Od Starčevića do Tuđmana: Pokušaji “hrvatizacije” Bošnjaka

Uprkos svim osporavanjima, negiranjima i raznovrsnim pokušajima hrvatizacije Bošnjaka od početka do danas, hrvatsku nacionalnu ideju i projekat velikohrvatske države prihvatio je samo manji dio bošnjačke inteligencije. I kod njih je hrvatstvo kao nacionalna odrednica prvenstveno bilo politički, a ne nacionalno motivirano. Hrvatska nacionalna ideja nikada nije zahvatila široke slojeve bošnjačkog društva. Ista je situacija bila i sa pokušajima srpske nacionalne velikodržavne ideje da “srbizira” Bošnjake. Bez obzira na svu upornost i političke pritiske, pokušaji “srbizacije” i “hrvatizacije” Bošnjaka nisu zahvatili široke slojeve bošnjačkog naroda.

Piše: Prof. dr. Adib Đozić

Suprotstavljajući se pokušajima “srbizacije” Bošnjaka, hrvatska nacionalna ideologija, s druge strane, pokušava, u cilju realizacije ideje hrvatskog velikodržavlja izvršiti “hrvatizaciju” Bošnjaka. Ideologija hrvatskog velikodržavlja kao i ideologija srpskog velikodržavlja, sa svojim nacionalnim programima u suštini se ne razlikuju. Ciljevi su im isti, a ogledaju se u tome da preko “nacionaliziranja” Bošnjaka postignu dominantnu, natpolovičnu večinu stanovništva u Bosni i Hercegovini opredijeljenog u srpskom, odnosno, hrvatskom nacionalnom smislu, kako bi taj demografski pokazatelj istaknuli kao dokaz i opravdanje uključivanja Bosne i Hercegovine u jedan od dva velikodržavna projekata.

Razlike koje uočavaju između srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta E. Redžić i M. Hadžijahić, više su formalne nego suštinske prirode.

Redžić osnovnu razliku ovih velikodržavnih ideologija vidi u tome što je tvorac srpske nacionalne ideologije bio visoki činovnik Vlade ministar Garašanin, a glavni tvorac hrvatske nacionalne ideje bio je tadašnji protivnik režima, dr. Ante Starčević. U razlikovanju ova dva pokreta M. Hadžijahić ističe dva momenta: prvi je što Stranka prava, kao politički reprezent, i njezin utemeljivač A. Starčević glavnog neprijatelja hrvatstva vide u Austriji, a ne u Turskoj. To je rezultat padanja u zaborav u drugoj polovici prošlog stoljeća krvavih sukoba sa Turskom. Druga važna razlika, između hrvatskog i srpskog nacionalnog pokreta u odnosu prema Bošnjacima, prema Hađžijahiću, “sastoji se u tome što se hrvatski nacionalni pokret razvijao u borbi istovjernih Austrijanaca, Mađara, Italijana za razliku od srpskog nacionalnog pokreta koji je bio uperen protiv inovjernih Turaka. Hrvatski nacionalni pokret, prema tome, nije imao protutursku oštricu. Starčević i kasnije Radić bili su izrazito antiklerikalno usmjereni pošto su smatrali da je katolička komponenta slabila hrvatski nacionalni pokret.”

Podudarnost hrvatskih i srpskih pokušaja da nacionaliziraju Bošnjake jeste očigledna i ogleda se u tome da i jedan i drugi nacionalni pokret u cilju imaju velikodržavne ideje. Bosna i Hercegovina u ovim koncepcijama ne figurira u političko-pravnom smislu kao autonoman subjektivitet, već kao dio velike Srbije ili velike Hrvatske. U nacionalnom pogledu i ideologija nacionalnog hrvatstva i srpska nacionalna ideologija Bošnjake smatraju Hrvatima odnosno Srbima. Bosna i Bošnjaci su u oba slučaja, ne subjekat, već objekat velikodržavnih nacionalnih interesa. U oba slučaja učinci koji su postignuti bili su rezultat nacionalnih akcija iz Srbije odnosno Hrvatske, dakle, u suštini, bili su rezultat vanjskih, a ne unutrašnjih bosanskih uticaja, stremljenja i želja.

