Priredio: Hamza Ridžal
O KIRAETIMA U TRADICIJAMA ISLAMSKIH NARODA
Sam proces usvajanja kiraeta izrazito je težak. On zahtijeva posebnu disciplinu i ustrajnost koji podrazumijevaju usvajanje i memoriranje više od 1.270 stihova, neophodnih za pamćenje pravila kiraeta. Hvala Bogu, imao sam sreću učiti od najboljih. Osim obrazovanja na Institutu za kiraete u Haremi-šerifu kod Abduddaima Abdussetira, porijeklom Marokanca, tri dana u sedmici sam provodio u Džeddi i učio kod dr. Ejmena Rušdija Suweida, porijeklom iz Damaska. Riječ je o predsjedniku Upravnog odbora Svjetske organizacije za hifz i zasigurno jednom od najboljih stručnjaka za tu kur’ansku oblast.
Od sedam mutevatir (potpuno vjerodostojnih) kiraeta ili verzija učenja Kur’ana, u svijetu se praktično primjenjuju samo četiri. Većina muslimana u svijetu, među kojima su i muslimani naših krajeva, uče Kur’an prema kiraetu imama Asima i predaji njegova učenika i ravije (prenositelja) Hafsa. U jednom dijelu Sjeverne Afrike muslimani slijede kiraet imama Nafija El-Medenija i rivajet njegovih učenika Kaluna i Verša. U pojedinim dijelovima Sudana i Jemena Kur’an se uči po Ebu Amrovoj verziji koju prenosi Ed-Duri.
One koji nauče Kur’an napamet nazivamo hafizima, tj. čuvarima Kur’ana. Međutim, i među hafizima ima razlika u nekoliko stupnjeva učenja. Prvi je stupanj – hafizul Kur’an, a tim se imenom želi naglasiti da je učač toliko dobro naučio Kur’an da je pred stručnom komisijom položio ispit. Taj ispit traje od tri do deset ili petnaest dana budući da je onome ko svlada Kur’an napamet potrebno toliko vremena da, kao početnik, pokaže svoje znanje. On zna Kur’an, ali se najprije mora pripremiti za učenje pojedinih džuzeva. Drugi je stupanj – kavijj hafiz. Riječ kavijj ima nekoliko značenja koja se uglavnom odnose na Allaha, dž. š. Kad se za učača Kur’ana kaže da je kavijj, onda je to u značenju da je jak hafiz. Jak u smislu znanja, jer kavijj hafiz može bez greške učiti Kur’an napamet u određenim dijelovima, nekoliko džuzova uzastopce.
Taj stupanj hafiza znači da hafiz neprekidno održava i usavršava svoje znanje učenja Kur’ana. Treći je stupanj – mutkin hafiz. Mutkin znači savršen, tačan, izvrstan, onaj koji vlada materijom. Uz primjenjivanje tedžvidskih pravila zna svaki vakf-ibtida, odnosno stajanje i početak učenja. Mutkin hafiz pokazuje još veću preciznost u učenju, on može u jednom danu proučiti napamet cijeli Kur’an. Mutkin hafiz uvijek mora biti spreman na način da mu vi odredite zadatak tako da navedete jedan ajet iz bilo kojeg dijela Kur’ana, a on mora bez razmišljanja nastaviti odande gdje ste vi stali. Možete ga ispitivati napreskokce i on će uvijek nastaviti učenje Kur’ana na mjestu koji ispitivač odredi. Ta prva tri stupnja hafiza uglavnom su nam poznati. Međutim, nije nam poznato da su među njima tolike razlike u znanju, pa bi uvijek valjalo reći o kojem je hafizu riječ da biste znali što od njega možete očekivati. Dalje stupnjevanje je savršeno poznavanje Kur’ana i njegovih značenja. Za četvrti stupanj hafiza – mudžaz hafiz – dodjeljuje se idžazetnama (diploma) kojom se dokazuje da je učač od svog učitelja naučio učiti Kur’an u istom obliku koji je prenošen od njegova učitelja sve do Muhammeda, a. s. Mudžaz je hafiz koji ima pravo i obavezu usmeno prenositi sened – lanac učenja Kur’ana od Muhameda, a. s., na druge. Osim što zna Kur’an napamet, mudžaz hafiz ima odobrenje da u rukopisu prepiše Kur’an kao što se to uradilo za vrijeme hazreti Osmana. Kurra hafiz je najveći stupanj učača Kur’ana, a označava onoga koji zna sve ono što znaju sva četiri stupnja hafiza uz znanje svih deset priznatih mutevatir kiraeta.
