Piše: Nasko Frndić (1920, Zenica – 2011, Zagreb)

U hrvatskoj baroknoj poeziji XVII. stoljeća lirsko-dramski spjev “Derviš” Stiepe Đurđevića jezičnom osebujnošću i sadržajnim izazovima usamljeno je književno ostvarenje. Ovaj dubrovački pjesnik nadahnuto je posegnuo u susjedni bosanski jezični idiom, a s nakanom izraziti sasvim dubrovački lirski i dramski sadržaj, čak, štaviše, odabranoj temi dati jaku parodijsku intonaciju, s mjerom kolebajući između uživljavanja u ljubavne zanose svoga junaka i distanciranja od njegovih pretjeranih, namjerno kićenih ljubavnih epiteta, na taj način iskazujući pripadnost i kritički odnos prema lirskom petrarkističkom naslijeđu dubrovačkih pjesnika XV. i XVI. stoljeća.

Da je u XVII. stoljeću i kasnije bio “Derviš” poznat i prihvaćen među čitalačkom elitom, dokaz je i legenda koja je zapisana o nastanku ovog spjeva. Ta je legenda vezana za burnu biografiju Stijepa Đurđevića. Mihovil Kombol kaže, da je Đurđević “…bio u mladosti jedan od onih vlasteličića kojima mač nije služio samo za ukras, kako se vidi iz zapisnika dubrovačkih sudova. Dva puta u kratko vrijeme dopada tamnice zbog izgreda, a jednom je čak osumnjičen i radi ubojstva…” Doskora je upleten u akciju vojvode od Savoje iz Mantove oko podizanja ustanka protiv Turaka na Balkanu, i dubrovačka ga vlada, znajući opasnost takva pothvata, kažnjava “četirigodišnjim progonstvom”, navodi Kombol u svojoj “Povijesti hrvatske književnosti do preporoda” (Matica Hrvatska, Zagreb, 1945.).

A legenda o nastanku “Derviša” vezana je za jedan autorov boravak u zatvoru. Na izlasku iz tamnice, u dubrovačkom Kneževu dvoru, bradatog zatvorenika ugledala je kneževa kćerka pa iznenađena neobičnim susretom, uskliknula: “Gle kakav je, kao neki derviš!” Stijepo Đurđević čuo je taj ženski usklik, okrenuo se, ugledao prekrasnu djevojku i na prvi pogled se zaljubio. Odlučio je svoje osjećaje prenijeti u srce i misao pravog derviša.

Tako ovu legendu navodi dr. Rafo Bogišić u svom “Zborniku stihova XVII. stoljeća” (Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska i ZORA, Zagreb, 1967.). Taj susret između zatvorenika Đurđevića i kneževe kćerke zaista se mogao dogoditi u Kneževu dvoru, u čijem sjeveroistočnom kutu prostranog atrija i danas se nalaze vrata od nekadašnje tamnice. A kneževa ljepotica mogla je silaziti niz kamene stepenice iz gornjih kneževih soba, i pogled s tih stepenica usmjeren je ravno prema vratima nekadašnjeg zatvora. Eto, već sama ova legenda nosi izražajnu dramsku sliku, koja bi se mogla autentično dočarati, ako bi nekom kazališnom redatelju bilo ponuđeno scenski oživotvoriti Đurđevićeva “Derviša”.

Međutim, nisu dramske vrijednosti primarne u ovom spjevu, nego su to njegove pjesničke posebnosti. U “Dervišu” je sadržana stvaralačka dvojnost. Naime, pjesnik je očito bio iskreno zaljubljen u svoju odabranicu, i to je u spjevu iskazao svom puninom ljubavnog zanosa. Pa ipak je njegov pjesnički govor dvoznačan, jer u isto vrijeme uzdiže privlačnu ljepoticu, sve njene fizičke pa i duhovne čari, ali se na usta derviša i ruga njenoj krutoj naravi, koja šutnjom prima ljubavno udvaranje, a ponašanjem odbija da se ljubavna igra završi fizičkim kontaktom i ljubavnim užitkom. To je svakako i bio razlog zbog kojeg je Đurđević svoj ljubavni pjesnički zanos posudio jednom dolutalom bošnjačkom dervišu.
Već svojom prvom strofom u šest osmeraca autor iskazuje baroknu razvedenost svog pjesničkog govora: “Ja sam Dedo ašik derviš / ki ti izranjen padam prid dvor; / izid’, džanum, da me vidiš / i da čuješ moj razgovor / je li sladak, a, što veliš? / ja sam Dedo smamljen derviš!” Evo, prvim stihom je predstavio neobičnog momka – svog dvojnika u čijem se liku skriva pjesnik, koji već u drugom stihu priznaje osobnu zaljubljenost “ki ti izranjen padam prid dvor”, a onda opet bježi u posuđeni lik i govor derviša: “izid’, džanum (dušo), da me vidiš”. U trećem i četvrtom stihu javlja se parodija, ismijavanje petrarkizma: “i da čuješ moj razgovor / je li sladak, a, što veliš?”. Šesti stih je barokno variranje prvog stiha: “Ja sam Dedo smamljen derviš!”

