Koja je razlika između hrvatskog i bosanskog jezika?

Ma koliko u nacionalnom smislu srpski i hrvatski predstavljali dva jezika, oni su među sobom još uvijek toliko bliski da komunikacija među njima nije ugrožena; govornici srpskog mogu se neometano sporazumijevati sa govornicima hrvatskog, a da se ima utisak kako oni govore jednim jezikom, sa neznatnim razlikama. Bosanski jezik (smješten između ta dva jezika) ima "osobine i jednog i drugog", tako izgleda na prvi pogled. Ali to u stvari i nisu osobine tih jezika "ukrštene" u bosanskom. To su osobine samog tog jezika, središnjeg dijela štokavskoga dijalekta, odnosno njegovih novoštokavskih govora, koji su poslužili kao osnovica za sva tri ova jezika.

Piše: Prof. dr. Dževad Jahić

Da je bosanski bliži hrvatskom nego srpskom jeziku, postoji rašireno mišljenje među ljudima dalekim od filološke profesije. Šta je moglo uticati na formiranje takvog mišljenja? Bliskost između bosanskog i hrvatskog može se doživljavati (odnosno primati) najprije preko ijekavizama, nasuprot ekavizmima u srpskom, jer se ijekavizmi u bosanskom i hrvatskom u laičkom uhu ne razlikuju.

Ima, međutim, jedan uzrok raširenosti takvog mišljenja koji je i sam impresionistički; prima se putem “zvučanja” ovih dvaju jezika, koji u cjelini zvuče “zapadnije” nego srpski jezik, koji zvuči “istočnije” (u štokavskom smislu istočnije). Šta znači u “laičkoj lingvistici” impresija o “zapadnim” i “istočnim” osobinama kod ljudi koji i ne znaju koje jezičke osobine su “zapadne”, a koje “istočne”?

Pri takvom primanju jezičkih utisaka znatan udio imaju historijski kriteriji razvoja jezika, kojih onaj koji taj jezik sluša ili govori nije svjestan, ali koje svojim slušnim impresijama posredno prima. U slučaju tvrdnje da je bosanski bliži hrvatskom nego srpskom odlučujući faktor je faktor tih zapadnijih osobina. Koje su to “zapadnije” osobine i otkud one u bosanskom jeziku, koji teritorijalno nije zapadni već “središnji” jezik?

To su osobine porijeklom iz zapadne štokavštine (historijski naslijeđene), kakve su šćakavizam, ikavizam, arhaične forme kao greblje, snopje, listje i sl, osobine koje su dio pisanog naslijeđa, mada danas nisu književne. Ta veća bliskost između ova dva jezika zasniva se i na nekim pojavama u bosanskom jeziku koje su u njemu novijeg datuma. Za njih se ne bi moglo reći da su primljene iz hrvatskog, ali su se u bosanskom stabilizirale pod uticajem tog susjednog jezika, tj. zapadne tradicije. Te pojave mogle su biti i iskonska odlika zapadne štokavštine, ali su se (u književnojezičkom smislu) afirmirale u hrvatskom jeziku, da bi potom (posredstvom tog jezika, ili uz njegovu potporu) prodirale i u bosanski, odnosno aktivirale zapadnoštokavske osobine da se u tom jeziku i u njegovim pisanim formama češće jave.

Takav je slučaj sa glagolima sa infiksom -ira-: orijentirati, izolirati, zatim forme kao sustav, savremeni, subesjednik i sl, kao i druge neke pojedinačne forme kao npr. obznana, preinaka, jugoslavenski, povijest, opći, obitelj, obljetnica i sl. Neke od ovih osobina karakteristične su za dijalekatsko i pisano naslijeđe zapadnoga dijela bosanskoga prostora, odnosno najzapadnijega prostora bosanskog jezika, pošto je taj prostor historijski i geografski vezan u strogo nacionalni kriterij jezičke pripadnosti kad se radi o “miješanim” kulturnim prostorima, kakva je Bosna i Hercegovina.

Bosanski Srbi govore srpskim jezikom, tj. oni sami u tom pogledu u svojoj jezičkoj svijesti nemaju dilema. Za njih je bosanski jezik nešto “izmišljeno” i neprihvatljivo, a u najboljem slučaju ga prihvataju kao maternji jezik Bošnjaka, ali nikako ne i Bosanaca. Bosanski Srbi svoj jezik smatraju i nazivaju srpskim, mada su i sami svjesni razlika između svoje i srbijanske tradicije. Najuočljivija razlika između bosanske srpske i srbijanske srpske tradicije je u zamjeni jata; bosanski Srbi su iskonski ijekavci; ekavizmi su kod njih noviji nanos, priman iz ekavskih govora i srpskog jezika. Ti ekavizmi se posljednjih godina brzo šire medu bosanskim Srbima, s tim što “ni jedan” od njih nije ušao u sam bosanski jezik. To znači da takvi ekavizmi u jezik ulaze po strogo nacionalnom principu i sa lingvističkog aspekta su vještački. Bosanski jezik se puritanski odnosi prema ekavizmima.

