Prof. dr. Enver Imamović
PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE (5)
Proučavanje porijekla bosanskohercegovačkog stanovništva predstavlja veoma složen problem. Riječ je o zemlji koju zbog izuzetnog strateškog i geografskog položaja nije mogla mimoići nijedna migracija do kojih je dolazilo na širem prostoru Evrope od prethistorije do današnjeg dana. Preko bosanskohercegovačkog prostora prolazila je jedna od najvažnijih transverzala Evrope koja je vodila s juga na sjever i obrnuto. To su doline rijeka Neretve i Bosne, koje su spajale Mediteran i Podunavlje (srednju Evropu) – dva potpuno različita klimatska, kulturna, etnička i politička svijeta. „Novi glas“ donosi treći dio istraživanja jednog on najvećih stručnjaka i poznavatelja historije Bosne i Hercegovine, prof. dr. Envera Imamovića, koji u petom nastavku otkriva doba srednjeg vijeka.
DOBA BEZIMENIH BANOVA
Da je Bosna već u ranom srednjem vijeku bila zasebna i samostalna država s posebnim (bosanskim) narodom svjedoče između ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih zemalja. Sredinom 10. stoljeća srpski župan Časlav je zauzeo sjeveroistočni dio Bosne. Nakon toga, tek što se oslobodila, Bosnu je napao hrvatski kralj Krešimir II, iza toga dukljanski vladari itd. Izvorna građa je zabilježila da su i tada na čelu Bosne stajali banovi.
Prilikom napada Hrvata 968. godine tadašnji bosanski ban je pod velikim pritiskom morao izbjeći iz Bosne i sklonio se u Madžarsku. Sedamdeset godina kasnije opet se spominje bosanski ban, ovaj put u ratu s dukljanskim kraljem Bodinom (1042. g.), a onda 1084, pa 1103. godine itd. Dokumenti ne navode njihova imena, samo se kaže “ban bosanski” pa se zato taj dio bosanske povijesti naziva dobom bezimenih banova.
Iz 12. stoljeća potječe dragocjen podatak o Bosni i njenom narodu. Zabilježio ga je bizantski ljetopisac Cinam. Opisujući rat između Mađara i Bizanta (1154. g) u kojem je učestvovao i bosanski ban Borić na strani Mađara, za njega kaže da se sa svojom vojskom borio kao saveznik mađarskog kralja, napominjući usput da se njegova Bosna proteže sve do Drine i tu graniči sa Srbijom. Dalje kaže da su Bosanci (Bošnjani) narod koji živi samostalno, da imaju svoje običaje, uredbe, kao i svog vladara.
O stanovnicima srednjovjekovne Bosne izvorna građa nije baš obilata. Sasvim je izvjesno, međutim, da je to bio etnički kompaktan narod kojeg dokumenti uvijek nazivaju jedinstvenim imenom Bošnjani. Teško je reći koliko je u Bosni bilo slavenskog življa, ali ga je bez sumnje bilo jer se tokom stoljeća svakako doseljavao na ovaj ili onaj način. Kad se Bosna od 12. stoljeća počela otvarati prema vanjskom svijetu, priliv stranog stanovništva je bio još veći. U tome su prednjačili trgovci, zanatlije, umjetnici, diplomatski emisari i dr.
Najviše je bilo Dubrovčana, o čemu govori i Kulinova povelja iz 1189. godine kojom im jamči osobnu i imovinsku sigurnost u svojoj “vladaniji” (državi). Preseljavanja stanovništva iz jedne zemlje u drugu bilo je u svim vremenima. Do toga je najčešće dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih pustošenja, epidemija, velikog priraštaja stanovništva itd. U Bosni je bio još jedan bitan faktor koji je izazivao česta pomjeranja stanovništva. Bili su to vjerski progoni bogumila koji su ispred križara bježali i sklanjali se i izvan zemlje. Pomjeranje stanovništva Bosnu su u srednjem vijeku često pogađale i nerodne godine. U najgorem sjećanju ostale su 1338, 1339, 1356, 1416, 1418, 1454-1456. godina itd.
U Dubrovačkom arhivu ima puno grade koja podrobno opisuje te nesreće. Dešavalo se da je izgladnjeli narod išao potražiti spas izvan zemlje. Tako su 1456. godine skupine Humljana (Hercegovaca) došle na teritorij Dubrovačke Republike. Ona im je, međutim, uskratila pomoć pa se izgladnjeli narod morao nastaniti po pećinama, hranio se žirom, travom i korijenjem. U vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je pogodila još jedna teška nesreća. Izbio je požar u kojem su izgorjele skoro sve šume. Bio je tolikih razmjera da se nije ničim mogao ugasiti. Pustošio je dotle dok se nije sam od sebe ugasio.