Prvom je strofom autor sažeo suštinu čitava spjeva, koji se odlikuje prije svega originalnom kombinacijom dvaju govora – pjesničkog dubrovačkoga i aljamiado-bošnjačko-muslimanskog, što je ilustrativno za prvu polovicu XVII. stoljeća, kada je Dubrovnik održavao bogate trgovačke i respektabilne diplomatske odnose s turskim carstvom na konavoskim granicama. Đurđevićev “Derviš” plod je tolerantnog onodobnog prožimanja dviju kultura, koje su i na planu religije imale u samom Dubrovniku jedan spomenik suživota, a to je bila u starom gradu muslimanska bogomolja – džamija, koja je postojala sve do potresa 1667., namijenjena musafirima-putnicima muslimanima koji su dolazili u Dubrovnik trgovačkim poslovima, a ti su dodiri imali i svoje kulturološke ref lekse. Tako se Stijepo Đurdević u samom Dubrovniku mogao upoznati i oduševiti bošnjačkim muslimanskim oblikom ašik-poezije, a koju je tako skladno stopio s dubrovačkom lirikom u jedinstvo pjesničkog govora u svome “Dervišu”. Upravo u tom XVII. stoljeću na tlu Bosne i Hercegovine bila je u punom cvatu muslimanska aljamiado-poezija, čiji sedmerci i osmerci nose iste pjesničke naboje barokne kićenosti, pjesničkih ukrasa, među ostalim i ponavljanjem udarnih stihova, koji su nosili poruku i vjersko-moralističku pouku.
Ne možemo zbog “Derviša” Đurđeviću pripisati sklonost Turcima, zbog kojih je 1612. kažnjen četvorogodišnjim progonstvom, “…jer je pomogao bratu Jakovu i prijatelju Jakovu Ristiću, protuturskim zavjerenicima, a talijanskim pouzdanicima, da pobjegnu iz zatvora” (R. Bogišić, “Zbornik stihova XVII. stoljeća”, str. 83). Iako je autor odabrao jedan bizaran bosanski lik, bradatog pripadnika islamskog derviškog reda, za svog pjesničkog udvaračkog portparola, nije mu oduzeo ništa od njegove autentičnosti, a dodao mu je svoj meditativan i kritički način mišljenja i tumačenja osjećaja, doživljaja, duhovnog i fizičkog shvaćanja svijeta i odnosa među pojavnostima. Tako je već u drugoj strofi Đurđevićev derviš kićeno ironičan i pjesnički elokventan: “Od repate ljepša s’ zvizde (bosanska ikavica, pr. N. F.) / i od sunca i od zore, / punija si dike / gizde / negli čičak posred gore, / a sva u licu ružom captiš / ja sam Dedo smamljen derviš!”

Pjesnik apozicijama zvijezda, sunce i zora patetično uzdiže ljepoticu u nebesa, a onda je ironijom spušta na priprostu čičkovitu zemlju usporedbom, da je punija “dike i gizde / negli čičak posred gore”. U finalu iste strofe pjesnik odaje ipak svoju zaljubljenost: “a sva u licu ružom captiš / ja sam Dedo smamljen derviš!” Tom jezičnom i sadržajnom akrobatikom prožet je čitav spjev, kao dopadljiva barokna igrarija, kojom je prekrivena bol zaljubljenog neutješenog udvarača. Autor jasno kaže, da ga njegova privlačna odabranica ne prihvaća: “moje od mene srce baška / bez milosti svakčas držiš / uvrijeđen sam Dedo derviš”. Zbog odbijanja zaljubljeni stradava: “nu đuzeluk (ljepota) tvoj me kolje / i veoma jadno prli, /…/ zlovoljan sam Dedo derviš!”

Neki su književni povjesničari Đurđevićeva “Derviša” svrstali u žanr specifičnog ljubavnog romana (Bogišić), a neki tom spjevu pripisuju dramske osebujnosti. Svakako, ima romaneskne poetičnosti u “Dervišu”, a ima i dramskog nijansiranja i suprotstavljanja, pa i obrtanja raspoloženja više samog derviša nego njegove drage, koja ostaje nijema i hladna, ali nije odsutna, nego naprotiv, njena je šutnja znakovita, vrlo prisutna i upravo dramatična, jer je u njoj sadržano iščekivanje – da li će onaj koji se u ljepoticu zagledao, pružiti joj riječima i djelima ono što ona smatra dovoljnim, da bi uzvratila na njegovo udvaranje. Đurđevićev “Derviš” je zapravo beckettovska monodrama s dva lica, od kojih jedno šuti, a drugo govori cijepajući svoje biće na dva antagonistička dijela, nuđajući ljubav i poništavajući je, izazivajući dramu i stradajući u njoj. Ljubavni solilokvij naslovnog junaka pršti emocijama i pjesničkom smjelošću racionalnih usporedaba. Autor je “Derviša” dobro natopio eterom produhovljene parodije, da bi se distancirao od petrarkističke jednolične opijenosti ljubavnim uznesenjem. Ironija kojom Đurđevićev derviš svoju dragu uspoređuje s nakićenim čičkom, prizemljuje ovaj spjev, dajući mu vrijednost višeznačnog pjesničkog ostvarenja.

Uživljujući se u psihologiju odbijenog smiješnog udvarača, Đurđević budi u svom dvojniku spoznaju da je to sve šala: “Što se tužnim Dedom šališ, / slatka moja haramzado”. U Škaljićevom rječniku turcizama značenje riječi haramzada pod jedan je kopile, vanbračno dijete, a pod dva harambaša, gorska haramija. I jedno i drugo značenje je diskreditantno za čarobnu vilu, kojoj se autor obraća u liku derviša, iako bi se to mjesto moglo shvatiti kako pjesnik iz milja atribuira svoju dragu zločestim epitetima. U slijedećoj strofi autor svoje usporedbe draži ljepotice spušta na razinu kulinarskih pučkih užitaka: “Od pilava draža s’ meni / i od masla i od meda”. A zatim artističkim uznesenjem iz prizemnih asocijacija Đurđević diže odabranicu u nebeske visine: “Ti si rajski melek (anđeo) lijepi / koji sletje zgara s nebi, / ki me opoji i zaslijepi / da već ne znam ništa o sebi”.
Takvim oscilacijama između zemlje i neba, uzdizanjem i prizemljenjem svoje vile, Đurđević stvara dinamiku pjesničkog jezika i sadržaja u spjevu “Derviš”. Ako se ljepotica ne oglašava riječima, ona ipak daje znake svoga prisustva očima: “tvojijem slatkijem kad pogledom / pečaona (žalosna) me oporaviš / ja sam Dedo trudan derviš!” Zatim u nekoliko osmeračkih sekstina Đurđević otkriva neutaženu čežnju svog junaka za djevojkom, koja udvarača pomiluje pogledom, ali ništa dalje ne dopušta, iako vidi kako on pati nastrijeljen ljubavlju: “zlatnom strijelom… džiger sveđ moj raniš”. Derviš upravo vapi za dodirom: “Pomiluj me radi Boga, / o gizdava, o pridraga / haramijo srca moga”. Kad drugog izlaza nema, derviš poseže za svojim čarolijama: “Hamajliju (amulet, talisman) već ću nosit, / kom ću tebe moć usilit, / kad ti ljubav dođem prosit”.

