Piše: Dr. sc. Vjeran Kursar
Prevladavajući historijski narativ hrvatsko-osmanske odnose prikazuje isključivo kao povijest ratova i bitaka, razaranja i porobljavanja, dok hrvatske zemlje u ranom novom vijeku promovira u „predziđe kršćanstva.“ Pritom, disonanti aspekti hrvatsko-osmanskih odnosa poput procvata Dubrovačke Republike kao osmanskog vazala, opstojnosti Bosne Srebrene i njenih katolika, i sl., u pravilu se prešućuju, ili, kada se spomenu, svrstavaju se u kategoriju „iznimaka koje potvrđuju pravilo.“
Fenomen iseljavanja stanovništva iz hrvatskih zemalja u Osmansko Carstvo, napose njegovu prijestolnicu Istanbul, predstavlja jednu od takvih „iznimaka,“ o kojoj u hrvatskoj historiografiji do sada nije napisan ozbiljnije artikulirani tekst.[1] Iako je ovaj val iseljavanja prethodio masovnoj migraciji u Amerike s kraja 19. stoljeća, koja je relativno dobro istražena, levantinska epizoda ostala je nezamijećena u hrvatskoj historiografiji.
Međutim, treba dodati da je ovo pitanje, pitanje zapadnoeuropskih iseljenika, tzv. Levantinaca u Istanbulu, bilo (je) prilično zanemareno kako u svjetskoj historiografiji, tako i (u) osmanistici uopće, sve do najnovijeg vremena. (ovo znaci da je plavo samo za lead jer vadim iz kontesta pa moramo) No, i radovi koji su se pojavili u zadnjih desetak godina predstavljaju tek nastajanje jednog historiografskog polja. Pored filološki i metodološki prilično zahtjevnog i delikatnog zadatka kojeg ova problematika stavlja pred historičara, razlog ovakvom stanju je, kako objašnjava Oliver Jens Schmitt, autor knjige o Levantincima u Carigradu i Smirni (Izmiru),[2] istovremeno i povijesno uvjetovan. Naime, suvremeni europski putnici i diplomati u Istanbulu u tzv. ‘dugom 19. stoljeću,’ razdoblju nastanka nacionalnih država i nacionalizma uopće, nisu mogli razumjeti ove ljude koji se nisu uklapali niti u jednu od postojećih kategorija, jer su bili, kako navodi Schmitt, „ni Europljani ni Istočnjaci, bez nacije, ali prema europskom shvaćanju pretjerano religiozni, poligloti bez materinjeg jezika, radišni, no, bez visokog obrazovanja i kulture.“[3] Ovakvo je stajalište bez sumnje stajalo u vezi sa orijentalizmom formiranim predrasudama samih promatrača, kao i željom za istiskivanjem Levantinaca sa njihovih lukrativnih pozicija u trgovini sa Istokom, i uskakanjem na njihova mjesta. Nerazumijevanje Levantinaca nerijetko je prelazilo u osudu, pa i otvorenu mržnju i prezir, kao što se da iščitati iz istanbulskih zapisa pijemontskog diplomata Antonija Barratae 1840. godine:
To su ljudi koji su samo po imenu kršćani, izdali su zemlje iz kojih su došli, ne znaju otkud su došli, tijela i duše prodaju Turcima, i ne znaju granicu u podčinjavanju i beskrupuloznosti…[4]
Ipak, treba napomenuti da ovakvo omalovažavanje i neprijateljstvo nisu prisutni u hrvatskim i bosanskim narativnim izvorima iz istoga perioda. Prije se može govoriti o određenoj vrsti patronizacije hrvatskih Levantinca, što je vidljivo iz tekstova našijenaca koji su posjetili grad na Bosporu, poput zagrebačkog jezikoslovca i književnika Adolfa Vebera Tkalčevića („Putopis u Carigrad“ iz 1885.), te bosanskih franjevaca fra Jake Baltića, koji je u „Stambolu“ na službi proveo tri godine (1847-49.), i bosanskog polihistora fra Ivana Frane Jukića.
