“Sejjid Imadeddin Nasimi: stihovi koji pozivaju na savršenstvo”, sastavio: Akram Bagirov, “Blicdruk” d. o. o., Sarajevo, 2020. godine, 238 stranica
U sakralnoj tradiciji ilahija i kasida u Bosni i Hercegovini stoljećima se uče i stihovi Imadeddina Nasimija, azerbejdžanskog pjesnika iz 14. stoljeća. Čuven je njegov tekst Hrku srama i prezira na sebe sam obukao, čija se prva strofa u našim tekijama danas najčešće uči u originalu, a ostatak teksta u prijevodu na bosanski jezik. Iako njegovo ime nije zaboravljeno, o samom Nasimiju u našem se savremenom duhovnom i kulturnom ambijentu zna veoma malo.
Stoga je i potreba za dubljim uvidom u Nasimijev život i njegovo djelo bila izrazito velika. Nakon stoljetnog prisustva njegova imena i njegovih ilahija u Bosni i Hercegovini, dobili smo i izvanrednu knjigu posvećenu ovom klasiku sufijske poezije. Riječ je o knjizi Sejjid Imadeddin Nasimi: stihovi koji pozivaju na savršenstvo, na čijem je prevođenju i publiciranju radila grupa naših ponajboljih naučnik iz oblasti orijentalne filologije. Knjiga je, ustvari, zbirka Nasimijevih ilahija i kasida koju je priredio Akram Bagirov, a uvod za bosansko izdanje napisala je dr. Amina Šiljak-Jesenković. Knjiga je publicirana dvojezično, pa je svaka Nasimijeva prevedena pjesma donesena i u izvorniku. Prijevod s azerbejdžanskog jezika radili su dr. Alena Ćatović, dr. Adnan Kadrić i dr. Amina Šiljak-Jesenković, a prijevod Nasimijevih pjesama s perzijskog jezika načinio je dr. Elvir Musić.
Uvid u sadržaj Nasimijevih stihova ukazuje nam na irelevantnost prostorno-vremenskih relacija u nastojanju da se dosegnu i u jeziku uobliče vrhunske dinske Istine. Nasimijeve pjesme, njegovi motivi i teme podsjetit će nas na neke Hallažove, Ibn Arabijeve, Hajjamove i Hafizove stihove, ali i stihove našeg Vahdetije, Abdurrahmana Sirrije i Abdulvehaba Ilhamije. Odgovor na pitanje otkud tolika sličnost u izboru motiva i simbola u pjesmama ovih duhovnih kolosa, uprkos stoljećima i kontinentima među njima, možda je jednostavan: svi oni su svoje pjesme pisali u odnosu na svevrijeme Vječnosti.
Ova izvanredna knjiga popunjava praznine u našem kolektivnom pamćenju ili, bolje reći, kolektivnom zaboravu. Historijski izvori potvrđuju da je Nasimi bio itekako prisutan. Kako objašnjava Amina Šiljak-Jesenković, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci sačuvana su čak tri prijepisa Nasimijeva Divana; njegove ilahije i kaside zabilježene su u brojnim medžmuama načinjenim u Bosni za vrijeme osmanske vlasti (u tolikoj mjeri da Šiljak-Jesenković ustvrđuje kako je “Nasimi u Osmanskoj Bosni bio među najcjenjenijim pjesnicima Islamskog Parnasa”); Nasimija u svojoj poeziji spominju bošnjački divanski pjesnici poput Vahdetija iz Dobruna i Alauddina Sabita Užičanina… Sve su ovo neumoljivi dokazi o prisutnosti Nasimijeve ostavštine u našoj tradiciji, izgubljene u maglinama naše kulturne historije. Pa ko je Nasimi, taj čuveni pjesnik?
Kako u predgovoru piše Tejmur Kerimli, Sejjid Imadeddin Nasimi (1369–1417) jedan je od najvećih mislilaca i uglednika azerbejdžanskog naroda 14. stoljeća. “Pjesnik je stvarao i pisao svoja djela na sva tri književna jezika islamskog istoka. Ali najpoznatiji je po svojim besmrtnim gazelima (kratke lirske poetske forme), napisanim na azerbejdžansko-turkijskom jeziku”, ističe Kerimli. Detalji o pjesnikovom životu izgubljeni su maglini stvarnosti, legendi i predaja. Nakon što je pristupio hurufijskom tarikatu 1387. godine, Nasimi je počeo putovati gradovima islamskog svijeta pjevajući o čudesnim otkrovenjima i uzvišenoj Istini do koje je došao. Ulema njegovog vremena smatrala je njegove pjesme provokacijom, bogohuljenjem koje mora biti kažnjeno.
Prema predaji koju navodi Kerimli, jedan Nasimijev učenik bio je pritvoren i osuđen na smrt jer je čitao Nasimijeve gazele. Kad je doveden na mjesto egzekucije, Nasimi je izašao iz gomile i saopćio da je on autor tih stihova. Tako je spasio mladića, ali je onda sam osuđen na smrt. Čak ni užasno mučenje nije moglo slomiti njegovu vjeru. Nakon što je zbog gubitka krvi postao blijed, čuo je jednog od egzekutora da ga pita zašto je problijedio ako je Istina u njemu, kako je to isticao u svojim pjesmama. Na to je Nasimi, skupivši posljednje atome snage, odgovorio: “Ja sam Sunce Istine, dižem se ka nebesima Vječnosti. A na svome zalasku Sunce blijedi.”
Izvor: Stav.ba
