Tvrtko Jakovina redovni je profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Napisao je i uredio četiri knjige, autor je niza članaka o vanjskoj politici Jugoslavije, hrvatskoj i jugoslavenskoj historiji 20. stoljeća. Voditelj je postdiplomskog studija, gostujući predavač na nekoliko evropskih univerziteta. Za Stav Jakovina komentira reakcije hrvatskih političara i medija nakon haške presude Jadranku Prliću i ostalima.
STAV: Zašto je reakcija hrvatske vlasti, ali i velike većine medija u Hrvatskoj bila tako nervozna nakon presude Jadranku Prliću i ostalima?
Jakovina: Mediji su jednim dijelom slijedili politiku, a politika je reagirala nevjerojatno infantilno, što je, zapravo, rekao bih, pokazalo dvije stvari. S jedne strane su pokazali koliko malo treba njihovim biračima, dakle, biračima desnice i ekstremne desnice koji se očito jedino zadovoljavaju s velikom bukom koja se stvara. Problem je nastao jer hrvatski političari prosto ne shvaćaju da više ne žive u 19. stoljeću, a tako se često ponašaju, zamišljajući da se velika buka može zadržati samo na prostoru na kojem oni žele da se čuje. Ali to se nije dogodilo. Velika buka se čula jako daleko i Hrvatska je u određenom smislu došla na stup srama. Mediji su to slijedili. S druge strane, ne čudi me takvo ponašanje medija zato što na taj način imate odgajanje publike, odgajanje novinara, kadroviranje novinara koji su, prije svega, patrioti koji žele, smatraju ili misle da ništa što se događa kod nas ne može biti krivo. Odnosno, da su Hrvatska i Hrvati isključivo, jedino i uvijek bili žrtve. I to je bio odraz onoga što ste mogli gledati u medijima.
STAV: Na stup srama o kojem ste govorili stavili su Hrvatsku inozemni mediji, engleski Guardian prije svih, koji su se čudili izjavama Andreja Plenkovića i njegovim komentarima presude u Hagu?
Jakovina: Guardian je najvidljiviji zato što je na engleskom jeziku, pa ga najviše ljudi može čitati. Slične, čak i strože reakcije bile su u austrijskom Standardu, njemačkim, danskim i švedskim medijima, i te su reakcije potpuno suglasne reakcijama diplomatskog zbora u Zagrebu. Ja još uvijek želim vjerovati da je hrvatska politika zrelija nego što to pokazuje. Drugim riječima, da su oni naprosto procijenili da je zbog njihovih birača bilo potrebno reagirati na taj način, ići u tako riskantnu igru i uvrijediti radije međunarodnu zajednicu, poslati potpuno nevjerojatne poruke međunarodnoj zajednici, briselskim partnerima, partnerima u zapadnom svijetu. Bez obzira što je do parlamentarnih izbora više od tri godine i bez obzira što bi se u te tri godine zaboravilo i da je Praljak pušten. Međutim, očito da se tu pokazuju neke druge slabosti i naprosto karakter hrvatske politike.
STAV: Kako biste portretirali Slobodana Praljka?
Jakovina: Nisam siguran da je Slobodan Praljak bio vojnik. Slobodan Praljak je imao nešto atipično u odnosu na mnoge od političara i vojnika iz tog vremena. Naime, imao je završena tri fakulteta, o čemu se uvijek jako puno govorilo. Mislim, međutim, da je bilo bolje da je imao završenu vojnu akademiju nego dramsku akademiju, kad smo već kod tih stvari. Osobno, nisam jako impresioniran s takvim gestama kakva je njegova nakon presude, koja mi se čine osmišljenom. Ako je Slobodan Praljak u Hagu razmišljao po čemu će ostati zapamćen, onda mislim da je to što se dogodilo u haškoj sudnici bila jedna takva gesta koja je njega sigurno jako izdvojila iz grupe mnogih koji su bili u Hagu i ta će gesta među onima koji mu nisu ni znali ime ostati vidljiva. Međutim, mi do dana današnjeg nismo čuli što piše u te dvije tisuće stranica presude, zašto su ti ljudi dobili tako teške kazne i postoji li možda razlog da se haškim sucima kaže: O.K., možda su u ovome imali pravo. Da li su se dogodile neke užasne stvari zbog kojih bi Hrvati sami sebe trebali pogledati u ogledalu? Mi to nismo čuli. Mi smo čuli od njegovih advokata i od drugih advokata “šestorke” da oni nemaju novih dokaza i čuli smo, zapravo, reakcije da su za sve krivi Vesna Pusić i Stipe Mesić, koji su nešto otkrili Hagu. Međutim, i dalje ne znamo da li to što su oni otkrili možda sadrži istinu? Da li je Hrvatska zemlja koja želi živjeti na istini ili želi živjeti u laži?
