Nakon smrti Murada II (1451) i dolaska na prijestolje njegovoga sina Mehmeda, Osmanska država će prerasti u imperiju. Sa događajima koji su uslijedili ona se toliko uvećala da je izraz država postaje nedovoljan. S druge pak strane, treba reći da izraz imperija upotrijebljen za Osmanlije ima značenje koje nije sinonim sa istim evropskim; termin Osmanska imperija ne sadržava pojmove imperijalan i kolonijalizatorski nego podrazumijeva etničku i društvenu strukturu države, sveobuhvatnu politiku koja se vodila, centralističku upravu i sistem vladavine, odnosno nosi značenje devlet-i aliyye (visoka država).

Izraz država je skroman da iskaže ovu ideju sveobuhvatnosti. Temelji carstva su bez sumnje postavljeni u doba Mehmeda II. Napredovanje je svoju najvišu tačku doživjelo u doba sultana Sulejmana Veličanstvenog. Sa vladavinom Mehmeda II ponovo je oživjela osvajačka i centralistička politika i turkmenska osvajačka tradicija idealizirana je u visokim islamskim okvirima.

Jedina prepreka u primjenjivanju svjetske politike Mehmeda II bio je Bizant, država predvodnica krstaške opasnosti koja je remetila cjelovitost osmanske teritorije. Stoga je najprije trebalo riješiti ovaj problem. Uprkos opiziciji na čelu sa iskusnim državnikom velikim vezirom Čandarlijem Halil-pašom koji se plašio iznenadnih opasnosti iz vremena Murada II i reagiranja zapadnog kršćanskog svijeta, mladi se sultan, pod utjecajem svoga lale Zaganosa, upustio u rješavanje tog problema. Istanbul je trebalo osvojiti prije eventualnih priprema i organiziranja savezništva na Zapadu. Ovako značajno osvajanje mladom će sultanu, sa atributom vladara koji je dostigao radosnu vijest što ju je donio Poslanik islama, pouzdano obezbijediti izuzetno mjesto u cijelom islamskom svijetu.

S druge strane, osvajanje Istanbula obezbijedit će Mehmedu II važnu poziciju u unutrašnjoj politici i povećat će njegov autoritet, pružit će mu mogućnosti da sigurnije provede reforme za centralističku upravu koju je namjeravao uspostaviti. Istovremeno, to će biti značajan korak u razbijanju snaga izvan centra. Obećani ratni plijen podigao je moral vojnicima i najzad je 29. maja 1453. godine ovaj prvi i posljednji veliki grad Bizanta došao pod vlast Osmanlija.

Za tri dana sve je bilo svršeno; Mehmed II, koji je ušao u grad i dostigao slavu da s pravom ponese titulu Fatiha (Osvajača, prim. prev.), naredio je da se Istanbul brzo gradi. Gradsko se stanovništvo bilo povuklo, ali ga je vladar pozivao na povratak obećanjem da će biti oslobođeno od poreza. Davao je slobodu zarobljenicima plaćanjem otkupnine. Tako je nastojao naseliti Istanbul. U tom je cilju preduzimao i druge mjere pa je dobrovoljnim ili prisilnim nastanjivanjem oživio prijestolnicu i njenu okolinu. Tako je Mehmed II sa titulom Osvajača Rima postao njegov stvarni nasljednik. Neki su ga savremeni bizantski historičari nazivali imperatorom Rima zbog toga što je osvojio centar imperije. A sultan Mehmed Fatih je ovaj naziv vidio kao političko sredstvo za ideal “jedna država jedan vladar na svijetu” i objedinjavao ga u svojoj ličnosti sa titulama gazije i hana iz islamsko-turske tradicije.

