IBRAHIM KAJAN: Godina dana u Turskoj, razdjelnica

U nastavku se nalazi prva kolumna Ibrahima Kajana koje će u periodu pred nama biti objavljivane u okviru serije tekstova Autobiografski fragmenti na Središnjem informativnom portalu Bošnjaka u Hrvatskoj Novi glas

Ibrahim Kajan

Nakon svršene akademske godine 1989/90.,  – vratio sam se iz Turske u Zagreb krajem lipnja, ispunivši ciljeve svoje međunarodne istraživačke stipendije. Ispunio sam, u najvećoj mjeri, i svoju čežnju za putovanjima u najzagonetnije predjele središta turske države, Kapadokije, i najudaljenijih, rubnih dijelova jugoistoka, onim omamljujućim zagonetnim prostorom u europskim jezicima nazivanim “zemljama grobova, proroka i profeta”.

Tako sam, priključujući i iskustva  s niza prethodnih, ljetnih putovanja u Tursku sa svojom  mladolikom porodicom, kompletirao najvažnije dionice  osobne,  zamišljene mreže putovanja po Maloj Aziji koju sam želio “uhvatiti” u korice svoje buduće knjige. Bio sam pun dojmova – ko šipak pun koštica!  Jedan je kofer bio krcat  mojim ispisanim bilježnicama, stotinama fotografija i papirića koje više nisam znao ni poredati, a nerijetko – ni razumjeti niti, iz švrakopisa,  uredno dešifrirati i prepisati u korpus naraslog  rukopisa, kojem je, na prvoj stranici pisalo : Turski dnevnik.  Kad bude sve gotovo, iznad tog radnog naslova, velikim  slovima će pisati –  Tragom Božjih poslanika

Prolazili su dani, nanovo sam se uključio u redovne bibliotečne poslove u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović na Dječjem odjelu, gdje se vrlo lijepo uklopila marljiva i vedra Jasna Kovačević. Jasna će biti i moja prva “žrtva” čije ću strpljivost iskušati pod pritiskom čitanja svojih prvih zaokruženih putopisnih cjelina iz buduće knjige.  Njezine oduševljene reakcije, ubrzo sam shvatio – nisu mogle biti “odglumljene” i “trajno kurtoazne” – znala je biti izuzetno uvjerljiva u pohvalama! Dakle, nikad nisam do kraja povjerovao njezinim raskošnim pohvalama! Čak ni onda, kad mi je povjerila da je išla prof. dr. Kruni Pranjiću na konsultacije oko dogovora teme svog planiranog magistarskog rada – “Putopisi i pjesme Ibrahima Kajana”! Da mi sam prof. Kruno, zemljak i prijatelj, nije to potvrdio, Jasninu bih iskrenu podršku priklonio – veselom laskanju! Ali, kad je tim mojim tekstovima iz Anadolije afirmativnu uvodnu bilješku napisao osobno pjesnik i urednik Danijel Dragojević, uvrštavajući ih u emisiju Dnevnici i pisma  III. programa Radio-Zagreba – povjerovao sam, zahvalan, i Jasninom oduševljenju i pomaganju u strkturiranju moje nove knjige.

Prvo putovanje u Tursku, u godini 1982.

U Tursku sam prvi put turistički putovao sa Smailom i našim djevojčicama Leylom i Hanom, godine 1982. Leyla je imala 12, a Hana četiri godine. Krenuli smo tragom priča oduševljenih ljudi koji su najčešće putovali zbog trgovine ili zbog ljetovanja, i jedno i drugo pratile su velike pohvale o urednosti ljetovališta, vrlo pristupačnim cijenama i velikim mogućnostima da kupite prelijepu i prvorazrednu odjeću i obuću, da uživate u neusporedivim gastronomskim vještinama turskih kuharskih majstora, izletima, plažama iz snova i sve tako u tom tonu…  Ali, paralelno s tim pohvalnim pričama, išle su još agresivnije pokude, o prljavštini, o smradu loja, o štakorima u izlozima, o tisućama mačaka koje lutaju gradom, o vjerovatnim zarazama i nizom zločestih pikanterija koje su nam trebale ogaditi ljeto i odvratiti nas od planiranog putovanja.

