Snage osmanskog turskog sultana Murada sukobile su se 1389. godine na Kosovu polju sa srpskom vojskom koju je predvodio knez Lazar. I Lazar i Murad poginuli su u boju. Prema srpskoj tradiciji, Lazareva je smrt obilježila konac srpske nezavisnosti i početak petstogodišnje vladavine Osmanskog Carstva. Tokom devetnaestog stoljeća srpski nacionalistički književnici transformirali su Lazara u eksplicitni hristovski lik, okružen grupom učenika koji učestvuju na Posljednjoj večeri, kojeg izdaje Juda. Lazareva smrt predstavlja smrt srpske nacije, koja neće uskrsnuti sve dok Lazar ne uskrsne iz mrtvih, a potomci Lazarevih ubojica ne budu očišćeni iz srpskog naroda. Prema toj priči, osmanski Turci igraju ulogu Hristovih ubojica. Vuk Branković, Srbin koji planove za bitku odaje osmanskoj vojsci, postaje Hristov ubojica iznutra. Prema nacionalističkom mitu, Vuk Branković predstavlja one Slavene koji su pod osmanskim Turcima prešli na islam, kao i sve Srbe koji su spremni da žive s Turcima i toleriraju ih.

BOSNA U MITU I POVIJESTI

Preci Južnih Slavena stigli su na Balkan u šestom i sedmom stoljeću nove ere. Do devetog stoljeća Južni Slaveni su u velikoj mjeri prelazili na hrišćanstvo. Zasluga za pokrštavanje leži na dvojici hrišćanskih svetaca, Metodiju i Ćirilu. Biblija je prevedena na liturgijski južnoslavenski jezik (crkvenoslavenski). Ćirilovim sljedbenicima pripada zasluga za stvaranje ćiriličnog pisma, zasnovanog na grčkom alfabetu, koje se i danas koristi u Srbiji i Rusiji.

Južne Slavene podijelio je raskol ili velika šizma u kršćanstvu između Zapadne katoličke crkve, koja je priznala autoritet Pape u Rimu i služila se latinskim jezikom, i pravoslavnih crkvi na Istoku, koje su odbijale priznati primat rimskog biskupa i služile su se grčkim ili drugim jezicima u vjerskim tekstovima i obredima. Južni Slaveni koji su naselili sjeverne krajeve, Slovenci i Hrvati, postali su katolici, dok su oni u južnim i istočnim predjelima, Srbi, postali pravoslavci. Godine 1159. osnovana je srpska dinastija, a 1346. godine, pod carem Stefanom Dušanom, uspostavljena je Patrijaršija Srpske pravoslavne crkve, čije je sjedište bilo u pokrajini Kosovo u današnjoj Srbiji. Izrastanje Srbije u moćnu državu može se pratiti kroz umjetnost i arhitekturu njenih brojnih manastira.

Prvi susjed srpskog kraljevstva bila je Bosna. Rani period bosanske povijesti još uvijek predstavlja zagonetku. Iz tog perioda kao svjedoci su ostali stećci, veliki nadgrobni spomenici ukrašeni zagonetnim, isklesanim simbolima. Bosna je postajala sve moćnija kao raskršće trgovine između cvatućeg grada–države Raguze (današnjeg Dubrovnika) i Konstantinopolja, prijestolnice Istočnog Rimskog Carstva i pravoslavnog hrišćanskog svijeta. Osim toga, Bosna je obilovala mineralnim blagom – zlatom i srebrom. Grad Srebrenica (ime dolazi od južnoslavenske riječi za srebro) bio je posebno čuven po rudnicima. Bosanska država dosegla je vrhunac pod upravom kralja Tvrtka (krunisanog 1377. godine), koji je vladao u isto vrijeme kad i srpski knez Lazar i koji je u junu 1389. poslao svoje jedinice da se bore na Lazarevoj strani u bici na Kosovu.

U srednjovjekovnoj Bosni postojale su tri crkve: Katolička, Pravoslavna i treća kršćanska crkva nazvana Bosanskom, koja je bila nezavisna od katoličkog i pravoslavnog svijeta. Neprijatelji Bosanske crkve optuživali su je za herezu i povezivali s hereticima iz Bugarske koji su se zvali bogumilima. Bogumili su optuživani zbog manihejskog dualizma, to jest vjerovanja u dva ravnopravna načela dobra i zla i odbijali su ovaj svijet jer pripada načelu zla.

Mađarski katolički vladari ubijedili su papinsku upravu da ozakoni napade na Bosnu kako bi se iskorijenila hereza. Pored toga, papinska uprava je ovlastila franjevački red Male braće da osnivaju samostane po Bosni i vraćaju sljedbenike Bosanske crkve pod okrilje katoličanstva. Pravoslavna crkva je takođe bila uključena u progone sljedbenika Bosanske crkve.