Iako pokušava različitim načinima pridobiti ljepoticu, derviš zna tko je i kakav je, fizički zapušten i traljavo odjeven, te se opravdava pred djevojkom: “Zbabljen, zgrbljen nu ako sam / ne imam vele ja godišta / moju mlados poharo sam / ne hajući za me ništa”. Ali još je u njemu ostala snaga: “ali u meni nu vidjet ćeš / veću snagu neg u lava, / k tebi ako me ti pripustiš / jakostan sam Dedo derviš!”

Nije Đurđevićev derviš pjesnički brbljivac i ljubavna neznalica, jer je već imao muških iskustava. Njega je “…sveđ ljubila / đuzel Mare iz Cernice”, a to mu je, misli derviš, smetnja uspjehu kod ohole Dubrovčanke: “zacijeć česa na me mrziš? / ja sam Dedo gizdav derviš!” Na tom mjestu iz njega bukne otpor i ponos njegova plemenitog podrijetla: “Nijesam čoban ni kopile, / jok, ja nijesam kiridžija, / od kadune (ugledne gospođe) ja sam vile / s kom me rodi čelebija (otmjen gospodin); / da čemu me već ne grliš? / plemenit sam Dedo derviš!”
Đurđevićev neposredni utjecaj sadržajem “Derviša” prepoznajemo u satiričnoj “Pjesni godišnicam od ulice” Antuna Gledjevića, koji se rodio 24 godine nakon Đurđevićeve smrti. U navedenoj Gledjevićevoj pjesmi kao da nalazimo Đurđevićevu pučanku iz Hercegovine – đuzel Maru iz Cernice, koja je ljubila derviša. Kod Gledjevića ljubavno udvaranje između Bošnjaka muslimana i Dubrovčanke otišlo je nešto dalje, a to doznajemo nakon uvodnih stihova: “Babka u bijeloj pocjelici / vodi kolo po ulici. / U tom kolu Anka bosa / i š njom Kate kukonosa /…/ Lucija se bani i kreće / i nogami uz gunj meće, / a prknjača pro-Tomaša / s Prijekog ih gleda i sluša. / Kolovođa dočim gazi, / padoše joj puni spazi: / uzeše se njom rugati, / ona im roge omicati / veleći im” (i sad dolazi detalj koji podsjeća na “Derviša”): “Ja sam vila / scijenjenabod svih vazda bila; / mene hodža jes dvorio / i za ljubu svu prosio.”

S dubrovačkim “godišnicama” (sluškinjama) lakše se izlazilo na kraj nego s gosparskim kćerima, pa je Đurđevićev derviš na pravim mukama. Tražeći načina kako se približiti ljepotici, bio se odlučio: “vala ću ti dar darovat / ki podoban jes za paše”. Ali Dedo nema zlata ni dragulja, koji bi impresionirali uznositu Dubrovkinju. On je muslimanski derviški redovnik, te u osobnoj neimaštini može ljubljenoj ženi ponuditi: “me tekije lijepu zgradu / i oko nje sve livadu, / svoj teferič da tuj staviš / dobrostiv sam Dedo derviš!” I to je samo šaljiva domislica zaljubljena, neutješena udvarača, jer tekija, derviška zgrada, u kojoj se obavljaju obredi, javno je dobro ili po islamu vakufski, to jest zakladni, zavjetni neotuđivi imetak. Tih je tekija bilo najviše u Sarajevu, ali i po drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Derviši su bili svrstani u nekoliko redova ili derviških tarika. Razlikovali su se po načinu vršenja pobožnosti u specijalnim obredima. Prvi derviški red Kaderije ili Kadirije osnovan je u Maloj Aziji u XII. stoljeću, za vladavine ujedinitelja turskih plemena Seldžuka. U Sarajevu je bila poznata tekija reda Halvetija, koja je imala i svoj hanikah, to jest internat ili konvikt za derviše u sastavu vakufskih dobara Gazi Husrevbegove, u Sarajevu najveće džamije. Drugi poznatiji sarajevski derviški red bili su Mevlevije, čija je tekija bila malo izvan centra – na Bentbaši uz rijeku Miljacku. Poznat derviški red izvan Sarajeva bili su Nakšibendije, koji su imali svoje tekije u Travniku, Visokom i na Oglavku.

Sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Ševki Bašeskija ostavio je zapise o mnogim uglednicima od sredine XVIII. do početka XIX. stoljeća, a među njima ima i derviša. Evo, kako je opisao jednoga: “Zvao se Kuranija (Kurani), čiji je pjesnički pseudonim (bio) Mejli, kosati derviš u ćulahu (bijela kapica slična albanskoj) od ugledne porodice, učen i obrazovan, odličan pjesnik – piše Bašeskija – tako da mu ravnog nije bilo u čitavoj Bosni… Bješe neženja, bijele brade, pametan, bistra pamćenja, odgojen i učen. Bio je i slikar. Konačno, iako bijaše dobar poznavalac arapske gramatike i sintakse, nije se isticao kao poznavalac arapskog jezika. Krasno je pisao pismo talik.” Nisu svi derviši bili vjerski intelektualci. Među njima je bilo i običnih građana. Evo, kako je Bašeskija jednog takvog opisao: “Hadži Ahmed Prešljo, trgovac duhanom, poludio od pića. Nakon ozdravljenja stupio je u derviški red; obuče hrku (topli gornji haljetak), ćulah, zanemari ovaj svijet i postade pravi derviš. Redovno je obavljao namaz (molitvu s klanjanjem), dobar čovjek, ostario je i umro.” I još jedan Bašeskijin suvremenik, bliskog nam zanimanja: “Hadži Salih, knjigovezac, koji u svom zanatu bijaše pravi majstor… Bio je… potpuni sofija (mistik), ljubitelj derviša i bogougodnika, a i sam je bio bogougodnik. Nosio je na glavi čatal-turban… Iako nije bio učen, ipak se vladao po nauci. Imao je nježan glas i govor.” (Svi citati iz Bašeskije, prema prijevodu s turskog Mehmeda Mujezinovića u knjizi Mula Mustafa Ševki Bašeskija: Ljetopis (1746.-1804.), Sarajevo, 1968.

Uvjerljivost Đurđevićevih slika i živo dočarana psihologija bošnjačkog Dede derviša s izvornim jezičnim i etničkim kompendijem asocijacija nudi nam pretpostavku, da nije samo legenda o autorovu susretu s ljepoticom u Kneževu dvoru bila dovoljnom kao poticaj za ovaj spjev, nego je vjerojatno u nastanku “Derviša” bio i jedan impresivan pokušaj ljubavnog zbližavanja lijepe Dubrovkinje i muslimanskog, možda bradatog derviša ili nekog pjesnički nadahnutog putnika namjernika, koji je Đurđeviću bio dobro došao za bizarnu fabulu i za njenu parodijsku interpretaciju. Jer, Đurđevićev derviš je toliko samosvojan i autentičan, da se vidi kako neposredno rastvara svoju bošnjačku dušu, natopljenu aljamiado pjesničkom poetikom, u kojoj je vrlo izražajno ašikovanje – ljubavno udvaranje. A riječ ašik – ljubavnik, u varijantama ašiklija i ašikluk bile su u ta stara vremena prešle iz poezije u život dotle, da se u Sarajevu jedna mahala (kvart) i danas zove Ašikovac.
Đurđević svoj spjev počinje pravim aljamiadskim ašiklijskim osmercem: “Ja sam Dedo ašik derviš”, koji ne žali svojoj dragoj dati “kožu kaplan-posta”, tj. tigrovu kožu “kom se rese sve delije, / da njom pendžer svoj uresiš”. Da pridobije naklonost Dubrovkinje, derviš će joj dati još jednu intimnu dragocjenost: “Tikvica ti na dar ova / majstorije puna svake, / koju mi hodža moj darova i još na bradi ne imah dlake”. Dervišima su bile bliske čarolije, pa je mogla tikvica koju spominje derviš biti neka vrsta bosanske čarobne lampe, ili jednostavno to je bila urešena posuda za jelo, jer u slijedećoj strofi derviš nastavlja: “Još kašiku imam i štap / i to ću ti darovati! / benum džanum (dušo moja) činmo hesap” (trgujemo).
Ali sve mu je “zain oldi” – uzalud, jer “na plač moj gluha stojiš” i na pozive “Djel (dođi) na čardak” i “ukaži mi se da me utješiš” nema odaziva. Derviš ako drugo ne pomaže, nudi i viteško rješenje: “čik mejdane” (izađi na dvoboj) i “đure šelum” (pohrvimo se). Groteskna dramatika dalje raste jer derviš, koji se osjeća “zatočenik”, “uhiljen” (ojađen), “ucviljen”, pripravan je i na samouništenje: “Mnokrat uzmem britvu u ruku / ter izrežem vas sam sebe”. To fizičko ranjavanje bilo je dio vjerskog rituala derviša u Bosni. Oni su prema predaji koja postoji u narodu, zabadali sebi duge tanke igle kroz oba obraza, da nije potekla kap krvi, i time su impresionirali puk i pridobivali nove sljedbenike. Ovaj Đurđevićev derviš, iako “jarali oldum” (izranjavan) po tijelu, osjeća da su brojnije one rane u srcu, pa predbacuje svojoj dragoj: “a ti nečme da ozdraviš / ja sam Dedo bolan derviš!”
Zatim se derviš još dublje spušta u fizičko i ljubavno stradanje, prijeteći: “…u krvi vas podušen / kad se smrtno ja izrežem / u pokrovcu ter poružen / kukajući ti prid dvor ležem”, s nakanom izazvati pozornost prolaznika: “/ zavikam medet (milost), a oni (dakle, publika spontanog teatra na otvorenom prostoru) u gorku me videć vaju, / proplaču se nada mnome / i paka me upitaju: / Čemu taj plač, Dedo, tužiš? / ja sam Dedo nebog derviš”. Tu se pretapa dubinski osjećaj tragičnog stanja jednostrane zaljubljenosti i monodramsko glumljenje, to jest derviševo uživljavanje u takvo osjećanje i razmišljanje, pri kojem spominje i huktanje (“hukajući ti pri dvor ležem”), a to je također dio poznatog rituala bosanskih derviša, koji su zborno u svojim tekijama, sjedeći na tepisima s podvijenim nogama, satima do omamljenja huktali, trzajući glavom na desnu pa na lijevu stranu, uz dramatičan zborni ritam “hu-hu-hu-hu!” I kad su došli do određenog stupnja transa, nastavljali su ostali ekstatični derviški ritual.