Prema Schmittovom sudu, upravo je ta nesvodljivost Levantinaca na neku od poznatih kategorija (ni Istok ni Zapad, bez nacije i materinjeg jezika, i sl.), glavni razlog za previđanje ove problematike u modernoj historiografiji. Historiografije matičnih europskih država Levantinaca zaobilaze ovu tematiku jer ju je teško svesti pod nazivnik „nacionalna povijest,“ iako joj u određenom smislu i pripada. S druge strane, i sami osmanisti najčešće zaobilaze ovo poglavlje jer drže da se ne radi o, strogo uzevši, „osmanskoj povijesti“, već o jednom zasebnom, europskom interpoliranom elementu u osmanskom tijelu.
Recimo i nekoliko riječi o samim „Levantincima“. Upotreba samoga pojma Levantinac osporena je budući da tzv. Levantinci nisu koristili ovaj pojam za samoimenovanje sve do 20. stoljeća, dok je u današnjem značenju u literaturu ušao relativno kasno, tek u 19. stoljeću. Do tada je označavao općenito, bez razlike, sve stanovnike Levanta, odnosno istočnog Sredozemlja. U današnjem značenju riječ Levantinac označava stanovnika zapadnoeuropskog, često uže, katoličkog porijekla, koji živi u nekom od velikih lučkih gradova istočnog Sredozemlja poput Istanbula, Smirne, ili Aleksandrije. U tome smislu ovaj termin ima istoznačnicu u osmanskom terminu Latin, Katolik, odnosno, šire, Frenk.
Osim lokalnih katolika koji su bili osmanski podanici, na Galati i u Peri, izvorno nemuslimanskim naseljima nasuprot staroga Stambola, živjeli su strani, zapadnoeuropski trgovci i diplomati, koji su imali ekstrateritorijalan, autonoman status, utemeljen na kapitulacijama između Porte i njihovih matičnih država. Ovi došljaci su se nalazili pod jurisdikcijom svojih veleposlanstava i konzulata. U ranijem razdoblju najbrojniji su bili doseljenici sa obala zapadnog Sredozemlja – Talijani, Francuzi, Španjolci, Katalonci, te naši Dubrovčani i Dalmatinci.[5]
19. stoljeće donosi jednu potpuno novu dinamiku u osmansku povijest. Usporedo sa opadanjem snage Osmanskog Carstva i zaostajanjem u odnosu na zapadne sile, dolazi do otvaranja njegovog tržišta svjetskoj ekonomiji. Nakon potpisivanja trgovačkih ugovora sa europskim silama započela su ulaganja stranog kapitala u Carstvo (ugovor o slobodnoj trgovini s Velikom Britanijom u Balta Limanu 1838. bio je prvi). Zajedno sa europskim kapitalom, investicijama, biznisom i poduzećima, osmansku državu, a prije svega njen administrativni i ekonomski centar, Istanbul, preplavili su imigranti iz europskih zemalja u potrazi za zaradom, od biznismena i bankara, preko stručnjaka za nove tehnologije, do fizičkih radnika. Dodatni poticaj europskim useljenicima bila je postepena liberalizacija režima započeta tijekom reformskog razdoblja Tanzimata, i osobito konkretne uredbe koje su otklonile diskriminatorne odredbe šerijatskog prava i uspostavile pravnu jednakost između svih građana bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost. U takvim uvjetima broj Levantinaca u Carigradu strelovito je rastao. Dok je 1800. u Istanbulu i Izmiru zajedno živjelo između 2.400 i 6.000 Levantinaca, početkom 20. stoljeća na Galati i Peri bilo je ukupno 60.000 Levantinaca, što je činilo približno jednu desetinu ukupnog stanovništva Istanbula.
Iseljenici iz Dalmacije, najnerazvijenije pokrajine Habsburške Monarhije, bili su jedni od najbrojnijih pridošlica u Istanbulu u prvoj polovici 19. stoljeća. Propadanjem Venecije i Dubrovnika ovo područje dolazi pod Austriju, no, novi porezi, centralizacija, birokratizacija i, ne na zadnjem mjestu, vojna obaveza, što je bilo praćeno ekonomskom i poljoprivrednom krizom, djelovali su kao sile koje su potaknule iseljavanje stanovništva Dalmacije, koje je potrajalo do u 20. stoljeće. Dalmacija je u 19. stoljeću bila toliko siromašna da dolazi do iseljavanja stanovništva u potrazi za poslom čak i u Bosnu, tzv. „tamni vilajet.“ Blizina mora olakšavala je transport i povezivala dalmatinske luke sa svjetskim centrima, što je dodatno pospješilo iseljavanje.
