Mehmed Meša Selimović rođen je u Tuzli 26. IV. 1910. Umro je u Beogradu 11.VII.1982. Gimnaziju je završio u Tuzli a Filozofski fakultet u Beogradu. Prije rata bio gimnazijski profesor u Tuzli. Stupio u narodnooslobodilački pokret 1941. Bio u ustaškom logoru u Tuzli (1941.-1943.), a zatim učesnik NOB-e, politički komesar Tuzlanskog i Srebreničkog narodnooslobodilačkog odreda, član Agitpropa Oblasnog komiteta KP za Istočnu Bosnu. Poslije oslobođenja član je Komiteta za nauku i kulturu u Beogradu (1946.), profesor Više pedagoške škole u Sarajevu (1947.), docent Filozofskog fakulteta (1950.), umjetnički direktor Bosna-filma, dramaturg i direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, a od 1961. urednik u izdavačkom preduzeću Svjetlost. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH i dopisni član SANU u Beogradu. Od 1949. do 1951. član je uredništva časopisa Brazda, a od 1959. do 1964. glavni urednik časopisa Život. Bio je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i poslanik Prosvjetno-kulturnog vijeća Savezne skupštine.
Slučaj Meše Selimovića književna kritika je često, sve do pojave romana Derviš i smrt (1966.), koji je nagrađen nizom najznačajnijih jugoslovenskih nagrada i bio oduševljeno dočekan od kritike i javnosti, tretirala kao pisca koji se nije do kraja ostvario, koji iza sebe ima torzo jednog književnog djela. Ratna tematika je dominirala u tim ranim ostvarenjima Selimovićevim, i to jednako u prozama, kao i u romanima Tišine (1961.) i Magla i mjesečina (1965.). Suptilna psihologija i precizna karakterizacija ličnosti karakteriše te tekstove i nesumnjivo ih izdvaja iz radova pisaca koji su obrađivali ratnu tematiku. Međutim, njegovo najznačajnije djelo, roman Derviš i smrt, ne samo da se odlikuje izgrađenim stilom i tananim psihološkim analizama, već se u domenu cjelokupne poslijeratne jugoslovenske književnosti javlja kao jedna od najosobenijih njenih knjiga.
“Prilikom čitanja starih bosanskohercegovačkih spomenika mene je impresionirala nepojmljiva sličnost ponašanja ljudi iz dalekih vremena sa onim što susrećemo i u naše vrijeme. To, međutim, nikako ne znači da sam govorio o našem vremenu skrivajući se u historiju, nego mi se nametnula, da tako kažem i filozofska misao: koliko je uporna i tvrdoglava ljudska priroda, koliko se malo i sporo ona mijenja iako se mijenjaju okviri i društveni uslovi. I to je bitno. Bilo bi iluzorno očekivati da se promijene i ljudi. Zanimljivo mi je bilo da su mišljenja također vezana za duži period ljudskog postojanja i gotovo cio materijal za roman je pronađen u historiji, mada je imaginacijom sve to transponirano, izmijenjeno, i ukoliko čitaoci nalaze sliku savremenog svijeta – to mi je veoma drago, jer roman govori o idejama koje bi trebale biti karakteristika vremena u širem rasponu…” (Meša Selimović, 1970.)
“Roman Meše Selimovića je mnogo više no originalna verzija tomasvolfovske ideje: njegov korijen je u našem, u njegovom svijetu. To je prvi i pravi moderni roman našeg pisca – Bošnjaka i naše bošnjačke književnosti… Vrijeme Derviša i smrti je doba jedne carevine u kojoj daleko na zapadu postoji Bosna, u kojoj opet ima jedan grad i jedna tekija. Tim apstrahiranjem historije pisac je težište stavio na ljudska zbivanja koja čine njenu podzemnu i prizemnu podlogu, njeno tamno svjetlucanje iz ugljevlja kojim je zapretan život. Ta apstrakcija, to osiromašenje predmeta ustvari je veliko obogaćivanje, pod uslovom da gubitak bude nadoknađen novom dubinom. To je bio slučaj i sa Prokletom avlijom unutar Andrićeva djela, a Prokleta avlija je od svih Andrićevih romana najbliža romanu Derviš i smrt. M. Selimović je, međutim, išao još dalje tim putem: u Prokletoj avliji se javljaju ununtarnji svjetovi i sfere kršćana, jevreja i muslimana. U Dervišu i smrti Bošnjaci su jedina sfera i jedini krug svijeta, dovoljan da saopći ljudsko postojanje u svim vidovima. Time je roman izgubio činjeničku ilustraciju, ali je osvojio univerzalnost u značenju i mnogoznačnu dubinu. Dimenzija je ta u nosivosti teksta ovovjekim saznanjima i savremenim vizijama svijeta, mučninama opstojanja i varkama ljudskih iluzija, paradoksima života u intimnom i velikom razmjeru, igri nadigranog sa nadmoćnim silama.” (Midhat Begić, 1967.)