Većina istraživača hrvatske nacionalne ideologije jedinstveni su u ocjeni da je Dr. Ante Starčević rodonačelnik ovog pokreta, a njemu vjerni savremenici i nastavljači su: E. Kvaternik, J. Strosmajer, F. Rački, S. Radić, i F. Supilo. Supilo se razlikovao od ostalih po tome što je hrvatsko nacionalno pitanje pokušavao riješiti preko realizacije jugoslovenske ideje, istovremeno negirajući Bosnu i Bošnjake. Ante Starčević kao rodonačelnik hrvatske nacionalne ideologije, zastupa tezu o Bosni kao hrvatskoj zemlji i Bošnjacima kao Hrvatima. Ova misao će biti vodilja pravaškoj ideologiji, koja u objedinjavanju i poimanju nacije polazi od geopolitičkih elemenata. Ono što je posebno značajno istaći za političku misao A. Starčevića jeste to što on zauzima miroljubiv stav prema islamu, Bošnjacima i Osmanskoj državi. Takav stav nema srpska nacionalna ideologija. Antiislamska i antiosmanska utemeljenost je osnova velikosrpske ideologije.

Starčević svoju nacionalnu ideologiju bazira na konkretizaciji historijskih činjenica, dok srpska nacionalna ideologija svoje političko utemeljenje ima u kosovskoj mitologiji. A. Starčević je među prvima na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru, i među političarima i među znanstvenicima, uvidio negativne posljedice austrougarske vladavine Hrvatskom. Zato on svoju ideologiju nacionalnog hrvatstva temelji na “mržnji” prema Austriji, ne prihvatajući ideju da Bosnu okupira Austrija već, naprotiv, želi oslobođenje Hrvatske od Austrije pa tek onda prisajedinjenje Bosne i Hercegovine zajedničkoj državi Hrvatskoj. Za Starčevića je Bosna neupitno hrvatska oblast, “našeg“, kako on kaže, „najčistijeg, najnepokvarenijeg naroda.”

Kad govori o Bošnjacima, Starčević misli na geografsku, a ne na političko-nacionaInu odrednicu, jer za njega su “muhamedovci Bosne” u nacionalnom smislu Hrvati. Pored toga, za bošnjačko plemstvo ističe da “je najbolje što ga Evropa ikada imala.” On uviđa i značaj nacionalnog opredjeljenja Bošnjaka u nacionalno hrvatstvo, jer bi velikodržavna hrvatska ideja bez “hrvatiziranih” Bošnjaka bila nemoguća. On konstatira: “Ako muhamedovci Bosne žele k Srbiji posao je gotov; proti volji onih muhamedovaca ne bude nikakva dobra iz tog posla.”

Starčević, Kvaternik, kao i cijela pravaška ideologija, iznoseći elemente o Bošnjacima kao plemstvu “najplemenitije krvi Hrvatske”, o Bosni kao povijesnoj hrvatskoj zemlji, u cilju imaju opravdati pravo Hrvatske na Bosnu. Dosljedni nastavljači Starčevićevog povijesnog hrvatskog prava na Bosnu i Hercegovinu jesu braća Radić.

Ante Radić je kao etnolog boravio u Bosni sa ciljem kulturnog i etničkog proučavanja Bošnjaka. Stjepan Radić kao političar nastavlja politiku hrvatskog prava na Bosnu i Hercegovinu, suprotstavljajući se srpskoj nacionalnoj ideologiji i politici prema Bosni i Hercegovini, iznesenoj u članku “Hrvatsko državno pravo kao cimer protuslavenskoj srpskoj politici.” Radić se zalaže za priključenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj u okviru Austrougarske monarhije, koja bi bila trijalistički preuređena. Pozivajući se na historijsko i državno pravo ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u jedinstvenu i samostalnu hrvatsku državu, Radić posebno obrazlaže bosansko pitanje u svom radu “Bosna i Hercegovina”.

“U vrijeme aneksione krize Stjepan Radić je razvio tezu da na Bosnu i Hercegovinu imaju pravo Evropa, Habsburška monarhija i Hrvatska.” I pored nedvosmislene tvrdnje da “u Bosni i Hercegovini žive samo Hrvati”, Radić pored vjerske izdiferenciranosti hrvatske nacionalnosti bosansko-hercegovačkog društva, ponekad za “muhamedance” u zagradi istakne etničku oznaku Turci. “Seljaci su većinom pravoslavni kršćani, a posjednici (begovi) – to su muhamedanci (Turci), pa je i to jedan od razloga što se Turci i Srbi dobro ne gledaju. Nedavno je bilo u novinama da su Srbi palili Turcima čardake.”