O broju Dalmatinaca u Istanbulu govore matične knjige istanbulskih katoličkih župa. Primjerice, broj djece dalmatinskog porijekla krštene u župi Sv. Petra i Pavla na Galati tijekom 19. stoljeća dosiže gotovo 1000. Ukoliko bi se tome pribrojali podaci iz ostalih župa na Galati, u Peri i Pangaltiju (Sv. Juraj, Santa Maria Draperis, Saint Antoine, Saint-Esprit), broj bi se vjerojatno još znatno uvećao. O nekadašnjoj prisutnosti hrvatskih iseljenika u Istanbulu svjedoče i brojni nadgrobni spomenici na velikom katoličkom groblju Feriköy, kao i nemali broj grobova uglednika hrvatskog porijekla u istanbulskim katoličkim crkvama.
S druge strane, narativni izvori, čija je vrijednost drugoga razreda u odnosu na crkvene matične knjige, a riječ je o Veberovom putopisu i Baltićevoj kronici, govore o oko 6.000 hrvatskih iseljenika. Pritom treba napomenuti da Baltićeva vijest ima veću vrijednost od Veberovog zapisa, budući da je on osobno kao duhovnik u crkvi Santa Maria Draperis u Peri u Istanbulu proveo tri godine, te je morao imati bolji uvid u brojčano stanje. Ipak, zbog činjenice da strani državljani nisu bili uključeni u službene osmanske popise stanovništva toga vremena, njihov točan broj je teško dokučiti. No, činjenica da se u austro-ugarskoj školi krajem 19. stoljeća počeo izvoditi i „hrvatsko-srpski jezik“ kao nastavni predmet (profesor je bio Vladimir Gregović), govori da je tu morao postojati i znatan broj učenika hrvatskog porijekla, kao austro-ugarskih državljana. S druge strane, kako navodi Radmila Radić, koja je pisala o jugoslavenskoj koloniji u Carigradu između dva svjetska rata, prema izvještajima iz Generalnog konzulata Kraljevine SHS u Istanbulu, u gradu je živjelo oko 8.000 Bokelja i Dalmatinaca.[6]
Hrvatski iseljenici i iseljenice radili su u najvećem broju kao nadničari, industrijski radnici, zaštitari i čuvari, kućepazitelji, kućne pomoćnice, ugostitelji, obrtnici, trgovci i mornari. Dobrim dijelom bili su vezani za kompanije i poduzeća koja su imala sjedište u Habsburškoj Monarhiji, kao što je bio primjerice Austro-Ugarski Lloyd. Činjenica je da je veliki dio hrvatskog iseljeništva doista spadao u tzv. „pomorski proleterijat.“ U stariji turski jezik riječ Hırvat je ušla upravo u tome smislu – „radnik,“ ili „osoba velikog stasa,“ što stoji u vezi sa činjenicom da su Hrvati obavljali teške fizičke poslove, a često su služili i kao tjelesni čuvari, kako austro-ugarske ambasade, tako i drugih institucija. Primjerice, među ranjenima u armenskom terorističkom napadu na Osmansku banku u Istanbulu 1896. bio je i jedan čuvar Hrvat.
Dio tih ljudi je teško živio, pojedinci čak i ispod granice siromaštva. Tako pojedini osmanski dokumenti donose naredbe da se siromašni i nezaposleni Hrvati vrate u domovinu zbog velike bijede i neimaštine, a ponekad i zbog nereda koje su izazivali. No, treba napomenuti da se Hrvati, kao stranci, odnosno državljani Habsburške Monarhije, u osmanskim izvorima vrlo često susreću upravo u ekscesnim situacijama, koje prisiljavaju osmansku državu da se direktno uplete u inače u pravnom pogledu neovisne poslove stranaca. Ovakva narav osmanskih izvora uvjetovala je u posljednje vrijeme pojavljivanje određenog broja historiografskih radova o marginalnim temama i osobama s one strane zakona, poput prosjaka, beskućnika, sitnih kriminalaca, prostitutki, i sl. Takav uzorak, međutim, ne pruža punu i točnu sliku levantinske zajednice, već osvjetljava samo njegove ekscesne rubove.
