Redakcija “Stava”
Pitanje svih pitanja u Hercegovini usmjereno je na dilemu da li će se nakon dvanaestogodišnje pauze održati izbori u Mostaru. Jednako je važno i po kakvim će izbornim pravilima biti održani izbori kada do njih dođe. Jer, upravo nemogućnost postizanja kompromisa o načinu provođenja izbora osnovni je razlog demokratske i institucionalne paralize ovog grada, u kojem izvršni sistem (operativne gradske institucije) po inerciji funkcionira, a zakonodavni organ, jedini nadležan za donošenje odluka (Gradsko vijeće), ne postoji.
O predlaganim modelima i medijatorskim pokušajima različitih domaćih i međunarodnih emisara u posljednjem desetljeću pričalo se, pisalo i govorilo puno. Kada se sve sabere i oduzme, činjenica je da u Mostaru u periodu neodržavanja izbora najbolje ide oduzimanje, prije svega prava građana i gradske imovine. Jedina nepoznata iz te nejednačine jeste pod kojim bi se uvjetima trebali održati izbori. Od toga samo po definiciji jednostavnog pravnog pitanja može ovisiti sudbina cijele BiH. Tačnije, model budućeg uređenja Mostara može poslužiti kao ogledni primjer budućih kretanja i političkih tendencija u BiH.
Svi politički akteri slažu se da će se lokalni izbori održati u Mostaru u 2020. godini. Decidne izjave vodećih političkih lidera potvrđuju da se to s većim i ozbiljnijim entuzijazmom i očekuje. Najave diplomata, ambasadora Kvinte, povjerenika, visokog predstavnika i ostalih utjecajnih faktora dodatno stvaraju dojam da je “vrijeme sazrelo”. Takva atmosfera ozbiljnosti sužava medijski prostor političkim avanturistima sklonim velikim riječima bez pokrića i nameće ozbiljan politički diskurs koji za sobom povlači historijsku odgovornost svih aktera na sceni.
Prema već ustaljenoj praksi, Mostar, kao i ostatak Federacije, prekapacitiran je brojem političkih stranaka koje traže svoje mjesto na sceni. Na posljednjim općim izborima iz 2018. godine za pozicije u Skupštini HNK takmičilo se 15 političkih stranaka. Od tog broja, čak 11 stranaka tretiralo se probosanskim strankama (prema vlastitom programskom opredjeljenju ili prema dominaciji članova), tri su bile s hrvatskim predznakom i jedna sa srpskim. Za razliku od općih, lokalni izbori u Mostaru, prema najavi iz krovnog udruženja građana koji okuplja sve hrvatske stranke (HNS), mobilizirat će sve političke subjekte iz tog nacionalnog korpusa da nastupe pod “jednom kapom”, onom koju je Čović vješto skrojio kada je osnovao HNS. Procjene analitičara iz HDZBiH govore da bi demokratsko izborno nadmetanje više političkih opcija s hrvatskim predznakom (ukupno tri) bilo ustvari nepotrebno razmetanje i potencijalno opasan gubitak glasova, čak i u “hrvatskom stolnom gradu”, u kojem taj narod ima većinu, barem na papiru.
S druge strane, probosanske stranke imale su 11 političkih subjekata koji su 2018. godine izašli na opće izbore u HNK. Stranke ljevice i građanske stranke u mostarskim kuloarima za sada odbijaju svaku mogućnost razgovora o formiranju zajedničke liste. Ne zato što to smatraju lošom idejom za budućnost grada u kojem žive nego što su sujete i izrečeni stavovi suprotni ponuđenim principima zajedničkog djelovanja. Međutim, kako je mogućnost održavanja izbora sve izvjesnija, ovakva ideja sve više intrigira ovdašnje političke krugove.
Za sada, prvi i jedini koji se drznuo javno progovoriti o takvoj soluciji jeste Safet Oručević, nekadašnji gradonačelnik, koji licitiranjem takve opcije poziva na pozitivno političko iskustvo i izborne pobjede koje su ostvarile probosanske stranke u sličnom obliku političkog udruživanja nakon rata u Mostaru. Međutim, “snaga i moć” Oručevića iz vremena na koje se poziva u poređenju s aktuelnim stanjem znatno je izmijenjena. Medijske platforme koje je obilato koristio svedene su na minimum, a protekla godina mu je donijela i određene zdravstvene probleme. Njegove izjave da neće biti kandidat za gradonačelnika doživljavaju se kao vješto ispipavanje terena, a mnoge zabrinjava što potvrđuje spremnost da u slučaju formiranja zajedničke liste želi dati “puni doprinos toj ideji”.
