Odlazak balkanskog Homera: Ismail Kadare (1936 – 2024)

U Enver Hodžinoj Albaniji, u kojoj je čitava kultura bila pod ideološkom kontrolom, a književnost zarobljena socrealističkim prikazivanjem stvarnosti, Kadare je unio novine i iskustva modernog evropskog romana. Što je za evropsku književnost bilo prirodno, u albanskoj je označilo avangardu i na njenu književnost imalo snažan uticaj, može se reći – reformatorski i na sadržinsko-tematskom i na estetskom planu. Svakom novom knjigom Kadare se poigravao formom, uspješno eksperimentišući i proširujući granice stvaralačkog postupka i iskustva.

Piše: Zuvdija Hodžić

Godinama kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, najpoznatiji i najznačajniji albanski književnik, Ismail Kadare rođen je 1936. godine u Đirokastru, na jugu Albanije, činovničkoj porodici. Ismail Kadare umro je u 89. godini od srčanog udara 1.7.2024. u Tirani.

Studirao je albanski jezik i književnost na Državnom institutu u Tirani i na Institutu ,,Maksim Gorki“, u Moskvi. Kao osamnaestogodišnjak objavio je prvu zbirku pjesama Mladalačka nadahnuća, da bi se kasnije više posvetio prozi, romanima i pripovijetkama. Objavio je romane Tvrđava, Palata snova, Hronika na kamenu, Velika zima, Novembar jednog glavnog grada, Svadba, Suton stepskih bogova, Koncert velike samoće i druge. Poznat je i kao pripovijedač, pjesnik, esejista, književni teoretičar i kritičar. Bio je član  nekoliko akademija. Dobitnik je međunarodnih nagrada, među kojima i ,,Man Booker internatione Prize“ i francuske Legije časti. Od decembra 2018. godine počasni je član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Njegov prvijenac, roman General mrtve vojske učinio ga je najčitanijim albanskim piscem, ubrzo poznatim i u Evropi. General mrtve vojske preveden je na oko trideset jezika i izazvao interesovanje i za Kadareova druga djela.

Reformator koji je unio modernizam

Kadare je bio pisac koji afirmiše duhovne, etičke i ljudske vrijednosti i tradiciju albanskog naroda, ali i kritičar diktatorskog režima i vlasti u svojoj zemlji. U Enver Hodžinoj Albaniji, u kojoj je čitava kultura bila pod ideološkom kontrolom, a književnost zarobljena socrealističkim prikazivanjem stvarnosti, Kadare je unio novine i iskustva modernog evropskog romana. Što je za evropsku književnost bilo prirodno, u albanskoj je označilo avangardu i na njenu književnost imalo snažan uticaj, može se reći – reformatorski i na sadržinsko-tematskom i na estetskom planu. Svakom novom knjigom Kadare se poigravao formom, uspješno eksperimentišući i proširujući granice stvaralačkog postupka i iskustva. Ali nije ga to učinilo poznatim u Albaniji, još manje u Evropi i svijetu. Ugled velikog pisca stekao je djelima koja su zadovoljavala najviše estetske kriterijume, kao i tematikom vezanom za albanski socijalno-kulturni milje, istorijske događaje i ličnosti.

U životu, kao i u umjetnosti, ništa nije slučajno. Italijani su preveli Generala mrtve vojske gotovo s njegovim objavljivanjem na albanskom jeziku; Francuzi odmah za njima. Iznenađenje je bilo ravno senzaciji. Zar je moguće da takvog pisca iznjedri narod na čiju su kulturu gledali sa predrasudama i skepticizmom? Zar je moguće da se iz najizolovanije zemlje u Evropi, ograđene bodljikavom žicom, načičkane bunkerima, sa neprestanom proizvodnjom unutrašnjih neprijatelja, partijskim čistkama, zatvaranjem najzaslužnijih i najboljih, pojavi takav pisac?