Pomjeranje i preseljavanje stanovništva uzrokovale su i druge pojave. Kada su snažni vladari ban Stjepan II i kralj Tvrtko I započeli proširivanje bosanskih granica, u novoosvojene oblasti su krenule mnoge skupine stanovnika. Bili su to uglavnom stočari (vlasi). Njihov pravac kretanja bila je Dalmacija, odnosno primorje, gdje su se nalazila izvrsna zimska ispasišta. Oni su i ranije tamo tjerali stoku ali s puno teškoća koje su im pravile tamošnje vlasti. U zadarskom arhivu spominju se bosanski katuni već u 14. stoljeću. Činili su ih stočari iz jugoistočne Bosne i istočnog Huma. Razlikovali su se od dalmatinskih starosjedilaca i po imenima. U arhivskoj gradi primorskih gradova Bosanci redovito nose narodna imena (Milovac, Bogavac, Putnik, Radmil i sl.), dok hrvatski starosjedioci imaju kršćanska imena (Nikola, Petar, Pavle i sl.). Izvorna građa pokazuje da su se bosanski stočari naseljavali i na jadranske otoke. Tako je 1443. godine zabilježeno njihovo prisustvo čak na otoku Rabu. Bosanski doseljenici vrlo često nose ime Bosna, bilo da se radi o muškim ili ženskim članovima. U jednom spisu iz zadarskog arhiva spominje se izvjesna Bosna, nazvana tako po zemlji iz koje je došla, a bila je supruga izvjesnog zadarskog građanina zvanog Stanko.
STAROSJEDIOCI I STRANCI
Kako je god izvan Bosne bilo Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca. Među njima je bilo najviše Hrvata i Srba, budući da je riječ o pripadnicima naroda susjednih zemalja. Naprijed je bilo govora o neargumentiranim tvrdnjama da je Bosna u srednjem vijeku bila zemlja Srba ili Hrvata. Povremena osvajanja i kratka prevlast ove ili one strane nije značila trajno priključenje Bosne tim zemljama niti je mogla uzrokovati značajnije etničko preslojavanje s tih strana. Pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni je bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama postoje uvijek bilo seljakanja i prelaženja granica, osobito ako je u pitanju stočarski dio stanovništva. Izvorna građa je sasvim jasna o etničkoj pripadnosti stanovnika onovremene Bosne.
Svi spomenici isključivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz izvorne građe dobro poznati Bošnjani, koje dokumenti vjerojatno s razlogom često nazivaju i Dobrim Bošnjanima. Kako su god Hrvati narod Hrvatske, a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod Bosne. U Bosni se najviše Srba naselilo kad je južni dio zemlje (Hum) osvojio srpski car Nemanja (druga polovica 12. stoljeća). Od tada pa do 1325. godine taj dio Bosne je s prekidima bio pod Srbima. U tom je razdoblju (1219. g.) u Stonu – glavnom gradu Huma, osnovana srpska pravoslavna episkopija. To je znatno podstaklo širenje pravoslavlja na prostoru današnje južne i istočne Hercegovine. Tu vjeru, međutim, ne treba isključivo vezati za pripadnike srpskog naroda na ovom prostoru.
Jamačno je odranije postojao izvjestan broj Bošnjana koji su ispovijedali tu vjeru, i sada su sa doseljenim Srbima predstavljali brojniji pravoslavni korpus u tom dijelu Bosne. Njihov broj je međutim još uvijek bio simboličan. Nakon što je ban Stjepan II 1325. godine protjerao Srbe iz Huma nestalo je i pravoslavne episkopije u Stonu. Njen rad je ustvari već ranije zamro zbog pritiska bogumila. On je bio toliko snažan da je iz Stona na koncu izbjegao i posljednji kaluđer. Nakon toga se u izvornoj gradi pravoslavnoj episkopiji u Stonu gubi svaki trag.
NEUTEMELJENE ASPIRACIJE
Bosna je sačuvala svoje starosjedilačko stanovništvo u punoj etničkoj kompaktnosti sve do sredine 15. stoljeća, odnosno do dolaska Turaka. Tome je najviše doprinijela geografska izoliranost zemlje i njene prirodne granice koje zaokružuju strogo definiran geografski prostor smješten između tri velike rijeke: Une, Drine i Save i mora. Unutar tih granica već se u prethistorijsko doba formirala kulturna i etnička, a potom i politička potpuno izdvojena kompaktna zajednica sa svim svojim specifičnostima. U srednjovjekovnoj Bosni bila je veoma jako izražena svijest o nacionalnom i teritorijalnom jedinstvu. To je najbolje izraženo riječima dijaka bana Stjepana II koji je na kraju jedne povelje sastavljena 1325. godine ponosno dopisao da ie on dijak bana “koji držaše od Save do mora, od Cetine do Drine”.