STAV: Kako komentirate izjave najviših hrvatskih dužnosnika u Hrvatskoj i BiH koji sada tvrde, iako to nije tačno, da je u Hagu presuđeno i da je Hrvatska bila jedini agresor na BiH?
Jakovina: Gledajte, posljedice presude bit će po Hrvatsku onakve kakve su bile posljedice presuda po Srbiju nakon presude Milanu Martiću, u kojima su prikazane veze između Srbije i tzv. Republike Srpske Krajine. Nažalost, nije se dogodilo ništa. Mene, znate, uvijek iznenađuje ta sklonost i sposobnost da čovjek puno toga zaboravi. Mi smo svi zaboravili da je suđeno Milutinoviću, Miloševiću, srpskom vojnom vrhu, srpskoj tajnoj službi. Sve je to stavljeno u drugi plan kao da to ne govori o onome čega se, tobože, Hrvati boje. U isto vrijeme, presude koje su bile donesene nisu donijele nikakve konzekvence na način na koji se to u Hrvatskoj predstavlja. Nikakvih konzekvenci nije bilo za Srbiju, pa pretpostavljam da neće ni za Hrvatsku. Žalosno je stanje neodgajanja građana kojima se ne posreduju neke normalne, bazične poruke za budućnost. Radi se isključivo i neprestano na samoviktimizaciji i na laži. Više se toga bojim nego onoga što bi se u ovom trenutku moglo dogoditi između Sarajeva i Zagreba zbog presude.
Probat ću ovako postaviti stvari. Prošli tjedan imao sam gosta-predavača iz Libanona, koji je govorio o tome kako se oni sjećaju građanskog rata. On je rekao jednu važnu stvar. Ne možete se sjećati svega, ne možete sve zapamtiti, svaku situaciju, političara, izjavu. Morate raditi izbor. Ako radite izbor iz sjećanja, zbog čega bi taj izbor morao biti izbor najgorih scena, rana koje se sigurno otvaraju, onoga što neće pomoći izgradnju budućnosti? U isto je vrijeme pozvao da historiografija objašnjava uzroke i posljedice rata na neko društvo. Hrvatska upravo to ne radi. Hrvatska ne objašnjava uzroke rata i ne govori o posljedicama. Hrvatska govori jedino i isključivo o žrtvi, o krvi i stalno kopa rane jer nije želja da se gradi budućnost. Na temelju toga, vi možete lakše upravljati građanima kojima je, u barem jednom ogromnom broju, dovoljno da napravite buku. Da se proderete, da tobože kažete da će te nešto zahtijevati, a onda se od toga neće dogoditi ništa.
STAV: Neki političari, komentirajući presudu, naturaju Hrvatima kolektivnu odgovornost, dok, s druge strane, žrtve logora, primjerice, kažu kako je odluka Suda presuda jednoj politici i pojedincima koji su je provodili?
Jakovina: Teško mogu objasniti reakciju kakvu smo mi imali u Hrvatskoj, ne mogu ni na jedan način to logički objasniti. Presuda Prliću i ostalima nije došla neočekivano. Donesena je sedam dana nakon presude Ratku Mladiću i imali su vremena vidjeti kako je Srbija reagirala na presudu. A onda su učinili potpuno obrnuto. Ministrica vanjskih poslova vratila se sa samita u Abidžanu, predsjednica se hitno vraćala s Islanda, što je prouzročilo ogromne probleme “Croatia Airlinesu”, da bi onda sutradan dala nekakvu izjavu. Direktor Hrvatske televizije vraćao se iz Luksemburga. To su potpuno neshvatljive, nepotrebne stvari. Hrvatska je reagirala toliko nezrelo, toliko neshvatljivo stranom mnijenju. Rekao bih da je jedino SDP imao razumijevanja za tu reakciju jer su svi mislili isključivo na vlastito biračko tijelo. Ni na koga drugoga. Nema razmišljanja ne samo o žrtvama nego nema razmišljanja ni o budućnosti. Logoraši iz Dretelja su, očito, nakon tolikih godina, razmišljali o budućnosti. Neka je satisfakcija, dakle, došla, ona nikada nije zadovoljavajuća, kao što nije bila niti s Mladićem. Zato što se ništa supstancijalno ne može dogoditi, idemo probati podvući crtu, idemo probati živjeti u budućnosti zajedničkoj ako je to još uvijek uopće moguće. Šteta je da to ne dolazi od onih koji su mogli poentirati jer osobno nisu imali s takvom politikom veze, nego su upravo radili suprotno, čime je stavljen upitnik nad nekim temeljnim kvalitetama političara i onoga što bi politika trebala biti.