S druge strane, jedan dio hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka uspio je ostvariti zavidne karijere i zadobiti ugled u istanbulskoj levantinskoj zajednici, pa i izvan nje. Od starih dubrovačkih obitelji krajem 19. stoljeća srećemo još obitelji Chirico i Čingrija. Od novopridošlih obitelji svakako treba spomenuti obitelj Zelić, kao najbolji primjer vrtoglavog uspona jedne nove iseljeničke obitelji.[7] Antonije Zelić iz Brela kraj Makarske dolazi 1840. godine u Istanbul, zapošljava se u litografskoj tiskari Francuza Henrija Cayola, da bi 1869. otvorio vlastitu tiskaru. Ovo je primjer prenošenja zapadne tehnologije u Osmansko Carstvo, što je bila jedna od važnijih uloga Levantinaca u 19. stoljeću. Kako se radilo o novoj tehnologiji kojom je Zelić u potpunosti ovladao, te zahvaljujući izostanku prave konkurencije i iznimnoj kvaliteti proizvoda svoje tiskare, ubrzo je proširio posao. Poduzeće „Zelić i sinovi“ (Zellich & fils), nakon Antonijeve smrti 1890. preimenovano u „Braća Zelić“ (Zellich frères), postaje najistaknutija tiskara u Osmanskom Carstvu, koja je za vrijeme svoga djelovanja otisnula na stotine važnih knjiga, kao i slikovnih materijala poput čuvenih razglednica Istanbula, plakata, karata itd. Ugled Zelića bio je toliki da im je 1914. bilo povjereno tiskanje osmanske lire. Dodajmo da je Gregoire Zelić, ravnatelj tiskare, dobio i nekoliko međunarodnih priznanja, poput papinog ordena „Sv. Silvestra“ za zasluge za Crkvu u Istanbulu, perzijskog ordena reda „Lava i Sunca,“ te ordena „Sv. Save“ 5. reda koji mu je udijelio srpski kralj Aleksandar I. Obrenović.
Od osoba koje su se istakle kao prenosioci novih tehnologija, svakako treba istaknuti i Sišćanina Đuru Klarića, koji je položio temelje turskoj duhanskoj industriji, kao prvi ravnatelj osmanske tvornice duhana Džibali u Istanbulu u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća. Zahvaljujući uspješnom vođenju tvornice, po čijem modelu su bile uređene tvornice u Solunu, Samsunu i Izmiru, Klarić je postao tehnički savjetnik glavnog ravnateljstva uprave duhanskog monopola u Carigradu. Uprava duhanskog monopola nalazila se pod međunarodnom Agencijom za osmanske državne dugove, osnovanom Muharremskim akrom 1881., čemu je prethodio osmanski bankrot (1875).
Proizvodi Klarićeve tvornice dobili su nagrade na međunarodnim sajmovima u Londonu i Parizu. Za svoje zasluge u unapređenju duhanske industrije, Klarić je bio odlikovan osmanskim ordenom reda Medžidije. Klarić je ujedno bio izrazito aktivan i u društvenom životu zajednice. Obnašao je dužnost glavnog inspektora austro-ugarskih škola u Istanbulu. K tome, bio je i predsjednik upravnog vijeća Austro-ugarskog dobrotvornog društva Benefienza, a kao istaknuti član hrvatske zajednice bio je i počasni predsjednik istanbulskog Hrvatsko-dalmatinskog kluba.
U ovome kontekstu može se spomenuti još i kartograf Jacques Pervititch, porijeklom iz Močića kraj Cavtata, čije mape Istanbula napravljene za potrebe osiguravajućeg društva predstavljaju nezaobilazan izvor za urbanu povijest Istanbula u 20. stoljeću. Kao jednu od osoba koje su svojim djelovanjem zadužile grad, u svojoj knjizi o Istanbulu spominje ga i turski nobelovac Orhan Pamuk.[8]
Broj Hrvata nastanjenih u Istanbulu počeo se smanjivati u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Uslijed poteškoća oko reguliranja državljanstva u novoosnovanoj Republici Turskoj, mnogi strani doseljenici se odlučuju vratiti u svoje matične zemlje. No, i unatoč tome broj hrvatskih iseljenika u Istanbulu još neko vrijeme ostaje znatan. Na koncu, zbog ekonomskih kriza i političke nestabilnosti, kao i nekih drugih razloga, većina ipak odlučuje napustiti grad na obalama Bospora, i potražiti sreću negdje drugdje. Tako se danas hrvatske obitelji u Istanbulu mogu nabrojiti gotovo na prste jedne ruke.
