Piše: Filip Mursel Begović
Šezdesetih godina 20. stoljeća, kada se naziralo da bi i muslimani u Bosni i Hercegovini mogli dobiti status autohtone nacije, Nasko Frndić je vidio dobru priliku za samostalnu knjigu o muslimanskim junačkim pjesmama, koje su do tada trpane ili u srpsku ili u hrvatsku narodnu književnost, pa je tako nastala i objavljena u Zagrebu njegova antologija najboljih bošnjačkih junačkih pjesama s uvodnim esejom i rječnikom na 650 stranica, u nakladi „Stvarnosti“ godine 1969. Na izdavačkom tržištu u Hrvatskoj i Bosni prvo izdanje od deset tisuća rasprodano je na dušak. Pričali su o naramcima tih knjiga koje su Sarajlije nosile kroz Sarače, kao otkriće da su se i muslimanske junačke pjesme pojavile u samostalnoj knjizi. Frndića je tada u Banja Luku pozvao glavni urednik izdavačke kuće, koja je htjela odmah preštampati njegovu knjigu u svojoj nakladi, ali je na taj sastanak doletio neki važni čovjek iz komiteta Saveza komunista i rekao da u Banja Luci može izaći slična knjiga samo ako su u njoj i srpske i hrvatske pjesme. Kod istog izdavača, nakon velikog komercijalnog uspjeha prve, izašla je i druga Naskova knjiga iz bosanske baštine: „Narodni humor i mudrost Muslimana“, Zagreb, 1972.
Frndić je od 1947. do 1953. objavljivao pjesme u časopisima, posebno u „Izvoru“, u kojem je bio jedan od urednika (1949 – 1951.) s Josipom Barkovićem, Vlatkom Pavletićem i Slobodanom Novakom. Tada se služio pseudonimom Nasko Aganov, po ocu Aganbegu. Pod tim pseudonimom uvršten je u poznatu antologiju „Četrdesetorica“, koju su sastavili pjesnici Cesarić, Tadijanović i Vučetić, u izdanju zagrebačke „Zore“, 1955. godine. U Društvo hrvatskih književnika primljen je 1964. godine.
Nazif Frndić rođen je 3. travnja 1920. godine u Zenici, u begovskoj obitelji. Otac Agan, begovski sin, bio je prisiljen prihvatiti se krojačkog zanata da bi prehranio obitelj s petoro djece. Mati Hatidža bila je kćer muhadžira iz Trebinja Mula Osmana Hromića, vlasnika prvog zeničkog hotela. Šira obitelj Naska Frndića je dala dvojicu bečkih diplomanata. Prvi je Naskov ujak Raif Kratina koji je 1905. u Beču diplomirao kemiju, a poznatiji stric Alibeg Frndić se iz Beča vratio s diplomom agronoma i sa slobodoumnim političkim idejama, koje su ga odvele u disidentstvo u tek uspostavljenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Naime, Alibeg je u proljeće 1919. godine uputio vlastitu predstavku na francuskom jeziku Međunarodnoj mirovnoj konferenciji koja je zasjedala u Versaillesu kraj Pariza. Tim je aktom Alibeg tražio priznanje državnosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine, ali je u svojoj sredini ostao neshvaćen i do kraja života bio je politički obilježen.
Frndić je u KDBH „Preporod“ (2006.) objavio „Dvije drame iz prošlosti Bosne“ u kojima, s osvrtom na dramatičnu prošlost Bosne, pokušava podsjetiti na tragično ponavljanje još većeg stradanja u sadašnjosti. Jednu je nazvao „Alibegovo pismo Europi i Americi“ u kojoj zanatski vješto koristi vlastitu obiteljsku povjesnicu. Od svoje 6. do 8. godine Nasko je pohađao zenički mekteb, a potom četverogodišnju osnovnu školu, koju je završio kao najbolji u svom razredu. Iz Zenice je upućen u Sarajevo na prijemni ispit u Šerijatskoj gimnaziji. Primljen je i smješten u gimnazijski internat na osmogodišnje besplatno školovanje. U razdoblju od 1933. do 1941. godine kao gimnazijalac Frndić se bavio i književnim radom. Dobivao je nagrade na đačkim natječajima i objavio prve pjesme u sarajevskom časopisu „Novi Behar“. Drugi svjetski rat onemogućio je Frndićev odlazak na studij, pa se nakon ustaških zatvora, partizana i JNA tek 1947. godine upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu.
