HOMO BOSNIACUS: Ko su bili prvi ljudi na tlu Bosne i Hercegovine

Proučavanje porijekla bosanskohercegovačkog stanovništva predstavlja veoma složen problem. Riječ je o zemlji koju zbog izuzetnog strateškog i geografskog položaja nije mogla mimoići nijedna migracija do kojih je dolazilo na širem prostoru Evrope od prethistorije do današnjeg dana. Preko bosanskohercegovačkog prostora prolazila je jedna od najvažnijih transverzala Evrope koja je vodila s juga na sjever i obrnuto. To su doline rijeka Neretve i Bosne, koje su spajale Mediteran i Podunavlje (srednju Evropu) - dva potpuno različita klimatska, kulturna, etnička i politička svijeta. „Novi glas“ donosi istraživanje jednog on najvećih stručnjaka i poznavatelja historije Bosne i Hercegovine, prof. dr. Envera Imamovića, koji otkriva prahistorijsko doba i daje odgovor o prvim ljudima na tlu Bosne i Hercegovine.

Prof. dr. Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE (1)

Sve se donedavno smatralo da su se ljudi naselili na područje današnje Bosne i Hercegovine tek koju hiljadu godina unazad, odnosno u epohi mlađeg kamenog doba prije 5-6 hiljada godina. Intenzivna arheološka istraživanja obavljena nakon Drugog svjetskog rata pod vodstvom dr. Đure Baslera, dugogodišnjeg radnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oborila su to mišljenje. On je sustavnim iskopavanjima otkrio tragove čovjeka koji je ovdje živio još u epohi starijeg kamenog doba, ili tačnije, u srednjem paleolitu koji obuhvaća vrijeme od 120.000 – 60.000 godina stare ere. Riječ je o davnašnjem ljudskom pretku (pračovjeku) koji se izgledom i umom uveliko razlikovao od današnjih ljudi. To biće se u nauci naziva Homo neanderthalensis (Neandertalski čovjek), nazvan tako po čuvenom nalazu u Neandertalu u Njemačkoj. Za nauku je značajan jer predstavlja jednu od najvažnijih karika u razvoju ljudskog roda. Treba napomenuti da u Bosni nisu pronađeni njegovi fizički ostaci (kosti) nego oruđe (kamene sjekire) kojima se služio.

To ne umanjuje značaj nalaza jer oni nedvojbeno potvrđuju prisustvo pračovjeka na bosanskohercegovačkom prostoru prije nekih stotinjak hiljada godina. Po rasporedu nalaza može se zaključiti da su ti prastari bosanski stanovnici pretežno naseljavali sjeverni (ravničarski) dio Bosne, prije svega predjele oko utoka Usore u Bosnu kod Doboja (lokaliteti: Kamen, Crkvina i Lonđa kod Makljenovca), zatim oko sastava Velike i Male Ukrine (lokaliteti: Čelinjak u Popovačama, Lukšić, Mala Gradina, Gaj i Krčevine u Kulašima, Matica Glavica u Dragalovcima, Lupljanica, Krndija itd.) –

Najjužnija tačka gdje su nađeni ovakvi nalazi jeste Gradina Varvara na vrelu Rame kod Prozora.

Homo bosniacus (Bosanski pračovjek)

O tome kako je fizički izgledao bosanski pračovjek znamo preko potpunijih nalaza iz drugih krajeva Evrope, prije svega iz Neandertala u Njemačkoj, a onda iz susjedne Hrvatske otkud potječe znameniti nalaz Krapinskog čovjeka. Konstitucija tijela, oblik glave, izgled lica i način pokreta, odnosno hoda, mnogo se razlikovao od suvremenog čovjeka. Ustvari, to još nije bilo potpuno razumno biće. Jedva je poznavao vatru, hranio se korijenjem, šumskim plodovima, puževima, mesom divljači (nosoroga, mamuta, divljih konja itd.). Hodao je go, a u hladnijim razdobljima zaogrtao se kožama ubijenih zvijeri. Jedino oružje kojim se služio bio je kameni šiljak, tek malo pritesan za lakše rukovanje. Stupanj umnog razvoja nije mu dozvoljavao da izrađuje savršenija oruđa.