Frano Supilo nije bio suzbijač samo srpskih težnji prema Bosni i Hercegovini, već i suzbijač njemačko-mađarskog uticaja na Hrvatsku i Balkansko poluostrvo uopće. On, kada je u pitanju etnička slika Bosne i Hercegovine, ne dovodeći u pitanje njen “hrvatski karakter,” ističe da se Bošnjaci “neće da zovu ni Hrvati ni Srbi,” ali je i kod njega prisutna Starčevićeva ideologija “našeg naroda muslimanske vjere”.

Prva politička organizacija Hrvata u Bosni i Hercegovini Hrvatska narodna zajednica (HNZ) osnovana u Docu kod Travnika 1906. godine, u svoj program i političke ciljeve ugradila je velikodržavnu hrvatsku ideologiju, kao izraz političkog kontinuiteta pravaške ideologije. Pokušavajući da u Bosni i Hercegovini usmjere Bošnjake u pravcu hrvatskog nacionalnog određenja, nosioci hrvatske nacionalne ideologije djelovali su u dva pravca, političkom i literalnom. Na političkom planu Muslimanska napredna stranka, na čelu sa Adem-agom Mešićem, odnosno njen uži politički vrh, suprostavljajući se autonomnom programu Muslimanske narodne organizacije, smatrajući ga prosrpskim programom, odmah po svom osnivanju, proglasila je prohrvatski nacionalni i politički kurs. I politički vrh JMO dominantno je izražavao hrvatstvo kao nacionalnu oznaku. To najbolje potvrđuje činjenica da je od 23 poslanika Bošnjaka izabrana na izborima 1920. god. u Ustavotvornu skupštinu, njih 15 se izjasnilo kao Hrvati, dva kao Srbi, a samo jedan kao Bošnjak. Sedmerica poslanika nacionalno se nisu deklarisali.

“Na izborima od 18. III 1923. god. – svi su se izabrani poslanici, osim Mehmeda Spahe izjasnili kao Hrvati.” Najznačajniji zaokret bošnjačkog političkog vodstva u pravcu hrvatskih nacionalnih interesa desio se 1911. god, kada je dogovoren “Hrvatsko-muslimanski pakt”. Bošnjaci su pristali na taj dogovor da bi zadržali autonomiju Bosne i Hercegovine u bilo kakvom uređenju Habsburške monarhije, te da bi bošnjački velikoposjednici dobili podršku hrvatskih predstavnika za dobrovoljni otkup kmetova, što bi Bošnjacima veleposjednicima omogućilo da zadrže vlasništvo nad zemljom, jedino bogatstvo sa kojim su raspolagali. Da li su tada Bošnjaci, dobrovoljno se odričući naziva jezika “bosanski” u korist naziva “hrvatski” i “srpski,” napravili sudbonosnu grešku kada je u pitanju nacionalno određenje, teško je sa sigurnošću tvrditi.

Ističući značaj jezika i načina otkupa kmetova, kao krupna politička pitanja, Š. Filandra smatra da se tada bošnjačko političko vodstvo ponijelo pragmatično-politički, te da su izgubili bitku na političkom i jezičkom planu, a radi zadovoljavanja posjedničkih interesa bosanskog begovata. Filandra također smatra da je zbog te bošnjačke političke nedomišljenosti nestalo bošnjaštva i bosanskog jezika. Neosporna je činjenica da su se Bošnjaci, usljed suprotstavljanja hegemonističkim težnjama ideologije srpskog velikodržavlja, često nalazili u sličnom položaju sa Hrvatima i bili u situaciji da prave međusobne političke kompromise.

