Piše: Mirza Abaz

Istaknuti bošnjački književnik, publicista, prevodioc, pravnik i političar Nerkez Smailagić rođen je 16. novembra 1927. godine u Banjoj Luci, gdje završava osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem biva izabran za asistenta na predmetu Historija političkih doktrina. Kod studenata je ostao upamćen kao voljeni predavač, a zanimljivo je da su studenti i drugih fakulteta rado dolazili na njegova predavanja.

Svoje znanje iz oblasti politologije najvećim je dijelom usvojio na dvogodišnjem studijskom boravku u Francuskoj, gdje je posebnu pažnju posvetio izučavanju moderne političke misli na kojoj se temeljila i njegova specijalizacija na Visokoj školi za političke nauke u Parizu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Nerkez Smailagić se 1962. godine seli u Hrvatsku i sve do 1973. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, ali, zbog učešća u kulturno-političkom projektu “Hrvatsko proljeće” početkom sedamdesetih, čiji su pripadnici tražili veća prava Hrvatske i ostalih država unutar Jugoslavije, biva mu onemogućeno dalje obavljanje posla univerzitetskog predavača.

UNOSIO JE NEŠTO NOVO

Iako se danas o Nerkezu Smailagiću u javnosti gotovo i ne govori, njegovi prijevodi i autorska djela iz oblasti prava, politike, filozofije, sociologije, kulture i religije imaju ogromnu naučnu vrijednost. Ovaj ugledni intelektualac posebnu pažnju posvetio je obrađivanju tema koje su kao temeljnu odrednicu imale islam, koji za Smailagića nije samo vjerski već i kulturni identitet kojim se oblikuje svakodnevica muslimana. Gotovo sve njegove tekstove, bez obzira o kojem se naučnom polju radi, povezuje islamska misao, a samo neka od njegovih kapitalnih djela jesu Politička vizija Dantea Alighierija, Historija političkih doktrina, Klasična kultura islama, Leksikon islama, Uvod u Kur’an i dr. On je kroz svoja djela nastojao razbiti predrasude o islamu i narodima koji slove za nosioce islamske kulture. Neposredno nakon “Hrvatskog proljeća” i svojevrsne društvene marginalizacije i cenzuriranja njegovog rada od strane tadašnje vlasti, Nerkez Smailagić umire 1985. godine u Zagrebu, u 58. godini života. U Zagrebu je ostao upamćen kao musliman koji je kroz svoje djelovanje zagovarao reorganizaciju “Druge Jugoslavije”, pri čemu bi Hrvatska i ostale države unutar Federacije dobile veći stepen autonomije.

O liku i sudbini Nerkeza Smailagića pisao je znameniti hrvatski književnik, filozof i političar Vlado Gotovac, koji je kao politički prognanik bio osuđen na četiri godine zatvora zbog uređivanja Hrvatskog tjednika, lista koji je promovirao proljećarske ideje, a za koji je i sam Smailagić pisao.

“Nerkez Smailagić nije gubio samopouzdanje ni u najvećim nedoumicama, uvjeren da se sudbina zbiva neminovno tako da nam otvara oblasti rada za našu veličinu, za našu radost i za našu nesreću… Znao je da Bog tragedijom dariva samo pravog čovjeka. Njegov fatalizam bio je živo jedinstvo bezbrižnosti i pouzdanosti, vjere i uživanja, tajanstva i nedužnosti. A u svemu je bilo uvijek neke diskretne nekonvencionalnosti, nekog pomalo precioznog kaprica, ekstravagancije, neke diskretne namještenosti, igre… nečeg nestvarnog, izmišljenog i lakog – i opet, opet hedonističkog. On je uvijek htio biti osobit, u sporu s banalnošću, odbijajući prostaštvo. Izabrao je svoj lik i gradio ga uporno, nikad bez određene sjete, nikad bez nostalgične ironije. Bio je evropejac s islamskim srcem”, ističe Gotovac.

“Njega koji je živio i djelovao od tridesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća najčešće i najkraće označuju natuknički kao sociologa i islamologa. Međutim, okvirno gledano, to je ujedno i tačno i netačno. Zapravo, bio je on – prije svega – mnogo više od sociologa, jer je zadirao i dublje i šire od same znanosti o društvu. Naime, on je, prije svega, polazio od pojedinca. Sebe je samog nastojao uobličiti iznad svega kao prepoznatljivu ličnost, pa je u tome i uspijevao: sve od gimnazijskih dana na Halilovcu pa do usijanog zagrebačkog asfalta u vrijeme zbrke i prepirke oko ‘ustava strepnje i nade’. Zapravo, on je uvijek i u svemu, bivao najsličniji sebi samom”, naglašava hrvatski leksikograf Tomislav Ladan, koji je jedan od rijetkih koji se imao priliku družiti s Nerkezom Smailagićem u trima različitim gradovima – Banjoj Luci, Sarajevu i Zagrebu.