Svijet Južnih Slavena ubrzo će se preobraziti pod novom silom. Još od desetog i jedanaestog stoljeća turska plemena iz središnje Azije stjecala su prevlast na islamskom Srednjem istoku. Do četrnaestog stoljeća jedno od tih turskih plemena, Omanlije, zadobilo je prevlast u Anadoliji i počelo izgrađivati moćnu svjetsku imperiju. Poslije Kosovske bitke, Osmanlije su nastavili napredovati i 1453. godine su zauzeli Konstantinopolj, prijestolnicu Istočnog Rimskog Carstva i pravoslavnih crkvi. Bosnu su osvojili do 1483. godine. Za vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566) stigli su pod zidine Beča. Osmanlije su mala sela preobrazili u nove gradove osmanskog tipa: u Bosni su to Sarajevo, Mostar, Travnik i drugi. Putovi, mostovi, trgovišta i hanovi građeni su širom cijele pokrajine. Kako se Bosna razvijala i napredovala, stanovnici Bosne su prelazili na islam u znatno većoj mjeri nego Srbi ili druge južnoslavenske grupe.

Prelazak tako velikog broja stanovnika Bosne na islam postao je glavno pitanje u hrvatskoj i srpskoj nacionalnoj mitologiji. Za hrvatske i srpske nacionaliste samo su slabići i kukavice prelazili na islam. Islamizacija je morala biti posljedica prisile ili oportunizma. Takva mitologija je isto tako izobličena kao i njoj komplementarna mitologija koja se podrazumijeva – naime, da su Slaveni koji su u devetom stoljeću prešli na kršćanstvo učinili to bez ikakvih ekonomskih ili političkih pritisaka ili mamaca. Prelazak iz jedne vjere u drugu je kompleksan proces u koji su uključene zamršene međusobne veze i uzroci (i koji put kontradikcije) između pojedinaca i širih društvenih snaga. Većina Bošnjaka vjeruje da je najveći broj onih koji su prešli na islam pripadao Bosanskoj crkvi, pošto se radilo o progonjenim kršćanima čija su vjerovanja navodno bila primjerenija islamskim. Međutim, historičari su ovu teoriju doveli u pitanje pokazujući da nema dokaza da je Bosanska crkva uistinu bila bogumilska i da su obrasci prelaska iz jedne vjere u drugu daleko kompleksniji nego što je bila navodno masovna konverzija bosanskih bogumila na islam.

Jednako izloženi kao povijesno neodrživi su nacionalni mitovi o tome da etničke grupe jesu ili da su ikad bile stabilni entiteti koji ostaju fiksirani kroz stoljeća, ili da su pravoslavni Srbi, katolički Hrvati i Bošnjaci muslimani današnje Bosne neposredni potomci kroz postojane etno-religijske zajednice drevnih pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih predaka. Privrženosti različitim grupacijama u Bosni bile su kompleksne i promjenjive, tako da su se prelasci iz jedne vjere u drugu odvijali prema raznovrsnim obrascima. Pravoslavni hrišćani prelazili su na katoličanstvo, katolici su prelazili na pravoslavlje, pravoslavci i katolici su prelazili na islam. Neki muslimani su prešli na različite oblike kršćanstva.

Konačan mitski lik hrvatskog i srpskog vjerskog nacionalizma je zli Osmanlija. Nijedna okupirana nacija ne može imati pozitivno mišljenje o svom kolonizatoru, a Osmanlije su bez sumnje bili sposobni za okrutnost i ugnjetavanje. Pa ipak, priče o osmanskoj izopačenosti koje leže u srcu tih nacionalističkih mitologija ne odgovaraju dokazima. Ukoliko su – kako to tvrde hrvatski i srpski vjerske vođe i akademici – Osmanlije neprekidno klali hrišćane, otkud to da su tako velike grupe katolika i pravoslavaca ne samo opstale, već su se u nekim slučajevima razvijale i doživjele procvat pod osmanskom upravom? Ukoliko su – kako danas tvrde nacionalni mitovi – Osmanlije proveli pet stotina godina pomno iskorjenjujući sve tragove kršćanstva, kako to da je tako veličanstveno drevno naslijeđe katoličkog i pravoslavnog hrišćanstva – rukopisi, likovna umjetnost, arhitektura – tako dobro očuvano tokom osmanske uprave? Ukoliko je islam u suštini vjera zasnovana na prisilnoj konverziji i progonima, kako to da su pravoslavno i katoličko stanovništvo ne samo uspjeli da se održe tokom pet stoljeća osmanske uprave, već su se i namnožili?

U devetnaestom stoljeću ova tri mita – prelazak na islam zasnovan jedino na kukavičluku i pohlepi, stabilne etno-religijske grupe koje se održavaju tokom stoljeća i potpuna izopačenost osmanske uprave – postali su temelj nove vjerske ideologije, hristoslavizma, vjerovanja da su Slaveni hrišćani po prirodi i da bilo kakvo prelaženje iz hrišćanstva u drugu vjeru podrazumijeva izdaju slavenske rase.