Objektivno gledajući, ako bi Bošnjaci dozvolili koaliciju između Srba i Hrvata, postali bi politička manjina, a ionako su bili, posmatrano izdvojeno, politički slabiji od ova dva naroda, jer iza sebe nisu imali moćnijeg političkog zaštitnika. U uslovima političke nužde bili su prisiljeni spriječiti koaliciju srpskog i hrvatskog političkog vrha, jer im je samo na takav način bila ostavljena mogućnost da zaštite političku autonomnost Bosne i Hercegovine, što i jeste bio njihov osnovni politički cilj. Da ii su je, odustajanjem od naziva jezika, više ugrozili i doveli u pitanje, iz ove perspektive teško je odgovoriti. Najvjerovatnije je da su smatrali da će zaštitom i očuvanjem zemljišnog posjeda očuvati, kako pravo na zemlju, također i pravo na autonoman položaj Bosne i Hercegovine. Potvrđuje to proglas upućen Bošnjacima 1910. godine. “Muslimani ne puštajte zemlju iz ruku jer je narod bez zemlje narod bez budućnosti (istakao A. Đ.), jest stablo bez korijena. Organizujte društva za kupovanje zemlje.”

Drugi pravac pokušaja “hrvatizacije” Bošnjaka bio je putem listova i publicistike. Hrvatski književnici “pravaši” pisali su pod bošnjačkim imenima, da bi na taj način podstakli Bošnjake da se u literarnom stvaralaštvu pokušaju vezati za hrvatsku nacionalnu ideologiju. Svojatanje narodne kulture Bošnjaka vršeno je, kako sa srpske, isto tako i sa hrvatske strane. Matica hrvatska izdavala je književna djela pojedinih Bošnjaka. Narodne bošnjačke epske pjesme bile su posebno popularne među širokim slojevima bošnjačkog stanovništva, nakon njihovog sakupljanja koje je trajalo nekoliko godina Matica Hrvatska je izdala 1898. i 1899. god. dvije knjige u redakciji dr. Marjanovića pod nazivom „Hrvatske narodne pjesme. Junačke pjesme muhamedovske“.

Neophodno je napomenuti da se nakon austrougarske okupacije dio bošnjačke studentske omladine školovao u Beču i Zagrebu, što je bio jedan od povoljnih uslova za prihvatanje zapadnoevropskih standarda i mjerila, kao i vrijednosti. Kako je sve to bilo povezano sa novim nacionalnim trendom, koji je kod Hrvata bio nešto izraženiji nego kod Bošnjaka, taj je momenat uticao da prva bošnjačka inteligencija na početku 20. stoljeća prihvati hrvatsko nacionalno određenje. Prihvatanje “hrvatstva” od dijela bošnjačkih intelektualaca, školovanih na Zapadu, kao nacionalnog imena, u biti je značilo formalno izjašnjavanje, “prihvatanje stila vremena”, što pokazuje njihova aktivnost i sadržajna bošnjačka opredijeljenost u listovima “Bošnjak” i “Behar.” Takvo nacionalno izjašnjavanje dovodilo je do zabune i nedoumica u redovima bošnjačke inteligencije i, zasigurno, doprinosilo, kako s pravom konstatira E. Redžić, “da je bošnjaštvo bilo u sjeni koja ga je zatamnjivala i potiskivala.”

Kulminacija pokušaja “nacionaliziranja” Bošnjaka u hrvatskom nacionalnom određenju dešava se za vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Koristeći težak položaj Bošnjaka između dva svjetska rata, te srpske pokolje i progone nad njima, ideolozi hrvatskog velikodržavlja političkim projektom NDH pokušavaju konačno dovršiti program potpunog “hrvatiziranja” Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Osnovu projekta NDH činila je ideologija ustaštva. Poznato je da ustaška ideologija nije nastala sa Pavelićem i NDH, već svoje korijene, svoje prve izdanke, ima u politici Hrvatske stranke prava. Političko formiranje vođa ustaškog pokreta započeto je u okrilju Hrvatske stranke prava. Čelnici ovog pokreta još su poznati i pod imenom frankovci. Ime su dobili po osnivaču stranke Josipu Franku. Pavelić će postati najaktivniji predstavnik frankovaca. Svojom političkom koncepcijom kao cjelovitim političkim programom ustaški pokret, kao organizirani subjekat ideologije ustaštva, pokušao je preko NDH realizirati svoju osnovnu ideju – stvaranje velikohrvatske države.

