Piše: Prof. dr. Kenan Dautović
(Autor je novi načelnik Općine Travnik, profesor Odsjeka sigurnosnih studija Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i donedavni zamjenik komandanta OK OS BiH za operacije)
Jučer je uspješno završena još jedna združeno-taktika vježba Republike Srbije pod nazivom “Odgovor 21” i na njoj je, kao i svaki put do sada, bio uvaženi član Predsjedništva BiH iz entiteta Republika Srpska. I ovaj put je govorio o secesiji, samo sada iz diskursa novog narativa o “mirnom razlazu”.
Pažljivi analitičari će vrlo lako uočiti koincidenciju kontinuiranog narativa predsjednika Republike Srbije o važnoj potrebi očuvanja mira na prostoru Zapadnog Balkana i značaju dobrosusjedskih odnosa gdje Srbija samu sebe pozicionira kao nosioca tih miroljubivih kretanja.
“Svi Srbi u jednoj državi”
Dakle, srpska geopolitika je fascinantna i tako je to kada neko zna šta hoće i na koji način će to postići. Izvanredna kombinacija diplomatskih, ekonomskih, vojnih i nadasve, komunikacijskih alata, nezaustavljivo vodi ka realizaciji projekta: “Svi Srbi u jednoj državi”.
Istovremeno, bosanskohercegovačka patriotska, posebice bošnjačka politika, nije u stanju pronaći odgovor na ovaj izazov. Sjećam se jednog predavanja s početka 80-tih kada smo, u okviru predmeta “Bezbjednost” izučavali teme o metodama specijalnog rata i kada nam je jedan od predavača objasnio kako su strane obavještajne službe tražile riječ koja će unijeti sumnju i smutnju među stanovništvo tadašnje nam države.
I došli su do riječi – cinkaroš. Ostavljam onima koji se sjećaju ovog perioda da promisle o stepenu djelotvornosti i destruktivnom potencijalu ove kovanice. A tada je partija bila vrlo jaka, autoriteti nisu bili upitni a narod je bio politički osviješten i artikuliran.
U poređenju sa današnjim stanjem, nijednoj partiji se ne vjeruje jer su “sve iste”, ne postoji autoritet koji, pri spominjanju imena, neće biti “popljuvan” barem od 1/3 prisutnih, a narod je završio svoj hod ka opstanku i političkoj artikulaciji u smislu dobijanja osnovnih državnih atributa, ali je u mnogim segmentima ostao u sferi pretpolitičkog.
Zbog toga je, opet, smišljena kovanica, ne koncept jer je on u političkoj teoriji jasno definiran, koja je uspjela podijeliti narod na dobronamjerne i zlonamjerne, prave i krive, patriote i one koji to nisu, ali, PODIJELITI. Ta kovanica je “građanska država”.
Kada o njoj govori “nacionalistička” SDA onda je to unitarizam, a kada o njoj govore “građanske stranke” onda je to “oslobađanje” i emancipacija.
No, u metodološkom diskursu, potentnost jedne ideje najbolje se mjeri tzv. kontraargumentacijom koja se nalazi u samoj suštini kritičkog mišljenja. Potpuno se slažem da je građanska država dominantni koncept civilizacijskog kruga kojem, ne samo težimo, nego i pripadamo.
No, ako takva ideja ne nalazi svoje mjesto bivstvovanja na prostorima na kojima je dominantna “srpska” ili “hrvatska” politika i ako se, naprotiv, doživljava kao prijetnja po opstanak Srba ili, posebice, Hrvata na ovim prostorima i ako ona na identitetskom nivou, za sve ove godine nije uspjela polučiti istinsku bosanskohercegovačku domovinsko-patriotsku dimenziju onda pitanje više nije teorijsko, već je pitanje strategije.
Šta želimo?
A strategija me vraća na geopolitiku i usmjerava na tzv. “non-paper” koji se u geopolitičkom kontekstu naziva i “samoispunjujuće proročanstvo”. Jedan sličan dokument, koji još uvijek živimo, bio je i tzv. “sukob civilizacija”, a koji se, kako vidimo, pretvorio u dominantno antiislamsku varijantu.
Dakle, previše je slučajno da bi bilo slučajno, što se ovaj dokument plasira u javnost u vrijeme kada je Rusija pokazala spremnost konfrontacije i na području Bosne i Hercegovine, kada je Kina u svom usponu ka najjačoj ekonomskoj sili svijeta, kada je Evropska unija zapala u sopstveni populizam i kada se propituju njene osnovne vrijednosti, kada je pažnja SAD usmjerena na sopstvene probleme, kada Srbija sve više govori o miru a sve više se naoružava i miješa u unutarnja stanja susjednih država, kada je Hrvatska stala na poziciju isključivosti rješavanja “hrvatskog pitanja” u BiH, kada se na državnom nivou aplicira strategija “vampirske onesposobljenosti”, kada se federalni nivo vlasti nastoji pretvoriti u mjesto političkog obračuna oduzimajući mu njegovu razvoju funkciju i kada se, u konačnici, “običan” čovjek koji svoj život, uglavnom, provodi na lokalnom nivou sistematski “izluđuje” važnom odlukom “za ili protiv” građanske države. Previše je slučajno da bi bilo slučajno.
I sve to ne bi bio problem da znamo – šta hoćemo. A kada neko zna šta hoće, a ne samo šta neće, onda koristi definiciju strategije koja, u svojoj esenciji, predstavlja način kako upotrijebiti resurse koji vam stoje na raspolaganju za postizanje cilja.
To je formula koju su primijenile sve, do sada artikulirane nacije, nevažno koliko zakašnjele bile. Bez jasno artikuliranog i općeprihvaćenog cilja nijedan narod nije završio svoj hod prerastanja u naciju. A u svim poznatim uspješnim slučajevima “političkog odrastanja” intelektualci su imali ključnu ulogu i odgovornost.
Zbog toga nas sve, a posebno intelektualce, pozivam da dobro razmislimo o razlozima ovakvog stanja i sopstvenom (ne)doprinosu koji je do toga doveo. A dok to radimo, predlažem da pročitate “non-paper” pod nazivom Bošnjačka deklaracija (https://bosnjackadeklaracija.wordpress.com/bosdek/) koji može biti dobra polazna tačka u iščekivanju da intelektualna elita artikulira taj cilj.