“Derviš je svjestan apsurdnog položaja čovjeka u svijetu, pa je prema tome svjestan i ravnopravnosti svih postupaka. Sva iskustva jednako vrijede, pa se na taj način opredijelio za etiku kvaliteta. Ne prihvaća plan o bjekstvu, smrt je njegov izbor, a taj je izbor izvan kategorije dobra i zla. On nije čovjek koji utiče na sudbinu, on samo izvršava volju sudbine… Time, razumije se, još nije sve rečeno, jer u romanu, osim ispovijesti derviševe, nalazi se nagnuto nad tom ispovijesti jedno lice romana, Hasan. Tako derviš nije nestao, posredno se ostvaruje ono što je naslutio dok je bio živ: ‘Još je suviše života u mome srcu, i ne pristajem da shvaćam. Možda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, otklanjam smrt’. I tako derviš, kao umjetnik, putnik bez povratka, traje u svom djelu, njegova patnja i njegova pobuna su sublimirane u tom djelu, i tako to Djelo i određuje, kao Princip, kao Ljudsko koje se ne da uništiti…” (Fadil Bukić, 1971.)
“U Dervišu i smrti obnovljena je pedesetih i šezdesetih godina zanemarena vještina pripovijedanja. Ne odstupajući značajnije od tradicionalnog romanisijerskog zapleta i od napete i zavodljive ‘priče’, Selimović, ipak, već fabulom želi sugerirati da iza svega što se u romanu zbiva stoji jedna druga, dublja stvarnost i jedva prohodan prostor neke dalje bitnosti. Ambivalentnost nije ovdje toliko u spoljnjoj radnji romana koliko u jeziku i onome što se iza spoljnjeg zbivanja naslućuje i probija. Ona prati jezik i misao usmjerene ka suštini događaja i egzistencije. Dok ‘priča’ teče, mi sve intenzivnije osjećamo zebnju i neizvjesnost usred jednog zbivanja kome spolja gledano ne nedostaje vjerodostojnost. Usred jednog slikovitog historijskog i mitskog ambijenta, konkretnog i simboličnog, usred ove prividno racionalno ustrojene carske provincije i zbivanja snabdjevenih idejom, moralnom i psihološkom motivacijom, u pozadini ili u dubini, osjeća se intenzivno prisustvo nekog mutnog, teško razjašnjivog suštastva, od kojeg je egzistencija odijeljena. Do nas dopiru mukli glasovi jednog svijeta u koji ljudskost jedva da ima uvid. Prisustvo nekih iracionalnih pokretača i slojeva postaje sve očiglednije. Moć riječi i razumijevanja slabe pred terorom, nasilje, pred navalom bestijalnosti i ravnodušnosti kojom priroda presreće čovjeka. Tu gdje se sve koleba, koleba se i granica između dobra i zla, varke i zbilje, istine i laži, jezika i stvari, svjesti i svijeta. Produžen u jedno tipično orijentalno meditiranje i metafiziku, nad kojom lebdi duh i slovo Kur’ana i islamske filozofske tradicije, svijet izvjesnosti i zakona raspada se posredstvom jednog konkretnog bića ispunjenog strepnjom i strahom, da bi se razotkrio kao realnost košmara, fatuma, koincidencije. Svijet sažet u metaforu ‘bježanja i gonjenja’, u sliku tamnice čiji su temelji kosmološki i historijski, nije mogao u Ahmedu Nurudinu podstaći vjeru u razum, već, naprotiv, sumnja da je i sam predat u ruke iracionalnih, šejtanskih sila koje rukuju čovjekom i njegovom sudbinom. Vazduh ove velike nedoumice i upitnosti dišu svi junaci Selimovićevog romana. Dok govore, mi slutimo šta je to o čemu oni šute…” (Muharem Pervić, 1969.)
