Treći nastavak novih autobiografskih fragmenata Ibrahima Kajana
SRETNI “NARODNI DOGAĐAJ”
Medijski odjeci o osnutku Preporoda u Zagrebu, profiliranje budućih odnosa…
Piše: Ibrahim Kajan
Dugo se u Zagrebu, nakon održane Osnivačke skupštine Kulturnog društva Muslimana Hrvatske “Preporod” dana 2. svibnja 1991. godine, pričalo kao sjajnom i sretnom “narodnom događaju”. A do tog događaja trebali su proći mjeseci brojnih sastanaka I bezbroj strpljivih razgovora… Susretljivošću ljudi u Medžlisu Islamske zajednice Zagreb, data nam je u Tomašićevoj ulici na korištenje jedna njihova prolazna kancelarija za nužne sastanke i sređivanje administartivnih procedura (registracije Preporoda, otvaranja naružbenica za izradu žigova, otvaranje bankovnih računa i niza drugih nužnih poslova. Mogli smo se poslužiti I telefonom. Još pamtim stari broj koji više ne postoji: 412-079. Najvažnija je bilo posjedovanje adrese, a sa tom prolaznom kancelarijom, dobili smo i nju, privremenu – do daljnjega: Preporod, Tomašićeva br. 12, Zagreb.
Kroz cijeli mjesec svibanj I mjesec koji je slijedio, lipanj, mogli smo pratiti lijep medijski odjek nastanka Preporoda u Zagrebu. Pisali su, po uvidu u arhivsku dokumentaciju, u Vjesniku, Novom listu, Glasu Koncila, Danasu, Muslimanskom glasu, Oslobođenju, a sačuvao sam i kopiju svog “tjednog dnevnika” što ga je naručila urednica Zagrebačkog studija Hrvatskoj radija, gospođa Rakela.
Već u prvom izdanju Vjesnika od 3. V 1991., Salih Zvizdić je objavio svoj tekst o Preporodu, u kojem ističe da će “novo društvo odigrati značajnu ulogu u istraživanju i izučavanju povijesnog, kulturnog , književnog, umjetničkog i društvenog razvoja Muslimana u Hrvatskoj, s ciljem da se potakne razvoj nacionalne historiografije. Zadatak je Preporoda u Hrvatskoj da se organiziranjem znanstvenih skupova, izložbi, književnih i umjetničkih večeri, te raznih drugih kulturnih priredbi i istraživanjem i sakupljanjem povijesne dokumentacije, pomogne u boljem upoznavanju dvaju naroda.”
Posebno je zanimljiv tekst objavljen u tjedniku Danas 7. svibnja 1991. autorice Danice Juričić, koji i nakon 30 godina od svoje objave, nije izgubio na aktualitetu. Izdvojili smo ovaj pasus iz njezinog teksta: “Ustav daje pravo Muslimanima na kulturnu autonomiju, “a njihova posebnost koju ističu ne distancira ih od Hrvata. Stjecajem nepovoljnih okolnosti povijesti, muslimanska inteligencija odvojena je od svog naroda, a kako posljednjih četrdeset godina Muslimani nisu imali pravo na kulturno i političko organiziranje, mnogi dokazi njihovog identiteta pali su u zaborav, te će tako osnovna djelatnost “Preporoda biti poticaj kulturnog stvaralaštva Muslimana u Hrvatskoj”. Potom Danica Juričić prenosi i nekoliko rečenica I. Kajana: “Naša je kultura proglašena barbarskom dolaskom Austro-Ugarske i barbarski je uništena. Želimo ponajprije skinuti prašinu s drevnih bosanskih knjiga, rekonstruirati naše knjižnice. Imat ćemo nekoliko kulturnih institucija, ponajprije prosvjetnih, a bit ćemo, naravno, i u dodiru s religijskim institucijama, jer islam je oduvijek najviše prenosio našu kulturu. Džamija u Zagrebu, kao kulturni duhovni centar Muslimana, imat će s druge strane i dio prosvjete koji njoj pripada.”