U raspravama o srednjovjekovnoj Bosni i njenom stanovništvu neki pisci iznose određene zaključke bez dovoljno kritičnosti i sagledavanja problema. Oni, naprimjer, periferne bosanske oblasti kao što su područja današnjeg Bihaća, Cazina, Kladuše, Huma, oblasti Duvanjskog, Glamočkog i Livanjskog polja, ili sjeveroistočne dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim zato što su došli u sastav bosanske države tek u 14. i 15. stoljeću, tvrdeći da su do tada pripadali Srbiji ili Hrvatskoj. Pri tome se zaboravlja činjenica da su sve stare države nastajale etapno i da su tek u završnoj fazi dobile konačnu teritorijalnu fizionomiju. Do tada su se između državnih jezgri nalazili teritoriji tzv. “ničije zemlje” (teritorium nullis) koji su etapno ulazili u sastav ove ili one političke organizacije. Osim toga, treba razlikovati pojam “geografskog”, “etničkog” i “političkog”. Zemlja jedinstvenog etničkog prostora, kakva je bila Bosna, u procesu političkog organiziranja zadržala je svu svoju kompaktnost. Ne znači, naime, da Bosni nisu oduvijek pripadale i one njene oblasti koje su priključne državnom jezgru u kasnijem razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba sterala od Save do mora i od Une do Drine, bez obzira što je bosanska država u to vrijeme obuhvaćala samo uži prostor današnje srednje Bosne. Riječ je o političkom objedinjavanju etničkog prostora pošto je u navedenim granicama odranije živio jedan te isti narod – Bošnjani.
I susjedne države su prošle sličan politički razvoj. Hrvatska država je, naprimjer, nastala iz jezgra koje se nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla politička moć tako se i teritorijalno širila pa je na koncu u njen sastav ušla i Panonija (Slavonija), koja je također bila naseljena Hrvatima. Tako je nastala dalmatinsko – panonska hrvatska država. Bosna prema tome ne predstavlja nikakav izuzetak. Od susjednih država se razlikuje utoliko što predstavlja prastari strogo omeđeni geografski i etnički prostor koji je dobio tu fizionomiju još u prethistorijsko doba.
DOLAZAK STRANACA U BOSNU
Stranci su dolazili i boravili u Bosni raznim poslovima i dužnostima, najčešće kao trgovci, zanatlije, crkveni emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl. Iako su njihovi boravci po pravilu bili privremeni, bilo je slučajeva da su neki od njih trajno ostajali. Među takvim je najviše bilo trgovaca i zanatlija. Trgovci su bili prvi koji su počeli zalaziti u Bosnu privučeni njenim rudnim i drugim bogatstvom. U tome su pionirsku ulogu imali primorski gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad je bio životno zainteresiran za bosansko tržište i vremenom je postao glavni trgovački partner Bosne. Na bogatstvu stečenom trgovinom s Bosnom izgrađena je njegova ukupna moć i blagostanje. I Bosna je mnogo ovisila od Dubrovnika. Taj grad je za nju predstavljao, pak, vrata u svijet.
Zbog tako bliskih obostranih veza Bosna je bila puna Dubrovčana. Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U većim naseljima postojale su njihove kolonije koje su imale određenu autonomiju – svog čelnika (konzula), kancelariju, vlastito sudstvo itd. U Zvorniku je između 1415. i 1431. godine registrirano 640 dubrovačkih građana, u Visokom 370, a u Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435. godine 300. Godine 1434. njihov je broj je u tom gradu iznosio blizu pet stotina.
Njihovo mnoštvo, međutim, nije utjecalo na promjenu nacionalne strukture domaćeg stanovništva. Iako su mnogi od njih boravili po 10, 20 pa i više godina, malo ih je trajno ostajalo u Bosni. Ženidbe s domaćim djevojkama su bile rijetke zbog vjerskih razlika. Oni su, naime, bili katolici a bosanska sredina je mahom bila bogumilska. Vjerska ekskluzivnost Bosanaca, odnosno podvojenost, doprinijela je da oni dugo vremena sačuvaju svoja specifična kulturna i etnička obilježja. Druga po brojnosti kategorija stranaca koji su dolazili i boravili u Bosni bili su zanatlije. Na poziv bosanskih vladara iz Njemačke su u 14. stoljeću došli brojni rudari (Sasi), vrsni stručnjaci. Najviše ih je bilo u Fojnici i Srebrenici. Zna se pouzdano da su mnogi od njih ovdje trajno ostali. Vremenom su se potpuno utopili u domaću sredinu i tako izgubili svoja etnička obilježja.