Sklonošću ka ekavizmima bosanski Srbi pokazuju da je njihov jezik srpski (a ne bosanski), da se oni za njega vezuju i ekavizmima koji se postepeno šire u dijalekte bosanskih Srba i njihov jezik. Ćirilica je najznačajnija odlika pisanog naslijeđa bosanskih Srba, kojima se oni određuju kao pripadnici srpskog jezika. I niz drugih osobina vezuju bosanske Srbe sa matičnim srpskim, mada su one vrlo bliske ili jednake sa odgovarajućim osobinama u bosanskom, što se naročito odnosi na leksiku, morfologiju, tvorbu riječi i sintaksu. Osim ekavizma, postoje i druge osobine koje tradiciju bosanskih Srba odvajaju od ekavske tradicije. To je, prije svega, veće prisustvo turcizama (ali ih je neuporedivo manje nego u bosanskom). Tu se ipak radi o dosta skromnoj upotrebi orijentalnih riječi i o njihovim značenjskim odstupanjima, pa i “netačnosti” u tim značenjima.

U razgovornom jeziku bosanskih Srba izvršena su jekavska jotovanja (devojka, poćerati). Naročito velika razlika prema srbijanskom srpskom uočava se u akcentu. Pojava skraćivanja poslijeakcenatskih dužina (karakteristična za ekavski razgovorni jezik, pa i književne forme govorne upotrebe) nije se raširila u govorima bosanskih Srba; kod njih se još uvijek čuvaju vukovske dužine, kao i dosljedna novoštokavska, četvoroakcenatska sistema (sa dva silazna i dva uzlazna akcenta). Srpski jezik bosanskih Srba nije, dakle, onaj srpski kojim se govori i piše u Srbiji. Tačnije bi bilo reći da postoje “dva srpska jezika”; jedan je srbijanski srpski (ekavski), a drugi je bosanski srpski (ijekavski), ako ostavimo po strani nedefinirano pitanje “crnogorskog srpskog jezika”, također ijekavskog.

Nama je vrlo bliska teza da srpski jezik (kao uostalom i bosanski) ima dvije varijante: istočnu (srbijansko-ekavsku) i zapadnu (bosansko-ijekavsku). Ali tu se uočavaju neke “geometrijsko-geografske” razlike; u srpskom ono što je istočno centralno je, a zapadno je periferno. U bosanskom je centralno ono što je zapadno, a periferno – istočno (sa svom relativnošću odrednice “periferno”). I pored znatnih razlika između srbijanskog srpskog i bosanskog srpskog, naučno je najutemeljenija teza da bosanski Srbi govore i pišu srpskim, tj. zapadnom varijantom srpskog jezika (ijekavskom, bosanskom). Jezik bosanskih Srba je dio šire cjeline srpskog jezika, to je zapravo srpski koji se upotrebljava u Bosni i Hercegovini. On ima svoje posebnosti u odnosu na srpski jezik u Srbiji, čime obogaćuje srpski jezik kao cjelinu. Sve te razlike ne osporavaju postojanje i razvoj srpskog kao nacionalnog jezika “Srba svijeh i svuda” (parafrazirajući Vuka). Ne samo Srba u nacionalnoj matici već i onih koji su od postanja živjeli van nje i koji imaju neprikosnoveno pravo da svoj jezik smatraju nacionalnom tekovinom; da ga ne nazivaju po teritorijalnom kriterijumu (bosanskim) već po nacionalnom principu – srpskim (što on u stvari i jeste).

Dakle, često se postavlja pitanje kojem je jeziku bosanski bliži, srpskom ili hrvatskom. To “bliži” značilo bi: skup konkretnih osobina prema kojima je bosanski jednak sa srpskim ili sa hrvatskim i skup osobina prema kojima se od tih jezika razlikuje. Takvo pitanje, međutim, odveć je laički postavljeno, što znači da je na njega nemoguće odgovoriti, a da se ne pogriješi. Trebalo bi u stvari najprije krenuti od pitanja koliko su među sobom bliski srpski i hrvatski; jer se bosanski prostorno nalazi između ta dva jezika, a to znači izložen obostranom uticaju.