Opreznost politički sistematičnog i izuzetno discipliniranog HDZ-a, prema najavama okupljanja probosanskih stranaka i nade Oručevićevih pristalica spram njegovog eventualnog povratka na političku scenu u Mostaru, imaju osnova u njegovim još uvijek dobrim odnosima s gotovo svim predsjednicima probosanskih političkih stranaka. Taj “resurs” oduvijek je bilo najjače oružje Oručevića jer je često njime znao vješto manipulirati kako bi zaobilazio mišljenja stranačkih baza.
Ipak, ozbiljnije brige HDZ-u za suvereno vladanje Mostarom predstavlja matematika i statistika jedine vjerodostojne činjenice u mjerenju biračke naklonosti prema vitalnim (nacionalnim) interesima građana. Popis stanovništva iz 2013. godine pokazao je da u Mostaru, uprkos prisilnom raseljavanju Bošnjaka tokom rata (logori, protjerivanja, ubijanja i sl.), trenutno živi “samo” 4.464 Hrvata više u odnosu na broj popisanih Bošnjaka. Nervozu HDZBiH opravdano nadopunjuju i rezultati općih izbora iz 2018. godine. Tada je, od 47.842 glasača koja su glasala u Mostaru, njih 24.893 povjerenje dalo probosanskim strankama, 22.010 hrvatskim strankama, dok je 939 glasova izborila Srpska lista. Analiza tih rezultata jasno ukazuje zašto HDZBiH želi izaći s jedinstvenom listom, ali i istovremeno pokušati razbiti mogućnost okupljanja probosanskih stranaka fabricirajući razne spinove u medijskom prostoru koje po oprobanoj recepturi jednostavno posvađaju stranke s probosanskom orijentacijom, kojih standardno ima kao gljiva poslije kiše.
Šta znači razjedinjenost Bošnjaka u Hercegovini, HDZ zna jako dobro. Posljednji opći izbori na politički bolan način pokazali su Bošnjacima u HNK šta znači nedostatak međusobne koordinacije. Naime, te 2018. godine u HNK ukupno je glasalo 100.942 glasača. Većinu, tačnije 50.705, dobile su probosanske stranke, 48.703 hrvatske stranke, a 1.534 glasa Srpska lista. Da veći broj glasova uvijek nije garancija uspjeha, dokazalo se tada u ovom kantonu. Naime, sedam probosanskih stranaka koje nisu uspjele preći izborni prag privukle su 7.402 glasa, što je, po izbornim pravilima, značilo “prosipanje” glasova. Tačnije, zahvaljujući takvom neorganiziranom i neuvezanom djelovanju probosanskih stranaka, hrvatske stranke s manjim brojem glasača osvojile su većinu u Skupštini HNK, pa tako hrvatske stranke u tom zakonodavnom tijelu danas imaju 16 zastupnika, a probosanske 14, i uglavnom mogu biti preglasavane!
Kako brojevi nikada ne lažu, jasno je zašto se u najavi mostarskih izbora HDZBiH maksimalno mobilizirao i ništa ne prepušta slučaju. Ukoliko se tome doda da su se prije pola godine pred zgradom HDZBiH prvi put u njihovoj historiji desili protesti, te verbalno vrijeđanje i horsko psovanje Dragana Čovića zbog gašenja “Aluminija”, jasno je kakve brige more prvog u Hrvata.
Prema tome, pojavljivanje Oručevića u javnosti očigledno je s razlogom uzburkalo duhove u mostarskoj “vali”. HDZ-ova mašinerija koja se pod krinkom zaštite nacionalnih interesa riješila bilo kakve konkurencije unutar svog korpusa nervozno je reagirala preko svojih botova na društvenim mrežama i uobičajenom serijom osuđujućih tekstova putem lokalnih portala na prvu, najbanalniju najavu mogućnosti okupljanja zajedničke liste probosanskih stranaka.
U mnoštvu nepoznanica, najizvjesnijim se čini kako se kao preduvjet za održavanje izbora u Mostaru neće postići političkim dogovorom stranaka jer je rok kratak, a političke razlike o mogućim modelima očigledno nepremostive. Budući da su međunarodni predstavnici izgleda dobili naloge iz svojih “baza” da se izbori trebaju održati u Mostaru, očekivati je da Ustavni sud donese rješenje o održavanja izbora i načinu njihove provedbe. Prvo mjerenje “pulsa” mostarske javnosti i najave mogućih kombinatorika koje su podjednako blizu i daleko evidentno bilježi ubrzane impulse politički uspavanog Mostara.
Izvor: Stav.ba