Pored Nijemaca i Hrvata (Dubrovčana), izvorna građa je zabilježila prisustvo stranaca i iz drugih zemalja – Grka, Talijana, Turaka, Srba itd. Osobito su bili brojni Mlečani i Fiorentinci. U Srebrenici je bilo i Turaka, i to puno godina prije pada Bosne pod Tursku. Zabilježeno je i prisustvo Roma. Oni se na Balkanskom poluotoku javljaju u većim skupinama već u 14. stoljeću. U jednom arhivskom spisu iz 1442. godine u Srebrenici se spominje izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio trgovinom. Njihovo masovnije prisustvo na bosanskohercegovačkom prostoru veže se za dolazak Turaka u ove krajeve.
IZGLED I NARAV SREDNJOVJEKOVNIH BOŠNJANA
O tome kako su fizički izgledali srednjovjekovni Bošnjani ponešto saznajemo iz izvorne građe kao što su likovne predstave na stećcima, rukopisne ilustracije, portreti, opisi suvremenika, analiza posmrtnih ostataka itd. Opći zaključak je da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje karakteriziraju gorštake: krupan stas, nabijeno tijelo, hitri i okretni, neustrašivi, vrsni ratnici i pronicljivi. Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sačuvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautovićima kod Visokog pronađeni su ostaci kralja Tvrtka. Jedan od nađenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer čak 3,5 cm. Može se zamisliti kolika ga je ruka nosila.
Za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića suvremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio pravi div. Prema svjedočanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i Hrvoje Vukčić, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi su mahom bili svi onovremeni Bošnjani. Na to upućuje i veličina pronađenog oružja ispod stećaka kao i njihovi skeleti. Srednjovjekovni Bošnjani su se vidno antropološki razlikovali od susjednih Srba i Hrvata.
Mletački povjesničar Danijel Farlati iz 18. stoljeća, pisac znamenite crkvene povijesti južnoslavenskih zemalja, na osnovi starih splitskih kronika, navodi da su se bosanske izbjeglice i njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju, razlikovali i isticali među tamošnjim stanovnicima također likom i izgledom. To jasno ukazuje na njihovu antropološku osobenost u odnosu na mjesne Hrvate. Spomenimo da su se već u srednjem vijeku vodile rasprave u učenim krugovima o etničkom porijeklu Bosanaca.
Tako hrvatski učeni benediktinac iz Dubrovnika Ludovik Crijević, zvani Tubero, piše oko 1500. godine ovo: “Ne slažem se s onima koji misle da su Bosanci i Slaveni istog porijekla, i pored sličnosti u jeziku”. Vrijedno zapažanje o Bosancima donosi i Evlija Čelebija. Iako se to odnosi na Bošnjake 17. stoljeća, zanimljivo je jer se radi o potomcima srednjovjekovnih Bošnjana, za koje kaže: “Svijet ih zove Bošnjacima ali oni više vole da se zovu Bosnevijama (Bošnjanima) … zaista, kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumni ljudi”. Austrijski antropolozi su krajem prošlog i početkom ovog stoljeća vršili opsežna antropološka istraživanja bosanskohercegovačkog stanovništva. Oni su došli do rezultata koji pokazuju da veliki dio populacije, i to prije svega muslimanske, pokazuje u velikom postotku neslavenske antropološke crte. Do istih rezultata je došao poznati hrvatski arheolog Ćiro Truhelka. To je potvrdila i antropološka obrada skeleta iskopanih ispod stećaka na raznim stranama Bosne i Hercegovine, što je obavljeno prije nekoliko godina u organizaciji Balkanološkog instituta Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
To sve govori da je veliki dio bosanskohercegovačkog stanovništva sačuvao svoje predslavenske (ilirske) antropološke osobine do u kasni srednji vijek. O naravi i karakteru naših srednjovjekovnih predaka saznajemo iz opisa suvremenika. Važno je istaknuti da se radi o strancima pa je njihov sud tim mjerodavniji. Svi jednodušno ističu njihovo poštenje, pravičnost i odanost onome u koga jednom steknu povjerenje. Gore spomenuti mletački povjesničar Danijel Farlati u opisu bosanskih izbjeglica u Splitu također hvali njihovo poštenje, ispravno držanje i plemenitost, a onda kaže da su zbog toga bili svima “ugodni i mili”. Svi stranci koji su dolazili u dodir s Bosancima, prije svega Dubrovčani i Mlečani, iznose jedinstven sud o njima. I oni na prvom mjestu ističu njihovu dobrotu, poštenje i pravičnost. Tim vrijednostima ih je učila i njihova (bogumilska) vjera. Poštenje i dobrota Bošnjana bili su poslovični.
To je razlog što su ih suvremenici nazivali Dobrim Bošnjanima, kako se to može pročitati na brojnim dokumentima. Tako su se i sami Bošnjani između se zvali, prvenstveno oni koji su visokomoralnim načelima zaslužili da steknu i nose taj epitet.
(nastavit će se)