Kako je ta država bila nezamisliva bez Bosne i Hercegovine, to su ideolozi ustaštva zauzimali poseban odnos prema Bošnjacima i prema Bosni i Hercegovini. U dosadašnjoj literaturi o ustašama i NDH naglašavana je antijugoslovenska orijentacija tog pokreta u koncepciji rješavanja hrvatskog državnog i nacionalnog pitanja. Ovdje želimo da istaknemo i naglašenu antibošnjačku i antibosansku orijentaciju ideologije ustaškog pokreta, iskazanu prije svega njezinim odnosom prema Bošnjacima i državi Bosni i Hercegovini. Osnovna sadržina antibošnjačke političke akcije ustaškog pokreta sastojala se u nastojanju i pokušajima ustaša da dokažu navodno hrvatstvo Bošnjaka. Poistovjećivanje bošnjaštva sa hrvatstvom bilo je u najneposrednijoj vezi koju su ustaše dodjeljivale državi Bosni i Hercegovini u svojoj koncepciji izgradnje velike Hrvatske, pod imenom NDH.

Da bi što bezbolnije dokinuli državu Bosnu i Hercegovinu ideolozi hrvatskog velikodržavlja uspostavljanjem NDH vrše teritorijalnu reorganizaciju države i na taj način zaokružuju jedinstveni povijesni hrvatski nacionalni prostor, te brišu granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Da bi se dokinulo sjećanje na državnost Bosne i Hercegovine, Pavelić naređuje da se ime ove zemlje što manje upotrebljava, a i kad se upotrebljava da to bude u povijesnom i etnografskom značenju, a nikako u političko-pravnom. Bošnjačka nacionalna odrednica se potpuno potire u duhu teorijskog uzora i ideologa Starčevića (’ovo su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Evropa ima’), a stvarni cilj je da se upravo preko „muslimanskog elementa“ prisvoji Bosna i Hercegovina.

Stavovima koje iznosi Mile Budak u svojoj knjizi “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu,” objavljenoj 1934. godine, udareni su temelji ustaške politike prema Bošnjacima. Budak tvrdi “da su bosanski Muslimani rasno najčišći, najmanje natrunjeni Hrvati.” Analizirajući ustašku propagandu o Bošnjacima u NDH, F. Jelić-Butić ističe slijedeće karakteristične momente:

“a) Nastojalo se maksimalno iskorišćavati Starčevićevu tezu o muslimanima kao najčišćem dijelu hrvatskog naroda. I tim se putem težilo ukazati na ulogu Pavelića kao baštinika Ante Starčeviča. (…) b) U dokazivanju hrvatstva muslimana posebno se značenje pridavalo vjerskoj komponenti. Glavna parola je glasila: Nacionalni sklad Hrvata ne smeta i ne smije smetat vjerska različitost. Posebno se tumačila i uloga islama u konstituiranju hrvatstva. (…)
c) Muslimani su isticani kao jedan od glavnih konstituensa u stvaranju NDH. To se prvenstveno odnosilo na definiranje mjesta i uloge muslimana u Bosni i Hercegovini. (…)
d) Ustaška propaganda se u skladu sa navedenim momentima, oštro suprotstavljala prisutnim mišljenjima i tezama o postojanju ‘muslimanskog pitanja’, čime su se podrazumijevali različiti stavovi, bez obzira na nosioce i interese, o posebnostima muslimana. Negirajući postojanje ‘muslimanskog pitanja’ kao jednog od ‘unutrašnjih pitanja’ u NDH, Pavelić je u Saboru NDH, u veljači 1942. god. izjavljivao: ‘Muslimanska krv naših muslimana je hrvatska krv. Ona je hrvatska vjera, jer su na našoj zemlji njeni pripadnici hrvatski sinovi’.

Iako je među Bošnjacima u NDH bilo onih koji su propagirali ideju o hrvatstvu Bošnjaka, prvenstveno među studentskim desničarskim krugovima u Zagrebu, sa sigurnošću se može tvrditi da ustaška ideologija nije imala široku društvenu osnovu među Bošnjacima. “Muslimanske rezolucije”, i masovno uključivanje Bošnjaka u II svjetskom ratu u antifašističku borbu, nedvosmisleno pokazuju da ustaštvo kao ideologija, ne da nije bilo prihvaćeno od Bošnjaka, već potvrđuje činjenicu da je ogromna većina bošnjačkog stanovništva bila njegov protivnik, prepoznajući u njemu ne samo opasnost po vlastiti nacionalni identitet, već i kao opasnost za slobodno življenje svih naroda i nemogućnost da se na toj ideologiji izgradi demokratsko društvo i država.

