GODIŠNJICA ROĐENJA: U djelu Meše Selimovića Bošnjaci su jedina sfera i jedini krug svijeta

Mehmed Meša Selimović, koji je rođen na današnji dan, svojim romanom „Derviš i smrt“ izrazio je bit Bosne ne gubeći pritom ni intimnost sa svijetom koji opisuje, ali ni oštru kritičku distancu spram njega. O Bosni je pisao bez patetike, mitomanije i romantike, ukazujući povremeno na složenost bosanskog identiteta i razapetost između drugih opcija koje mu se nameću, kako je to i lično najbolje osjećao: “Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.“

Mehmed Meša Selimović rođen je u Tuzli 26. IV. 1910. Umro je u Beogradu 11.VII.1982. Gimnaziju je završio u Tuzli a Filozofski fakultet u Beogradu. Prije rata bio gimnazijski profesor u Tuzli. Stu­pio u narodnooslobodilački pokret 1941. Bio u ustaškom lo­go­ru u Tuzli (1941.-1943.), a zatim učesnik NOB-e, politički ko­mesar Tuzlanskog i Srebreničkog narodno­oslo­bo­di­lač­kog odreda, član Agitpropa Oblasnog komiteta KP za Istočnu Bosnu. Poslije oslobođenja član je Komiteta za nauku i kul­turu u Beogradu (1946.), profesor Više pedagoške ško­le u Sarajevu (1947.), docent Filozofskog fakulteta (1950.), um­jetnički direktor Bosna-filma, dramaturg i direktor Na­rodnog pozorišta u Sarajevu, a od 1961. urednik u iz­da­vačkom preduzeću Svjetlost. Bio je redovni član Aka­de­mi­je nauka i umjetnosti BiH i dopisni član SANU u Beogradu. Od 1949. do 1951. član je uredništva časopisa Brazda, a od 1959. do 1964. glavni urednik časopisa Život. Bio je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i poslanik Pro­svjetno-kulturnog vijeća Savezne skupštine.

Slučaj Meše Selimovića književna kritika je često, sve do pojave romana Derviš i smrt (1966.), koji je nagrađen ni­zom najznačajnijih jugoslovenskih nagrada i bio odu­šev­­ljeno dočekan od kritike i javnosti, tretirala kao pisca koji se nije do kraja ostvario, koji iza sebe ima torzo jednog knji­ževnog djela. Ratna tematika je dominirala u tim ra­nim ostvarenjima Selimovićevim, i to jednako u prozama, kao i u romanima Tišine (1961.) i Magla i mjesečina (1965.). Sup­tilna psihologija i precizna karakterizacija ličnosti ka­rak­teriše te tekstove i nesumnjivo ih izdvaja iz radova pi­sa­ca koji su obrađivali ratnu tematiku. Međutim, njegovo naj­značajnije djelo, roman Derviš i smrt, ne samo da se od­li­kuje izgrađenim stilom i tananim psihološkim ana­li­za­ma, već se u domenu cjelokupne poslijeratne jugoslovenske knji­ževnosti javlja kao jedna od najosobenijih njenih knji­ga.

“Prilikom čitanja starih bosanskohercegovačkih spo­me­nika mene je impresionirala nepojmljiva sličnost pona­ša­nja ljudi iz dalekih vremena sa onim što susrećemo i u na­še vrijeme. To, međutim, nikako ne znači da sam go­vo­rio o našem vremenu skrivajući se u historiju, nego mi se na­metnula, da tako kažem i filozofska misao: koliko je upo­r­na i tvrdoglava ljudska priroda, koliko se malo i spo­ro ona mijenja iako se mijenjaju okviri i društveni uslovi. I to je bitno. Bilo bi iluzorno očekivati da se promijene i lju­di. Zanimljivo mi je bilo da su mišljenja također vezana za duži period ljudskog postojanja i gotovo cio materijal za roman je pronađen u historiji, mada je imaginacijom sve to transponirano, izmijenjeno, i ukoliko čitaoci nalaze sli­ku savremenog svijeta – to mi je veoma drago, jer ro­man govori o idejama koje bi trebale biti karakteristika vre­mena u širem rasponu…” (Meša Selimović, 1970.)