STAV: Jesu li takve reakcije očekivane u zemlji u kojoj javno mnijenje kreiraju ljudi poput Ive Lučića?
Jakovina: Ivica Lučić član je Vijeća HTV-a, pa je normalno da je u tolikoj mjeri prisutan, da je novinarima toliko važan, ali bih rekao da to pokazuje jadno stanje te struke. Hrvatska već dva i pol desetljeća živi u takvom tipu razmišljanja o sebi, o svojoj prošlosti, o nepravdi, o vječnoj nevinosti. Vi iz toga kruga ne samo da niste pokušali izaći nego je ovakva reakcija bila točno onakva kakva treba ako razmišljate na taj način. U društvu koje je očistilo civilno društvo, maknulo novinare koji drugačije misle reakcija je bila potpuno normalna. Vama samo izgleda da je do sada prevladavalo drugačije. To je bio stalni narativ, samo je društvo bilo pluralnije. Hrvatsko društvo danas je sve manje pluralno i prevladava ovakav tip diskursa. Samo je vidljiviji, prisutan je, dominantan je već 25 godina.
STAV: Hoće li HDZ Bosne i Hercegovine ovu presudu iskoristiti u predizbornoj kampanji naredne godine?
Jakovina: Može im pomoći, ali to nije osnovna stvar. Ako je građanima stranka za koju glasaju 27 godina dobra, ako oni nalaze krivce za svoje loše stanje u nekome drugome i neprestano glasaju za isto, mislim da tu onda nije samo stvar politike, politike koja ne odgaja i ne priprema građane za budućnost. Stvar je u građanima ili u cijelom sustavu koji je tako postavljen.
STAV: Zbog čega se u posljednje vrijeme toliko insistira na pitanju doprinosa Haga pomirenju na ovim prostorima?
Jakovina: Mnoge su stvari, kada je Hag u pitanju, problematične. Taj je sud sigurno imao vrlo spornih odluka, međutim, rekao bih da su narodi koji su bili involvirani u njegov rad doista među posljednjima koji bi trebali previše prigovarati Hagu. Zbog toga što mi ne dolazimo iz zemalja u kojima se njeguje niti vladavina prava, niti kultura istine, niti kultura pravne države, niti kultura dijaloga, niti kultura znanstvene debate. Mi, nažalost, nismo takva društva. Taj sud bio je nesavršen, ali je on odradio posao kojeg mi, ovakvi kakvi jesmo, ne bismo nikada učinili. S te je strane bolje da je postojao. Jer, Mladić vjerojatno nikada ne bi bio izručen niti bi bio suđen da je bilo do njega, ili do onih koji su ga mogli tako dugo skrivati, koji su mogli ubiti vojnike koji su ga vidjeli dok se skriva u kasarni. U tom smislu, da li je taj sud bio sjajna epizoda koju ćemo ružičasto prikazivati, nije. Ali učinio je to što je učinio, ostavio je povijesnu građu prevedenu na engleski jezik koja će pomoći u istraživanju onoga što sud jeste bio, što je bio rat na prostoru bivše Jugoslavije, i to je najbolje. Zbog toga što će nam ta strana istraživanja pomoći da po strani puno prije ostavimo istraživanja po modelu vojno-historijskog instituta koja su ograničena vremenski ili ograničena nacionalističkom ideologijom, ovisno o tome o kojoj zemlji govorimo.
Izvor: Stav.ba
