MIRZA EF. MEŠIĆ: Ramazan – obnova naše vjere

Naše ukupne islamske dužnosti ne prestaju svršetkom ramazana, kako to mnogi među nama, nažalost, pogrešno misle ili bolje rečeno pogrešno djeluju. Islamski život ne traje samo mjesec dana. Islam se živi čitav život. Ramazan je tek vid intenzivnije duhovne komunikacije sa Svevišnjim, koju istinski musliman teži održavati sve do konačne posjete meleka (anđela) smrti.

Piše: Mirza ef. Mešić

Ramazan ili ramadan, deveti mjesec muslimanskog, hidžretskog kalendara za sljedbenike islama ima posebnu vrijednost iz više razloga i o njemu se govori i piše sa više aspekata. Za većinu muslimana, kada se spomene ramazan, prve su asocijacije post i Kur’an, odnosno Lejletul-Kadr, blagoslovljena ramazanska noć u kojoj je 610. godine počelo spuštanje Kur’ana, posljednje Božje poruke namijenjene cijelom čovječanstvu. No, ujedno je to i mjesec sadekatul-vitra i zekata te povijesnih događaja poput bitke na Bedru, koja se dogodila 17. ramazana 2. hidžretske godine ili oslobođenja Mekke, koje se dogodilo 20. ramazana 8. hidžretske godine.

Najvažniji sadržaj ramazana svakako je post, kao jedan od pet temelja vjere islama. Post je ibadet, tj. boguslužje kojeg je Allah dž.š. stavljao u dužnost svim poslanicima i svim generacijama i prije Muhammeda a.s. Njegova se forma razlikovala kroz povijest, a svoju je potpunost zadobio tek s objavom Kur’ana. Naređen je 2. godine po hidžri u ajetu sure El-Bekara: “O vjernici, propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas da biste bili bogobojazni”.

Post je jedan od dokaza da Muhammed a.s. nije donio novu vjeru nego samo njenu savršenu i konačnu formu, sadržanu u Kur’anu Časnom, riječi Božjoj i Sunnetu, poslaničkoj ortopraksi. Formalna vidljiva strana posta ogleda se u ustezanju od onoga što ga kvari tijekom jednoga dana u periodu od zore do zalazka sunca: hrane, pića, pušenja, tjelesnog uživanja i sl. Međutim, kod posta je važnija njegova druga, duhovna strana, koju je islam učinio glavnim ciljem ove ustanove. Prema hadisima Poslanika Muhammeda a.s., onaj tko zanemari duhovnu stranu posta, za njega će sustezanje od jela i pića predstavljati samo napor i umor: “Tko ne napusti laž i postupak po njoj, nema potrebe da napušta hranu i piće.”; “Kad netko od vas posti, neka ne govori bestidne riječi i neka ne viče. Ako netko opsuje ili napadne postača, neka ovaj kaže: ja postim.”; “Kada zapostiš, neka poste uši tvoje, i oči tvoje, i tvoj jezik neka posti od laži i zabranjenih stvari. Ostavi se uznemiravanja i napadanja susjeda. Neka se na tebi ogleda post i smirenost. I neka ti dan posta ne bude kao dan kada se mrsiš.”

I kao što svaki islamski propis u sebi krije veliku mudrost i korist za čovjeka, tako je i post svojevrsni odgojni instrument pomoću kojeg muslimani, prije svega, potvrđuju, obnavljaju i jačaju svoju vjeru te čiste svoje duše, približavajući se Gospodaru svjetova, Allahu Uzvišenom. Posteći, čovjek odstranjuje od sebe animalno i postiže kvalitete koje bez posta nikada ne bi doživio. Samo postač može suosjećati s gladnima, jer i sam tijekom dana iskusi što je glad i žeđ te je u takvom stanju, više nego obično, spreman svoj imetak podijeliti s onima koji nemaju. Zato je post, kao i svaki drugi ibadet, svojevrsna milost za čovjeka, najbolji pokazatelj da ibadeti ne trebaju Allahu koji je neovisan o cijelome svijetu, nego slabašnom čovjeku kojemu su neophodni da bi se izdigao iznad gliba dunjalučkih (ovozemaljskih) poriva.

