Glavni odbor hrvatske Udruženja za vjersku slobodu ove je godine Priznanje “Dr. Branko Lovrec” dodijelio dvojici laureata, a jedan od njih je Hašim Smlatić, 86-godišnji doktor medicine iz Siska, sada u penziji, koji je kao mladić radio u rudnicima u Raši! Dr. Smlatić ovo je priznanje dobio za promicanje poštenja i uvažavanje različitosti u našem društvu. Drugi laureat prof. dr. sc. Marko Vučetić sa Sveučilišta u Zadru, nagrađen je za javno djelovanje u odbrani dostojanstva vjernika i nevjernika u našem društvu, a priznanja su im dodijeljena na svečanoj skupštini Društva održanoj u auli Sveučilišta u Zagrebu na Međunarodni dan vjerske slobode, 29. januara. Ovogodišnje geslo skupštine bilo je “Vjerska sloboda između solidarnosti i egoizma”.
Udruženje za vjersku slobodu u Hrvatskoj djeluje već 28 godina, a dio je istoimenog međunarodnog udruženja (International Religious Liberty Association – IRLA) koje promiče, zastupa i brani vjerska prava, slobodu, djelovanje u duhu vjerske snošljivosti te se bavi edukacijom o vjerskim i ljudskim pravima. To je najstarije svjetsko udruženje koje promiče vjersku slobodu, osnovana je 1893. godine u Washingtonu DC i danas djeluje u 173 države svijeta, piše Glas Istre.
Tebi tvoja vjera, meni moja
“Priznanje me ugodno iznenadilo jer ga nisam očekivao, iako sam puno toga napravio i obavljao niz značajnih vjerskih i društvenih funkcija. Bio sam prvi Bošnjak 2005. koji je izabran u Skupštinu Sisačko-moslavačke županije u dva mandata, u burnim ratnim godinama pokrenuo sam osnivanje Dobrotvornog društva Merhamet te bio predsjednik Upravnog vijeća Zavoda za javno zdravstvo Sisačko-moslavačke županije, od 2005. do 2015. Uvijek sam se trudio, i danas to činim, da ljudima pružim onoliko koliko ja mogu kao čovjek, kao ljekar.”
Vaš je moto “vjerovati i činiti dobra djela”.
“Odrastao sam i odgojen u porodici u kojoj su vjera, nacionalnost, porijeklo vrlo važni i oduvijek se poštuju. Sjećam se da su učitelji, profesori govorili kako treba dobro zapamtiti da sve ono što dijete stekne u porodici do odlaska u školu to nosi kroz cijeli život, dok je sve ostalo počevši od osnovnog obrazovanja do fakultetske diplome nadogradnja. Životni temelj je ono što dijete dobije u porodici do svoje šeste, sedme godine i upravo tako kako sam odgojen, kroz život se i ponašam.”
S obzirom na to da je riječ o priznanju Udruženja koje brine o slobodi vjernika i onih koji nisu vjernici, jeste li zadovoljni razinom vjerskih sloboda u našoj zemlji?
“Veoma sam zadovoljan razinom vjerskih sloboda u Hrvatskoj, a naše muftije, bivši Ševko ef. Omerbašić i sadašnji Aziz ef. Hasanović, svugdje u svijetu s pravom ističu da Hrvatska može biti primjer zemlje u kojoj se poštuju vjerske slobode, a vjerska je tolerancija stvarno na visokom nivou. Isto tako naglašavaju u arapskim, muslimanskim zemljama da je Hrvatska model kako bi se trebale ponašati islamske zemlje u kojima su kršćani i druge konfesije u manjini, da se ponašaju onako kako se Hrvatskoj ponaša prema svim vjerskim zajednicama.
U Hrvatskoj imamo džamiju u Gunji u Slavoniji, Islamski centar u Zagrebu, lijepi Islamski centar u Rijeci za koji se kaže da je najljepši u Evropi, izgrađen je Islamski kulturni centar u Umagu, a islamske centre trenutno čekaju – uz Dubrovnik – Pula, Osijek i Sisak. Najdalje se otišlo u Sisku, gdje se očekuje svečano otvaranje. Također, u Hrvatskoj djeluje više vjerskih objekata namijenjenih muslimanima, a naše muallime, vjeroučiteljice, i imami vjeroučitelji u mesdžidima (islamske bogomolje koje nemaju minaret) i u školama obavljaju svoj posao i dobijaju platu iz državnog budžeta. Hvala Hrvatskoj na takvom odnosu prema našoj vjeri.”
Islamofobija i eutanazija
Islamofobija u svijetu, nažalost, nije rijetka, a nasilje nad ženama u Hrvatskoj zabrinjavajuće je. Može li se glede toga na vjerskom planu učiniti više?
“Svi oni ekstremni slučajevi koji se javljaju pod krinkom islama, primjerice događanja u Afganistanu, praktično nemaju veze s islamom jer islam nije nasilna religija, nego je tolerantna, miroljubiva religija. U Kur'anu, svetoj knjizi islama, piše “Tebi tvoja vjera, meni moja”, dakle, nema prisile na vjeru, a Božiji poslanik Muhamed je rekao da su “najbolji među vama oni koji su pravedni i dobri prema svojoj ženi”, dobri prema ženskom svijetu u cjelini. U Afganistanu talibani ne dopuštaju ženama da se školuju. To je protiv islama, a glede odnosa muslimana prema ženama u Hrvatskoj, u našoj islamskoj zajednici, posebno kada su ubistva žena u pitanju, nema takvih problema jer onaj ko se drži Kur'ana, ko ga poštuje, neće učiniti tako nešto i mi nismo imali takvih teških slučajeva. Sve vjere mogu i trebaju poraditi na tome da se zaustavi nasilje nad ženama, nasilje u porodici. Islam to čini i s odredbama u Kur'anu.