U nešto modifikovanijem obliku nastavljač ideologije ustaštva, i na teorijskom i na političkom planu, bio je Franjo Tuđman. Raspravljajući o Bošnjacima i nazivajući ih “muslimanskim plemstvom”, Tuđman ističe kako su oni u etničkom smislu neosporno hrvatskog porijekla. On, također, ističe da se i 1968. god. protivio nacionalnoj afirmaciji Bošnjaka u formi priznavanja muslimanske nacije.

“Jedino sam se ja 1968. god. javno usprotivio odluci CK KPJ o Muslimanima kao samostalnom narodu. Od hrvatske se inteligencije očekivalo da to pozdravi, ali ja sam izjavio da to ona ne treba pozdravljati jer su interne prognoze govorile da bi se 80 do 85% do tad neopredijeljenih muslimana izjasnilo za Hrvate, a samo 15 do 20% njih za Srbe. Prema tome, jasno je da bi granice Hrvatske, kakve su bile ojačale da nije donesena ta, za Hrvatsku strateški nepovoljna, odluka!”

Rukovodeći se svojim načelima negiranja postojanja bošnjačke nacije, odnosno pokušajima njenog hrvatiziranja, Tuđman kao političar osporava i negira postojanje države Bosne i Hercegovine. U najnovijem ratu protiv Bosne i Hercegovine 1992-1995. god. koga je vodio s Miloševićem, Tuđman je, uvidjevši da ne može Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu pripojiti Hrvatskoj, s Miloševićem dogovarao njezinu podjelu. O ovim tajnim pregovorima štampa je ozbiljno pisala. Neol Malcolm, profesor povijesti, govoreći o hrvatskoj politici prema Bosni za vrijeme Tuđmanove vladavine kaže: “Moram reći da je najveća pogreška hrvatske politike prema Bosni nastala na početku rata kada je Tuđman sve mogućnosti ostavio otvorenim, uključujući i podjelu Bosne.” Uprkos svim osporavanjima, negiranjima i raznovrsnim pokušajima hrvatizacije Bošnjaka od početka do danas, hrvatsku nacionalnu ideju i projekat velikohrvatske države prihvatio je samo manji dio bošnjačke inteligencije. I kod njih je hrvatstvo kao nacionalna odrednica prvenstveno bilo politički, a ne nacionalno motivirano. Hrvatska nacionalna ideja nikada nije zahvatila široke slojeve bošnjačkog društva. Ista je situacija bila i sa pokušajima srpske nacionalne velikodržavne ideje da “srbizira” Bošnjake. Bez obzira na svu upornost i političke pritiske, pokušaji “srbizacije” i “hrvatizacije” Bošnjaka nisu zahvatili široke slojeve bošnjačkog naroda.

Činjenice, naravno, govore da je bilo “srbiziranih” i “hrvatiziranih” Bošnjaka, naročito u manjem broju bošnjačke inteligencije. O motivima takvog opredjeljivanja vrlo relevantno mišljenje iznosi N. Duraković. Pokušaji “srbizacije” i “hrvatizacije” Bošnjaka u osnovi su imali za cilj da onemoguće nacionalnu afirmaciju bošnjaštva, kako bi onemogućavanjem bošnjačke identifikacije otvorili prostor za prisajedinjenje Bosne i Hercegovine velikosrpskom, odnosno velikohrvatskom državnom projektu. Bošnjaštvo nije bilo dovoljno razvijeno kao nacionalni pokret da spriječi ove tendencije, ali je, s druge strane, ukupni osjećaj bošnjačke nacionalne zasebnosti, u društveno-povijesnoj, kulturnoj, političkoj i duhovnoj stvarnosti bio dovoljno snažan da omogući vlastiti opstanak i samorealizaciju.

Preuzeto iz: Adib Đozić, Bošnjačka nacija, Sarajevo, 2003. (Napomena: Ulomak je objavljen bez pripadajuće naučne aparature)