Jelica Bernadžikowska
Ramazanske noći u Sarajevu
Oduvijek je ovdje ljubav prema romantici topla i ispunjena, kako u dobrim tako i u lošim danima. Čak ni svjetski rat, koji je donio najgore dane, nije uspio da je iskorijeni. Što je naša stvarnost oporija a naš duh tuplji za ono što nam ona donosi, utoliko draže dječija bosanska duša bježi u tajnovite, poznate na kafu mirišuće tvorevine prastare poezije, koja oživljava drage slike ramazana.
Na ramazansku sofru bježe svi kojima se od plača i bola počinje ljuljati zemlja pod nogama, i ne postoji niko ko je gladan otišao od stola. Sam Allah se postarao za to da usred krvavog rata u jeku ljeta ramazan dođe u šeher Sarajevo. Naš egzotični grad, koji tek usred ljeta u potpunosti procvjeta. Kada sa svih brežuljaka i iz svih vrtova zamahnu i rascvjetaju se bijeli i roza cvijetovi posebno slatkog mirisa i kada od mjesečeve svjetlosti ustrepte vrhovi silueta bosanskih kuća i srebrom išarani ružičasti oblaci nadviju nad mnoge šeftelije i svi nervi zavibriraju, tada se punom dušom osjeća: ramazan!
Sarajevo se svaki put za vrijeme ramazana vidno preobrazi, tako da čak i oni koji nisu muslimani pomalo svečano i suosjećajno mašu jedni drugima: Ramazan! Taj razvoj svaki put donese stotine novih pojedinosti i omogući da se dese stotine malih stvari i one sve zajedno čine zanimljivu mrlju boja u šarenoj slici Sarajeva ili jednu zraku sunca više koja daruje toplotu i život. U preobražaju ovih malih stvari prikazuje se nepromjenjivo Sarajevo, koje počiva sa ove i sa one strane rata, inflacije, umora i želje za životom.
Sarajevo koje se očito i nezamjenjivo razlikuje od ostalih gradova koji također pate od rata, inflacije i umora. Ponosno, dobro, šareno Sarajevo koje je prije rata bilo tu i koje će i poslije njega tu i ostati. Drago, hrabro, ponosno i bizarno lijepo, dvostruko lijepo u svetim i miomirisnim ramazanskim noćima. U bujnim vremenima mira, znala je ponekom modernom čovjeku izletjeti podrugljiva šala upućena strogo konzervativnim muslimanima koji vjeruju, poste i gladuju, čija lica blijede i tijela postaju sve uža što se više mjesec posta približava svom kraju. Svojevoljno izvršena žrtva gladovanja ispoljavala je snagu volje i djelovala obrazovno.
To je jedan od brojnih razloga koji je vremenom od Bosanca načinio poznatog heroja, koji je odricanje i napor podnosio sa tihim ponosom:
“Vuk od vuka
Hajduk od hajduka
A vazda je soko od sokola…”
Kao inače, tako i ove godine hodaju noćni posjetioci od kuće do kuće, ali te sjene ne prati slatki smijeh, a ni suzdržano kikotanje. Izgleda kao da je ramazan u svoj svojoj snazi donio jade, brige, šaptaje, utjehe, molitve i mudrost u naše mirne mahale, pogotovo jer prije ramazana i tokom samog mjeseca posta kući dolaze duše mnogih preminulih, koje se tu žele zadržati neko vrijeme.
Zato pobožne, bijele ruke stare majke vrijedno stavljaju ruže na užarene mangale kao sredstvo protiv vještica i svog ostalog zla. Ni izbliza ništa nije tako lijepo kao prizor sa tako puno cvijeća u rukama muslimana, starih muškaraca, mladih radnika, sjajnih momaka, lijepih djevojaka. Svi oni za vrijeme posta nose u ruci svoje grančice. Ovaj simpatični običaj povezan je sa jednom prastarom magijom plodnosti, a ako se dogodi baš za vrijeme ramazana kao sad, onda donosi jednu novu nijansu u ove svečane dane i noći.
Prvo svježe zelenilo koje sa proljećem izbija iz drveća i grmova, prvi suncokreti u vrtu ili na prozoru, predstavljaju sretan znak neiscrpne majke prirode. Zbog toga se i dan-danas u Bosni, a i kod ostalih južnoslavenskih naroda rado beru i nose svježe grančice. One se poklanju prijateljima ili se u bezazlenoj igri koriste kao praćke. I sve to da bi se kroz sretnu djecu prirode objavio život, klijajuća i plodonosna snaga biljke. Onaj koji se u toplim ramazanskim noćima uputi u šetnju gornjim mahalama Sarajeva više je nego po danu impresioniran napuštenim grobljima uz džamije. Ona se doživljavaju kao vitalni, neodvojivi dijelovi grada.
Onako kako čovjek iz drugih gradova sa sobom nosi siluete njihovih kula i masivnih fabrika, tako se u Sarajevu pred našim očima intimno rastapaju slike ovih mezara. I bez obzira na stvarni plan grada, Sarajevo doživljavamo kao da je smješteno između ove dvije krajnosti: posvećenosti smrti i sočnom zelenilu, posljednjem umoru i prvoj svježini. Gorka ozbiljnost i intimna volja za životom!
Slike ramazana … Gorka zbilja ramazana… Isti blijedi mjesec se smije i iznad strogih grobova i iznad veselo rascvjetanih vrtova Sarajeva. Isto zelenilo vječito nove nade izbija iz vječnih počivališta kao Božiji usjevi, kao između taraba i žica, gdje cvijeće i djevojke pune iščekivanja, znatiželjne i mirišući na ljubav cvjetaju i venu. U ovim dugim ramazanskim noćima se više nego inače priča o smrti i umiranju. Zbog toga jer smrt iz jedne daleke noći sve više urasta u svjetlost dana i jer ona još iz davnina baca svoje sjene sa ratnih polja na sve gradove kao da se približava zbilja sa groblja.
Kao da svo vrijeme sve više ulazi u brzu i glasnu svakodnevnicu radničkog grada. Na taj način sve nas koji živimo u Sarajevu ove tople ramazanske noći treba da podstaknu na ozbiljna razmišljanja. Jedan on najvećih hrvatskih pjesnika napisao je odu smrti, sa utješnim, dubokim i dirljivim riječima, koje se mogu uputiti na kompletno čovječanstvo koje pati: “Iz te smrti niknut će život…”
Bosnische Post, Sarajevo, 24. 06. 1917, XXXIV, 142.