Historičar dr. Salih Jalimam na ovaj način ocjenjuje znanstveni rad profesora Nerkeza Smailagića: “U nauku je ušao kako to dobri istraživači i rade, preko zadnjih stranica časopisa, pišući prikaze, ocjene i osvrte knjiga koje su bile aktuelne, ali i tu se već prepoznaje nešto što će ga pratiti cijeli njegov naučni vijek. Pisao je vrlo smiono, hrabro i jezikom i stilom koji je već tada odudarao od klišeiziranog i sveprisutnog jezika tadašnjih i sadašnjih znanstvenika Bosne i Hercegovine. (Kao napomena knjiga o Danteu s preko 700 podložnih napomena nijednom se ne poziva na Marxa, Engelsa ili Lenjina, što je bio standard svih autora iz društveno-humanističkih znanosti pedesetih godina XX vijeka.) U svoje tekstove unosio je određenu svježinu kojom je knjizi privlačio čitaoca, kudio je metodološke nedostatke pojedinih knjiga, unosio je nešto novo, interesantno i, može se reći, nešto što pripada dijelu nove osjećajnosti u nauci.”

Enes Čengić, književnik i publicist, autor je šestotomnih dnevničkih zapisa S Krležom iz dana u dan, u kojima opisuje svoje susrete s hrvatskim književnikom Miroslavom Krležom. Na par mjesta u ovim zapisima opisuju se i srdačni susreti Čengića, Krleže i Smailagića, u kojima je jasno uočljivo međusobno duboko uvažavanje ova tri intelektualca, a na nekoliko se mjesta opisuju i njihovi razgovori o jeziku. U toku tih razgovora Nerkez Smailagić nekoliko je puta spomenuo da na svojim zagrebačkim predavanjima upotrebljava “jezik kojim inače govori” te da je više puta zbog toga bio izložen kritikama pojedinih režimu naklonjenih studenata, a nerijetko je nadređenim odgovarao “da jezik svoje matere neće mijenjati zbog političkih trenutaka na fakultetu”.

BIO JE OŠTAR KRITIČAR SVAKOG OBLIKA OPSJEDNUTOSTI VLAŠĆU

Historičar Dušan Bilandžić za vrijeme “Hrvatskog proljeća” bio je dekan Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i ugledni član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Iako je Nerkeza Smailagića smatrao izuzetnim stručnjakom iz svoje oblasti i iako su bili kolege, Bilandžiću je bilo naređeno iz državnog vrha da ga isključi iz nastave i da mu se onemogući pristup studentima. “Za Nerkeza je bilo rečeno da ne može predavati, ne smije mu se dozvoliti kontakt sa studentima; i nas dva onda raspravljamo kako da to riješimo; a moram ga zadržati jer je kapacitet. Mi se dogovorimo da formiramo jedan centar na fakultetu koji bi imao projekte da prikuplja analize, ono što se suverenije i relevantno događa iz oblasti teorije u cijelome svijetu. I onda je on imenovan za direktora tog centra. Imao je pod sobom biblioteku i ostale potrebne stvari da bude Ndirektor tog centra. Tako sam ja nekako uspio, da tako kažem, tog kapaciteta zadržati na Fakultetu. To nije nikakva moja velika zasluga jer čovjek je sam po sebi stvarno kapacitet, ali eto, jesam spriječio da ode s Fakulteta”, zapisao je o ovom Bilandžić.

Jozo Ivičević, historičar i pravnik te jedan od urednika Hrvatskog tjednika, piše kako je Nerkez Smailagić nakon udara na “Hrvatsko proljeće” došao na indeks zabranjenih ljudi u Jugoslaviji, izgubio je status univerzitetskog predavača te je u profesionalnoj izoliranosti ostao sve do svoje smrti. On ističe da su za to prvobitno krivi Smailagićevi programski tekstovi Hrvatski ustav i Društvena potreba i duhovni identitet, objavljeni u Hrvatskom tjedniku, u kojima on direktno promiče ideje individualizma, a kritizira sve oblike grubog kolektivizma na kojima se zasnivalo tadašnje jugoslavensko društvo. Bitno je kazati kako ovi tekstovi nisu bili potpisani te im je tek kasnije utvrđeno autorstvo.