Znao sam ponešto iz turske književnosti, bili su mi poznati obrisi povijesti turskih osvajanja, bošnjačke participacije u vrhu osmanske vlasti, a nisu mi bile nepoznati ni valovi iseljavanja našeg naroda u Tursku nakon austro-ugarske okupacije 1878. Bio sam potpuno svjestan – koliko je to znanje maleno, gotovo mizerno. Iz poneke zalutale, međuratne brošure, znao sam pročitati poneki književni prilog  naših preporodnih  intelekualaca i prevodioca s turskog, Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Saliha Bakamovića. Prvi put sam, kao tinejdžer, čitao i u Jugoslaviji  poznatog pjesnika i političkog emigranta Nazima Hikmeta, a tek u 23. godini prvi put suvremene turske pjesnike  u  Ježićevoj Antologiji svjetske lirike, koju sam kupio kao dar samom sebi – od prve nastavničke plaće zarađene u  OŠ “Ahmet Fetahagić”, u Kamenici kraj Bihaća, u listopadu 1966! U njoj su prijevodi mog Mostarca  Hifzije Bjelevca – niza pjesnika za koje nisam ni znao da postoje: Junuz Emre, Zija Gök Alp, Jahja Kemal, Baki Suha Ediboglu, Dževdet Kudret Solak, i naravno, Nazim Hikmet Ran. Naravno,  ni o prevodiocu Bjelevcu tada nisam znao ni jedne jedine riječi. Upoznat ću ga tri godina kasnije, odnoseći mu, u ime zagrebačkog nakladnika Zajednice pisaca TIN, deset autorskih primjeraka njegovog potpuno zaboravljenog dokumentarno-romansiranog djela Muhammed. Sve što se vezalo za ime tog pisca, bilo je još za njegova života – zaboravljeno!

Želio sam Tursku vidjeti izbliza, susresti se neposredno s potomcima onih koji su zapravo  neotkriveni i neopisani kontinent bosanske dijaspore izvan jugoslavenskih granica.  U tom moru našeg rasutog naroda, Smaila će, nadajmo se, susresti  bar nekoga od svoje sandžačke rodbine, a koji se nalaze upleteni u istanbulski odvojak porodice kojoj pripada Smailina majka, Zuhra, djevojačkog, begovsko-ulemskog prezimena Selmanović, te ankarski, što pripada rodu Smailinog oca Muharema, iz aginsko-trgovačkog prezimena Kadribašić – obije porodice porijeklom iz sandžačkog  grada Pljevlja, iz pjesama poznate Taslidže.

Poznanstvo s turskim klasikom Kemalom Yaşarom

Taj prvi, petnaestodnevni godišnji odmor u Turskoj 1982., iskoristili smo da potpuno uronimo u istanbulsku čaroliju: od otkrivanja ljepota koje su već prije nas otkrili milijuni, do onih novih spoznaja koji će pripadati, možda, samo nama. A takvih je zaista i bilo! U njih ubrajam susret  s izdavačem Kemalom Karatekinom i “njegovim autorom”, tada najprevođenijim turskim romanopiscem Kemalom Yaşarom. U zagrebačkom tisku sam objavio nakon povratka niz zapisa i reportaža u Vjesniku, Večernjem listu, u tjedniku  Danas i na III. programu Radio Zagreba. Pisao sam o drevnom Carigradu,  o sultanskom prijestolnom kompleksu palača Topkapi, o čaroliji sakralne  arhitekte, o rukopisima i minijaturnom slikarstvu, ali i o ljudima, o tržnici, o radnicima i direktorima, u pričama iz zbilje, i iz legendi, iz Priča Dede Korkuta, velikog nacionalnog epa turskog naroda.

Nakon prvih zapisa  na neki sam način “skrenuo” pažnju na svoje ime službenog turskog predstavnika br. 1 u Republici Hrvatskoj, posljednjeg generalnog konzula, odnosno prvog turskog veleposlanika  dr. Yüksela Söylemeza.

Od tada sam redovito dobivao pozivnice za Cumhur Bayram, Dan Republike, 29. listopada, potpisanu imenom ambasadora Turske Republike u Zagrebu Nj. E. Yüksela Söylemeza, kojeg sam još ranije upoznao. Bilo se potrefilo da je drugu moju priču iz zemlje Peygamberleri ovasi kod Daniela Dragojevića najavio tjedni Večernjakov radio-program tačno za moj rođendan, 1. studenog 1985. – kad, dan prije – telefon me zove: Javlja se tajnica Turskog konzulata, gospođa Bulajić (supruga režisera Veljka), i veli mi da “Njegova ekselencija želi danas s Vama popiti  turski čaj”, i dometnu: “Čini mi se da ima nešto lijepo za Vas”. „Mogu li odmah doći“, upitah ispunjen radošću i nestrpljenjem da se što prije susretnemo. “Dođite…”. odgovorila mi je nakon par sekundi čekanja. Malo naniže, u Preradovićevoj, gotovo sam utrčao u veleposlanstvo. Šta da kažem? Gospodina Yüksela zatekoh na otvorenim vratima kabineta, gdje se srdačno rukovasmo. Kazuje mi: Tražio sam za Vas dva mjeseca studijskog boravka u Turskoj – htio sam Vas iznenaditi! Ministarstvo nam je odobrilo, ovdje vam je program boravka, u 7. i 8. mjesecu sljedeće, 1986. godine…”. Moje lice je sve govorilo!  Gospođa Bulajić je osobno poslužila čaj, pa nam pomogla u prijevodu razgovora.