“Roman Meše Selimovića je mnogo više no originalna verzija tomasvolfovske ideje: njegov korijen je u našem, u nje­govom svijetu. To je prvi i pravi moderni roman našeg pis­ca – Bošnjaka i naše bošnjačke književnosti… Vrijeme Derviša i smrti je doba jedne carevine u kojoj daleko na za­padu postoji Bosna, u kojoj opet ima jedan grad i jedna te­kija. Tim apstrahiranjem historije pisac je težište stavio na ljudska zbivanja koja čine njenu podzemnu i prizemnu pod­logu, njeno tamno svjetlucanje iz ugljevlja kojim je zap­retan život. Ta apstrakcija, to osiromašenje predmeta us­tvari je veliko obogaćivanje, pod uslovom da gubitak bu­de nadoknađen novom dubinom. To je bio slučaj i sa Pro­kletom avlijom unutar Andrićeva djela, a Prokleta avlija je od svih Andrićevih romana najbliža romanu Derviš i smrt. M. Selimović je, međutim, išao još dalje tim putem: u Prokletoj avliji se javljaju ununtarnji svjetovi i sfere kršćana, jevreja i muslimana. U Dervišu i smrti Bošnjaci su jedina sfera i jedini krug svijeta, dovoljan da saopći ljudsko postojanje u svim vidovima. Time je roman iz­gu­bio činjeničku ilustraciju, ali je osvojio univerzalnost u zna­čenju i mnogoznačnu dubinu. Dimenzija je ta u nosivosti teksta ovovjekim saznanjima i savremenim vizijama svi­je­ta, mučninama opstojanja i varkama ljudskih iluzija, pa­radoksima života u intimnom i velikom razmjeru, igri na­digranog sa nadmoćnim silama.” (Midhat Begić, 1967.)

“Derviš je svjestan apsurdnog položaja čovjeka u svi­je­tu, pa je prema tome svjestan i ravnopravnosti svih pos­tu­paka. Sva iskustva jednako vrijede, pa se na taj način op­redijelio za etiku kvaliteta. Ne prihvaća plan o bjek­st­vu, smrt je njegov izbor, a taj je izbor izvan kategorije dobra i zla. On nije čovjek koji utiče na sudbinu, on samo izvrša­va volju sudbine… Time, razumije se, još nije sve rečeno, jer u romanu, osim ispovijesti derviševe, nalazi se nagnu­to nad tom ispovijesti jedno lice romana, Hasan. Tako derviš nije nestao, posredno se ostvaruje ono što je naslutio dok je bio živ: ‘Još je suviše života u mome srcu, i ne pristajem da shvaćam. Možda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, ot­klanjam smrt’. I tako derviš, kao umjetnik, putnik bez pov­ratka, traje u svom djelu, njegova patnja i njegova po­bu­na su sublimirane u tom djelu, i tako to Djelo i od­re­đu­je, kao Princip, kao Ljudsko koje se ne da uništiti…” (Fa­dil Bukić, 1971.)

“U Dervišu i smrti obnovljena je pedesetih i šezdesetih go­dina zanemarena vještina pripovijedanja. Ne od­stu­pa­ju­ći značajnije od tradicionalnog romanisijerskog zapleta i od napete i zavodljive ‘priče’, Selimović, ipak, već fabulom želi sugerirati da iza svega što se u romanu zbiva stoji jed­na druga, dublja stvarnost i jedva prohodan prostor ne­ke dalje bitnosti. Ambivalentnost nije ovdje toliko u spolj­njoj radnji romana koliko u jeziku i onome što se iza spoljnjeg zbivanja naslućuje i probija. Ona prati jezik i mi­sao usmjerene ka suštini događaja i egzistencije. Dok ‘pr­iča’ teče, mi sve intenzivnije osjećamo zebnju i neiz­vjes­nost usred jednog zbivanja kome spolja gledano ne nedos­ta­je vjerodostojnost. Usred jednog slikovitog historijskog i mit­skog ambijenta, konkretnog i simboličnog, usred ove pri­vid­no racionalno ustrojene carske provincije i zbivanja snab­­djevenih idejom, moralnom i psihološkom moti­va­ci­jom, u pozadini ili u dubini, osjeća se intenzivno prisustvo nekog mutnog, teško razjašnjivog suštastva, od kojeg je eg­zis­tencija odijeljena. Do nas dopiru mukli glasovi jed­nog svijeta u koji ljudskost jedva da ima uvid. Prisustvo nekih iracionalnih pokretača i slojeva postaje sve očiglednije. Mo­ć riječi i razumijevanja slabe pred terorom, nasilje, pred navalom bestijalnosti i ravnodušnosti kojom priroda pre­sre­će čovjeka. Tu gdje se sve koleba, koleba se i granica iz­među dobra i zla, varke i zbilje, istine i laži, jezika i stva­ri, svjesti i svijeta. Produžen u jedno tipično orijentalno me­di­tiranje i metafiziku, nad kojom lebdi duh i slovo Ku­r’a­na i islamske filozofske tradicije, svijet izvjesnosti i zakona ras­pada se posredstvom jednog konkretnog bića ispu­nje­nog strepnjom i strahom, da bi se razotkrio kao realnost košmara, fatuma, koincidencije. Svijet sažet u metaforu ‘bje­žanja i gonjenja’, u sliku tamnice čiji su temelji kos­mo­loš­ki i historijski, nije mogao u Ahmedu Nurudinu pod­sta­ći vjeru u razum, već, naprotiv, sumnja da je i sam pre­dat u ruke iracionalnih, šejtanskih sila koje rukuju čo­v­jekom i njegovom sudbinom. Vazduh ove velike ne­dou­mi­ce i upitnosti dišu svi junaci Selimovićevog romana. Dok govore, mi slutimo šta je to o čemu oni šute…” (Mu­ha­rem Pervić, 1969.)