Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak – pionir nacionalnog osvješćivanja Bošnjaka

Godine 1891. Ljubušak pokreće list Bošnjak, što je njegov najznačajniji doprinos u nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka. Kako je bio duboko svjestan da dolazi propast Osmanskog carstva, uvidio je potrebu prilagođavanja novom vremenu pri čemu treba zadržati vlastitu samobitnost. Tako on piše da Bošnjaci-muslimani imaju zadatak očuvati svoje ime „držeći se vjerno svojega bosanskog jezika i svoje iz davnina sjajno sačuvane bosanske narodnosti“. Kao urednik lista Bošnjak, Kapetanović uvijek ima na umu autohtonost Bosne, njezinu duhovnu povijest i njezinu sudbinu, kao i vlastito porijeklo. List Bošnjak je odgovarao na brojne napade u povodu osporavanja bošnjačkog identiteta

UMJESTO UVODA

Šta misle muhamedanci u Bosni, 1886.  

Bošnjak (ma) koje vjere bio da bio on je opet ostao pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musliman – možebit veći neg oni što žive u Arabiji – ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kao svetu stvar. Bošnjak ako je postao velikim vezirom kao Mehmed paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio, kao što je isti taj veliki vezir sagradio iz svoga vlastitoga džepa u Višegradu na Drini glasovitu ćupriju, koja je jedan historički spomenik, što vijekove i vijekove traje; i kako turske historije dokazuju, da se je za vremena njegova vezirovanja u njegovoj velikoj kancelariji u Carigradu, našijem (bosanskim) jezikom govorilo, u nas Bošnjaka po svoj turskoj carevini mnogo po najvažnijim državnim službama namjestio, što su mu Osmanlije jako zamjerali. Da se je salila narodnost u vjeru, te da se ne pazi na narodnost, ne bi se Bošnjaci toliko puta sa svojim halifom (sultanom) tukli i borili za svoje pravo i običaje. To najbolje svjedoči posljednja bitka Husein kapetana Gradaščevića, koji je s Bošnjacima velikog vezira Rešid pašu kraj Kosova potukao. Kada nas nije turska vlada kroz četiri stotine godina učinila da budemo “Turk” ili “Manov”, – otklen da bi nas današnja vlada pomađarila! Mi ne vidimo da tko o tome što misli, ili za to štogod radi. Mi možemo biti s Mađarima dobri prijatelji, kao i sa svakim drugim koji nam dobro želi. Što može bit Bošnjak drugo nego je? – Stara je riječ: “Što bešika zaljulja, to motika zakopava”. (…)

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak 

Jedna od najkrupnijih ličnosti u ukupnoj bošnjačkoj kulturi

Pionir bošnjačkog književnog preporoda, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, rođen je u Vitini od Ljubuškog 1839. godine baš u vrijeme Tanzimata – velikih reformi u Osmanskom carstvu, koje je, usprkos tim reformama, neumitno propadalo. Početno obrazovanje je stekao u ljubuškoj ruždiji, a zatim je školovanje nastavio u Mostaru, u medresi, gdje je pored općeg i vjerskog obrazovanja stekao dobre osnove arapskog i perzijskog jezika, dok je turski učio od osmanskih službenika koji su boravili u Bosni i Hercegovini. Još kao mlad čovjek, 1862. izabran je u Idare medžlis, što je iskoristio da aktivno djeluje u provođenju sultanovih reformi. Taj je njegov rad zapažen pa je dobio orden medžidije trećeg reda, orden nazvan po imenu Abdulmedžida, sultana reformatora.

Znatiželjan duh, željan novih spoznaja, 1869. Ljubušak se zaputio u Evropu, obilazeći značajne kulturne centre: Trst, Padovu, Veneciju pa potom Salzburg, Beč, Budimpeštu. Potom preko grčkog otoka Krfa putuje u Egipat, a u povratku posjećuje Izmir, Istanbul, Varnu, Ruščuk i Bukurešt. Austrijsku okupaciju dočekuje u Sarajevu, gdje se doselio 1875. godine. Vrlo brzo se snalazi u novim uvjetima života, politički se angažira, što je zapaženo od novih vlasti pa je već 1879. za svoj politički rad odlikovan austrijskim ordenom željezne krune trećeg reda. U Sarajevu se Mehmed-beg družio, među ostalima, i s Fra Grgom Martićem sve do Martićeve smrti, a za boravka u Trebinju upoznao se s Vukom Vrčevićem, austrijskim vicekonzulom, koji ga je potakao da se bavi sakupljanjem narodnog blaga, što će ostati njegova trajna preokupacija do kraja života.

U to vrijeme je kod svih balkanskih naroda bio trend sakupljanje narodnog stvaralaštva, što je služilo nacionalnom osvješćivanju. Još za vrijeme osmanske vlasti, 1877., postaje načelnik grada Sarajeva, a petnaest godina kasnije, za vrijeme austrougarske uprave Bosnom bio je gradonačelnik Sarajeva 1893-1898. godine. Umro je u Sarajevu 1902. godine i pokopan u mezarju na Ravnim Bakijama.