Prastanovnici Bosne živjeli su u pećinama a u nekim slučajevima na otvorenom prostoru pod nekom vrstom šatora napravljenog od granja ili životinjskih koža. Nisu imali stalna staništa jer su lutali za stadima životinja i čoporima zvijeri. Ne zna se tačno kada i kako su iščezli ti prvi stanovnici Bosne. Da li su to uzrokovale prirodne pojave kao što je naglo oštro zahlađenje, bolesti i slično, ili su postali žrtve prodora nove savršenije vrste ljudi, neizvjesno je. Nakon izumiranja Neandertalaca Bosnu su naselila savršenija, odnosno razumna bića (Homo sapiens). Oni pripadaju razdoblju mlađeg paleolita koje obuhvaća vrijeme od 60.000 – 10.000 godina st. e. Dok se za Neandertalskog čovjeka drži da je pripadao tipu evropskog pračovjeka, za ovog iz mlađeg paleolita smatra se da je stigao iz Prednje Azije. Analiza sustava njegovog skeleta pokazuje da je bio veoma okretan i vješt lovac na brzu divljač. To je uvjetovalo da počne upotrebljavati složenija oruđa i oružja kao što su primitivno koplje, luk i strijela i dr.

Pojava razumnog bića

Prvo razumno biće na bosanskohercegovačkom prostoru pojavilo se prije nekih 35.000 godina. Njegovi tragovi su dosta brojni. Evidentirano je više od deset lokaliteta koji potvrđuju njegovu prisutnost (Kadar kod Gornjeg Svilaja nedaleko od Odžaka, Markovci u Detluku kod Dervente, Veliki Majdan kod Tešnja, Krčevine u Maloj Brijesnici kod Gračanice, Pećine u Glamočanima kod Banje Luke itd.). Najpoznatiji bosanskohercegovački lokalitet iz kasne faze mlađeg paleolita jeste pećina Badanj kod Stoca u Hercegovini. Bila je intenzivno naseljena prije 12.000 – 14.000 godina. Uz brojne primjerke kamenog oruđa i oružja (preko 200.000 komada) nađeno je mnogo nakita. Većinom su to ogrlice, načinjene od probušenih pužića, zuba divljači, školjki i sl. Najvažniji nalaz iz ove pećine je urezani crtež na živoj stijeni koji prikazuje konja. To je do sada jedini nalaz spiljske umjetnosti paleolitskih ljudi na području jugoistočne Evrope.

Prvi zemljoradnici i stočari na tlu Bosne i Hercegovine

Prije pet – šest hiljada godina desile su se nove velike promjene u Evropi pa tako i na tlu Bosne i Hercegovine. Bile su karakterizirane pojavom novog stanovništva i općim kulturnim napretkom. Novost je bila da su se ljudi počeli baviti obradom zemlje, uzgojem domaćih životinja, izradom zemljanog posuda itd. To su bili revolucionarni pomaci u kulturi čovjeka. I Bosna je s tim promjenama dobila nove stanovnike. Ne zna se pouzdano odakle su došli. Situacija na lokalitetima govori da između njih i paleolitskih starosjedilaca nije bilo sukoba. Smatra se da su ovi posljednji izumrli prije dolaska neolitičara, ali nije jasno na koji način.

Naseljavanje neolitskog stanovništva odvijalo se uglavnom u rejonima plodnih polja i dolina rijeka. Zanimljivo je da su predjeli zapadne Bosne ostali nenaseljeni u ovoj epohi. Nisu nigdje pronađeni tragovi života iz ovog doba. Smatra se da je razlog nedostatak kvalitetnog kamena od kojeg su neolitičari izrađivali oruđe i oružje.

U ostalim krajevima Bosne naseljenost je bila veoma gusta. Naselja su u prosjeku zapremala površinu od 20.000 do 30.000 m2 , kakav je slučaj s lokalitetom Kraljevina kod Novog Šehera nedaleko od Žepča. Neolitičari su po pravilu podizali naselja u ravnicama ili na riječnim terasama (Gornja Tuzla, Nebo kod Travnika, Kakanj, Obre kod Kaknja, Butmir kod Sarajeva itd.). U kraškoj Hercegovini za nastambe su korišćene pećine, kakav je slučaj sa Zelenom pećinom iznad vrela Bune, Ravlića pećinom kod Gruda itd.

Neolitsko doba je donijelo napredak i u načinu stanovanja. Sada se grade nastambe uglavnom od drveta nad zemljom, ili dopola ukopane u zemlju (zemunice). U kostur načinjen od greda ugrađivao se pleter koji se potom s obje strane lijepio ilovačom. Ognjište se nalazilo u sredini prostorije, a u toplijim razdobljima ložilo se vani. Veličina pojedinih kuća iznosila je 50 – 60 m2 . U Gornjoj Tuzli otkriveno je sojeničko naselje. Tu su kuće stajale na kolju iznad vode, odnosno uz obalu. To dokazuje da je prije pet-šest hiljada godina dio današnje Tuzle bio pod jezerom ili močvarom. Značaj tuzlanskog naselja je što je to jedno od najstarijih i rijetkih sojeničkih naselja iz razdoblja neolita, jer su ona specifikum brončanog i željeznog doba.

(nastavit će se)