Ma koliko u nacionalnom smislu srpski i hrvatski predstavljali dva jezika, oni su među sobom još uvijek toliko bliski da komunikacija među njima nije ugrožena; govornici srpskog mogu se neometano sporazumijevati sa govornicima hrvatskog, a da se ima utisak kako oni govore jednim jezikom, sa neznatnim razlikama. Bosanski jezik (smješten između ta dva jezika) ima “osobine i jednog i drugog”, tako izgleda na prvi pogled. Ali to u stvari i nisu osobine tih jezika “ukrštene” u bosanskom. To su osobine samog tog jezika, središnjeg dijela štokavskoga dijalekta, odnosno njegovih novoštokavskih govora, koji su poslužili kao osnovica za sva tri ova jezika.

Šta onda znači pitanje kojem je jeziku bliži bosanski, srpskom ili hrvatskom? Da bi se na njega odgovorilo, bilo bi neophodno utvrditi odnos između srpskog i hrvatskog, pa tek onda pokušati odgovoriti na ovo drugo, u suštini neadekvatno, “pogrješno” pitanje. Bosanski niti je bliži srpskom ni hrvatskom, zato što je veoma srodan i sa jednim i sa drugim, što je genetski vezan i sa jednim i sa drugim i što su i ta dva jezika također među sobom genetski vezani. Tu se radi o jednom jezičkom kolopletu u kojem se razaznaju tri nijanse razvoja, ali taj koloplet nije se nikad toliko raščlanjivao da bi se moglo govoriti o sasma odvojenim putevima razvoja. Sve je to u stvari bio jedan širi “lingvistički drum” kojim su se kretale tri nacionalne kulture, medu sobom naj bliže upravo u jeziku. Jezik je taj kulturnohistorijski fakt koji je ove narode spajao, činio ih cjelinom, odnoseći prevagu nad drugim nekim razlikama među tim nacijama, naročito vjerskim.

Ovakva pitanja vezana su i za pojave “opredjeljivanja” Bošnjaka i njihovog jezika “na ovu ili na onu stranu”. Tako postavljenim pitanjem otkriva se i nesposobnost u shvaćanju osnovne stvari iz naše kulturne prošlosti. Jedan središnji prostor ne mora se obavezno opredjeljivati prema Istoku ili Zapadu, matičnim prostorima nacionalnih kultura koje se dijelom javljaju i na samom tom “meduprostoru”. Mi taj središnji prostor često smatramo međuprostorom, čime nenaučno i neznano negiramo njegovu autentičnost. Ne bismo, dakle, mogli konkretno odgovoriti na pitanje kojem je jeziku bliži bosanski zato što je na svoj način blizak i jednom i drugom, kao što su, uostalom, i ta dva jezika među u sobom veoma bliska.

Sve njih objedinjuje zajednička dijalekatska osnovica, koja je u XIX vijeku poslužila kao govorna baza za zajednički književni jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. O toj bliskosti bosanskog jezika sa srpskim, odnosno hrvatskim moglo bi se naučnije govoriti iz jednog drugog ugla posmatranja, iz ugla Bosne kao historijske tvorevine; odnosa bosanskog jezika prema drugim dvjema jezičkim tradicijama u samoj Bosni, srpskoj i hrvatskoj tradiciji. A baš tu se (u tim odnosima) krije fenomen bosanskog jezika; na koji način su tri unekoliko različite tradicije među sobom izmirivale svoje razvojne tokove. Očuvao se iskonski bosanski razvojni tok, koji je za sobom povlačio i ostala dva (srpski i hrvatski). Ali su ova dva sve više bila izložena uticajima “matičnog” srpskog i hrvatskog jezika, čime su se granice bosanskog sužavale na bošnjačku tradiciju.

I ovaj unutarnji aspekt poređenja između bosanskog, srpskog i hrvatskog (odnosno poređenja bosanskog jezika sa “bosanskim srpskim” i “bosanskim hrvatskim”) vodi nas ka sličnom, ili istom zaključku do kojeg smo došli za onaj prvi, “vanjski” aspekt poređenja. Naslijeđa bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika u Bosni su toliko među sobom isprepeletena da je zapravo neprimjereno pitanje kojem jeziku je bliži bosanski. Do danas ne raspolažemo egzaktno razrađenom lingvističkom metodologijom na osnovu koje bi se moglo sa više sigurnosti tvrditi da je bosanski bliži jednom ili drugom jeziku. Sve kad se i saglasimo sa takvim poređenjem, ostaje dojam da je ono odveć hipotetično, lingvistički, zapravo, neodrživo.