S obzirom na činjenicu da su Levantinci kao grupa predstavljali jednu nenacionalnu, odnosno nadnacionalnu zajednicu ljudi iste vjere i svijesti o zajedničkom europskom porijeklu, postavlja se pitanje može li se iz te cjeline, za potrebe istraživanja, opravdano izdvojiti jedan njen element, kao što je bio hrvatski.
Općenito, prema Schmittovom istraživanju, omjer novopridošlih muškaraca i žena u levantinskoj zajednici iznosio je 4:1. Stoga su se muškarci u velikoj mjeri ženili ženama iz starih levantinskih porodica, ali i grkokatolkinjama i armenokatolkinjama, a kasnije i pripadnicama drugih kršćanskih denominacija. Primjerice, Antonio Zelić oženio se Marijom Demié iz Marseja, kako saznajemo iz matične knjige vjenčanih crkve Santa Maria Draperis. Njegov sin Gregoire oženio je Adelaide Tatulante. Drugi sin Michael bio je oženjen Marijom Brindisi. Treći sin Nikola oženio je Mariju Pappadopulo, dok se četvrti sin Henrico oženio Anastasiom Renouard. Dakle, nitko od Zellicha nije sklopio brak sa ženom iz Hrvatske. Takva je praksa bila prisutna i kod drugih iseljenika. U ovakvim prilikama, perspektiva da se hrvatski jezik izgubi brzo, ako ne već u prvoj generaciji, a onda vrlo vjerojatno u drugoj, bila je vrlo izgledna. Iako je doduše djelovanje austro-ugarske škole sa hrvatsko-srpskim jezikom kao izbornim predmetom moglo usporiti ovaj proces, zbog postojanja velikog broja drugih stranih škola, kao i kratkotrajnosti izvođenja samoga predmeta, efekt uvođenja hrvatsko–srpskog jezika u školski program morao je biti ograničen.
Glavni jezik levantinske zajednice bio je francuski, a slijedio je talijanski. Zbog velikog broja Grka u tadašnjem Istanbulu, pored francuskog i talijanskog, neki Levantinci su govorili i grčki, makar u uličnoj verziji. Turski je nakon stvaranja republike 1923. postao obavezni jezik u svim školama, kao i u javnoj komunikaciji, tako da su Levantinci sada po prvi puta bili primorani naučiti i jezik države u kojoj žive. I, konačno, u 20. stoljeću engleski postaje svjetski jezik, i Levantinci ga kao takvog počinju učiti.
Edwin Zellitch, čiji je šukundjed bio Antonio Zelić, rodonačelnik istanbulske grane obitelji, stanovnik Atene od 1978. godine, na pitanje kojim se jezicima koristila njegova obitelj odgovara sljedeće:
„S ocem smo razgovarali na engleskom. S majkom na grčkom i francuskom, a u školi na engleskom i turskom jeziku.“[9]
Pripadnici jedne druge levantinske obitelji hrvatskog porijekla, Pusići, koji žive više od stoljeća u Istanbulu, pripovijedaju sličnu priču. Stani Pusić, čiji je djed došao iz Dubrovnika u Istanbul, kaže sljedeće:
Kod kuće se najčešće govori očev ili majčin jezik, oni dominiraju. Moja je majka bila Talijanka i s nama je razgovarala talijanski. Ali, za vrijeme rata Turci su bili protiv Talijana. Zato su rekli da moramo govoriti drugim jezikom, pa smo odabrali francuski, koji je tada bio dominantan jezik. … Tako nama hrvatski nije bio glavni jezik. Kod kuće smo govorili francuski i talijanski. Turski smo učili u školi. Na ulici i grčki, jer u to je vrijeme ovdje živjelo mnogo Grka. … I tako smo naučili grčki. Ali samo u govoru, ne i u pismu… Učili smo i druge jezike u školi, kao njemački i engleski. … Danas govorimo najmanje pet jezika. Nažalost, ne govorimo hrvatski, jer djed je govorio hrvatski, ali ne sa djecom.[10]
Sličan odgovor na pitanje o upotrebi hrvatskog među hrvatskim Levantincima u Istanbulu u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća dobio je i Veber Tkalčević od jedne kućanice s kojom je razgovarao:
– A znadu li svi dobro hrvatski?
