NADA KLAIĆ RAZOTKRILA LAŽI: Bosanska država starija je i od Srbije i od Hrvatske

"Treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska formula nikako nisu dale primijeniti na Bosnu", pisala je povjesničarka Nada Klaić koja je jasno i glasno rekla da je država Bosna starija i od Hrvatske i od Srbije. U svojim djelima je ironično polemizirala sa srpskim i hrvatskim historičarima, otkrivajući njihove neutemeljnosti i pokušaje historijskih podvala.

Osnovni preduvjet vrednovanja bogatog i tematski raznovrsnog, no ipak u osnovici medievistički profiliranog opusa sveučilišne profesorice i hrvatske povjesničarke Nade Klaić (Zagreb, 21. VII. 1920. ‒ Zagreb, 2. VIII. 1988.) jest točnija i potpunija njezina bibliografija. Teško se danas može naći povjesničar koji bi u tako širokom luku podjednako temeljito i savjesno mogao pisati o ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, dalmatinskim komunama, slobodnim kraljevskim gradovima u Slavoniji, bosanskom srednjovjekovlju, grofovima Celjskim, ranonovovjekovnoj društvenoj povijesti i njezinom odrazu u Šenoinu djelu, ali i mnogim drugim temama.

Od prvog objavljenog rada godine 1944. pa sve do posmrtno tiskane Srednjovjekovne Bosne (1989.) i Povijesti Hrvata u srednjem vijeku (1990.), djelo prof. Klaić privlači pozornost kako historiografije tako i tzv. „običnih čitatelja”. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnog razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966–67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. God. 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest.

Kraj njenog života označio je pisanje o Bosni. U svom djelu Srednjevjekovna Bosna – Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe 1377. godine, objavljenoj osam mjeseci nakon njezine smrti, Nada Klaić je pisala:

„Što se tiče Bosne, problem njezina političkog razvitka rijetko je postavljen kao isključivo znanstveni problem. Točno je da je napisana Istorija srednjovekovne bosanske države (Ćirković, SKZ, Beograd 1964), ali je u njoj riječ stvarno o vladarima i njihovu vladanju, a ne o državi. Država kao poseban, prije svega pravni problem, nije postavljen. Čini mi se da bosanske zemlje još nisu dobile svoju ustavnu povijest, i to u prvom redu zato što historičari i pravnici problem nastajanja države općenito i u južnoslavenskih naroda posebno još nisu ozbiljno ni postavili. A ipak treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska formula nikako nisu dale primijeniti na Bosnu.

Budući da smo odlučili da u razmatranju postavljenog problema idemo svojim putem, osvrtat ćemo se unatrag samo na najvažniju literaturu, tek toliko da pokažemo što nas je potaklo da iza đemo iz okvira uobičajenih shvaćanja.

Prema tome pokušat ćemo najprije dati odgovor na pitanje kad je mogla nastati – ne bosanska država! – nego organizacija političke vlasti na bosanskom prostoru! Tek pošto izložimo taj problem, čekat će nas novi zadatak, naime, da izložimo svoje mišljenje o tome kakav je bio položaj Bosne od IX-XI. st. Pitat ćemo se da li smijemo ponoviti mišljenje historiografije koja je zbog prividnog pomanjkanja izvora za to razdoblje promatrala Bosnu kao hrvatski ili srpski privjesak!“

Dakle, Nada Klaić je povjesničarka koja je jasno i glasno rekla da je država Bosna starija i od Hrvatske i od Srbije. U svojim djelima je ironično polemizirala sa srpskim i hrvatskim historičarima, otkrivajući njihove neutemeljnosti i pokušaje historijskih podvala.

Ovako je zapisala:

„Zaista nema razloga da ne ponovim svoje mišljenje o problemu postanka država u Južnih Slavena iz 1978. g., kad sam ustvrdila da on teoretski još nije postavljen. Isto je tako točno da su pravnici pokušavali i pokušavaju, nažalost, bez dovoljnog poznavanja srednjeg vijeka, nametnuti historičarima svoja shvaćanja o rađanju država koja je nemoguće prihvatiti. Ta kako možemo prihvatiti teoriju prema kojoj je Trpimirova darovnica rodni list hrvatske države? Ne samo zato što je Trpimirova darovnica grubi falsifikat splitske crkve, nego i zato što se proces nastajanja jedne države ne može svesti na pojavu jedne darovnice! A pravnička neprihvatljiva teorija prema kojoj se država javlja tobože tada kad je klasnom društvu potreban aparat sile, može se mirne duše odbaciti i strpati u neki zaostali katekizam. Takva shvaćanja sa stvarnim historijskim razvitkom uistinu nemaju nikakve veze. Isto je tako, po mom uvjerenju, potpuno bespredmetno tražiti kao preduvjet ili kao podlogu za nastajanje političke vlasti ili države neko klasno diferencirano društvo! Ta kada društvo nije bilo diferencirano! To je tobože marksistički recept za otkrivanje države koji je odlično poslužio i historičarima i pravnicima da državne organizacije u Južnih Slavena uskrise tada i u tom razdoblju koje je pojedincima najviše odgovaralo. Slovenski su historičari i pravnici u tom poslu došli najdalje jer su potrebnu diferencijaciju za državu (neslobodni s jedne i domaće plemstvo s druge strane) našli već u VIII. st. Hrvati su, naprotiv, mnogo lošije prošli, bez obzira na to da li su o postanku hrvatske države pisali pravni historičari ili isti historičari. Prema jednima i drugima se tobože vladajući sloj pojavljuje tek u IX. st. To zna i valjda da su se do toga vremena zadovoljavali nekim anđeoskim besklasnim društvom koje nije htjelo više od dvjesta godina na vratima Jadrana čuti za gospodu! Tako su slovenski i hrvatski prijedlozi za prepoznavanje početaka države bili tako beznadno namješteni da ih nije bilo moguće prihvatiti niti tada kad se seoba Slavena stavljala u VII. st. Razumije se da Bosna u takvim »naprednim« društvima i državama nije po mišljenju istih autora imala što tražiti.

Stoga mislim da su postojeće pravničke i historičarske bajke o postanku država njihova zaista neuspjela primjena otrcanih, tobože marksističkih recepata za prepoznavanje rođenja države u Južnih Slavena. Utoliko više što je taj recept dobio izrazito nacionalnu primjenu. Ako vladajući sloj nije domaći nego tuđi, onda to nije država! A slovenska je država ipak u VIII. st. postojala, iako, kako ćemo kasnije pokazati, Conversio naziva Gorazda -kakan! Zato mislim da će i pravnici i historičari morati izmisliti drugačije formulare za rađanje države, i to naravno tada kad nam jasno i posve određeno kažu što je uopće po njihovu mišljenju država u srednjem vijeku! Tako dugo dakle dok se spomenuti stručnjaci ne slože, ne preostaje nam drugo već da razmatramo razvitak političke vlasti u Južnih Slavena, napose u Bosni, jer ne vidimo razlog zbog kojega bismo jednu vlast, na primjer onu u Hrvatskoj, nazvali državnom, a onu u Bosni u isto vrijeme nedržavnom! Ako je razlika između države i tobože saveza plemena u boji zastave ili u uniformi zastavnika, a ne u kvaliteti vlasti, onda zaista nema razloga da svaku političku vlast ne nazovemo državnom ili, drugim riječima, taj izmišljeni, svadljivi i zloupotrebljavani termin država jednostavno izbacimo iz naše historiografije.“

Njena knjiga „Srednjevjekovna Bosna“ je bila odgovor na knjigu srpskog historičara Sime Ćirkovića „Istorija srednjevjekovne bosanske države“.

“Nevješte Ćirkovićeve projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo (hrvatski historičar Ferdo Šišić) dokazivanje o hrvatstvu Bosne… Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu, niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa – popa Dukljanina koji piše sredinom 12. stoljeća… Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10. stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio, onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila bosanska”, piše dr. Klaić.

„Misli li Ćirković zaista da je Bosna od 822. do 950. godine bila srpska“, pita Nada Klaić. „Dakako, ako netko uzima u ruke ‘Ljetopis popa Dukljanina’ koji također svjedoči, kako Ćirković misli, „o negdašnjem jedinstvu Bosne i Srbije“, onda se takvim dokazivanjem uistinu može dokazati svašta, jer se spajaju bez teškoća tri izvora u razmaku od četiri stoljeća da bi se dokazalo srpstvo Bosne. Prozirna domišljanja koja bez oklijevanja guše četiristoljetni samostalni politički život Bosne!“

„Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10. stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio, onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila bosanska.”