Hvaljen i kritikovan, štampan u neuobičajeno velikim tiražima ali i zabranjivan, uz opravdani strah da i on može biti žrtva, Kadare je, da bi izbjegao najgore, i da bi mogao da piše, neke knjige pisao u duhu socrealističke ikonografije, ili se politički angažovao u Partiji, na tribinama i Kongresima. Mogao je da zaćuti kao Ljasguš Poradeci, za koga je još 1929. godine E. Čabej rekao da je pjesnik koga će albanska književnost jednom podariti svijetu, a koji za četrdeset godina komunističke vladavine nije objavio ni jedan stih. Mogao je, ali bi time književnosti nanio nenadoknadivu i neoprostivu štetu. Kadare je to znao. Moguće da mu je zbog toga izmakla Nobelova nagrada. U svakom slučaju, razlozi su bili vanliterarni. U tim vremenskim intervalima piše „manje vrijedne“ romane Svadba, Novembar jednog grada, Velika zima i Koncert na kraju zime – o kraju ,,vječnog prijateljstva“ Albanije i Sovjetskog saveza, odnosno Albanije i Kine. Povlađivanje i prilagođavanje sigurno mu je teže padalo nego drugome zbog eruptivne snage njegovog talenta i vjere da je rođen da bude „Balkanski Homer“. Zato mu je sukob sa sobom bio najteži. Pobijedio je i druge i sebe pisanjem remek-djela kakva su Tvrđava i Palata snova, uz ranije napisanog Generala mrtve vojske.

Palata snova i neke druge knjige, alegorijskim prikazivanjem totalitarizma i diktature, nijesu mogle promaći rigidnim ideološkim ždanovcima. Čudo da mu književnu karijeru nijesu okončali izolacijom ili zatvorom. Još veće je čudo da ga je od najgoreg zaštitio onaj ko je to jedino i mogao – Enver Hodža!

To, još više svjetska slava, oslobodili su ga „lukavštine“ i straha od kazne. Shvativši koliko bi štete ali i koristi mogli imati od njega, vlasti su ga ostavile na miru. Kadare piše Veliki pašaluk, roman o Ali-paši Tepelani, pobunjeniku protiv osmanske vlasti koji je dvadeset godina vladao Janjinom i narodu nametnuo strahovladu strašniju od onih od kojih ih je oslobodio. Bila je to i više nego jasna aluzija na diktatorski režim u Albaniji. Sigurno da mu to ne bi bilo oprošteno, ali je Kadare već bio na sigurnom, u Francuskoj, – kandidat za Nobela! Preporučili su ga General mrtve vojske, Tvrđava i, posebno – Palata snova.

General mrtve vojske

General mrtve vojske, Kadareov prvijenac, po mnogima je njegovo najbolje djelo, moderno, pisano originalnim stilom, koji po jednostavnosti podsjeća na Hemingveja, odnosno Gogolja i ruske klasike koje je proučavao tokom studija u Moskvi. Ali i moderne evropske pisce koje su Rusi rado prevodili. General mrtve vojske je po temi, sadržaju i antifašističkim i antimilitarističkim porukama, koliko univerzalna i opšteljudska, toliko i oda albanskom narodu i čovjeku.

Dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata, general okupatorske vojske dolazi u Albaniju da sakuplja kosti fašističkih vojnika da bi ih otpremio u domovinu. Sa sveštenikom koji je ranije bio u Albaniji, traga za grobovima, identifikuje poginule vojnike, ekshumiraju njihove kosti i stavljaju u vreće. Suočen sa narodom koji je branio slobodu, spreman da za nju i zbog nje podnese svaku žrtvu, u susretu sa ljudima čije su najbliže okupatori ubili, general se suočava sa svojom savješću, preispituje svoje ljudske i vojničke stavove. Upoznavanje s ljudima, njihovom tradicijom, običajima, pjesmama, gostoljubivošču, hrabrošću i moralom, čine da ih sve više razumije i cijeni.

Kroz njegova razmišljanja, razgovore i mimoilaženja sa sveštenikom, Kadare, manirom velikog umjetnika, poznavaoca mentaliteta i karaktera svojih sunarodnika, kroz naizgled epizodne scene i likove i njihove postupke, otkriva duboke lične drame i snagu duha zajednice i naroda. Obilazeći i nalazeći mjesta na kojima su sahranjeni okupatorski vojnici, general posebno traga za pukovnikom Z. s čijom porodicom je u prijateljskim odnosima. Vreću sa tek otkopanim pukovnikovim kostima pred noge će mu baciti nervno rastrojena starica, usred veselja, na seoskoj svadbi, otkrivajući mu da joj je pukovnik ubio muža i silovao kćerku. I da ih je ona osvetila!

Drugom prilikom generalu će seoski vodeničar dati dnevnik vojnog dezertera kojeg je skrivao ali su ga pripadnici ,,Plavog bataljona“ otkrili i ubili. Vojak – kako su ga u selu zvali, zapisivao je u dnevnik svoja osjećanja i doživljaje, svjedočeći o plamenitosti svih, posebno vodeničarove žene „tetke Kate“.