Ovo pak i na Istoku u islamskom svijetu, i na Zapadu u kršćanskom svijetu znači apsolutnu vlast. Uostalom, politika koju je primjenjivao na bivšoj bizantskoj zemlji predstavlja manifestaciju njegovoga atributa nasljednik Rima. I osmanski historičar 16. stoljeća, poznati šejhulislam Kemalpašazade, opisuje ovu njegovu politiku prema bizantskim teritorijama nakon osvajanja. Sa gledišta unutrašnje politike osvajanje Istanbula je Fatihu pružilo priliku da savlada neke moćne porodice. Pogubljenje velikog vezira Čandarlija Halil-paše koji je svojevremeno odigrao glavnu ulogu u pokušaju njegovoga svrgavanja sa prijestolja (događaj Bučuktepe) dobro organiziranom janjičarskom bunom, pokazuje da je okončano doba kada su ugledne porodice učestvovale u vlasti. Nakon toga je Fatih važne državničke dužnosti, pa i dužnost velikog vezira povjeravao svojim neposrednim podanicima i na taj je način svu vlast uzeo u svoje ruke.

Zahvaljujući ovome on se hrabro upustio u provođenje ekonomskih, vojnih i pravnih reformi. Sultan Mehmed Fatih, koji je nakon osvajanja Istanbula uzeo svu vlast u svoje ruke kao apsolutni gospodar, ponovo je razvio bajrak džihada i počeo širiti svoje teritorije. Uslijedili su brojni pohodi u Evropu i u Anadoliju. U Rumeliji su jedna po jedna očišćene sve bizantske despotovine. Pohodi prema Srbiji (1454. i 1455.), koja se uspjela oporaviti i tako otvoriti put upadima Ugara na Balkan, pokazali su snagu Osmanlija; konačno prisajedinjenje dogodilo se u vrijeme unutrašnjih nemira koji su izbili nakon smrti srpskog despota Brankovića 1458. Kraj despotovine označilo je zauzimanje Smedereva (1459).

Za vrijeme ovih ratovanja 1456. godine dogodila se jedna bezuspješna blokada Beograda koji je imao ključnu poziciju na Balkanu pa prema tome i za napredovanje prema srednjoj Evropi. S druge strane, u borbama od 1458. i 1460. godine potpuno je prisajedinjen Peloponez. U ovome su važnu ulogu imali sukobi između pravoslavaca i katolika. Lokalni pravoslavni Grci pružili su podršku Osmanlijama protiv upadâ Venecijanaca na Peloponez, kako zbog vjerskih sukoba tako i zbog trgovačkih interesa; čak su 1463. godine Osmanlijama predali Argos. Tako je, nakon kopnenih napada i blokade Peloponeza od strane Venecijanaca koji su na obalama ovoga poluostrva držali važna trgovačka mjesta (Anabolu, Nauplia, Modon i Koron), započeo rat koji će trajati šesnaest godina (1463-1479).

Iako je rat između Venecije i Osmanske države još jednom pokazao nemoć Osmanlija na moru, ipak je s jedne strane nanio udarac trgovačkim interesima Venecije, a s druge strane prouzrokovao uznemirenost kod Venecijanaca i uopće u zapadnom svijetu zbog prisustva Osmanlija u Egejskom moru i na Peloponezu. U potrazi za saveznicima protiv Osmanske države Venecija se otisnula na istok i napravila ugovor sa državom Akkojunlu. Tako se nakon osvajanjâ Osmanlija, koji su 1463. godine napredovali prema Bosni, savezu između Ugara, Venecije i Iskender-bega koji je u Albaniji bio na čelu bune, pridružio i jedan saveznik sa Istoka, i Osmanlije su bili okruženi sa svih strana. Ovo je  savezništvo dalo novu nadu Evropi; ponovo se Evropa ponadala da će se Osmanlije moći potisnuti, čak je napravljen i plan raspodjele snaga.

Ofanzivom savezničkih pomorskih snaga u blizini Galipolja prvi put su ozbiljno zauzeta utvrđenja na Bosforu i načinjene su snažne tvrđave s obje strane Dardanela. Tako se pokazalo da se osmanska prijestolnica mora braniti od Dardanela. Međutim, iako su Osmanlije povremeno dolazili u tešku situaciju, upustili su se u vrlo važnu operaciju na kopnu protiv Venecijanaca. Ponovo su uzeli Peloponez i prodirali su do pred samu Veneciju. Najzad je rat između dvije zemlje okončan mirom koji je uspostavljen 1479. godine. Okončanje ovoga rata omogućilo je jaču ofanzivu osmanskih pomorskih snaga. U vrijeme bezuspješnog osvajanja Rodosa 1480. godine vojska je iskrcana u italijanski grad Otranto i tako je uspostavljen važan most za osvajanje Italije. Međutim, smrt Mehmeda Fatiha 1481. zaustavila je Osmanlije u osvajanju “rimske crvene jabuke”.