Nakon diplomiranja 1953. postao je urednik kulturne rubrike u zagrebačkoj redakciji lista „Borba“, koju je 1960. napustio prelaskom u poznato Izdavačko poduzeće „Zora“, u kojem je proveo najveći dio radnog staža. Zbirka pjesama „Mostovi“ izašla je 1975. u Izdavačkom poduzeću „August Cesarec“. Paralelno s poezijom pisao je i kazališnu kritiku i u tijeku četiri, pet desetljeća bio je ugledni kritičar koji redovito u zagrebačkom tisku i na radiju ocjenjuje dramske premijere u „Hrvatskom narodnom kazalištu“, „Gavelli“, „Komediji“ itd. Bio je i marljiv pratilac Dubrovačkih ljetnih igara, pa i bogatog dramskog amaterizma na festivalima.
Radni vijek završio je 1983. u Grafičkom zavodu Hrvatske kao jedan od urednika. Većina njegovih radova nalazi se u novinskim izrescima u arhivu Instituta za književnost i teatrologiju HAZU. Jedan dio, koji se tiče Bošnjaka i nepoznate povijesti prožimanja bošnjačke i hrvatske književnosti („Prožimanja“, eseji, 2009.) objavila je Bošnjačka nacionalna zajednica u Hrvatskoj. Nakon umirovljenja Nasko Frndić je živio povučeno u zagrebačkoj Dubravi, baveći se izučavanjem bošnjačke usmene baštine. U posljednjih desetak godina života Frndić je čitateljima „Behara“ u Zagrebu podario desetak vrsnih eseja o sržnim likovima bosanske usmene književnosti, kao što su Đerzelez Alija, Hasanginica, Budalina Tale, Mustajbeg Lički, Zlatija Đunlagićeva i dr.
U KDBH „Preporod“ (2008.) izašla mu je zbirka pjesama pod nazivom „Čudovita Bosna“. Ta je zbirka sukus Frndićevog poetskog doživljaja stare Bosne, kakvu je zapamtio u djetinjstvu i koja je nekad postojala u bosanskim mahalama i čaršijama. U zbirci se isprepliću doživljaji stanovnika starog Sarajeva s Bjelavama na brijegu, gdje je stanovala Frndićeva zenička rodbina. U takvo osjećanje njegove stare Bosne dobro se uklopio i poznati Sarajlija, pjesnik i zapisivač Bašeskija, koji je iza sebe ostavio djelo vrijedno istraživanja i oživljavanja. Frndića je inspirirao na pjesme u kojima je nastojao oživiti njegovo vrijeme i nadasve zanimljive likove iz svih slojeva Sarajlija, koje je Bašeskija svojim kronikama ispraćao na ahiret. U „Čudovitoj Bosni“ nalazi se pregršt osobnih emocija prema porodici iz koje je potekao, i malo pjesama iz pristigle starosti, koja mu ni u poznim godinama života nije izbrisala pamćenje niti iscrpila maštu.
Umro je u 92. godini života u Zagrebu, 31. maja 2011.
Nasko Frndić
Bašeskijin bosanski jezik
Bolan ne bio, kuda ti to jučer
ode, otide, odpaha, odgmiza,
a meni ništa, ni allahemanet,
nego sa tom šepavom nogom
i ščapom odlaza, i odplaza, i odganpa,
baš kao kakav nikoji moj ni svoj,
odtapa, odpeda, odgega se, oššipa.
Pa kud ti se tako žurilo, insanu,
da onako odgelasa, odklipa, odhuka,
baš ko da te svi šejtani nekuda nose
ti odvurja, odherbeza, odtrapa,
odbata, odšata, odhunja, odkasa,
odhlapa, odfista, i odgega se,
i odzvizdi, i odklapa, i odhurlja.
Meni dućan samom ostade da mi
po njemu kojeko hurlja i burlja,
a ti, brate rođeni, ni pet ni šest,
bez ijedne bijele riječi odđipa, odsunja,
odlista, odvreba, odhega, ma šta –
odkreka, odklasa, odega, odstupa,
odskaka, odtavrlja, odbavrlja.
Ne bi mi bilo krivo da nije doba
od ićindije, pa dućan niti zatvoriti,
niti otvorena ostaviti,
jer ti, moj brate, odplača, odbatlja,
odgaza, odtalja, odvrlja, i sad te
nako vidim kako eno jučer ti bogme
bez maha rukom odbatina, odklada, a mene
u ovako velikom dućanu ostavi sama.
Eto, neka si, na šepavost odbijam ti
i braća smo, ali bolan ne bio kako sad
jedan somun i sahan ćevapa po sahata
jedeš, gvacaš, zvocaš, pirćaš i lavutriš,
subljaš i lotriš, i hapiš i gloginjaš,
i momoljiš, i hlapaš, i još čalugaš,
a uz to o svemu meni ni crne ni bile,
ko da su ti mozak klete vrane popile.