Stvarna državna organizacija Bosne počinje u desetom stoljeću. Ban se tada pojavljuje kao „nosilac organizovane vlasti na određenom relativno omeđenom teritoriju i kao predstavnik te vlasti u spoljno-političkim odnosima Bosne“. Početkom jedanaestog stoljeća Bosna ulazi u „državno-pravne odnose sa Ugarskom, ne kao „skup plemena, nego kao gotova država sa duboko ukorijenjenom tradicijom.“

Već sada se govori o sasvim drugačijoj historiji Bosne u arhivima evropskih država. Naime, tu se u bezbroj dokaza potvrđuje državno-pravna nezavisnost Bosne od desetog stoljeća i da je njena državnost daleko duža od Srbije i Hrvatske. Oni koji čitaju djela Nade Klaić u to se mogu uvjeriti.

Nada Klaić u svojoj posljednjoj knjizi o Bosni ima vrhunske opise njene „gospoštine“ u vrijeme kralja Tvrtka: „Njegova starica majka koja je najvjerovatnije bila najsretnija kad je najzad ugledala sina u tolikom sjaju, morala je početi od ‘počtene gospoe’ gospođa kira Elena, a njegova žena je sada ‘gospoja kraljica kira Doroteja’. Sve se dakle na bosanskom dvoru pogospodilo, obuklo u svilu, jer su i vladarski prihodi veći.“

„Tako je Tvrtko, obučen sav u svilu i zlato ušao na velika vrata među evropske vladare kojima zaista ne preostaje ništa drugo nego da ga priznaju. A ugarski kralj sve i daje htio, ne bi ga mogao zaustaviti. Posve razumljivo da ne treba pripisati slučaju to da je Tvrtko nakon Lodovikove (ugarskog kralja) smrti nastavio svoja osvajanja i u njegovim zemljama, prije svega u Hrvatskoj i Dalmaciji i nije se zaustavio dok se nije neposredno pred smrt nije mogao nazvati i kraljem Hrvata i Dalmatinaca… Tvrtkova Bosna se mogla pohvaliti da je najzad njezin najveći sin nosio na glavi nekoliko kruna“, piše na kraju svoje izuzetno zanimljive knjige dr. Nada Klaić.

Prvo poglavlje pod naslovom „O postanku bosanske države ili točnije o počecima političke organizacije na bosanskom prostoru“ završava ovim riječima:

„Bosanske zemlje – namjerno govorim u množini – imaju u avarsko doba istu svoju organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva. To drugim riječima znači da su imale avarske banove i župane u postojanje kojih ne može, razumije se, nitko sumnjati. I isto onako kako su u Raškoj nekad avarski župani postali vladarima tako je sve do Tvrtkove krunidbe 1377. g. naslov nekadašnjega avarskog najdoličnijeg činovnika služio bosanskim vladarima i za vladarski naslov. (…) Tako se čini da nam je pošlo za rukom pripremiti, bar teoretski, raspravu o tome kako se razvijala politička vlast kod Slavena koji su pod Avarima ispunili Dinarski prostor. Na širokom prostoru od Istre do Bugarske organizirale su se teritorijalne cjeline koje su, posve razumljivo, u isto vrijeme i političke jezgre. Pretpostavljamo da su manjim takvim cjelinama na čelu bili župani, a u onim najvažnijim i vjerojatno većim banovi. Karakter te dvjestagodišnje avarske vlasti je toliko prepoznatljiv da ga je nemoguće zamijeniti s bilo kojim drugim političko-upravnim sistemom na tom prostoru.

Ako su ove naše pretpostavke točne, onda su bosanske zemlje počele svoj samostalni politički razvitak doduše u isto vrijeme kad i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika među njima bila upravo u tome što samostalni bosanski politički razvitak nisu prekidali niti Hrvati niti Srbi koji su tek potkraj VIII. st. osvanuli u Dinarskim planinama. Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i obrani od nepoželjna gosta izvana.

Ako je ipak bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem, pa ako je, štoviše, morao priznati njihovu vlast, onda takvi izleti ili podjarmljenja nisu u srednjem vijeku značili ništa. Ali, ni istočni ni zapadni car ne stižu do bosanskih planina. Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. Oni su došli i otišli, a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje. Tako je Bosna kao samostalna zemlja dočekala XII. st. kad su se u njezinu susjedstvu zbivale važne promjene koje su na kraju ipak ostavile tragove i u njezinom političkom životu.“