Prošli put je gospodin Yüksel zamolio da ga upoznam ili uputim na imena hrvatskih lingvista, pa sam mu naravno, među prvima preporučio pet šest imena sa zagrebačkog  Filozofskog fakulteta. Svoje “rupe” u slobodnom vremenu dr. Yuksek je, kako nam reče, popunjavao radom na leksikonu svjetskih lingvista, ako sam ga dobro shvatio.

U starom stojadinu, harabi arabi, prešli smo tisuće i tisuće kilometara

U Knjižnici Bogdan Ogrizović pismeno zatražih od direktora Tome Živkovića osim redovnog godišnjeg odmora i mjesec dana neplaćenog, tako da lipanj i  kolovoz provedem u  Ankari iz koje bismo, tu i tamo, ispunjavajući program boravka, otputovali i na nekoliko predviđenih putovanja, u Kapadokiju, u Eski Șehir, u Konyu. Dva bogata mjeseca  života sa 30-tak ljudi iz cijelog svijeta, osim što sam ih zabilježio u pojedinim člancima, i nešto opširnije  u feljtonu U Zemlji Sivog vuka, plasirao sam  u više nastavaka u  informativnom listu turske nacionalne manjine  Birlik u Skoplju, u prijevodu značajnog pjesnika i novinara Nusreta Dişo Ülküa (1936-2022).

Nakon toga, moji posjeti Turskoj postali su – gotovo ritualni: sa Smailom i djecom bili smo još tri-četiri godine na ljetnim odmorima  – do moje tursko-hrvatske istraživačke stipendije za zimski i ljetni semestar 1989/1990. Svaki put smo produžavali putanju našeg putovanja. Bez straha da bismo mogli biti izloženi nepredviđenim kapricima svog crvenog stojadina, poprilično riskantnoj,  harabi arabi! Sjećam se kako su  nas  sa zebnjom i divljenjem našom hrabrošću u čemu se vozimo, promatrali s balkona svoje kuće divni Smailini rođaci – Ševala i Muamar Yenerer – Selmanović po izvornom prezimenu! Ali smo, i mi i stojadin, izdržali!

S nježnošću i ljubavlju sam promatrao i bilježio sve o zemlji koju sam sve više volio.  Kako je i ne bih volio kad u njoj živi barem dva i pol puta više Bošnjaka nego u cijeloj Bosni i Hercegovini, uključujući i našu znamenitu historijsku pokrajinu Sandžak.

Granična godina, biografska vododjelnica

Sad, nakon trideset godina,  potpuno jasno vidim koliko je ta akademska godina 1989/90. provedena u Turskoj – moja velika, životna razdjelnica. Do mog  ulaska u bus koji će me odvesti u Istanbul, pa u Ankaru, u Jugoslaviji je trajalo pune dvije godine (1988. i 1989.) političko vrenje, izazivajući  valove straha i nesanica od proključale političke „antibirokratske revolucije“ koju je režirao vladajući vrh Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem.  Cilj je bio  dekomponiranje Jugoslavije i ukidanja obiju autonomnih pokrajina. Postupak rušenja izvodio se žestokim, masovnim, putujućim demonstracijama koje su okupljale dotad neviđeni broj sudionika (organizirano doputovalih iz raznih dijelova Srbije i Kosova). Demonstranti, osim uzvikivanja parola i zahtjeva za ostavkama, “prokazanih političara”, gađali su ih plastičnim čašicama punim jogurta ali i kamenjem – što je zabilježeno u rušenju Pokrajinskog komiteta  KP Vojvodine. Tako je nastao novi naziv za  nastavak “revolucije”, “Jogurt revolucija”.

Širenje  krize zahvaća i područja naseljena Srbima u Hrvatskoj,  doživljavajući posljednje sate krize koje eskalira u oružani sukob mjesec dana nakon mog povratka iz Zagreb, polovicom kolovoza 1990. Pobuna je nazvana “Balvan revolucijom” zbog upotrebne balvana kojima su pobunjenici pregrađivali  cestovne prometnice i zaustavljali promet na njima.

U tim danima bilo nam je sasvim jasno i razvidno – Jugoslavija se doslovno njiše nad provalijom, njiše se poput klatna između pripremljene obale rata i obale izgubljenog mira… Probuđeni fašizam provaljuje sa Istoka, pale se knjige, nestaju ljudi, prazne se skladišta brašna i soli.  Rat samo što nije počeo!

Uskoro ću, pod pritiskom svakodnevnice, početi potiskivati iz svoje svijesti rajske prizore iz Male Azije, kojih je bila puna moja hercegovačka glava!

Dolazi vrijeme u kojem ne znaš koliko imaš vremena.