Pojavu Preporoda lijepim je riječima dočekao i Glas Koncila 12. svibnja 1991., a dva dana prije njega, 10. svibnja, cijelom reportažum s lica mjesta, u sarajevskom Muslimanskom glasu javnosti je prezentirao svoje dojmove iz Zagreba Hadžem Hajdarević. “Iniciranje Preporoda je, kaže Hajdarević, kad je kultura u pitanju, od strateškog značaja za Bosanske Muslimane”. Pritom svoju konstataciju podupire citatima iz obraćanja predsjednika Preporoda I. Kajana: “Valja otkriti one dimenzije koje nas spajaju s budućnosti i cijelim svijetom, jer ništa nije gušće utkano u bosansko-muslimansko naslijeđe koliko baš ta, transkulturalna, sveprožimajuća duhovnost o povezanosti ljudskih zajednica”. Autor zaključuje: “Sudeći po viđenom, dakle, Muslimani u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj imaju sve potrebne uvjete za potpuniju nacionalnu, kulturnu i posvemašniju duhovnu afirmaciju. Preporod će insistirati na zajedničkom životu i budućnosti ali i na potpunoj prezentnosti Muslimana i muslimanske kulture.”
Posjete institucijama
Učinilo mi se da bismo se tih prvih dana još nejasne egzistencije novog kulturnog društva, čija je pojava medijski bila vrlo lijepo popraćena, valjalo predstaviti institucijama koje stimuliraju I vrednuju programe kulture i znanosti, pa sam, uz podršku potpredsjednika, započeo zakazivati susrete s ministrima i visokim dužnosnicima hrvatskih institucija za znanost i kulturu.
Prvi nas je službeno primio ministar za znanost Republike Hrvatske, prof. dr. Osman Muftić, 9. svibnja 1991. godine. Upoznao sam cijenjenog sugovornika s početnim problemima onom čuvenom “američkom” rečenicom: “Počinjemo od ničeg, na tuđoj adresi, bez vrata koja možemo zaključati…” Viziju Društva u nastajanju, upotpunili su potpredsjednik Asim Crnalić i članovi Glavnog odbora Amir Bukvić i Fikret Cacan.
Sljedeći susret sam upriličio s “gradskom ministricom za kulturu”, gospođom Naimom Balić, dana 25. svibnja 1991. Delegaciju Preporoda činili su, uz mene, potpredsjednik Ismet Ico Voljevica i članovi Glavnog odbora Fikret Cacan i Hilmija Šabić. Gospođa Balić je s vidnom radošću primila naše izaslanstvo, spominjući i svoga rahmetli oca Muhameda, zagrebačkog profesora matematike, koji joj je jednoga dana vrativši se iz džamije, “s vrata rekao rekao da je upoznao mladog pjesnika iz Mostara Ibrahima Kajana – kojeg sam evo, nakon dvadeset godina dočekala i upoznala!”. Njezina obećanja oko buduće pomoću Preporodu zaista su se i ostvarila, njezinim silnim lobiranjem od Grada Zagreba smo dobili prostorije u Ilici br. 35, te prve darovane knjige koje je Preporod dobio, došle su nam iz ostavštine njezinog rahmetli oca, Muhameda, koje se I danas nalaze, doduše u zaključanom i neporistupačnom, fundusu Preporodove biblioteke u prostorijama Društva u Vukovsarskoj ulici.
