NEPOTREBNE TENZIJE: Mak Dizdar nije rekao da je hrvatski pisac, smatrao se Dobrim Bošnjaninom

Književnik Đuro Vidmarović nedavno je izazvao skandal tvrdeći da je Mak Dizdar za života svoje djelo smatrao hrvatskom književnošću. Međutim, postoji jedan problem, neriješiv za one koji bi posvajali bošnjačke i bosanskohercegovačke pisce - Mak Dizdar nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Ne postoji dokument ili istup znamenitog Stočanina kojim bi se moglo dokazati da se ikada samoimenovao hrvatskim piscem. Da se Dizdar osjećao Hrvatom i djelom hrvatske književnosti vjerovatno bi njegove Marginalije o bosanskom jeziku bile o hrvatskom jeziku, a Zbirka starih bosanskih tekstova zbirka hrvatskih tekstova.

Piše: Filip Mursel Begović

Na dodjeli Međunarodne nagrade Isa beg Ishaković za 2015. godinu u Sarajevu desio se „diplomatski lapsus“ bivšoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, za neke zabrinjavajući, a za neke već dobro znani „nacionalni“ lapsus linque po kojem je Maka Dizdara nazvala hrvatskim piscem. Naime, ističući doprinos Hrvata iz BiH hrvatskoj nacionalnoj povijesti, predsjednica je navela nekolicinu imena – pa se uz Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Antuna Branka Šimića našao bošnjački i bosanskohercegovački književnik Mehmedalija Mak Dizdar. No, predsjednica je te 2015. samo ponovila ono što je odavno sistematizirala hrvatska književna hrestomatija po kojoj Mak Dizdar pripada korpusu hrvatske književnosti, a kao takav ušao je i u hrvatske školske udžbenike.

Stoga, takvim uznemirujućim „diplomatskim lapsusom“ izazvala je ujedno i diplomatski skandal dok je primala nagradu od Bošnjaka. Međutim, ona je kao dobra učenica, neki će reći štreberica, tek ponovila ono što su prije nje kanonizirali ugledni hrvatski književni povjesničari i enciklopedisti. Sveučilišni profesori Slobodan Prosperov Novak, Ante Stamać, Dubravko Jelčić, Vlatko Pavletić i mnogi drugi (uz izuzetak Ive Frangeša koji je, iz „sigurnosnih“ razloga, u svoju povijest uvrstio samo nesretnog partizana Hasana Kikića) koji su bez ikakvih nedoumica uvrštavali Dizdara i propisali mu mjesto u hrvatskoj književnosti.

Da se u tom pogledu ništa nije promijenilo ni u 2021. godini svjedoči i objavljivanje Zbornika radova s 14. neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta “Mak Dizdar hrvatski (i bosansko-hercegovački) književnik” kojega su objavili nakladnici „Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti“ i „Hrvatsko slovo“.

Književnik Đuro Vidmarović tvrdi da je Mak Dizdar za života svoje djelo smatrao hrvatskom književnošću. “Nakon što su se Bošnjaci konstituirali kao poseban etnos s ovim etnonimom, njihovi književni povjesničari i političari počeli su izjednačavati vjeroispovijest i etničku pripadnost”, piše Vidmarović i dodaje kako su nakon toga uslijedile diskusije o pripadnosti Maka Dizdara hrvatskoj ili bošnjačkoj književnosti.

„Književno djelo Maka Dizdara, zbog jezika kojim je pisao i povijesne ukorijenjenosti koja prožima njegove pjesme, pripada hrvatskoj književnosti, a zbog onomastičke baštine i pripadnosti islamskoj vjeroispovijesti bošnjačkoj književnosti“, piše Vidmarović.

Mogao se Vidmarović sjetiti i svestranih književnika Fadila Hadžića i Feđe Šehovića pa ne bi pogriješio kada govorimo o hrvatsko-bošnjačkim prožimanjima i interliterarnim fenomenima, ali nije. Mogao mu je neko prišapnuti da su prvi bosanskohercegovački roman „Bez nade“ (1895) u Mostaru napisali katolik Ivan Miličević i musliman Osman Nuri Hadžić pod pseudonimom Osman-Aziz, ali nije. Mogao je Vidmarović zaviriti u antologije i hrvatske i bošnjačke  književnosti te primijetiti da su u njih uvršteni pisci rođeni u Hrvatskoj poput Tahira Mujičića, Seada Begovića i Ervina Jahića. Mogao se sjetiti niza drugih pisaca koji nisu rođeni u Hrvatskoj (Nusret Idrizović, Enes Kišević, Amir Bukvić), ali pripadaju hrvatskoj književnosti unutar koje su ostvarili svoje itekako cijenjene i visoko valorizirane književne opuse. Da jeste, Vidmarović bi zaista mogao govoriti o dvojnim pripadnostima koje se prožimaju i obogaćuju. I upravo su spomenuti pisci jedno neotkriveno blago kada govorimo o dijaloškoj perspektivi u odnosima između Hrvata i Bošnjaka, ali kao da se taj potencijal ne prepoznaje. Umjesto toga, nekome pada na pamet da se bavi sa Makom Dizdarom kao hrvatskim piscem jer mu cure nacionalističke sline na srednjovjekovne kamene spavače preko kojih želi ostvariti tzv. „tapiju na Bosnu“, koja je unutar takvog imaginarija isključivo katoličko-hrvatska.