KOSOVSKA KLETVA

Zapadni političari tvrde da je sukob na Balkanu “stoljećima star”. Ipak, među bliskim etničkim i vjerskim grupama širom svijeta postoje antagonizmi. Oružani sukobi između Srba i Hrvata ograničeni su uglavnom na dvadeseto stoljeće. Sukob između Srba i slavenskih muslimana datira od osmanskog osvajanja Balkana u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Međutim, razvijanje kosovske priče prema kojoj su slavenski muslimani i Srbi drevni i sudbonosni neprijatelji skorijeg je porijekla; nju su konstruirali srpski nacionalisti u devetnaestom stoljeću i projicirali unatrag na Kosovsku bitku iz 1389. godine, a onda još dalje unatrag, do samog postanja svijeta. Ova prilično nedavna nacionalna mitologija ponovo je oživjela krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Jugoslaviji.

Sve do devetnaestog stoljeća Kosovska bitka nije bila središnja tema srpske epike. Srpski epski junak nije bio knez Lazar već Marko Kraljević, srpski vazal Osmanlija. Pošto se borio i za i protiv svojih gospodara u Stambolu, Kraljević Marko je poslužio kao lik koji je posredovao između srpskog pravoslavnog i osmanskog svijeta. U epskoj književnosti Marko stoji kao kontrast polariziranim likovima koje se identificiraju s Kosovskom bitkom onako kako su je uobličili srpski nacionalisti u devetnaestom stoljeću.

Do rekonstrukcije srpske mitologije došlo je tokom srpskog ustanka protiv osmanske okupacije, pod utjecajem njemačkog romantičnog nacionalizma Johanna Gottfrieda Herdera. Ključni lik u srpskom romantičarskom književnom pokretu bio je Vuk Karadžić (1787-1864), kojeg mnogi Srbi smatraju osnivačem savremene srpske književne svijesti. Karadžić se bacio na posao da proizvede jednu zbirku srpske književnosti koja bi stala rame uz rame zbirkama poput Herderove Stimmen der Völker (Narodni glasovi). On je sakupio narodne pjesme i epiku i objavio ih u četverotomnoj zbirci koja je, za srpske nacionaliste, postala standardni izvor i glas “nacionalnog duha”. Karadžiću je pošlo za rukom da uspostavi jezički standard zasnovan na izvjesnim dijalektima, koje je on smatrao u lingvističkom i etničkom pogledu očišćenim od stranog okuženja. Njegovo stanovište je bilo da se svi koji govore južnoslavenskim dijalektima, bili oni katolici, muslimani ili pravoslavci, smatraju Srbima. Srpska nacionalnost bila je jedna od funkcija jezika. Za Vuka Karadžića i mnoge njegove pristalice sve do današnjeg dana Srbija je ondje gdje god se govori srpski jezik (ono što je kasnije nazvano srpskohrvatskim jezikom).

Dok je Vuk Karadžić vršio standardizaciju narodne epike, birajući one pjesme koje će se identificirati sa srpskom nacijom kao cjelinom, srpski ustanici su gurali Srbiju ka političkoj nezavisnosti. Karađorđev ustanak protiv Osmanske Carevine počeo je 1804. godine, a 1806. Karađorđe je zauzeo Beograd. Prema Ugovoru iz Jedrena 1829. godine, Srbija je dobila autonomiju unutar osmanske uprave, a 1830. Miloš Obrenović je osnovao prvu savremenu srpsku dinastiju. Legenda o Kosovu postala je dio srpskog revolucionarnog pokreta, a oni dijelovi tradicije koji su imali posebno značenje za takav pokret čuvani su i naglašavani.

Još 1814. godine Vuk Karadžić je počeo isticati značaj priče o Lazaru i Kosovu, kad je objavio prvu verziju čuvene kosovske kletve: “Ko ne dođe na boj na Kosovo,/ od ruke mu ništa ne rodilo/ ni u polju bjelica pšenica/ ni u brdu vinova lozica!”

Godine 1845. Karadžić je objavio drugu verziju kletve:

Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo,
rujno vino ni šenica bela!
Rđom kapo dok mu je kolena!

Karadžić je isto tako naglasio značaj Miloša Obilića, Muradovog ubojice, uporedivši ga s Ahilom.

Usprkos Karadžićevom javnom proglašenju važnosti Kosova, ono igra relativno minornu ulogu u pjesmama koje je on prikupio. Portretiranje Lazara kao hristovskog lika, Kosova kao srpske Golgote i muslimana kao zlog potomstva “proklete Agare” moglo se naći u propovijedima i kronikama. Međutim, legenda o Kosovu kao priča koja bi odredila slavenske muslimane kao ubojice Hrista i izdajnike rase još uvijek nije bila u potpunosti realizirana.

Ta hristološka ikonografija učvrstila se poslije sredine devetnaestog stoljeća. U umjetnosti i književnosti srpskog romantizma u kasnom devetnaestom stoljeću Lazar je prikazan na Posljednjoj večeri, okružen vitezovima učenicima, od kojih će jedan (Vuk Branković) izdati Hrista-kneza. Greškom, Lazar za izdajstvo optužuje drugog učenika, Miloša Obilića. Tokom bitke koja slijedi Miloš sveti Lazara tako što ubija sultana, samo da bi i njega sultanova straža sasjekla na komade. Miloš Obilić, koji je ubio sultana kako bi osvetio Lazara, postao je uzor-model za sve Srbe.