GODIŠNJICA SMRTI: Tito ničime nije zadužio Bošnjake

Josip Broz Tito umro je na današnji dan 4. 5. 1980. godine i više je nego morbidno slušati i gledati “socijalističkog genijalca”, s dvadeset ili koju godinu više, kako evocira uspomene i govori o ljepotama života u Titovom vaktu, zaboravljajući da u to vrijeme nije bio ni rođen, ili je imao godinu-dvije.

Piše: Enes Ratkušić

U moru alternativa koje se nude u teškom vremenu u kome živimo Bošnjaci se s nedopustivom lahkoćom prihvataju zamisli koje već poduže vremena truhnu na smetljištu historije. Zabrinjavajuće je da se u udruženjima koja nose ime nekadašnjeg doživotnog predsjednika bivše države okupljaju mahom Bošnjaci, dok svi drugi predstavljaju rijetke ikebane kako bi temeljno načelo bratstva i jedinstva formalno bilo zadovoljeno. Bez pretjeranog ulaženja u smislenost ovakvih inicijativa, koje u prošlosti traže rješenja za budućnost, treba se otvoreno upitati jesu li baš Bošnjaci ti koji s toliko sjete trebaju žaliti za minulim vremenima?! Moraju li i trebaju li baš Bošnjaci biti lučonoše navedenih inicijativa? Trebali bi i morali da ih je, kojim slučajem, maršal Jugoslavije bilo na koji način zadužio. Ali nije.

Kao vrhovni komandant, Tito je svakom narodu 1941. godine uputio poziv da se pridruži njegovim partizanima u borbi za slobodu. Dakako, ni Bošnjake nije zaobišao. “Proglas Muslimanima” vjerodostojan je dokument o tom pozivu. Nakon pet godina, čim se rat završio, Josipa Broza uhvatila je neka čudna amnezija, pa je Muslimane naglo zaboravio i učinio bezimenim. Džaba što su ginuli za ideale i ravnopravnost. Muslimanima je u prvom poslijeratnom Ustavu ostavio da se opredjeljuju kao Srbi ili Hrvati, ili da se izjasne kao neopredijeljeni, dok ne smisle koja im je strana srcu bliža. Punih dvadesetak godina trebalo mu je da se ponovo sjeti bezimenog naroda, ali ne što mu je zasmetala očigledna nepravda koju je učinio spram Bošnjaka. Bilo je to vrijeme kada se kao lider nesvrstanih trebao nametnuti dijelu svijeta kojem je Bog podario “crno zlato”. Bez nafte se nije moglo, a poznato je, dakako, i ko su bili vlasnici nafte. Tada je Muslimanima velikodušno vratio ono isto ime kojim ih je pozvao u borbu. Koliko bošnjačke djece i omladine danas zna koliko smo vremena u tom njegovom društvu tumarali bez imena?! Te se činjenice neshvatljivo zaboravljaju.

One su svježije za Bošnjake još tragičnije. Titovu ulicu u Sarajevu, ne tako davno, pune četiri godine artiljerijskim đuladima zasipali su Titovi najbolji i najperspektivniji oficiri, demonstrirajući pred građanima glavnog grada znanja stečena na Titovim vojnim akademijama. Neshvatljivo je da, pored na hiljade poginulih, o toliko očiglednoj činjenici niko ne razmišlja. Za zdrav razum nepojmljivo je koliko se ljudi, besplatno se školujući na partizanskim, socijalističkim, samoupravnim, nesvrstanim i marksističkim načelima, uz beneficije o kojima su drugi mogli samo sanjati, preko noći pretvorilo u četnike ili ustaše, svejedno. Kako se uopće moglo dogoditi da nakon pola stoljeća mira, podizanja generacija na načelima socijalističkog komunizma, razvitka bratstva i jedinstva, najednom sve bude sahranjeno?