Međutim, postoji jedan problem, neriješiv za one koji bi posvajali bošnjačke i bosanskohercegovačke pisce – Mak Dizdar nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Ne postoji dokument ili istup znamenitog Stočanina kojim bi se moglo dokazati da se ikada samoimenovao hrvatskim piscem. Ono što znamo jeste da Mak Dizdar nikada nije reagirao na to što su ga Hrvati uvrstili u svoje izbore i časopise. No, čak i da postoji takav zapis, po ne znamo koji put treba ponoviti da bi njegovo onovremeno hrvatstvo bilo uvjetovano političkim okolnostima, a u trenutku kada su Bošnjaci dobili priliku da se izjasne kao Muslimani, Dizdar više nije bio među živima.

Lično sam svjedočio priči književnika Nusreta Idrizovića koji mi je godinu dana prije smrti ispripovijedio da su ga u njegovom zagrebačkom stanu posjetili Mak Dizdar i Enver Čolaković te da se povela rasprava o njihovoj nacionalnoj pripadnosti koja je u to vrijeme bila nedefinirana, ali bitno je utjecala na njihov književni status. „Dok se ne riješi muslimansko nacionalno pitanje, mi smo zaključili da nam je bolje da nas objavljuju u hrvatskim nego u srpskim antologijama i časopisima. Izbora ionako nismo ni imali jer moglo se dogoditi da ostanemo van književne povijesti, u nigdini, neraspoređeni“, rekao mi je te 2006. godine Nusret Idrizović. Nekoliko dana prije smrti, iz postelje i na izmaku snage, dao je posljednji intervju za časopis „Behar“ u kojemu sam bio izvršni urednik.

Deset godina kasnije u istom časopisu uradio sam intervju s prof. dr. Fahrudinom Rizvanbegovićem, umirovljenim redovnim profesorom na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i bivšim ministrom obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Federacije BiH. Rizvanbegović se u intervjuu prisjetio davne 1968. godine, kada je u Zagrebu diplomirao na temu Mak Dizdar – bosanski pjesnik, samo dvije godine nakon što je Mak objavio čuvenu zbirku pjesama Kameni spavač.

“Želio sam odbraniti bosansku književnost u vrijeme kad još nemamo ni bošnjačke/muslimanske nacije kao takve; mi smo još bili ‘neopredijeljeni’. Zato su dva brata Dizdara, Hamid i Mehmedalija (Mak), 1967. godine bili jedan srpski, a drugi hrvatski pisac, a ustvari su oba bila bosanski”, kazao mi je Rizvanbegović, prisjetivši se u nastavku i svojih druženja s Makom kada ga je lično pitao je li on hrvatski pjesnik: “Mak mi je tada rekao da nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Na moje pitanje da li je ikada rekao da nije hrvatski pisac, on je odgovorio da ni to nikada nije izgovorio. Nakon toga sam se družio s Makom i imao sam priliku da se uvjerim da je on istinu govorio kada je rekao: ‘Zapravo, ja sam ti Dobri Bošnjanin.’“

Treba dodati i olakotnu činjenicu ovoj „zabrinutosti“ koju će neko protumačiti kao prisezanje. Naime, u Povijesti hrvatske književnosti i u Hrvatski književni leksikon uvršteni su još i živući najugledniji bošnjački pisci: Dževad Karahasan i Irfan Horozović, kojima je uz fotografiju posvećen veliki prostor, a da oni nikada zbog toga nisu izrazili zabrinutost i negodovanje, smatrajući to, vjerovatno, kao dobrodošlo prožimanje dviju književnosti – kao zagrebački đaci ili doktoranti. Ali, treba ponoviti i to da je svaka diskusija o Maku Dizdaru kao Hrvatu i hrvatskom piscu završila 1993. godine u Stocu kada su hrvatski bojovnici njegovu bistu strijeljali i izrešetanu bacili u Bregavu, gdje je zajedno s pastrmkama dočekala kraj rata, a danas se nalazi u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Iako je 1993. godine nepogrešivo i bespovratno Mak Dizdar identificiran kao Mehmedalija, a njegovi su živi sugrađani Bošnjaci tada završili u koncentracijskom logoru (prije toga njegova majka i sestra u Jasenovcu), i danas ima potreba nespretno prisezati Dizdara u hrvatski književni korpus.