Očito je i ovaj Đurđevićev derviš stupnjevao svoje ljubavno iskazivanje, od verbalnog individualnog do animacije zajedničkog zbornog angažiranja, jer oni koji su do malo prije bili neutralni, sada pitaju derviša: “Čemu taj plač, Dedo, tužiš”, a on, da ih glumački pridobije, da ih opčini svojom sudbinom, odgovara: “…roneć suze / eto Dedo veće gine, i eto ahar (konjušnicu) za stan uze / a čul (kostrijet) za haljine”. Da još jače svoje gledatelje veže uza se, derviš bešćutnoj ljepotici prinosi najčudniji ljubavni dar, verbalnu žrtvu u krvi: “Ne, zvjerinja od nijednoga / neg ti malo kurban tvorim / od pečena srca moga / ki u plamenu svakčas gorim / er pogledom sveđ me prljiš / izgorjen sam Dedo derviš!”
U vođenju kroz različita psihička stanja, spustivši se do dna naturalističke slikovitosti svog derviša, Đurđević kao pjesnički vitalni artist zatim uspravlja svog junaka-glumca od kurbanske žrtve vlastitog srca do pjevača sa čengijom (neka vrsta harfe) u rukama. Dakle, sve je igra i gluma, monodramsko sugestivno zazivanje, da bi se ganula duša i omekšalo srce tvrde ljepotice: “Pod čengiju beit (stih) tužan / kliknem mnokrat… tvoj sam suzanj”. Derviš ovdje i Allaha upliće u svoju tužaljku: “Alahise verse (za ljubav Božju)…/…/ o gizdava ma sultano! / vrijeme da tvoj gnjev utažiš / pogubljen sam Dedo derviš!”
Koliko god sadržaj spjeva kazuje svu pjesničku slojevitost autorova doživljaja svijeta, u “Dervišu” Đurđevićev jezik je posebno bogatstvo, sastavljeno od dvaju živućih pjesničkih izvora – hrvatskog dubrovačkog i bosanskog govora u pjesnički plodnom XVII. stoljeću. Dok u Dubrovniku cvjeta barokna kićenost i parodijska duhovitost, dotle u bosanskim gradovima, u derviškim tekijama, na muslimanskim teferičima i sijelima, te u noćnim momačkim i djevojačkim stihovanim razgovorima cvjeta aljamiado-poezija, protkana romantikom sevdaha, i bogobojaznim poukama, ali i duhovitim humorističkim dosjetkama. U noćnim sevdalinskim satima između momka i djevojke bila je na prozoru drvena rešetka (mu-šebak), koji je pružao zaštitu od direktnog dodira, i dvoje mladih mogli su samo šaptati i u stihovima otkrivati treptaje svojih žudnji, pa je i ta okolnost pomagala da se uskraćeni dodir pretvori u ljepotu i bogatstvo pjesničkog govora.

Jedan takav zaljubljenik neostvarenih snova zaista se mogao naći u Dubrovniku i Đurđeviću biti živim poticajem za stvaranje “Derviša”, jer jezik ovog spjeva, koliko i sadržaj na to nas upućuju. Većinu ključnih riječi u svojim osmeračkim sekstinama Đurđević je uzeo iz bosanskog jezičnog fundusa, na primjer: “Ja sam Dedo ašik derviš, / izid’ džanum da me vidiš, / nu đuzeluk tvoj me kolje, / slatka moja haramzado, / Ti si rajski melek lijepi, / molju ti se ćeremejle, / er hoće adet da ga grliš, / Hamajliju ja ću nosit, / od kadune ja sam vile, / s kom me rodi čelebija, / pod čengije da se pjeva, / i beitim da se slaviš, / me tekije lijepu zgradu, / tvoj teferič da tuj staviš, / dat ću t’ kožu kaplan-posta, / da njom pendžer tvoj uresiš, / benum džanum čim’mo hesap, / Djel na čardak, / Ma bojnice, čik mejdane, / dure šelum, slatko dosti, / Jarali oldum sa svih strana”. U spjevu je i Ramazan, muslimanski mjesec posta, i mesno jelo ćebab (zapravo ćevap), i mehćema (sudnica) i pašmaga (papuča), i zulum, i ćafir (nevjernik) itd.

Važnija od korištenja bosanskog jezika je činjenica, da Đurđević kreativnim pjesničkim osjećajem i doživljajem stapa dva srodna govorna idioma i ostvaruje spjev trajne vrijednosti, koji i danas zrači značenjem i smislom produbljene sklonosti i prožetosti hrvatskoga katoličkoga i bošnjačkog muslimanskog naroda, a koje su bile prednosti Đurđeviću u XVII. stoljeću, da svoje pjesničke emocije povjeri muslimanskom bradatom redovniku.

Ljubavno jadovanje u “Dervišu” iz petrarkističke je poezije, i Đurđevićevo pretjerivanje u tom smjeru epitet je barokne bujnosti. Pjesnik svog derviša vodi kroz labirinte emotivnog preživljavanja i racionalnog dovijanja, uz evokaciju ljubavničke žudnje s psihičkim i fizičkim stradanjima neutješenog zaljubljenika: “Svaka rados benden djiti (pobježe od mene) / er sveđ imam na pameti / gordost od tve oholosti; / benum rahum (dušo moja)… / čemeran sam Dedo derviš!” Zatim slijedi još jedna varijanta fizičke muke derviša, jer mu ni glumačko cviljenje pred publikom nije pomoglo, te nemilost ljubljene “vas moj život izbastisa (izgazi)… / ja sam Dedo skončan derviš!” Tijelo mu se lomi i fizički kopni: “od ljuvene gorke bijede / Dedo hljeba ni ćebaba / nelagodan već ne jede, / a ti zlom se mojijem gojiš”.