Puno je onih koji nerazumijevajući islam u postu vide okrutno gladovanje koje nema svrhe. No, za post se može kazati da ga se mora doživjeti da bi ga se razumjelo. U čijem srcu nema vjere u Boga i vječni život teško je dočarati ljepote sehura, iftara, mukabela i teravija. Teško je objasniti nepostačima prediftarsko vrijeme kada vjernik, iako izgladnio i ožednio, odbrojava sekunde da bi pristupio jelu, jer ne smije prije nego iftar nastupi. Svrha je posta u islamu da (iz)liječi dušu, da pravilno usmjeri njene snage i mogućnosti, da kod nje razvija jaku volju i odlučnost te strpljivost u neimaštini, bolesti i drugim životnim iskušenjima. Zato nema sumnje da će musliman koji posti, odnosno koji se dobrovoljno odriče onoga što kvari post, suzdržavati i od svih vrsta zabrana, te da će u svojoj psihi razviti jaku svijest i moralnu pobudu koja će ga usmjeravati dobru, a odvraćati od lošeg na kojeg ga navodi prokleti šejtan. Musliman, koji savjesno isposti ramazan, potvđuje snagu svoje osobnosti i snagu svoje vjere.

U postu je iskrenost posebno izražena i teško ju je pomiješati s licemjerstvom i pretvaranjem. Postača kontrolira jedino Allah dž.š. Post je tajna između vjernika i njegova Gospodara i nemoguće je da za nju zna itko osim njih. U hadisu kudsijju Allah dž.š. je rekao: “Svi poslovi pripadaju čovjeku osim posta. Post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem.” Drugim riječima kazano, postač je u stanju kada se osami prekinuti post – jesti, piti i raditi sve ono što mu je Allah zabranio postom, a zatim pred ljudima glumiti da posti, međutim, to ne radi iz straha/ljubavi prema Allahu Uzvišenom, jer svjestan je da Njega ne može prevariti. I stoga je post specifičan način čovjekovog približavanja Allahu Uzvišenom.

Buharija i Muslim bilježe od Ebu Hurejere r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Kada dođe ramazan pootvaraju se vrata Dženneta, a pozatvaraju vrata džehennema i sputaju se (povežu) šejtani.” Ovo zapravo znači da su vjernici tijekom ramazana mnogo pobožniji i mnogo predaniji ibadetu, a ružnih djela je kudikamo manje. Često ćemo čuti kako pojedinci donose odluku da neće piti alkohol ili činiti po islamu druge grijehe tijekom ramazana. Dakle, činjenica da se pojedinci u tom periodu ponašaju mnogo ispravnije i da su odaniji vjeri nego inače, svojevrstan je dokaz smanjene prisutnosti šejtana. Međutim, veliki problem za pojedince prestavlja vrijeme poslije ramazana. Većina, nažalost, vraća se starim navikama i griješenju, kao da ramazan i nije utjecao na njihove duše. I upravo je postramazansko vrijeme najbolji test kojim ćemo dokazati da li je ramazan utjecao na našu vjeru i ponašanje ili ne.

Za iskrene vjernike svaki novi ramazan je nova prigoda za obnovu i jačanje vlastite vjere. Zato tijekom ramazana, koliko god su u mogućnosti, nastoje učiniti što više dobrih djela različitog karaktera: obavljati namaze u džematu, prisustvovati mukabelama, klanjati teravije i druge nafile, pomagati siromašne, priređivati iftare za obitelj i prijatelje, samopreispitivati se, a poslije ramazana svoj život urediti u ramazanskom duhu pokušavajući održati ramazanski stupanj imana – vjere. Jer, naše ukupne islamske dužnosti ne prestaju svršetkom ramazana, kako to mnogi među nama, nažalost, pogrešno misle ili bolje rečeno pogrešno djeluju. Islamski život ne traje samo mjesec dana. Islam se živi čitav život. Ramazan je tek vid intenzivnije duhovne komunikacije sa Svevišnjim, koju istinski musliman teži održavati sve do konačne posjete meleka (anđela) smrti.

Prethodni članakSLOBODA MEDIJA: Hrvatska napredovala, ali vlada se i dalje petlja u javni servis
Naredni članakNiti sam Srbin niti Hrvat: Bošnjak sam, jezik mi bosanski