Mehmed Meša Selimović rođen je u Tuzli 26. IV. 1910. Umro je u Beogradu 11.VII.1982. Gimnaziju je završio u Tuzli a Filozofski fakultet u Beogradu. Prije rata bio gimnazijski profesor u Tuzli. Stu­pio u narodnooslobodilački pokret 1941. Bio u ustaškom lo­go­ru u Tuzli (1941.-1943.), a zatim učesnik NOB-e, politički ko­mesar Tuzlanskog i Srebreničkog narodno­oslo­bo­di­lač­kog odreda, član Agitpropa Oblasnog komiteta KP za Istočnu Bosnu. Poslije oslobođenja član je Komiteta za nauku i kul­turu u Beogradu (1946.), profesor Više pedagoške ško­le u Sarajevu (1947.), docent Filozofskog fakulteta (1950.), um­jetnički direktor Bosna-filma, dramaturg i direktor Na­rodnog pozorišta u Sarajevu, a od 1961. urednik u iz­da­vačkom preduzeću Svjetlost. Bio je redovni član Aka­de­mi­je nauka i umjetnosti BiH i dopisni član SANU u Beogradu. Od 1949. do 1951. član je uredništva časopisa Brazda, a od 1959. do 1964. glavni urednik časopisa Život. Bio je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i poslanik Pro­svjetno-kulturnog vijeća Savezne skupštine.

Slučaj Meše Selimovića književna kritika je često, sve do pojave romana Derviš i smrt (1966.), koji je nagrađen ni­zom najznačajnijih jugoslovenskih nagrada i bio odu­šev­­ljeno dočekan od kritike i javnosti, tretirala kao pisca koji se nije do kraja ostvario, koji iza sebe ima torzo jednog knji­ževnog djela. Ratna tematika je dominirala u tim ra­nim ostvarenjima Selimovićevim, i to jednako u prozama, kao i u romanima Tišine (1961.) i Magla i mjesečina (1965.). Sup­tilna psihologija i precizna karakterizacija ličnosti ka­rak­teriše te tekstove i nesumnjivo ih izdvaja iz radova pi­sa­ca koji su obrađivali ratnu tematiku. Međutim, njegovo naj­značajnije djelo, roman Derviš i smrt, ne samo da se od­li­kuje izgrađenim stilom i tananim psihološkim ana­li­za­ma, već se u domenu cjelokupne poslijeratne jugoslovenske knji­ževnosti javlja kao jedna od najosobenijih njenih knji­ga.

“Prilikom čitanja starih bosanskohercegovačkih spo­me­nika mene je impresionirala nepojmljiva sličnost pona­ša­nja ljudi iz dalekih vremena sa onim što susrećemo i u na­še vrijeme. To, međutim, nikako ne znači da sam go­vo­rio o našem vremenu skrivajući se u historiju, nego mi se na­metnula, da tako kažem i filozofska misao: koliko je upo­r­na i tvrdoglava ljudska priroda, koliko se malo i spo­ro ona mijenja iako se mijenjaju okviri i društveni uslovi. I to je bitno. Bilo bi iluzorno očekivati da se promijene i lju­di. Zanimljivo mi je bilo da su mišljenja također vezana za duži period ljudskog postojanja i gotovo cio materijal za roman je pronađen u historiji, mada je imaginacijom sve to transponirano, izmijenjeno, i ukoliko čitaoci nalaze sli­ku savremenog svijeta – to mi je veoma drago, jer ro­man govori o idejama koje bi trebale biti karakteristika vre­mena u širem rasponu…” (Meša Selimović, 1970.)

“Roman Meše Selimovića je mnogo više no originalna verzija tomasvolfovske ideje: njegov korijen je u našem, u nje­govom svijetu. To je prvi i pravi moderni roman našeg pis­ca – Bošnjaka i naše bošnjačke književnosti… Vrijeme Derviša i smrti je doba jedne carevine u kojoj daleko na za­padu postoji Bosna, u kojoj opet ima jedan grad i jedna te­kija. Tim apstrahiranjem historije pisac je težište stavio na ljudska zbivanja koja čine njenu podzemnu i prizemnu pod­logu, njeno tamno svjetlucanje iz ugljevlja kojim je zap­retan život. Ta apstrakcija, to osiromašenje predmeta us­tvari je veliko obogaćivanje, pod uslovom da gubitak bu­de nadoknađen novom dubinom. To je bio slučaj i sa Pro­kletom avlijom unutar Andrićeva djela, a Prokleta avlija je od svih Andrićevih romana najbliža romanu Derviš i smrt. M. Selimović je, međutim, išao još dalje tim putem: u Prokletoj avliji se javljaju ununtarnji svjetovi i sfere kršćana, jevreja i muslimana. U Dervišu i smrti Bošnjaci su jedina sfera i jedini krug svijeta, dovoljan da saopći ljudsko postojanje u svim vidovima. Time je roman iz­gu­bio činjeničku ilustraciju, ali je osvojio univerzalnost u zna­čenju i mnogoznačnu dubinu. Dimenzija je ta u nosivosti teksta ovovjekim saznanjima i savremenim vizijama svi­je­ta, mučninama opstojanja i varkama ljudskih iluzija, pa­radoksima života u intimnom i velikom razmjeru, igri na­digranog sa nadmoćnim silama.” (Midhat Begić, 1967.)