Ministar Pavletić nas nema vremena primiti…
Na čelu Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske, bio je vrlo poštovani akademik Vlatko Pavletić. Budući da je tih dana boravio u Dubrovniku, zamolbu za prijem Preporodove delegacije napisao sam mu tek 8. srpnja 1991. godine. Nije mi bilo nepoznato njegovo “tradicionalno mišljenje” da su Muslimani zapravo Hrvati, a to što se zadnjih dvadesetak godina nacionalno samoimenuju pripadnicima nacije Muslimana, također sam video – ministra ne obavezuje. Po konceptu njegove Zlatne knjige hrvatskog pjesništva od početaka do danas, ništa se nije promijenilo: Muslimani su Hrvati… I zaista: vrijeme je prolazilo, a iz ministrovog klabineta nam pozivnica nije dolazila. Na moju intervenciju, šef kabineta ministra Pavletića, gospodin Kiš, obavijestio me da će nas primiti zamjenica ministrova, mr. Vesna Girardi-Jurkić . Odbio sam. Nekoliko dana kasnije, predsjednik SDAH, prof. dr. Šemso Tanković je, kojem sam ispričao što se desilo s nesuđenim posjetom ministru Pavletiću, u svom je intervjuu Nedjeljnom Vjesniku 11. kolovoza 1991., kazao između ostalog: “Smeta nas i to, kada g. Pavletić, minister kulture, odbije primiti delegaciju muslimanskog kulturnog društva Preporod u Hrvatskoj, već je prebacuje na nižu razinu…” Istoga dana, svejedno što je bila nedjelja, nazvao me akademik Pavletić na kućni telefonski broj – odakle, ne znam! Jednostavno rečeno, uslijedio je verbalni tornado gospodina ministra! “Dođite 11. rujna, čim se vratim iz Dubrovnika!” – govorio je srditim i povišenim glasom… u opadanju. Tako je i bilo, primio je delegaciju koju su činili Ibrahim Kajan, predsjednik Društva, Ismet Ico Voljevica i prof. dr. Nedžat Pašalić, potpredsjednici, te najmalđi među nama – Ahmed Salihbegović.
DNEVNIK TJEDNA
Prvi program Zagrebačkog studija Hrvatskog radija; urednica Mirjana Rakela; 17. srpnja 1991. godine Četvrtak, 11. srpnja 1991.
Kada su bombardirali London, u noćnim se barovima glazba nije zaustavljala. Onaj tko nije dodirnut zlom, o njemu samo razmišlja i tuguje. Pa evo, i ja s Leylom i Smailom, idem pogledati edukativni film, pun humora i komičnih situacija.
Paradoks je zaista potpun: ni stotinu kilometara od Zagreba ginu mladi ljudi pred naletom četnika, a mi, Bože blagi – smijuljimo se Teškom danu gospodina Oskara, video-filmu o lijepom vladanju! Svega smo svjesni i još uvijek potreseni susretom s Ninom Milasom, sinom moje sestre (Nađe) iz Mostara. Susretom u vojarni, u Jastrebarskom.
A sada, gledaj! – okruženi prijateljima, nasmijani, puni lijepih riječi za autore filma, režisera Vindjakijevića i scenarista (Ivana) Kušana, ali i producenta Hilmiju Šabića.
Između brutalnosti i uljuđenosti hrvatske svakodnevice, čovjeku nije data mogućnost izbora – prisiljen je živjeti u obje stvarnosti. Zalaskom sunca, ući ćemo u Novu hidžretsku godinu 1412. Svatko računa svoje vlastito vrijeme i utiče ga u vječnost.
Petak, 12. srpnja 1991.
Razgovaram s gospodinom Kišom, i njegov glas pun važnosti odjekuje u telefonskoj slušalici. Dao mi je do znanja da ne očekujem pismeni odgovor na pisani zahtjev koji sam potpisao i uputio Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske, akademiku Vlatku Pavletiću. Tražimo da primi delegaciju Kulturnog društva Muslimana Preporod iz Zagreba. A gospodin Kiš, šef kabineta, uporno ponavlja: “Već sam vam rekao da će vas primiti ministrova pomoćnica mr. Vesna Girardi Jurkić”. Kažem gospodinu Kišu da ipak očekujemo prijem kod ministra, budući da je on i naš ministar kulture i prosvjete – a problema je već sasvim dovoljno da bi on morao ponešto doznati…
Subota, 13. VII. 1991.