Ipak, ova su događanja obezbijedila Osmanlijama da steknu kontrolu nad Anadolijom i obalama Peloponeza. Kako je to istovremeno značilo i mogućnost kontroliranja Crnoga mora, bio je ovo veoma značajan razvoj događaja. Još prije sukoba sa Venecijom grčka država Trapezunt, koja je predstavljala posljednji ostatak Bizanta, osvojena je i uklonjena pohodima s kopna i mora (1461). Tako su istočne crnomorske obale dospjele pod osmansku vlast. Dovođenjem Krima pod protektorat (1475), osvajanjem đenovljanskih kolonija (Kefe, Azak), te dovođenjem Moldavske u položaj vazalske kneževine koja je morala plaćati harač, Crno more je pretvoreno u “tursko jezero” i trgovina koja se odvijala na ovome moru potpuno je došla pod kontrolu Osmanlija. U isto su se vrijeme krupne promjene događale i u Anadoliji.

Pred Osmanlijama su Karamanidi predstavljali problem koji je trebalo riješiti. Ovaj je problem Osmanlije suočio sa vladarom države Akkojunlu, Uzun Hasanom koji je gospodario Iranom. I kad su Karamanidi konačno savladani 1468., još je dugo potrajao otpor bejova na Torosu koji su bili potčinjeni Karamanidima. Ovo je stanje dovelo do sukoba između Osmanlija i Mameluka koji se dogodio u Čukurovi. Uzun Hasan je preuzeo pokroviteljstvo nad anadolskim bejovima slijedeći politiku od koje je priželjkivao da ga načini drugim Timurom; on se nalazio na čelu konfederalne države nastale ujedinjenjem turkmenskih plemena. Ova se država sa središtem u Dijarbakru za kratko vrijeme proširila do Azerbejdžana i zauzimala je veliki prostor. Njeno savezništvo sa Zapadom, uzimanje pod svoju zaštitu i Trapezunta i Karamanida i Isfendijarida, te ofanzivna djelovanja ove države u Anadoliji koja su predstavljala opasnost za osmansku vlast, odvest će Fatiha u neizbježan rat.

Godine 1472. udružena vojska Akkojunlu i Karamanida sravnila je sa zemljom Tokat i došla do Akšehira. Na to je Fatih krenuo u pohod, i u mjestu Otlukbeli porazio državu Akkojunlu koja je vodila rat klasičnom tukmenskom taktikom i oružjem. Ovaj sukob čiji je ishod odredila upotreba vatrenoga oružja više se može okarakterizirati kao odbrana koja je imala za cilj da ukloni opasnost nego kao osvajački rat kojim se željela proširiti teritorija. Za sigurnost anadolskih teritorija od velikog je značaja bilo kontroliranje linije od Bajburta do Šebinkarahisara. Ostaci Karamanida poraženi su u pohodu na Toros 1474. godine. U to su se vrijeme pokušali pod vlast dovesti i Dulkadiridi. Naime, i oni su bili uzrok napetosti u odnosima između Osmanlija i Mameluka. Kroz ove političke aktivnosti na prostoru Anadolije i Rumelije stvaralo se Osmansko carstvo sa središtem u Istanbulu. Jačanjem centralističkog sistema državne su institucije dobivale svoj konačan oblik a na ovaj se način razvijala i politička snaga. U Anadoliji je uspostavljeno političko jedinstvo, a krupni problemi koje je prouzrokovalo doba interregnuma u velikoj su mjeri bili prevaziđeni.

Historija Osmanske države i civilizacije, napisali F. Emecen i K. Beydilli