Eutanazija je veoma aktuelno pitanje na koje se osvrnuo i papa Franjo. Osudio je potpomognuto samoubistvo kao neprihvatljivo odstupanje od medicinske etike.
“Od prve godine studija medicine pa do kraja šeste godine i tokom specijalizacije uvijek se kaže – najprije život čovjeka. Ni jedan slučaj u medicini nije gotov dok nije gotov i do zadnjeg trenutka života pacijentu se mora dati šansa, mogućnost, nada. Apsolutno sam protivnik eutanazije. Bog život daje i Bog će ga uzeti, ako će ga uzeti, a život započinje sa začećem. Naša je dužnost, naša je obaveza da čovjeku olakšamo vrijeme bolesti, da mu pomognemo do zadnjega daha. Ko prije toga kaže da je gotovo, trebao bi izgubiti licencu.
Pet je osnovnih islamskih dužnosti, stupova vjere: Šehadet, pripadnost islamu, Namaz, klanjati, Ramazanski post, Zekat, izdvojiti dio imetka za dobrotvorne svrhe, i Hadž, barem jednom u životu hodočastiti islamska sveta mjesta. Tri puta ste bili na hadžu. Kakav je to doživljaj?
“Na zemaljskoj kugli postoji samo jedno mjesto gdje se susretnu sve rase svijeta, svjetske kulture, svi jezici svijeta, gdje postoji maksimalno poštovanje. To su sveta mjesta hodočašća muslimana Meka i Medina. Tamo dolaze hodočasnici sa svih kontinenata i svi se maksimalno poštuju, svi su jednaki i braća po vjeri. Tamo ne smije biti ni jedna mrva nasilja, nepoštivanja ili bilo čega što je zabranjeno u islamu. Kada bih se ponovno rodio i bio u mogućnosti, sve bih godišnje odmore provodio na hadžu u Meki i Medini.”
Rođeni ste u Gornjoj Lučkoj, u općini Cazin u Bosni i Hercegovini, no za Rašu i Istru posebno ste vezani.
“Istra mi je kao druga domovina i kada na nju pomislim, najprije se sjetim njenih ljudi, a potom lijepe prirode i mora. Sviđa mi se istarski mentalitet, radini stil života. Mogu se pohvaliti da sam naučio govoriti istarskim čakavskim dijalektom, tako da niko nije mogao primijetiti da nisam Istranin. Jako cijenim da mi je u Istri pružena šansa da se obrazujem i na tome sam vječno zahvalan.”
Rad u jami i dobra plata
“U Rašu sam došao 8. marta 1954. i s 18 godina i 15 dana počeo raditi kao jamski utovarivač u Istarskim ugljenokopima. Lagano sam se privikavao na jamski rad i uvjete, no lijep je bio smještaj, hrana zadovoljavajuća, plata dobra. U ono vrijeme, 1954. godine visoko kvalificirani majstor, električar, mehaničar, zarađivao je mjesečno oko 6.000 ondašnjih dinara, a ja koji sam tek počeo raditi, zarađivao sam oko 12.000 dinara. Nakon pola godine išao sam na kurs za polukvalificiranog kopača i radio sam kao pomoćni jamski kopač do odlaska u vojsku. Kada sam se nakon dvije godine služenja vojnog roka vratio u rudnik, završio sam kurs za kvalificiranog kopača i nastavio raditi u jami.”
“Tada je otvoren popodnevni razred Gimnazije “Mate Blažina” u Labinu. Bilo je u rudniku službenika koji nisu imali završenu srednju školu, a uz njih, prijavilo se nas desetak rudara, ukupno 62 polaznika od kojih je maturiralo nas 12. Plaćali smo školovanje, a nastava je bila od 15 do 21 ili 22 sata. Nije bilo lagano pohađati gimnaziju. Radio sam treću smjenu noću od 22 sata da bih do podne mogao spavati, odmarati, a poslijepodne u školu. Najviše sam učio tokom vikenda i nikada nisam izostajao s nastave kao i posla u rudniku, gdje je bilo i teških situacija. Primjerice, za Novu godinu s 1955. na 1956., kada su naša radilišta bila 250 metara ispod morske razine, na jednom od njih pojavila se morska voda. Hitno je to trebalo sanirati, tamponirati jer je prijetila velika opasnost da se cijeli rudnik potopi. Dok su drugi slavili Novu godinu, ekipa u kojoj sam i ja bio neprestano je radila 24 sata i injektirala cementno mlijeko kroz posebne bušotine. Cijela intervencija vrlo uspješno je obavljena i rudari i rudnik su spašeni.
Bilo je u rudniku i drugih opasnih situacija, ali nikada nisam odustajao, ni kada sam zadnju godinu radio kao palioc mina, veoma zahtjevan i odgovoran posao, sve do 15. septembra 1963. kada iz rudnika odlazim na studij medicine, prve dvije godine u Rijeci a potom u Zagrebu. S diplomom doktora medicine 1969. stažiram u Sisku, a od 1970. sam zaposlen u Zdravstvenoj stanici željezničara u Sisku, kao ljekar opće (porodične) medicine, što sam kasnije i specijalizirao također na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.”