Dizdar je autor Zbirke starih bosanskih tekstova (1969), izbora reprezentativnih tekstova srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti, autor je Kamenog spavača, knjige poezije koja je posve bosanska, svojim arhaiziranim starobosanskim jezikom, svojom slikom Bosne kao heretične zemlje na mjestu sudara Istoka i Zapada. On je autor Marginalija o bosanskom jeziku („Život“, 1970), nastalih nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). Dizdaru, kako to svjedoče njegove Marginalije, ni na kraj pameti nije bilo da svoj jezik nazove hrvatskim, kako su u to vrijeme činili najznačajniji hrvatski pisci i intelektualci, već je svoj jezik odredio onako kako je jedino moguće i opravdano – bosanskim.

Da se Dizdar osjećao Hrvatom i djelom hrvatske književnosti vjerovatno bi njegove Marginalije o bosanskom jeziku bile o hrvatskom jeziku, a Zbirka starih bosanskih tekstova zbirka hrvatskih tekstova. Tema pripadnosti bošnjačkih pisaca hrvatskoj ili srpskoj književnosti izaziva nepotrebne tenzije, a književna ostavština Maka Dizdara pripada isključivo historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i pripadajućoj znanstvenoj aparaturi. Naravno, pripada i svima onima koji u Makovoj poetskoj „mapi puteva“ pronalaze neku vrstu nadahnuća, što ne znači negiranje i revitaliziranje njegove bošnjačke i bosanskohercegovačke pripadnosti.

Nažalost, u ovakvim “natezanjima” najviše stradaju književnici i njihovo plemenito poslanstvo, jer veliki književnici nisu sagledivi i spoznatljivi samo u nacionalnim okvirima. Na koncu, mi se ponosimo ako se neko drugi ponosi i diči s vrijednostima naših pisaca.

Kuća se gradi od temelja. Kada su temelji uzdrmani, ili su otuđeni, kuća više ne može stajati uspravno. Hrvati to dobro znaju, za razliku od nekih Bošnjaka. Već samo provjeravanje, treba priznati, ko je ko i čiji je izaziva zamor i nelagodu jer se u obzir uzimaju oni svevremeno tekstualni i političko izvantekstualni odnosi. Da se Bošnjaci ponašaju poput nekih Hrvata i Srba, uvrstili bi u svoje antologije sve tzv. dvojne pisce, uključivši Tina Ujevića i Silvija Strahimira Kranjčevića i Branislava Nušića koji su ih na neki način zadužili ili su se na prostoru BiH, u jednom svom životnom razdoblju, kvalitetno ostvarivali. Bio bi to najbolji odgovor hrvatskim prisezanjima, koja se suštinski ne razlikuju od onih srpskih. Međutim, zašto bi to Bošnjaci radili? Bio bi to barbarizam, nepoštenje, lopovluk.

Kada je riječ o pansrpskom gusarstvu i prisvajanju neosporno hrvatskih pisaca (a nipošto „dvojnih“), kao što su Ivan Gundulić, Marin Držić, Marko Marulić i August Šenoa, nije bilo dvojbe – isukani su dugi oštri mačevi. U odbranu identitetarnih temelja hrvatske kuće s pravom se diglo sve od portira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, preko profesora u osnovnoj školi pa do akademika. I odbrana temelja nacionalne kulture nije bila kozmetička, sustavno je trajala dvije godine. S bošnjačke strane mi moramo konstatirati izostanak društvene brige u čuvanju kulturnih posebnosti pa ne treba čuditi kada se događaju zabrinjavajuća prisvajanja Maka Dizdara kao hrvatskog pisca.

Uostalom, zašto se čuditi otuđivanju Maka Dizdara kada smo dozvolili da se onaj nefiktivni kameni spavač, dakle stvarni bosanskohercegovački stećak kao autohtoni izraz bosanske duhovnosti i umjetničke prakse unutar granica srednjovjekovne Bosne, nominira za upis na listu Svjetske zaštićene baštine UNESCO-a kao zajednička baština BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kako je to moguće kada se stećci isključivo prostiru tamo gdje se nekada nalazila srednjovjekovna bosanska država, trebalo je pitati one koji su nominirali taj projekt. Inicijativa je, naime, došla iz BiH. Tom su kandidaturom Bošnjaci potvrdili da se odriču i razbaštinjuju vlastitu srednjovjekovnu prošlost i niječu ono zbog čega su nemilice prozivani kao mitomani i nacionalni romantičari – sljednici su autohtonog naroda s autohtonom duhovnošću, o kojoj je na koncu i sam Dizdar pisao.

No, mimo bilo kakvih govora o nacionalnim mitologijama koje su željele ekskluzivirati srednjovjekovnu Bosnu, tom su kandidaturom svi podjednako oštećeni. Jer, ako se odustane od ideje o zajedničkoj autohtonoj bosanskohercegovačkoj prošlosti, koliko god ona bila zapretena u mnoštvo nepoznanica, odustajemo i od zajedničke bosanskohercegovačke budućnosti. Dakle, ne samo da vam prisvajamo nacionalnog pisca, nego vam ustvari negiramo državu kao produžena ruka politike koja mašta o „trećim entitetima“ i „mirnim razdruživanjima“.