I kad bi tužna drama mogla prerasti u nesreću, pjesnik Đurđević priskače parodijom u pomoć dervišu, koji u monodramskoj glumi, zazivajući sućut gledalaca “ni se igra ni raduje / neg se u prsi stijenom lupa”. Zatim, smiješna situacija postaje satiričnom: “Plačan Dedo već ne ruča / niti veće kafu srka, / neg gologlav, bez papuča / po najvećem snijegu trka / cić plamena kim ga goriš”. Možda se najbolje Đurđević na usta derviša narugao naivnostima petrarkističke ljubavne poezije strofom: “Samo pijem i noć i dan / ljuti šerbet mojih suza, / er se ćutim jaoh probadan / od ljuvenih tvih mamuza, / kim nada mnom ti gospodiš / izboden sam Dedo derviš!” Tu ima i jedna anticipacijska slika, koju je s istim smislom koristio poneki boemski pjesnik našeg vremena između dvaju svjetskih ratova, opijevajući kako se po barovima u ljubavnom transu ispija opojna tekućina iz male lakirane ženske cipelice. Evo, kako je Đurđević dočarao tu ljubavnu harlekinsku domislicu: “Ja bih htio, moja draga, / cić ljubavi tve jedine / da mi e čaša tva pašmaga (papuča) / kom bih činio tebi aškine (zdravice)”.

Nakon rugalačkog parodijskog, Đurđević vraća svog junaka u pravi dramski krešendo, u prihvaćanje i najtežih moralnih katarzi i fizičkih muka, pod uvjetom obostranog ljubavnog užitka: “Nu ako mi ć’ obećati / k tebi da me ć’ ti prigrlit, / za te ću se đaur (kršćanin) zvati, / za te rezat, za te prlit, / tač ako me obeseliš / nesretan sam Dedo derviš!” U ovoj strofi se Đurđević dodiruje s bosanskim muslimanskim pjesnikom Mehmedom s kraja XVI. stoljeća, koji također u osmercu ima poznatu aljamiado pjesmu “Ah, nevista, dušo moja”. Drugi njen stih glasi: “daj mi da se obeselim”, a u Đurđevića taj dodirni stih glasi “tač ako me obeseliš”, pa i ova sličnost nudi pretpostavku, da je Đurđević upoznao u Dubrovniku, jer nije poznato da je putovao u Bosnu, pravog derviša pjesnika, ili Bošnjaka ljubitelja i kazivača aljamiado-poezije koji mu je postao medijem za pisanje “Derviša”. U citiranoj Mehmedovoj pjesmi sa šest kvartina ima udvaračkog aljamiadskog trpljenja u ljubavnom iščekivanju: “doklam ne izišla mi duša, / daj mi da se poveselim /…/ Ne mori me, prosim tebe, / izgubil sam ja sam sebe”. Bilo bi zanimljivo istražiti kako su u muslimansku aljamiado pjesmu iz XVI. stoljeća dospjeli kajkavski oblici “prosim” i “izgubil sam”.
Finalnih pet sekstina “Derviša” u znaku su monodramskog obrata, u kojem Đurđevićev zaljubljenik iz temelja mijenja raspoloženje. Od atributa “nesretan” u posljednjoj strofi sentimentalnog moljakanja naklonosti ljepotice, derviš se mijenja u osviještenog i samouvjerenog subjekta: “ja sam Dedo gnjevan derviš!” I još dalje ide u preciziranju svog izmijenjenog odnosa prema nedohvatnoj vili: “Ćafir dušman sad mi jesi”. Zatim u stilu barokne didaktike na usta derviša Đurđević izriče osudu ženske oholosti naspram onih koji naivno hlepe za čarovitom ljepotom: “Proklet svaki čovjek da je / ki se u žensku glavu uzda / ka za ljubav hič ne haje; / zato, Dedo, volju obuzda’ / dokle bolje ti promisliš / slobodan sam Dedo derviš!”.

I to bi bilo dovoljno za poantu, jer je autor svog junaka proveo kroz šibe uzaludne ljubavne žudnje, i mučenje njegova duha i tijela, da bi privolio odabranicu na ljubavni čin, ali utaman, do konačne snage za gnjev i za spoznaju da nakon svega ostaje ono što je najvrednije: “slobodan sam Dedo derviš!” Pa ipak, Đurđević dodaje još jednu strofu u završnici spjeva, kojom vrši inventuru preostalih osjećanja njegova junaka. Prvo utvrđuje, da se je spram ljepotice sasvim ohladio: “Već za tebe ne uzdišem”, a kad je tako, onda će se lako riješiti tereta koji je bio na se natovario: “veće te se kurtališem”. I kad se je spasio od neplodnih ljubavničkih muka, u dervišu, odnosno u autoru spjeva Đurđeviću, javila se potreba apostrofirati i neku kaznu, koju zaslužuje ljepotica srca kamenoga: “idem na te dozvat teptiš” (kaznu), jer od svih velikih emocija i maštovitih ašiklijskih nadahnuća, da bi se ganulo srce okrutnice, ostalo je tek ljuto-gorko osjećanje: “rasrčen sam Dedo derviš!”
Iako je sadržaj motorna snaga “Derviša”, jezik ovog spjeva je njegov ures i ukras, kvalitet, koji i danas privlači lingvističku i aktualnu političku pozornost, jer Đurđevićev spjev iz XVII. stoljeća spomenik je interferencije dvaju srodnih jezičnih i pjesničkih idioma – dubrovačkog hrvatskog postpetrarkističkog baroka i bošnjačkog muslimanskog aljamiado pjesničkog izraza, u kojem je uz ljubavni i religizno-didaktički karakter bila naglašeno prisutna i svijest o povezanosti s “nevirnicima”, svojom domovinskom braćom u Bosni i šire. Sve do danas nitko bolje od Đurđevića nije taj aspekt iskazao jezikom i sadržajem kakav je u “Dervišu”. Zbog toga Đurđevićev spjev sam sebi stvara mjesto i u bosansko-hercegovačkoj muslimanskoj književnosti.