Hilmo Neimarlija, doktor filozofskih nauka, opus Nerkeza Smailagića dijeli na tri dijela, i to na prvu, srednju i treću fazu. Prof. Neimarlija smatra da je u svojim ranim tekstovima Smailagić poprilično buntovan, angažirani mladi istraživač koji je revolucionarno podređen tradiciji. U srednjoj je fazi Smailagić dosta smireniji naučnik koji se posvetio konvencionalnom prevoditeljskom i autorskom radu, dok se u trećoj, ujedno i posljednjoj fazi, prema riječima prof. Neimarlije, Nerkez Smailagić posvetio velikim islamskim temama.

Enes Karić, teolog i profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, o islamskom nauku Nerkeza Smailagića piše: “Kad je posrijedi islam, Smailagić je svoj ‘Weltanschauung’ iskazao prije svega odbijajući redukciju islama na suhoparnu vjeru koja je reducirana na mehaničko deklamovanje kratke tablice njenih temeljnih istina. Za Smailagića ‘islam nije samo vjera, nego i stil života, kojim se oblikuje egzistencija, svakidašnjost i ponašanje njegovih pristaša. Ili drugim riječima, islam nije samo teologijski, nego i kulturni sistem.’ Polazeći od ovog određenja islama, odnosno pomjerajući akcent na islam kao živuću kulturu, Nerkez Smailagić je došao do razumijevanja Kur’ana koji se ne može razumijevati samo opetovanjem, često mehaničkim, njegovih sureta i ajeta i uz njih vezanih vjerskih stavova i pouka.”

“U tom sjajnom koloritu bosanskohercegovačkih ideja i interpretativnih smjerova značajno mjesto nesumnjivo pripada rahmetli Nerkezu Smailagiću. Ono po čemu će biti upamćen jeste njegova znanstvena kulturna i vjerska tematizacija islama. Kao izvanredan poznavalac stanja religijskog fenomena u kršćanskoj Evropi, gdje je religiji dugo vremena bila oduzeta njezina značajna društvena i kulturna uloga, s jedne, te odgovarajući na svjesno ili predrasudno simplificirano prezentiranje islama, koje će posebno doći do izražaja od vremena koloniziranja muslimanskih zemalja, Nerkez Smailagić će pristupiti plodotvornom, dinamičnom i sistematičnom prezentiranju ukupnog duhovnog, intelektualnog, kulturnog i civilizacijskog iskustva koje je postigao muslimanski duhovni i misleći genij”, zaključuje Adnan Silajdžić, redovni profesor na predmetu Akaid i uporedne religije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Josip Šentija, istaknuti hrvatski novinar i leksikograf, političko opredjeljenje Nerkeza Smailagića vidi “kao intelektualca i znanstvenika s marksističkim backgroundom”, ali dodaje da je “oštar (je) kritičar svakog oblika opsjednutosti vlašću, i to je na tragu ovih njegovih teorijskih uvida u povijest političke misli i doktrina; oštar je, dakle, kritičar, i dosljedno tome, on je dosljedan svome temeljnom nadahnuću, zagovornik je demokracije i njezinih vrijednosti, kao osnova na kojima počinje svaki civilizirani politički sustav”.

Damir Grubiša hrvatski je pravnik i politolog koji je dugo vremena proveo na poziciji predavača na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Kao vrsni poznavalac historije tog fakulteta, često je isticao da je neposredno nakon dolaska u Zagreb Nerkez Smailagić pokrenuo mnoštvo pozitivnih procesa, a među njima se ističe uvođenje savremenog načina izučavanja politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. “Nerkez Smailagić tom je poduhvatu dao jednu osobnu notu koja je vrlo značajna, a u to vrijeme su se za curiculum, za program studija politologije, borile tri struje. Prva, dogmatsko-marksistička, koja je htjela političke znanosti svesti na ‘društveno-političke znanosti’, naravno utemeljene na Marksovom nauku i na teoriji i praksi jugoslavenskog samoupravljanja. Druga struja je bila izrazito filozofska koja je smatrala da političke znanosti treba utemeljiti na filozofiji, osobito onoj klasičnoj njemačkoj na koju se poziva Marks, jer je Marks preokrenuti Hegel s nogu na glavu ili s glave na noge, kako god želite. I ta struja je bila vrlo jaka, jer je većina mladih asistenata dolazila s Filozofskog fakulteta i imali su taj, da tako kažem, dominantan pristup filozofskoj politici. Nerkez Smailagić je bio predstavnik treće struje, što znači uvođenje politologije kao europske discipline u program”, završava Grubiša.

Tekst je pripremljen na temelju radova iz tematskog broja Časopisa za kulturu i društvena pitanja “Behar”, broj 76-77, Zagreb, 2006.