U arapskom jeziku riječ kurra predstavlja množinu od riječi kari’, što u ovom kontekstu znači učač Kur’ana. Kad se u islamskoj literaturi na arapskom jeziku želi ukazati na osobu koja vješto, lijepo, tečno i, posebice, ispravno uči Kur’an na različitim kiraetima, onda se kaže da je bio kod kurra’a, tj. stručnjaka za učenje Kur’ana. Otuda se taj izraz upotrebljava u našoj tradiciji za hafize koji poznaju sedam kiraeta, plus tri, dakle svih deset mutevatir kiraeta.
U KOJOJ SU MJERI MEKAMI NEODVOJIVI OD UČENJA KUR’ANA
U arapskoj je muzici mekām (množina mekāmāt) skup tradicijskih nota koje definiraju odnose između njih, između uobičajenih uzoraka i njihovog melodijskog razvoja. Makāme je najbolje definirati i razumjeti u kontekstu bogatog arapskog muzičkog repertoara. Riječ je arapska, a njeno je značenje arija, napjev, melodija, način lijepog pjevanja, a u slučaju učenja Kur’ana ima značenje melodičnog učenja. Mekāme tako možemo svesti na melodijske obrasce koji su dobili odgovarajuća regionalna imena: u Egiptu nagam (melodija, ugodna melodija, arija, napjev, pjesma, znak, nota, glas, zvuk, ton, tonalitet, tonski red), u Maleziji tarannum (ugodno pjevanje, melodiozno čitanje Kur’ana, cvrkut, ritam, zvuk, glas, melodija, pjesma, himna), u Tunisu tab (svojstvo), u Alžiru sanaa (rad, rukotvorina, umjetnost), u Perziji avaz (glas). Dakle, mekām čine posebna skala i grupa melodijskih motiva u kojima se napjev kreće. Kur’an se uči na sedam, odnosno osam poznatih glavnih mekāma, a svaki od njih zasebna je priča. Jer spoj kur’anskih mekāma s jezikom muzike daje upravo onu neograničenost u općem razumijevanju Božije riječi kao što daje razumljivost i muzici jer je ona razumljiva među svim ljudima, pa nije čudo što je neki najumniji umjetnici nazivaju božanskom umjetnošću. Iako nas je Allah Milostivi stvorio različitima da bismo se bolje upoznali, dao nam je i mnoge sličnosti. Na nama je da ih uočimo te da ih njegujemo.
O UTJECAJU MEKAMATA I MELODIJE KUR’ANA NA KULTURU BOŠNJAKA
Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur’anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan. U melodiji sevdalinke prepoznaje se utjecaj španskih romansijera (pod kojim su bili Sefardi koji se nastaniše u Bosni). Sevdalinka ima svoje muzičke karakteristike po kojima je ona nedvojbeno baš sevdalinka i ništa drugo. U prvi plan stavljam jednu od muzičkih karakteristika sevdalinke, a to je povezanost prekomjerne sekunde koja je, kao takva, povezana s kur’anskim mekamima, jer udara neobičnom snagom na sluh slušatelja, nameće se njegovoj pažnji i zarezuje u njegovu svijest; ona karakterizira melodijski tok sevdalinke i daje pjevanju orijentalnu boju; ona je faktor koji objedinjuje sve pjesme sličnog muzičkog sadržaja.
Prekomjerna sekunda jeste ono što je zajedničko učenju Kur’ana, ilahijama i kasidama; kod njih nailazimo na tzv. improvizirano pjevanje / učenje koje nastaje tim čudesnim intervalom koji učenju, ali i pjesmi daje specifičnu težinu. Sevdalinka je i poetska i muzička umjetnina koja je mogla nastati samo u društvu i ambijentu koje je oblikovao islam, i od te činjenice mora poći svaki njezin istraživač. Možda bi najbolja potvrda tome bio opis o nastanku sevdalinke Sa Igmana pogledat’ je lijepo Jovice Petkovića, virtuoza na harmonici, tekstopisca i kompozitora narodnih pjesama koje se tek u nijansama razlikuju od izvorne sevdalinke.