“Derviš je svjestan apsurdnog položaja čovjeka u svi­je­tu, pa je prema tome svjestan i ravnopravnosti svih pos­tu­paka. Sva iskustva jednako vrijede, pa se na taj način op­redijelio za etiku kvaliteta. Ne prihvaća plan o bjek­st­vu, smrt je njegov izbor, a taj je izbor izvan kategorije dobra i zla. On nije čovjek koji utiče na sudbinu, on samo izvrša­va volju sudbine… Time, razumije se, još nije sve rečeno, jer u romanu, osim ispovijesti derviševe, nalazi se nagnu­to nad tom ispovijesti jedno lice romana, Hasan. Tako derviš nije nestao, posredno se ostvaruje ono što je naslutio dok je bio živ: ‘Još je suviše života u mome srcu, i ne pristajem da shvaćam. Možda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, ot­klanjam smrt’. I tako derviš, kao umjetnik, putnik bez pov­ratka, traje u svom djelu, njegova patnja i njegova po­bu­na su sublimirane u tom djelu, i tako to Djelo i od­re­đu­je, kao Princip, kao Ljudsko koje se ne da uništiti…” (Fa­dil Bukić, 1971.)

“U Dervišu i smrti obnovljena je pedesetih i šezdesetih go­dina zanemarena vještina pripovijedanja. Ne od­stu­pa­ju­ći značajnije od tradicionalnog romanisijerskog zapleta i od napete i zavodljive ‘priče’, Selimović, ipak, već fabulom želi sugerirati da iza svega što se u romanu zbiva stoji jed­na druga, dublja stvarnost i jedva prohodan prostor ne­ke dalje bitnosti. Ambivalentnost nije ovdje toliko u spolj­njoj radnji romana koliko u jeziku i onome što se iza spoljnjeg zbivanja naslućuje i probija. Ona prati jezik i mi­sao usmjerene ka suštini događaja i egzistencije. Dok ‘pr­iča’ teče, mi sve intenzivnije osjećamo zebnju i neiz­vjes­nost usred jednog zbivanja kome spolja gledano ne nedos­ta­je vjerodostojnost. Usred jednog slikovitog historijskog i mit­skog ambijenta, konkretnog i simboličnog, usred ove pri­vid­no racionalno ustrojene carske provincije i zbivanja snab­­djevenih idejom, moralnom i psihološkom moti­va­ci­jom, u pozadini ili u dubini, osjeća se intenzivno prisustvo nekog mutnog, teško razjašnjivog suštastva, od kojeg je eg­zis­tencija odijeljena. Do nas dopiru mukli glasovi jed­nog svijeta u koji ljudskost jedva da ima uvid. Prisustvo nekih iracionalnih pokretača i slojeva postaje sve očiglednije. Mo­ć riječi i razumijevanja slabe pred terorom, nasilje, pred navalom bestijalnosti i ravnodušnosti kojom priroda pre­sre­će čovjeka. Tu gdje se sve koleba, koleba se i granica iz­među dobra i zla, varke i zbilje, istine i laži, jezika i stva­ri, svjesti i svijeta. Produžen u jedno tipično orijentalno me­di­tiranje i metafiziku, nad kojom lebdi duh i slovo Ku­r’a­na i islamske filozofske tradicije, svijet izvjesnosti i zakona ras­pada se posredstvom jednog konkretnog bića ispu­nje­nog strepnjom i strahom, da bi se razotkrio kao realnost košmara, fatuma, koincidencije. Svijet sažet u metaforu ‘bje­žanja i gonjenja’, u sliku tamnice čiji su temelji kos­mo­loš­ki i historijski, nije mogao u Ahmedu Nurudinu pod­sta­ći vjeru u razum, već, naprotiv, sumnja da je i sam pre­dat u ruke iracionalnih, šejtanskih sila koje rukuju čo­v­jekom i njegovom sudbinom. Vazduh ove velike ne­dou­mi­ce i upitnosti dišu svi junaci Selimovićevog romana. Dok govore, mi slutimo šta je to o čemu oni šute…” (Mu­ha­rem Pervić, 1969.)