Ovo djelo nadživjelo je svoje vrijeme pa i nadmašilo barokne okvire hrvatske i bosanske muslimanske poezije XVII. stoljeća likom simpatičnog antijunaka, ljubavnog Don Kihota, koji svoju zaljubljenost odijeva u klaunsku tužnu sudbinu, toliko blisku europskom duhu XIX. i XX. stoljeća. Derviš asocijativno ima svoju subraću u Paglliacciju Ruggiera Leoncavalla i u Cyranu de Bergeracu Edmonda Rostana, s tim, što je Đurđević dva stoljeća prije europskih pjesnika svom dervišu dao osebujne atribute autoironijskog zaljubljenika i dramski izbrušenog subjekta, koji je znao ne samo humorom nego i samouvjerenom snagom oduprijeti se degradaciji svojih bogatih emocija i otkrivenih prostora duše i tijela.
Đurđevićev “Derviš” u stilu dubrovačke varijante književnog baroka ima izrazite atribute krasnorječivosti s obiljem ukrasa, patetike koja nosi dramske naboje, ali kojih se autor s lakoćom oslobađa, razvijajući bogatu skalu sadržajnih i jezičnih obrata, artificijelnih skokova iz jednog psihološkog stanja u drugo. Jezična osmoza između dubrovačkog i bosanskog govora značajno je barokno iznenađenje, pomoću kojeg je u “Dervišu” Stijepo Đurđević promišljeno marinistički impresionirao svoje suvremenike.

Kao što se u baroknoj arhitekturi XVII. stoljeća u gradnji dvoraca i crkava ponavljanjem ukrasnih stupova stvara dojam bogate kićenosti, tako i Đurđević u gradnji svog spjeva, u stvaranju osmeračkih sekstina s blagim varijantama razlika ponavlja iz strofe u strofu svoj početni kićeni stih “Ja sam Dedo ašik derviš!” U spjevu ima petnaest varijanti tog stiha, koje se kao puzavice oko stabala obavijaju oko osmeračkih stupova, na kojima čvrsto stoji ova barokna pjesnička palača. Iako se služi istom formom, u svaki taj noseći stih Đurđević inkorporira baroknu nijansu razlike, pa se osnovnoj sintagmi “Dedo ašik derviš” dodaju ili mijenjaju atributi koji pobliže dočaravaju psihološko i fizičko stanje naslovnog junaka. Tako je on prvo ašik, zatim smamljen, pa uvrijeđen, zlovoljan, jadni, žalostan, zanesen, trudan, bijedan, ustrijeljen, potom suzan, mučan, jakostan, tamašan, sharan, gizdav, plemenit, razuman, milostiv, dobrostiv, blagodar, ljubežljiv, praznoruk, uhiljen, (tj. ojađen), te plačan, zatočnik, umoren, izranjen, bolan, poražen, pravoduh, poružen, nebog, poginuo, izgorjen, tužan, pogubljen, čemeran, skončan, otrovan, lačan, pogrđen, urušen, izboden, žalostan, nesretan, gnjevan, jedovit, i, na kraju, slobodan i rasrčen.

U jezičnom i sadržajnom bogatstvu ima u “Dervišu” i prazne krasnorječitosti, i glumljene patetike; ima ukrasa na štetu sadržaja i jasnoće; ima kićenosti i bombastičnog razmetanja riječima i figurama, ali ta sva maniristička obilježja pjesničkog baroka XVII. stoljeća Đurđević je dao s mjerom, u kojoj je prevagnula izvorna umjetnička inspiracija. Jer, osebujni, Đurđevićev zaljubljenik služi se lirskim i produhovljenim misaonim iskazima, da bi razbudio ukipljenu ljepoticu. Zatim ironičnim i satiričnim domišljajima, patetičnim prijetnjama ranjavanja svog tijela, i gladovanjem hoće izazvati sućut ne samo odabranice, nego i prolaznika, do finalnog proklinjanja ženske glave “ka za ljubav hič ne haje” i srditog odustajanja od svog utopijskog posla. U tome je i barokni raspon od lirskog zanosa do naturalističkog otkrivanja duše i tijela. Sve to s humomim i parodijskim retušom kontrastno dramski intonirano rezultiralo je djelom, u kojem je autor, nastojeći se distancirati postao dvojnikom vlastitome liku, i u tome je posebna umjetnička zanimljivost i vrijednost “Derviša”, koji se kroz kalupe i klišeje barokne poezije XVII. stoljeća probio do spjeva općeljudske žudnje za ljepotom koja je nedohvatna. U toj estetskoj i filozofskoj spoznaji leži i Đurđevićev dug petrarkistima i njihovoj temi neuslišane ljubavi. Tu temu Đurđević je na originalan način u “Dervišu” osvijetlio u isto vrijeme čeznući za ljubavnim ostvarenjem, i smijući se tragikomičnom stanju neutješenog zaljubljenika.

Izvori:
Mihovil Kombol: “Povijest hrvatske književnosti do preporoda”, Matica hrvatska, Zagreb, 1945.
Rafo Bogišić: “Zbornik stihova XVII. stoljeća”, Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1967.
Mula Mustafa Ševki Bašeskija “Ljetopis”, Sarajevo, 1968.