– I znadu i neznadu dobro, kako je ko dugo ovdje. Ali oni, koji su već malo zaboravili, držu se, da su Hrvati.[11]
Dok kriterij jezika definitivno pruža negativan odgovor na pitanje može li se govoriti o „hrvatskim Levantincima,“ nekoliko drugih faktora imalo je centripetalan, odnosno kohezivni učinak. Prije svega, državljanstvo matične države bilo je ono što je sprječavalo odumiranje predistanbulskih tradicija među doseljenicima. Strano državljanstvo je nešto što Levantinci i dan danas čuvaju kao najveću svetinju, kao jedinu branu od utapanja u turskome mnoštvu. Nekada su uz strano državljanstvo bile vezane različite privilegije, no, danas tome više nije tako. Primjerice, Zelići su očuvali državljanstvo svoje „matične države.“ Uvidom u privatni arhiv Edwina Zellitcha, koji seže sve do prvog Zelića u Istanbulu – Antonija, može se pratiti promjena državnih naziva na ispravama Zelićevih: 1. Austrija; 2. Austro-Ugarska (od 1867.); 3. Kraljevina SHS; 4. Kraljevina Jugoslavija; 5. SFRJ; 6. Republika Hrvatska. Slično je i sa drugim obiteljima u Istanbulu, čiji članovi hrvatski ne govore, većina nikada nije ni posjetila Hrvatsku, no, unatoč tome posjeduju i čuvaju hrvatsko državljanstvo (npr. već spomenuti Pusići).
Pored praktično-pragmatičnog elementa, kao što je bilo državljanstvo, kao kohezivni faktor djelovale su i neke javne i društvene organizacije utemeljene na pripadnosti zajedničkoj državi ili zavičaju. Tako je, pored već spomenute austro-ugarske škole, kao organizacija koja je okupljala austro-ugarske državljane djelovalo i austro-ugarsko dobrotvorno društvo Benefienza. U župi Sv. Jurja na Galati djelovala je dubrovačka bratovština Sv.Vlaha, koja je skrbila o siromašnijim članovima zajednice. U kasnijem periodu, u razdoblju Jugoslavije, kao društvena organizacija ovoga tipa isticala se jugoslavenska organizacija „Sloga“, koju su jugoslavenski državljani u Istanbulu rado posjećivali, i gdje su se rado družili.
Pored ovih udruženja treba istaknuti i misiju bosanskih franjevaca koji u 19. stoljeću odlučuju utemeljiti svoje stalno predstavništvo u Istanbulu. 1845. godine zalaganjem fra Filipa Pašalića u selu poljskih emigranata Adamköyu (danas Polonezköy), udaljenom tridesetak kilometara od Istanbula, bosanski franjevci stječu svoje prvo privremeno uporište. 1853. franjevci kupuju crkvu Sv. Jurja na Galati koja postaje njihova rezidencija i predstavništvo u Istanbulu. Franjevci tu ostaju sve do 1882. godine, kada, uslijed prilika nastalih austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, nestaje potreba za franjevačkim predstavništvom u osmanskoj prijestolnici.[12]
Pored političkog značaja rezidencije, franjevci su dijelom bili motivirani i potrebom duhovne skrbi za hrvatske iseljenike. Prema riječima Pašalićevog suvremenika, fra Ivana Frane Jukića, kupovina crkve bila je nužna:
Jer u Carigradu ima katolikah našeg jezika ljudih izobila, koji su pod imenom Hrvatah poznati; iz Dalmacije i Arbanaske ovdje su ili naseljeni, ili se za vrieme raznim prometom zabavljaju; osim toga množtvo mornarah na Lloydovih i turskih parobrodih služećih, koji bi rado slušali rieč božju u narodnom jeziku.[13]
Pored službe u crkvi, franjevci su služili i kao kapelani u austrijskoj bolnici.