Evo što svjedoči Petković: “Sa ženom i djecom našao sam se jednoga dana na Vrelu Bosne. Zadivljen tom ljepotom, zagledan u Igman, vrela, bašče, smislio sam početak pjesme Sa Igmana pogledat je lijepo. Pjesma je dugo, dugo nastajala, ali kakvu god sam joj melodiju skrojio, sve je vuklo na Šumadiju. Stanovao sam na ‘Slatkom ćošetu’ u Sarajevu. Moj stan gledao je direktno u Begovu džamiju. Snimim tekst na onaj ‘Phlipsov’ magnetofon – bio je velik sa onim velikim koturovima – pa malo pjevušim, lijep tekst, ali melodija tipično šumadijska. Ne ide. Išlo je isto kao što u bijelu kafu ide so. Ne ide pa ne ide. Prošlo nekoliko dana, ja opet počnem, pa opet prošla dva-tri mjeseca, pokušam ponovo – ne ide. Tekst bosanski – melodija nečija, ne znam ni ja čija. Pričaš o Igmanu i Bosni, a čuješ šumadijsku pjesmu. I tako, poslije niza pokušaja, umoran i iscrpljen, sageo sam glavu, sklopio harmoniku i malo pridrijemao. Prozor mi otvoren, a sa njega, na udaljenosti od samo 50 metara vazdušne linije, vidi se Begova džamija. Moj stan gledao je direktno u Begovu džamiju. Kad odjednom začuh mujezina: ‘Allahu ekber’ i ‘la illahe ilallah’. Prošli su me ugodni trnci. Znaš kako to mujezini lijepo uče. Vrisnuo sam u sebi: ‘Eto pjesme! Eto melodije!’ Tako je nastala pjesma, moj prvijenac Sa Igmana pogledat je lijepo, meni jedna od mojih najdražih pjesama. Dakle, iz melodije ezana sa Begove džamije rodila se moja prva pjesma. Evo, sada će pola stoljeća od nastanka moje pjesme Sa Igmana pogledat je lijepo, ali narod je i dalje pjevuši. Ona je već postala narodna. Veće i radosnije priznanje za autora ne može se ni zamisliti.”
Moj magistarski rad bio je dobra podloga za doktorsku disertaciju prijavljenu na Fakultetu islamskih nauka, koja se bavi prozodijom Kur’ana u kojoj istražujem I’qau-l-Kur’an ili ritam Kur’ana, s jedne, i metriku Kur’ana i rimu, s druge strane, što je povezano s mojim prethodnim radom. Sam rad bi, između ostalog, trebao dodatno ukazati na specifičnosti arapskog jezika, na posebna obilježja njegovoga fonetskog sistema i muzikalnost njegovih glasova te detaljno proučiti obilježja glasova s obzirom na mjesta njihovog nastajanja, na ljepotu odzvanjanja u izgovoru s obzirom na konkretna i apstraktna značenja koja se dobivaju putem intonacijskih i drugih govornih promjena u jezičkom iskazu.
Sevdalinke su pretežno ljubavnog sadržaja i istančanih osjećaja, a pjevaju se u veselim i tužnim prigodama, imaju svoju melodiju, a sve zajedno posjeduju vlastiti folklorni element i orijentalni izražajni kolorit. Onako kako je bilo govora o mekāmima i značenju kur’anskih ajeta, tako se, ovisno o tekstu, odnosno sadržaju sevdalinke, na nju primjenjuju određeni mekāmi. Upravo zbog toga, slobodno možemo reći da su gotovo svi mekāmi prisutni u sevdalinkama, ali ponajviše beját uššāk i hidžāz. Kao prilog ovoj tvrdnji, navodim nekoliko sevdalinki koje krase ti mekāmi: Osman-paša – adžem kurdi, Moj behare, ko li mi te bere – adžem, Omer-beže, Zaplakala stara majka Džafer-begova, Ah, moj Aljo, Pokraj kuće male, Sarajevo, behara ti tvoga – beját uššāk, Put putuje Latifaga i Moj dilbere – hidžāz, Šehidski rastanak – hidžaz… Sve sevdalinke kojima sam korijene našao u kur’anskim mekamima potvrđuju izvore svoje melodioznosti itd. Ta melodioznost, ta ljepota Božije riječi, prati nas od same pojave islama.
Ako znamo koliko učenje Kur’ana utječe na ljudsko srce, jer u njemu pobuđuje sve one pozitivne energije koje nam Allah, dž. š., prenosi putem Božijeg Poslanika, onda nam postaje jasno da se iz te Božje muzike, iz tog glasa Kur’ana, počela razvijati i svaka druga muzika. I riječi i značenje teksta Kur’ana smatraju se svetim, kao i sve što je u vezi s Kur’anom; kao što je sveto izgovaranje njegovih ajeta ili njegovo prepisivanje. Musliman se rađa s kur’anskim ajetima. Sva ta muzička raskoš učenja Kur’ana od ranog djetinjstva ostaje u našoj svijesti i iz svijesti počne izvirati kao neko novo stvaralaštvo, kao neka nova muzika. Ako slušate glas učenja ezana onako kako ga je čuo Jovica Petković, normalno je da vas ta melodičnost navede da iz vaše svijesti odjednom iznikne nešto čega niste bili svjesni, recimo, dok ste pisali stihove. Ti su stihovi početak glazbenosti. Oni su sami po sebi muzika. A onda ti stihovi poprimaju određenu melodiju, upravo onu koja vam se probuđena iz svijesti vratila u nekom novom obliku. S vremenom je u našim krajevima, posebno među stanovništvom koje je prihvatilo islam, nastajao novi oblik muzike koji se rađa iz duhovne muzike.