O AUTORU: NASKO FRNDIĆ (1920, Zenica – 2011, Zagreb)

Rođen je 3. travnja 1920. godine u Zenici u begovskoj obitelji koja je nakon Prvog svjetskog rata (1918.) ostala bez tridesetak zemljišnih čestica, oranica, livada voćnjaka, kuća i okućnica u dolini rijeke Bosne, na potezu Zenica-Kakanj. Otac Agan, begovski sin, bio je prisiljen prihvatiti se krojačkog zanata da bi prehranio obitelj s petoro djece. Mati Hatidža bila je kćer muhadžira iz Trebinja mula Osmana Hromića, vlasnika prvog zeničkog hotela – uglednog hana u velikoj očinskoj kući, koja je u zeničkoj čaršiji do danas sačuvana pod imenom “Kuća Hadžije Mazića” kao vrijedan spomenik starobosanske arhitekture s čardacima i rezbarenim doksatima. Iz doba gradnje te kuće zapamćeno je čuđenje “…što neki došljak Hasan Hromić gradi toliku kuću… ko biva što će mu nešto tako veliko i skupo” (M. Serdarević: Zapis o Zenici, Zenica 1997., str. 8.) Šira obitelj Naska Frndića je dala dvojicu bečkih diplomanata. Prvi je Naskov ujak Raif Kratina koji je 1905. u Beču diplomirao kemiju, a poznatiji stric Alibeg Frndić se iz Beča vratio s diplomom agronoma i sa slobodoumnim političkim idejama, koje su ga odvele u disidenstvo u tek uspostavljenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Naime, Alibeg je u proljeće 1919. godine uputio vlastitu predstavku na francuskom jeziku Međunarodnoj mirovnoj konferenciji koja je zasjedala u Versaillesu kraj Pariza. Tim je aktom Alibeg tražio priznanje državnosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine, ali je u svojoj sredini ostao neshvaćen i do kraja života bio je politički obilježen. Od svoje 6. do 8. godine Nasko je pohađao zenički mekteb, a potom četverogodišnju osnovnu školu, koju je završio kao najbolji u svom razredu. Iz Zenice je upućen u Sarajevo na prijemni ispit u Šerijatskoj gimnaziji. Primljen je i smješten u gimnazijski internat na osmogodišnje besplatno školovanje. U razdoblju od 1933. do 1941. godine kao gimnazijalac Nasko se bavio i književnim radom. Dobivao je nagrade na đačkim natječajima i objavio prve pjesme u sarajevskom časopisu Novi Behar.

Drugi svjetski rat od 1941. do 1945. godine onemogućio je Naskov odlazak na studij, pa se nakon ustaških zatvora, partizana i JNA tek 1947. godine upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu, na kojem je 1953. godine diplomirao pod A/ hrvatsku, srpsku i slovensku književnost, pod B/ čistu filozofiju i psihologiju i pod C/ francuski i poljski jezik. Već kao student Nasko se u Zagrebu književno afirmirao, prvo pjesmama u Studentskom listu, od kojeg je 1948. dobio nagradu za “Sonetni vijenac”. U to vrijeme postao je jedan od urednika poznatog književnog časopisa Izvor (1949-1951). Tada se služio pseudonimom Nasko Aganov, po ocu Aganbegu. Pod tim pseudonimom uvršten je u poznatu antologiju Četrdesetorica, koju su sastavili pjesnici Cesarić, Tadijanović i Vučetić, u izdanju zagrebačke Zore, 1955. godine. Primljen je u Društvo hrvatskih književnika 1964. godine.

Pod imenom Nasko Frndić objavio je zbirku pjesama “Mostovi” u izdanju Augusta Cesarca, Zagreb 1975. Tada je već bio afirmirani redoviti kazališni kritičar dnevnog lista Borba u kojem je, od 1955. do 1990., objavio više od tisuću kazališnih kritika i osvrta na kazališne premijere u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je redovito bio nazočan. Paralelno je surađivao u književnim listovima (Telegram, Oko) i časopisima (Republika, Forum, Mogućnosti). U završnici svoje kritičarske faze sudjelovao je s istraživačkim referatima na simpozijima “Dani hvarskog kazališta” Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Na tim skupovima je obradio stanovit broj dodirnih tema hrvatske i bosanske književnosti. Nasko Frndić se bavio književnim radom povezujući ga s radnim odnosom, prvo u Borbi, od 1953. do 1961, zatim u izdavačkom poduzeću Zora od 1961. do 1978. godine i Grafičkom zavodu Hrvatske od 1978. do 1983. kada je otišao u mirovinu. U redakciji Borbe u Zagrebu bio je urednik kulturne rubrike i kazališni kritičar; u Zori je bio prvo urednik, zajedno s poznatim književnicima Šimom Vučetićem, Novakom Simićem, Slobodanom Novakom i Zvonimirom Majdakom, a kad je umirovljen Ivan Dončević, Nasko Frndić je izabran za direktora Zore (1972-1978.). U Grafičkom zavodu Hrvatske Nasko je bio u prijelaznom razdoblju integracije dvaju poduzeća glavni urednik. S Majdakom i Stipčevićem bio je urednik časopisa Republika od 1978. do 1982. Nakon umirovljenja Nasko Frndić živi povučeno u zagrebačkoj Dubravi, baveći se izučavanjem bosanske usmene baštine, koju nije zapostavio ni u najaktivnijoj svojoj fazi. Objavio je 1969. godine knjigu Muslimanske Junačke pjesme s uvodnim esejom, u izdanju zagrebačke Stvarnosti. Kod istog izdavača, nakon velikog komercijalnog uspjeha prve izašla je i druga Naskova knjiga iz bosanske Baštine: Narodni humor i mudrost Muslimana, Zagreb, 1972. Iz braka s prof. Blankom Posavec ima sina Dina Frndića (rođen 1958.), inženjera kompjutorskog sistema u Školskoj knjizi u Zagrebu. Nasko Frndić umro je u Zagrenu 2011. godine. U KDBH “Preporod”, 2006. godine izašla mu je knjiga Dvije drame iz prošlosti Bosne i knjiga pjesama Čudovita Bosna. U Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb 2009. godine objavio je knjigu eseja Prožimanja. 

Muhamed Ždralović