Politički angažman Mehmed-bega Kapetanovića manifestira se i njegovim objavljenim tekstovima. Tako će 1886. objaviti brošuru Šta misle muhamedanci u Bosni, u kojoj pledira za široko shvatanje vjersko-nacionalne koegzistencije na južnoslavenskim prostorima. Tekstovi s političkim porukama će naročito biti aktuelni u vrijeme kad je polemizirao o nacionalnom opredjeljivanju Bošnjaka nakon što je 1891. godine pokrenuo list Bošnjak. Kao plod njegova rada na sakupljanju narodnog stvaralaštva već godine 1887. se pojavljuje zbornik narodnih pjesama, poslovica i anegdota Narodno blago. U svakodnevnom životu se Ljubušak koristio bosančicom, ali je ovo značajno djelo objavio latinicom, pismom za koje je smatrao da ga mlađe generacije moraju prihvatiti kako bi se lakše uključili u procese modernizacije pred kojima su se nalazili. Vodeći računa i o čitateljskoj publici kojoj je bliža ćirilica, sljedeće, 1888. godine, objavljuje prošireno izdanje Narodnog blaga na ovom pismu. Ovo djelo je pokazalo koliko je njegov autor obrazovan čovjek koji je estetski znao ocijeniti vrijedna djela, služeći se narodnom leksikom, a poslovicu koristeći kao argument. Ponekad je među našim narodnim poslovicama koristio i istočnjačke poslovice za koje je smatrao da su se udomaćile kod nas. Djelo je imalo veliki odjek na svim južnoslavenskim prostorima, što potvrđuju riječi Strossmayera koje mu je uputio: „Vaše narodno blago krasni je dar, kog narodu svom skupiste i prikazaste… Tako valja da i braća muhamedanci uz nas pristanu i da se na naš divni jezik i za našu knjigu i prosvjetu pobrinu“

Sljedeće godine Ljubušak objavljuje djelo Boj pod Banjom Lukom 1737 – narodna pjesna, zabilježio i popunio Beg Kapetanović Ljubušak crpeći podatke iz turske povijesti (Banjaluka tarihi 1154). Cilj objavljivanja ovog djela je bio skrenuti pažnju na bošnjačku herojsku epiku, jer je narodna pjesma o boju pod Banjom Lukom opisivala događaje od presudnog značaja za opstanak Bosne i Bošnjaka u vrijeme austrijskog napada na Bosnu, 1737. godine. Ljubušak je smatrao dopuštenim proširiti ovu epsku pjesmu „crpeći podatke iz turske povijesti (Banjaluka tarihi 1154)“. Na isti način je postupio proširujući vjersko-didaktičku poemu Jusuf-bega Čengića Abdija. Osnovno Čengićevo djelo je sadržavalo 43 strofe, kako bi djelo učinio što aktualnijim. Za ovo proširenje materijal je preuzeo iz svoje ranije objavljene didaktičke brošure Risale-i ahlak. Godine 1891. Ljubušak pokreće list Bošnjak, što je njegov najznačajniji doprinos u nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka. Kako je bio duboko svjestan da dolazi propast Osmanskog carstva, uvidio je potrebu prilagođavanja novom vremenu pri čemu treba zadržati vlastitu samobitnost. Tako on piše da Bošnjaci-muslimani imaju zadatak očuvati svoje ime „držeći se vjerno svojega bosanskog jezika i svoje iz davnina sjajno sačuvane bosanske narodnosti“. Kao urednik lista Bošnjak, Kapetanović uvijek ima na umu autohtonost Bosne, njezinu duhovnu povijest i njezinu sudbinu, kao i vlastito porijeklo. List Bošnjak je odgovarao na brojne napade u povodu osporavanja bošnjačkog identiteta, a kada je postalo jasno da su pravoslavni i katolici Bosne izabrali druge opcije u smislu prihvatanja nacionalnog identiteta, ali ovog puta samo kao odrednicu Bošnjaka islamske vjere. Tek po Ljubušakovoj smrti i narod i jezik će se postepeno zvati muslimanski.

U posljednjoj deceniji XIX stoljeća Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je izdao dvije sveske Istočnog blaga koje imaju različitu koncepciju. U prvoj je sakupio 4492 „poslovice i mudre rečenice“ te osamdeset poslovica u Posebnoj kitici poslovica. U oba sveska se iskazao kao sakupljač folklornog blaga, ali u drugom svesku i kao prevoditelj nekoliko pjesama naših autora koji su pjevali na turskom jeziku. Što se tiče arapskih, turskih i perzijskih poslovica koje unosi u ovaj zbornik, on ih ne prevodi doslovno nego prepričava njihove poruke. Ovdje se iskazao kao znalac arapske, turske i perzijske književnosti, jer mu je izbor uistinu reprezentativan. U izboru iz orijentalnih djela imao je saradnju sa tada poznatim učenjacima: Ibrahim-begom Repovcem, Sejfudinom Lukšićem, Mustafom Hilmijem Hadžiomerovićem, Mehmedom Teufikom Azabagićem i Ibrahimom Ribićem kojima se svesrdno zahvaljuje u predgovoru knjige. Iako Istočno blago nije doživjelo onakav uspjeh kao Narodno blago i ono je ugrađeno u temelje bošnjačkog književnog preporoda, a njegov autor Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak kao pionir toga preporoda predstavlja jednu od najkrupnijih ličnosti u ukupnoj bošnjačkoj kulturi.

Prof dr. Fehim Nametak