Još nekoliko činjenica može upućivati na tjesniju međusobnu povezanost hrvatskih iseljenika, kao i njihovu vezanost uz pradomovinu. Međutim, ponekad je teško sa sigurnošću reći radi li se o pukoj slučajnosti, ili ipak o nečemu višem. Knjigu pjesama posvećen austro-ugraskom caru i kralju Franji Josipu direktor tvornice duhana Đuro Klarić, u domovini ranije poznat i kao pjesnik, tiskao je upravo u Zelićevoj tiskari. Nažalost nemamo drugih vijesti o njihovom eventualno intimnijem odnosu, no, moguće je pretpostaviti da je Klarić odabrao Zeliće rukovodeći se emotivnom povezanošću dvaju zemljaka. Nadalje, zanimljivo je da je bosanski franjevac na službi u Istanbulu, fra Rafael Babić, krajem 19. stoljeća u crkvi Santa Maria Draperis krstio jednog Zelića, Antonija, iako je bilo i drugih svećenika na raspolaganju. Članovi obitelji Zelić održavali su povremeno veze sa rođacima u Dalmaciji, a neki od njih su s vremena na vrijeme posjećivali stari kraj. Unuci Antonija Zelića borili su se u I. svjetskom ratu kao austro-ugarski vojnici u Bosni, dok je nakon rata, u 1930-ima, August Zelić kao predstavnik tvrtke Kardex boravio u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Zanimljivo je da se danas, u vremenu (ponovne) globalizacije, ove veze s Hrvatskom kao pradomovinom ponovno uspostavljaju, dijelom iz poslovnih, dijelom iz emotivnih razloga, o čemu nam svjedoče primjeri Edwina Zellitcha i Mareka Pusića iz Istanbula.
Može se zaključiti da je određena razina povezanosti između hrvatskih iseljenika, kao i svijesti o vlastitoj tradiciji i porijeklu očuvana unatoč stoljetnom boravku u multinacionalnom kontekstu tadašnjeg Istanbula i fizičkoj uklopljenosti u njegovu levantinsku zajednicu. Stoga držim da bi i ove, sa stajališta „nacionalne historije“, male teme, trebalo istražiti na odgovarajući način, naravno uz uvažavanje činjenice da je riječ o ljudima koji su bili uklopljeni u jednu širu nadnacionalnu odnosno multinacionalnu zajednicu.
[1] Tema je obrađena u dokumentarnom filmu Hrvati na Bosporu, režija: Srđan Segarić, scenarij: Vjeran Kursar i Vesna Miović, Hrvatska televizija, 2011.
[2] Oliver Jens Schmitt, Les Levantines. Cadres de vie et identités d’un groupe ethno-confessionnel de l’Empire ottoman au ‘long’ 19e siècle, prev. Jean-François de Andria (Istanbul: Les Édition Isis, 2007). Izvorno objavljeno na njemačkom kao: Oliver Jens Schmitt, Levantiner. Lebenswelten und Identitäten einer ethnokonfessionellen Gruppe im osmanischen Reich im ‘langen 19. Jahrhundert’ (Minhen: Oldenbourg, 2005.).
[3] Oliver Jens Schmitt, „’Uzun 19. Yüzyılda’ İstanbul Ve İzmir’de Levantenler: Uluslarüstü Bir Mezhep Grubunun Oluşumu Ve ‘Kimliklerin Oyunu’,“ u: Yavuz Köse, İstanbul. İmparatorluk Başkentinden Megakente, prev. Ayşe Daǧlı (Istanbul: Kitap Yayınevi, 2011.), str. 132.
[4] Citirano prema: Schmitt, „’Uzun 19. Yüzyılda’ İstanbul Ve İzmir’de Levantenler,“ str. 131.
[5] O dubrovačkim diplomatima u Istanbulu vidi: Vesna Miović, Dubrovačka diplomacija u Istambulu (Zagreb – Dubrovnik: HAZU, 2003).
[6] Radmila Radić, „Jugoslovenska kolonija u Carigradu između dva svetska rata,“ Tokovi istorije, 3-4 (2008), str. 201.
[7] O povijesti obitelji Zelić u Istanbulu snimljen je dokumentarni film Zelići – carski tiskari, režija: Srđan Segarić, scenarij: Vjeran Kursar, Hrvatska televizija, 2011.
[8] Vidi: Orhan Pamuk, Istanbul. Grad, sjećanja, prev. Ekrem Čaušević (Zagreb: Vuković & Runjić, 2006.)
[9] Razgovor vođen 17. veljače 2010. u Ateni.
[10] Razgovor vođen 23. svibnja 2009. u Istanbulu.
[11] Adolf Veber [Tkalčević], Put u Carigrad (Zagreb: Matica Hrvatske, 1886), str. 170-171.
[12] Više o bosanskim franjevcima u Istanbulu vidi u: Vjeran Kursar, „Bosanski franjevci i njihovi predstavnici na osmanskoj Porti,“ Prilozi za orijentalnu filologiju, 60 (2011), 371-408.
[13] Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela, sv. 2 (Sarajevo: Svjetlost, 1973), 582.