sebi. Pod našom kožom počivaju stratumi i stratumi kojekakvih nasljednih gena. Kod ljudi koji uzgajaju svoj duhovni vrt (a takvi su ljudi manjina), ti geni su usklađeni, pripitomljeni. Međutim, kod mase ljudi ti geni su još uvijek divlji. Nisu se slegli, poravnali. Između njih zjape provalije. Dovoljna je jedna kriva riječ pa da se te provalije uruše. Zato političari koriste silu mase, jer masa nikada ne zna kakvo zlo može iz nje provaliti. Koji put mi se dogodi da, zbog tuđeg zla, sam pred sobom sagnem glavu kao da sam ga ja počinio. Probudi se u meni neki nesvjesni, neki iskonski osjećaj krivice i odgovornosti. O takvom stanju vjerno svjedoči preživjeli logoraš u pjesmi Profesor povijesti koju sam često govorio u kripti Kamenog cvijeta:
Tražeći metaforu za zlodjela / počinjena u ratu, / profesor povijesti nikako nije mogao / pronaći riječ / kojom bi opisao zlo. // – Zvijeri! – dobacivali su učenici – / To su bile zvijeri! // – Ne, djeco. To su bili ljudi. / Zvijeri to nikada učinile ne bi. / To su bili ljudi./ Ljudi su to bili …// Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.
O GLOBALOJ PRAZNINI
Žao mi je vidjeti da i mladi i stari ljudi bulje u mobitele. Danas djeca cijeli svijet imaju na dlanu, a sve ih manje vidim da se igraju. Djevojka i mladić stoje jedno kraj drugoga i dopisuju se. A između njih globalna samoća, globalna praznina. Ne znam što bih rekao. Ja sam vam za ovo vrijeme jako staromodan. Više volim gledati ljudima u oči, nego u mobitel. Ja volim dodir, volim zagrljaj. Zagrljaj mi ništa ne može zamijeniti – ni knjige, ni riječi. Zagrljajem toplinu i dajemo i primamo.