Kadare je majstor cjeline i majstor detalja. Usred priče, čineći je zanimljivijom, vješto ubaci „sekvencu“ kao o brđaninu Nik Martinu koji sam samcit, inspirisan junaštvom likova iz albanske tradicije i epike, ide u susret okupatorskoj brigadi „da se s njom bije“. Vješto mijenjajući položaj i pucajući, satima ih zadržava i izaziva. Bijesni a nemoćni da mu priđu, gađaju ga bacačima… On nema groba. On živi u pjesmi, jednoj od onih koje su na generala ostavile poseban utisak, o kojima dugo razmišlja, uvjeren da ih razumije.

Postiđen pukovnikovim zločinom, general vreću s kostima baca u rijeku, iako svjestan da će ga sveštenikova prijava izvesti pred vojni sud i navući gnjev pukovnikove porodice. Telegram koji su mu nakon uspješno okončane operacije poslali ratni veterani, general neće ni pogledati, zgužvaće ga, pocijepati i baciti kroz prozor. A u njemu je pisalo: „Pozdravljamo Vaš gest…“

General mrtve vojske i Tvrđava jesu „nacionalno obojene“ i apologetske, ali i time postižu da ih inostrani čitalac prihvati sa simpatijama jer su velika umjetnička djela.

Tvrđava

Tvrđava, roman o osmanskom pohodu na Albaniju i opsadi Skenderbegove prijestonice protiv koje osvajači kreću s dotad neviđenom vojnom silom i tehnikom, novosalivenim topovima, jedinicama janičara, azapa, eškindžija, akindžija, Kurda, Tatara, Kalmika, pripadnika „Odreda smrti“ koji se iz bitaka vraćaju ili kao pobjednici ili ginu. Prekidaju dovod vode u tvrđavu, kopaju tunele da je osvoje iznutra, ubacuju zaražene miševe da izazovu kugu, truju vodu, ali ne mogu da osvoje tvrđavu. Skenderbeg nije u njoj, u blizini je ili u planinama, nevidljiv i nepredivdljiv, spreman da svakog trena udari na osmanski logor. Njegovi noćni napadi izazivaju paniku i smrt stotine neprijateljskih vojnika, utjeruju strah u kosti. Kako se pojavi, tako i nestane, ali i branioci i napadači znaju da je svuda. Jedne da i od pomena njegovog imena hvata jeza, druge da osnaži i uvjeri da su nepobjedivi.

U romanu nema opisa njegovog lika, ali on nije obezličen. Naprotiv, poistovjećen je s narodom. Ljudi koji bi po tradiciji i epskoj svijesti imali najviše razloga da ga doživljavaju mitskim bićem, vide ga kao običnog čovjeka. A kad ga kao takvog opisuje osmanski oficir koji ga je vidio prilikom pregovora sa sultanom, simbolika jedinstva naroda i vođe je još upečatljivija i prirodnija. Nema u Tvrđavi ni imena Skenderbegovih komandanata, ni boraca. Oni su jedno. Oni su narod koji iako malobrojan, pokazuje da i ,,mali“ mogu da imaju istorijsku ulogu i utiču na svjetske događaje. Zato Tvrđavom defiluju brojni osmanlijski likovi – od glavnokomandujućeg Tursun-paše, hroničara Mevlije Čelebije, astrologa, pisara, janičarskog zapovjednika Tuz Okčana, mehaničara Sarudže, ljekara Siri Selima, inžinjera Kaura i drugih – čija će imena vrijeme izbrisati. Oni će otići, drugi će doći i dolaziti ali se i vraćati – poraženi. Shvata to i glavni komandant punim imenom i prezimenom zvani Ugrulu Tursun Tundžaslan Sert Olug-paša koga poslije neuspjelog pohoda čeka skidanje ,,tuga“, svileni gajtan, ili poniženje. On presuđuje sam sebi, povlači se u šator, zahtijeva da ga ne bude, pije otrovni prašak, misleći „o svom kratkotrajnom životu i svemu onome što je činio, o duši koja odlazi na onaj svijet i Skenderbegu koji ostaje na ovom“.