Budući da je crkvena muzika onog vremena bila ograničena odredbama vrhovnog svećenika u svojoj jednostavnosti, sputanosti i neizrecivosti, normalno je da se u ljudskoj svijesti počeo razvijati osjećaj nekoga drugog ritma i neke druge muzike. A Kur’an upravo nudi i tu vrstu ljudskog stvaralaštva. Kad učimo pojedine ajete sjetno, budući da im je takav sadržaj, onda ta kur’anska muzika postaje sinonim za raspoloženja tuge, odnosno radosti, straha, veselja itd. Tamo gdje je islam bio dominantan i muzika je poprimala islamske muzičke motive proizašle iz melodioznosti kur’anskih mekāma. Bio je dominantan u gradovima, pa se počela širiti među gradskim stanovništvom, najprije među muslimanima, a poslije i među gradskim katoličkim i pravoslavnim stanovništvom. Ako proučavamo različite muzičke primjere, vidimo da je s vremenom nastajao neki poseban mekām koji smo uvjetno nazvali bosanskim mekāmom. Premda postoje tvrdnje o autohtonom bosanskom mekāmu (čak i prije dolaska islama), za koji se kaže da nije bio tako sadržajan kao poslije dolaska islama i nastanka sevdalinke, sasvim sigurno možemo govoriti i o utjecaju sevdalinke na bosanski mekām. Ako bolje poslušamo učače iz Bosne i Hercegovine, primjećujemo kako se poznati kur’anski mekāmi primjenjuju nepotpuno ili djelimično, te se ne možemo oteti dojmu o postojanju specifičnog bosanskog izričaja ili interpretacije kur’anskog teksta, što se lahko može podvesti pod pojam bosanskog mekāma ili melodioznog učenja Kur’ana svojstvenog sevdalinkama.
KOLIKO SU MEKAMI VAŽNI ZA MELODIJE ILAHIJA I KASIDA
Pristupajući ilahiji kao obliku interpretacije koja svojim tekstom i melosom čovjeka približava Uzvišenom Bogu i Poslaniku, pomažući mu da se uz Kur’an, kao glavni i najbolji izvor Istine, napaja s vrela znanja i ljubavi, možemo reći da su one jedna vrsta ibadeta. Ilahije osvježavaju muminske duše, a mi ih, nažalost, mnogo više slušamo nego što razmišljamo kako su nastajale, za koga su vezane i koja su njihova duboka značenja i simbolike. Jer svaka ilahija nosi skriveno značenje čovjekova povratka Izvoru; one su ljubavne pjesme posvećene Voljenom. Daleko bi nas odvelo spominjanje brojnih velikih pjesnika poput Rumija, Mejlija i dr., pa ću samo spomenuti primjer Hasana ibn Sabita, mušričkog pjesnika koji je pjevao u čast svoje voljene, a kada je susreo i zavolio Poslanika, njemu u čast počinje pisati čuvene pohvalnice. Kada je jednom prilikom Poslanik prolazio kroz mušričko selo, a stanovnici ga počeli napadati, Hasan odmah napisa jednu od svojih velikih pohvalnica, tzv. medhiju, nakon čega je Poslanik rekao svoju glasovitu rečenicu: “Pjevaj, Hasane, s tobom je Džibril, ove tvoje pjesme pohvalnice jače su od jata strijela mušrika.” Naše ilahije još uvijek žive u getu, odnosno samo u vjerskim krugovima, a o njima bi se trebali brinuti kao o najvećim dragocjenostima. U našoj književnoj javnosti još niko nije napisao ozbiljan književni prikaz o ilahijama i kasidama, koje su, uz tarihe, mevlude i sevdalinke, najljepši dio duše muslimana. Nažalost, ako se ne budemo brinuli o njima kao o našem najljepšem izrazu, te predivne pobožne pjesme mogu postati kafanske pjesme, mogu se komercijalizirati i time izgubiti svoju ljepotu. Ono što kao jedan od interpretatora ilahija i kasida mogu, bez imalo sumnje, posvjedočiti jeste to da ilahija sigurno može toliko djelovati na čovjeka da promijeni čitavo njegovo biće. Imam puno informacija o velikom utjecaju i bereketu ilahija koje su doprinijele tome da učenici upisuju medrese, islamske fakultete, da se dođe tobe i sl. S radošću, a, vjerujem, na opće zadovoljstvo, mogu najaviti skorašnji izlazak novog albuma ilahija. Uglavnom je riječ o ilahijama dr. Džemaludina Latića, ali i nekim starim arapskim ilahijama.
