Obilježen Dan bijelih traka

Piše: Vesna Ivezić

Svima nam očigledno treba razgovora na temu bijelih traka i svih sličnih zločina ovog svijeta.
(Sead Alić)

Koliki je broj žrtava potreban da bi se nešto proglasilo genocidom?

Brojne su rasprave koje se vode na „visokim“ mjestima europskih institucija za kategorizaciju ratnih zločina o kriterijima za dobivanje te „laskave titule“. Opća skupština Ujedinjenih naroda Rezoluciju o Genocidu u Srebrenici prihvatila je za zakašnjenjem od gotovo 30 godina. Navodno, pokolj u Prijedoru nije ostvario dovoljan broj žrtava za takvu klasifikaciju.

Dana 31. svibnja 1992., nakon nasilnog preuzimanja vlasti od strane Srpske demokratske stranke u općini Prijedor izdana je naredba po kojoj sve nesrpsko stanovništvo u općini mora na svoje domove istaknuti bijelo platno i na nadlaktici nositi bijelu traku, kao obilježja nepripadnosti građanima „ispravne“ nacionalnosti tog kraja.

Tijekom tri ratne godine na prijedorskom je području ubijeno 3 176 ljudi, među kojima je bilo 102 djece, protjerano je oko 53 000 ljudi, a kroz logore Keraterm, Omarska i Trnopolje prošlo je oko 31 000 žena, djece i muškaraca nesrpske nacionalnosti, njihova je imovina pljačkana i uništavana.

Prema kriterijima…, kako se čini, ipak nedovoljno za genocid.

Manifestacija Dan bijelih traka se održava u znak sjećanja na 31. 5. 1992., dan kada je izdana ova monstruozna naredba.

Prijedorski proglas bio je startni znak za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva tog kraja, brojne zločine koji su se tad počeli provoditi. Zlo koje se dogodilo nevinim ljudima u Prijedoru i drugim dijelovima BiH, Srebrenici kao najpoznatijem masovnom stratištu, Sarajevu, drugim gradovima, identično je stradanjima nearijevskih naroda, naročito Židova, u 2. svjetskom ratu.

Sličnost je neosporna i ujedno zapanjujuća, jer nakon teških povijesnih iskustava i stradanja, sada na pragu 21. stoljeća, nevjerojatno je kako je to bilo moguće. Fotografija s ograde logora koja je obišla svijet i prikazuje logoraše, ljudske kosture, kao da je „uhvaćena“ uz žicu nekog od nacističkih logora. Zločinačko ludilo u BiH u prvoj polovici 90-tih godina, nezamislivi maskari i sadistička mučenja, silovanja, sustavna klanja etnički i vjerski „neispravnog“ stanovništva, identični su nacističkim. Ništa drugačiji niti milosrdniji.

I – nakon bezbrojnih prisjećanja svakojakih zala, nakon višestruko ponavljanih „nikad više“, na svijetu uvijek ista priča. Nepotrebno je reći, kako je uobičajeno, čuditi se da se to dešavalo u Europi, jer i neeuropske zemlje, one „divlje“, daleke, o kojima se događanja samo krajičkom oka prate u nekoj kratkoj televizijskoj informativki, zemlje koje se smatra zaostalima pa bi valjda tim slijedom za njih uvijek dežurno zlo trebalo biti manje razorno, jednako su žrtve, patnja je za sve jednaka. Strašna je upravo činjenica da je zlo još uvijek i stalno prisutno, u bilo kojoj epohi, u bilo kojem kraju svijeta, a jedino što se mijenja su tehnike „izvođenja“, usavršavanje mašinerije zla.

Ne ponovilo se….., ali čini se da je ljudska sklonost zaboravljanju teška bolest koju je nemoguće iskorijeniti…

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Zagrebu, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, započelo je 29. svibnja u Novinarskom domu predstavljanjem knjige autorice Admire Fazlić „Čovjek i fotografija“, koja iznosi svjedočenja Fikreta Alića, „čovjeka iza bodljikave žice“ logora Trnopolje, s fotografije koja je obišla svijet

Prikazan je i film „Snaga duha“ koji kroz sjećanja preživjelih stanovnika Kozarca, mjesta u blizini Prijedora, govori o stradanju stanovnika tog kraja, ali i o njihovom povratku, obnovi.

Drugoga dana, 31. svibnja, na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu održano je tradicionalno okupljanje. Podjelom edukativnih materijala i vezivanjem bijelih traka građanima ovom se prilikom hrvatsku javnost ponovo željelo podsjetiti na te zločine .

Ne ponovilo se….

Prethodni članakDokumentarac koji otkriva surovu stvarnost Siska