Nećemo, međutim, ulaziti u fenomenologiju tih začudnih metamorfoza oličenih u brzoj zamjeni petokraka s kokardama, ali moramo reći da je upravo u toj ulici boravio i njenom odbranom komandirao Alija Izetbegović. Branio je i odbranio Titovu ulicu od njegovih najboljih učenika. I ne samo to. Za života je smogao snage da savlada svaki egoistički poriv kojem samo istinske veličine i moralne gromade uspijevaju odoljeti, da se po njemu nešto nazove. Za Tita se to ne bi moglo reći. Mlađi svijet koji danas nasjeda na priče metuzalema koji bezočnim lažima truju okolinu ne zna za lakrdije koje smo nijemo, držeći jezik za zubima, gledali godinama. U poznim godinama maršalove vladavine te lakrdije i dodvoravanja bili su toliko izraženi da je to prelazilo svaku mjeru. Nije se, međutim, protivio. Naprotiv, godilo je to njegovoj sujeti. Štaviše, stjecao se utisak da bi preimenovanje svih gradova u zemlji u njegovo ime prihvatio bez truna zazora. Šta zapravo hoće metuzalemi koji danas ispiraju mozak mladim ljudima, dovodeći ih u poziciju da pred TV kamerama obmanjuju i sebe i onaj dio javnosti koji niti misli niti se na taj luksuz kani odlučiti?

Više je nego morbidno slušati i gledati “socijalističkog genijalca”, s dvadeset ili koju godinu više, kako evocira uspomene i govori o ljepotama života u Titovom vaktu, zaboravljajući da u to vrijeme nije bio ni rođen, ili je imao godinu-dvije. Pokretači “ideja” da se iz naslaga prošlosti vade temelji za budućnost na lijepa sjećanja imaju potpuno pravo. Uostalom, svaki se čovjek, bez obzira na okolnosti, ljepše osjećao u dvadesetoj negoli u osamdesetoj. To je naprosto biologija. Ali, ako već drže predavanja omladini, morali bi im pričati da su se u vrijeme tog sveopćeg rahatluka ljudi suočavali i s problemima koji se u njihovim pričama sračunato zaobilaze. Automobile su u tim “zlatnim vremenima” ljudi godinama vozili po sistemu par – nepar, tukli se u redovima za kahvu i mlijeko, biroi rada slali su panične informacije partijskim krugovima o armiji nezaposlenih visokostručnih kadrova, s tendencijom da se nikad ne zaposle… O dugoročnim programima ekonomske stabilizacije, dvadeset milijardi duga nakon pola stoljeća mira i rahatluka, da i ne govorimo itd. I sve, naravno, pored socijalizma, samoupravljanja, delegatskog sistema i drugih tekovina. Uzgred bi im, naravno, mogli ispričati da je njihov rahatluk, za razliku od ostalih, bio posljedica pljačke “zelenih planova”, ”crnih fondova” i drugih beneficija koje su uživali zahvaljujući “odanosti” partiji i drugu Titu.

Rasplet je, međutim, najbolje pokazao koliko je ta odanost bila iskrena. No, o njima je dovoljno rečeno. Previše je onih kojima su takve blagodati bile uskraćene, zbog čega bi se građani BiH konačno morali okrenuti pametnijim poslovima. Oni koji baš u prošlosti hoće naći idealan model života, bujrum, neka osnuju udruženje “Kulin-ban”. Povijest je zabilježila da je narod to vrijeme upamtio kao najbolje. Ali, ko bi od toga, ma kako ga vjerodostojno približio našoj svijesti, imao koristi? Nimalo manje niti više od evociranja uspomena iz nedavne prošlosti. Ako hoće tražiti uzore i obrasce, ljudi ih moraju tražiti u vremenu u kome žive. Zemalja koje su odavno riješili pitanja dovoljnih količina jela, pića, spavanja i drugih “trbuhoizama”, o kojima oni jedino znaju govoriti, ima napretek da bi se za modelima trebalo tragati po prošlosti.

Preuzeto iz: Enes Ratkušić, „Bosna je veća od Evrope“, eseji i kolumne (iz ostavštine), CIF BiH, Stolac, 2019.