PIŠE: H.MEHMED HANDŽIĆ (Narodna uzdanica, 1935)
Djedovi bosanskohercegovačkih muslimana su bili Bogumili, koji su listom svojevoljno prešli na Islam. Često se govori o uzrocima, koji su natjerali Bogumile, da svojevoljno napuste svoju vjeru, a prigrle uzvišeno islamsko vjerovanje. Bez sumnje tih uzroka imade više, ali nema sumnje ni u tome, da mnogi, prikazujući samu stvar sasvim tendenciozno, zločinstvo čine nauci i iznose i potpuno neistinite i neosnovane uzroke.
Po mome mišljenju, a sigurno se prevario nijesam, najjači uzrok tome leži u samom vjerovanju bogumilskom, koje je bilo bliže islamskom vjerovanju, nego li i katoličkom i pravoslavnom. Kao dokaz ovome navešću nešto o bogumilskom vjerovanju. Bogumilstvo je, kako je već poznato, niklo na istoku. Njihovo vjerovanje nalazi u glavnom izvor u kršćanskoj sekti Pavlovaca ili Pavlićana, koju je zasnovao antiohijski episkop Pavle Samostatski, a koji je 265. godine bio isključen iz Crkve.
Njegove se pristaše kasnije naseliše u Bugarskoj oko Piovdiva, gdje dobiše slovensko ime „Bogomili” ili „Bogumili”. Prema tome za poznavanje bogumilskog vjerovanja trebamo se upoznati sa vjerovanjem Pavlićana. Kršćani ih smatraju hereticima i o njima većinom pišu jednostrano i subjektivno. Arapski učenjaci, koji su pisali o vjerama i sektama spominju i Pavlićane. Jedan od tih učenjaka je Ibni Hazm (Ali ibni Ahmed ezZahiri) uumro 456 (1064).
On u svome djelu „Elmilelu vennihal” (Vjere i sekte) doslovce o Pavlovcima kaže: „Od kršćanskih sekti su i sljedbenici Pavla iz Samostata (Šimšata). On je bio patrijarh u Antiohiji prije nego što se raširilo kršćanstvo. Njegovo je vjerovanje bilo: čisto i pravo Božje jedinstvo i da je Isa Božji rob i Božji poslanik kao jedan od pejgambera —Alejhimusselam! — Bog ga je stvorio u utrobi Merjeme bez muškarca. On je čovjek, a u njemu nema božanstva. Pavle bi govorio: „Ja ne znam šta je „riječ” niti „sveti duh”. (Elmilelu vennihal, svezak I, str. 48 i El dževabussahih li men beddele dinelMesih, svezak II, str. 311).
Od tih učenjaka je i EbulFeth ešŠehristani (Muhamed ibni Abdulkerim) uumro 548 (1153). On u svom djelu, koje se također zove „Elmilelu vennihal” (Vjere i sekte) kaže: U „Botinus (?) i Pavle iz Samostata kažu da je Bog jedan. Mesih se začeo u Merjemi. On je dobar Božji rob i stvoren je. Samo Ga je Bog odlikovao i počastio radi Njegove pokornosti, te Ga nazvao sinom, ali ne po rođenju niti po ujedinjenju, nego po posinstvu.” (Elmilelu vennihal, svezak II str. 65 i 66).
Pa ni arapski historik, koji je stariji od obadvojice pomenutih islamskih učenjaka, Seid ibni Bitrik, iako kršćanin, ne spominje u vjerovanju Pavlićana ništa, što bi se sasvim kosilo sa islamskim vjerovanjenjem. Kod njega nema u pavlićanskom vjerovanju ni traga dualizmu, koji im drugi pripisuju i time ih možda objeduju.
On kaže, govoreći o Pavlu od Samostata, koji je izišao s novim vjerovanjem, slijedeće: „Njegovo je vjerovanje bilo: da je naš gospodin Mesih stvoren od strane Božanstva čovjekom kao što je i jedan od nas, jer se sin začeo od Merjeme; da je On izabran da spasi Ijudstvo. Pratila Ga je božja blagodat, koja je u njega stupila Ijubavlju i voljom, zato je i nazvan sinom Božjim. Bog je jedno biće i jedno lice. Ne vjerujemo u „riječ” niti u „svetog duha” — Poslije smrti Pavlove sastane se u Antiohiji trinaest biskupa i promotre njegovo vjerovanje. Zatim odluče da treba prokleti ovog Samostatca; prokunu ga i prokunu svakog kobi slijedio njegovo vjerovanje i raziđu se. (Vidi; Eldževabussahih li men beddele dinelMesih, svezak III, str. 13 i Hidajetulhajara” mineljehudi vennesara, dodatak str. 107 i 109).
Ko promotri ovo, naći će u najglavnijim tačkama vjere i veliku sličnost između islamskog i pavlićanskog, a po tom sigurno i bogumilskog vjerovanja. Ne treba tvrditi da je bogumilsko vjerovanje bilo isto što i pavlićansko, ali podsigurno se i u njemu nalazilo dosta glavnih obilježja pavlićanskog vjerovanja.
Uzmemo li još: da su Bogumili bili protiv kulta ikona, protiv crkvenog sjaja, da nijesu vjerovali u krštenje, da nijesu priznavali pričesti, da nijesu priznavali sakramenata, da nijesu štovali j krsta, nego su to čak držali grijehom, da su slavili petak, da je brak kod njih bio civilna institucija i t. d. i promotrimo li svojski sve to, naići ćemo na pravi i najjači uzrok, zašto su naši djedovi, Bogumili, svojevoljno listom prešli na Islam.
U Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini iz I 1920 godine, str. 57 81, štampana je jedna lijepa radnja Dra Josipa Matasovića pod naslovom „Ogledi paulikijanske historiografije”. Ovaj moj člančić može poslužiti i kao mala dopuna radnji Dr-a Matasovića.
Izvor: Stav.ba