Dr. Šemso Tanković pita hoćemo li sutra u Labin, gradić koji je u dobranoj mjeri izgrađen novcem i trudom bosanskih Muslimana – rudara, sirotinje radničke koja je “koristila” samo dvije dimenzije života: crnački radila i pila alkohol. Kroz labinski je rudnik dosad prošlo otprilike 18.000 Muslimana. Tek im je danas (zamislite) – na jedvite jade dopušteno od općinskih vlasti da otvore prostor za molitvu, da legaliziraju mjesto s kojeg će moći okretati svoje lice Svoritelju svjetova. Obećao sam, ali me u kasni noćni sat prodrmao ulcus duodeni, ostavio u postelji sve do zore, mučaljiva i nepokretna.
Nedjelja, 14. VII.1991.
Danas je 20. obljetnica Makove smrti. Tu činjenicu ne bilježi nijedan ovdašnji pisac, nema nijedne bilješke u zagrebačkim novinama. Kao što (ovdje) nisu pisali za autorova života (sve do Kamenog spavača), tako vlada muk i nakon smrti.
Podjela Bosne, dvoličnosti – u tom pogledu – i hrvatskih i srpskih političara, tema je brojnih telefonskih poziva prijatelja. Ako Muslimani mogu i hoće biti “svjedoci pred povijesti veličine hrvatskog naroda”, ako s njima “u političkom očaju vezuju u čvor svoje zelene zastave” – zar će lideri hrvatskog naroda zaista prokockati muslimansko povjerenje i pokazati skriveno lice i skrivene namjere koje vode samo u jednom pravcu: vode krvi do koljena?!
Sve je poput tmurna sna i zločeste dječje igre u kojoj se mijenja glavno za sporedno.
Ponedjeljak, 15. VII. 1991.
Ima jedno mjesto u Kur’anu Časnome koje govori o ljudima što se ne slažu s muslimanskim uvjerenjima, pa čak i onda kada to javno ne govore. Ali oni se neće pomiriti s vama – kaže taj ajet citiran po sjećanju – sve dok vi ne postanete ono što su i oni.
Današnji Večernjak na izuzetno vidljivom mjestu, u upečatljivu okviru, objavljuje vijest kakvu dugo, dugo nismo mogli pročitati u novinama laičke države: Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman podijelio je zlatnike sa svojim likom braći i sestrama koje su izrodili Marija i Nezir Peco. Zašto? Zato što su Emina i Emin, Edita i Elvira, kao i Evelin, Erika, Engin i Evgina – postali katolici i primili prvi sakrament!
Uvečer sam na prvom sastanku (inicijativnog odbora) Crvenog polumjeseca, humanitarnog društva Merhamet. U ponoćne sate Cacan me vozi kući pričajući o događajima dana, o Natašinim prijevodima, o danu koji sviće bez ikakvih obećanja…
Utorak, 16. VII. 1991.
Članovi Glavnog odbora Preporoda, dr. Husein Džanić i dr. Čamdžić pričaju mi o planiranom projektu s kojim bismo se mogli natjecati u Ministarstvu za znanost Republike Hrvatske. Spominjemo, kao usput, da ministar (za znanost) dr. Muftić možda više ne želi bili ministrom i da će dati ostavku. A razlog? Zbog pokrštavanja djece, podjele Bosne…
Srijeda, 17. VII. 1991.
Kratki radni susret s Icom Voljevicom i g-đom (Mersijom) Omanović. Radujemo se pristiglim službenim žigovima Kulturnog društva Muslimana. A ja se posebno radujem raspoloženju Ice Voljevice. Mada je u 70. godini, sudjelovanje u stvaranju Društva potpuno ga je podmladilo i ispunilo zanosom pjesnika u mladim danima. Slavni Grga, dragi čovjek.
Radost stvaranja i pridodavanja svijetu najboljeg što napravimo u životu, geslo je koje smo zabilježili nevidljivom i neizbrisivom tintom u svojim srcima. Jedino se tako može odazvati Poslanikovu hadisu – da je najbolji onaj čovjek koji pomaže drugima.