Palata snova

O Palati snova, remek-djelu koje ako nije bolje od Generala mrtve vojske i Tvrđave, svakako je u njihovoj ravni, Kadare je zapisao: „Odavno me je privlačilo projektovanje jedne vizije pakla. Znao sam da je to teško, da ne kažem nemoguće da stvorim nešto originalno nakon dosadašnjih arhitekata pakla kakvi su bili anonimni Egipćani, Homer, Sveti Avgustin ili Dante. Što sam više razmišljao o tome, to mi je jasnije postajalo da se tu radi o nekakvom kraljevstvu smrti sačinjenom od našeg spavanja i snova, dakle od onostranog dijela naših bića koje paralelno i istovremeno živi uz nas… Bili su tu košmari, koprcanja savjesti, izgubljene nade. Ali, iznad svega bilo je tu i ono administrativno stepenovanje, sektori po kojima su snovi morali proći, da bi temeljno bili proučeni i protumačeni, što je građevinu Palate snova na neki način činilo bliskom strukturi danteovskog pakla…“

Tema pakla nije nova ali je nov način na koji je Kadare ostvario svoju viziju pakla. Zapravo režima u kojem je živio, totalitarizma, kontrole svega i svakoga. Zbog stradanja jednog nevinog, stradalo je još deset nevinih. Svjestan da iako u vrhu Partije i poznat pisac, može biti žrtva, ne zbog sebe koliko zbog drugih, Kadare razmišlja kako da se kao pisac i čovjek suprostavi diktaturi. „Stvara“ zastrašujući insituciju u kojoj će se sabirati, čuvati, razvrstavati, proučavati i dešifrovati snovi svakog pojedinca, grupe i naroda u carevini. Zamišlja Palatu snova, Tabir saraj i smješta ga u prošlo vrijeme, u centar Osmanske carevine, u zatvoreni sistem. U Tabir saraj, arhiv sa bezbrojnim dosijeima snova, u kojem je sve registrovano, počinje da radi Mark-Alem Ćuprili, potomak moćne, vezirske albanske porodice. Njegovo prezime, albansko, „šifra“ je koja ga povezuje sa „Zemljom orlova“, alegorijskom predstavom diktatorskog Enver Hodžinog režima. Dok ga jedan od administratora upoznaje sa funkcionisanjem sektora u Palati snova, rangiranjem i stepenovanjem službi, njihovog uticaja i važnosti, više puta mu ponavlja: „Nemoj misliti da iznad njih nema drugih…“ i „da pored običnog Tabira postoji i tajni Tabir snova do kojih je država došla na svoj način i svojim metodama…“

Mark-Alem će od običnog „evidentičara snova“ sve više napredovati, dobijati značajnija i uticajnija mjesta, na kraju i upravnika Palate snova. Dok su ga pozivali da se javi Odjeljenju ili Upravi, i on, kao i drugi, prije je mislio da ga čeka kazna ili smaknuće nego unapređenje. Već na početku službovanja bio je svjedok kako zbog sitnice, pogrešno protumačenog sna, stradaju članovi i prijatelji moćnih Ćuprilija. Dok se jednog proljećnog popodneva vozi kočijom pored Centralnog parka, gledajući kroz prozor, Mark-Alemi, na vrhuncu moći, strahuje i zna da će „oni doći da ga uzmu da bi ga odveli tamo odakle nema povratka…“

„Mogao bih odmah da poručim da mi se na grob ukleše bagremova grana u cvatu“ – kaže u sebi.

Gotovo svi koji su pisali o Palati snova upoređuju je ili nalaze sličnosti sa Danteovim paklom, možda zavedeni Kadareovom izjavom o infernalnoj strukturi Palate snova.

Ta „bliskost“ je samo formalna. Odjeljenja selekcije, Odjeljenja tumačenja, veletumača, arhiv, raspored prostorija, tajanstveni hodnici, mnogobrojne sale u Palati snova mogu da liče na „lijevak“ i vodoravne stepenice, kružnice i krugove danteovskog Inferna, ali je razlika među njima velika. U Tabir saraju su snovi – pakao je izvan njegovih zidova, stvaran, na zemlji je, u državi; Danteov je u unutršnjosti Zemlje, u lijevku. U Danteovom su samo grešnici, u Kadareovom – svi. Zato je strašniji i opasniji. U Kadarevom se može naći svako, nevini prije grešnih i krivaca. General mrtve vojske, Tvrđava i Palata snova su remek-djela koja su Ismaila Kadarea promovisala ne u najvećeg i najznačajnijeg albanskog pisca ili „Balkanskog Homera“ nego u jednog od vodećih savremenih svjetskih književnika.

Prethodni članakPriče iz Srebrenice: Izložba koja potiče na sjećanje