Razgovarao: Jakub SALKIĆ
Goran Beus Richembergh hrvatski je političar koji je bio jedan od rijetkih u Hrvatskom saboru koji nije htio da minutom šutnje odaje počast preminulom osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. S Richemberghom smo razgovarali o stanju u Hrvatskoj nakon presude “šestorci” u ozračju komemoracije Praljku u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, kojoj su, između ostalih, prisustvovali i ratni zločinci koji su odslužili kazne.
STAV: Na Trgu bana Jelačića je fotografija, ispred fotografije svijeće… Kako građani Zagreba gledaju na to? Šta imaju za reći o tome? Kako se Vi kao građanin Zagreba odnosite prema tome?
RICHEMBERGH: To je uzurpacija javnog prostora u režiji nekih braniteljskih udruga i uz blagoslov zagrebačkih gradskih vlasti na koju većina građana ne gleda sa simpatijama. Zaobilaze to mjesto u širokom luku jer se ne solidariziraju s primitivnom politizacijom Praljkove tragične smrti, kao što se nisu nikad solidarizirali ni s politikom koja ga je poslala u Bosnu i Hercegovinu. Ničija smrt pa ni samoubojstvo Slobodana Praljka ne može kod čovjeka zdrava razuma izazvati nasladu, ali tragičan kraj nekoga tko je osuđen za ratne zločine nije i ne smije biti povod za raspirivanje stare ili rađanje nove mržnje, komemoriranje zločina ili pranje nečiste savjesti. To rade upravo oni koji imaju teret na vlastitoj savjesti ili za provođenje pogrešne i štetne politike iz 90-ih godina ili oni koji su s margine društva pojurili na vidjelo, pomislivši da je došlo njihovih pet minuta slave. Čestiti građani ne zaboravljaju niti umanjuju stvarne žrtve rata ni na jednoj strani. I sama ožalošćena obitelj Praljak ponijela se vrlo čestito, poštujući želju svog pokojnika da ga sahrane daleko od očiju javnosti i ne sudjelujući na politiziranim komemoracijama na njegov račun.
STAV: Kada ste odbili da sudjelujete “u minuti šutnje” za Slobodana Praljka, bili ste izloženi čak i prijetnjama po život. Šta to govori o društvu ili društvima u kojima živimo, o dominantnim politikama?
RICHEMBERGH: Lako za mene. Ja sam već standardna meta šovinista i klerikalaca. Taj lavež čujem i prezirem odavno. Veselim se kao malo dijete kad mi se suprotstave inteligentni i vispreni politički suparnici jer takve poštujem i s njima se može i mora razgovarati i već zbog toga što je svaka smislena kritika besplatna konzultantska usluga. Ali s fašistima nema ni razgovora ni kompromisa. U svakom društvu postoji stanovit broj fašista, šovinističkih nasilnika, vjerskih fanatika i opasnih maloumnika. Međutim, u demokratskim društvima takve se drži na margini i pod kontrolom, daleko od prava na javnost i društveni utjecaj jer se radi o društvenoj patologiji. Njihovo agresivno djelovanje može ugroziti temeljne slobode i ljudska i građanska prava i generirati strah i apatiju kod građana. Zato je tu država čiji je jedan od osnovnih zadataka da svim građanima pruži sigurnost.
No, u Hrvatskoj je posljednje tri godine na djelu svojevrsna legitimizacija govora mržnje jer ohrabrivanje takvog javnog govora i djelovanja praktički dolazi iz dijela političke elite. Prije svega iz desnih krugova koji nisu u stanju osigurati društveno blagostanje pa onda igraju na kartu šovinizma i netrpeljivosti kako bi se u prvi plan nametnule teme koje straše građane, povećavaju njihovu apstinenciju na izborima i odbijaju od javnog angažmana. Kad tako govore čelni ljudi države ili zastupnici u parlamentu, onda svaka svraka misli da ima pravo nasrnuti na koga joj se prohtije, a populisti trljaju ruke. Visokopolitizirane državne službe tada se, u strahu od garniture na vlasti, zaustavljaju u svom djelovanju pa se njihova nefunkcionalnost još više povećava. Nažalost, tu velike razlike između Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine nema i ni jedna se drugoj nemaju pravo ni obraza rugati. Svaka od njih u svom dvorištu ima toliko nedemokratskog smeća i ozbiljnih problema s kvalitetom života vlastitih građana da se moraju najprije dobro same sobom pozabaviti, a tek onda gledati preko plota.
STAV: Zbog čega na Balkanu ne vrijede civilizacijske norme koje kažu da je zločinac zločinac ma ko bio i kome pripadao, zločin je zločin i kao takav je kažnjiv?
RICHEMBERGH: Ima više faktora. Najvažniji je taj što nakon sloma socijalizma i ratova u novim državama nisu uspostavljene stvarne liberalne demokratije u kojima bi pravna država i vladavina prava bile neupitne vrijednosti. Uspostavljene su demokrature sazdane od političke korupcije koje su svoju snagu crpile i još uvijek crpe iz politika ’90-ih i na račun žrtava ratova koje je generirala velikosrpska politika, a sekundirali su joj ostali šovinizmi tukom na utuk. Umjesto slobodnog društva, slobodnog tržišta i društva znanja, još uvijek dominiraju korupcija, rođački kapitalizam i antisekularne politike. Za očekivati je bilo da će, pored odgojenih i savjesnih demokrata, glas dići i oni koji su rođeni nakon rata, a danas su stasali u dvadesetogodišnjake, odbaciti primitivizam i radikalizam svojih očeva.
Da će im, kako to ovih dana reče zagrebački profesor Dejan Jović, početi postavljati neugodna pitanja tipa “što si radio i što sad radiš za moju dobrobit?”. No, to se još uvijek ne događa. Najveće tri vjerske zajednice, podržane svojim laičkim i vrlo agresivnim organizacijama kao što su u Hrvatskoj “Vigilare” i “Za obitelj”, snažno penetriraju u javne škole gdje se mladima vjeronaukom već 20 godina sustavno ispire mozak i, umjesto univerzalne ljubavi, na koju se deklarativno zaklinju sve monoteističke religije, usađuje netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Oni koji se nisu dali lobotomizirati i oni koji od svoje vjerske pripadnosti ne rade politički aktivizam užasno su deprimirani i deprivirani. Takvi se potpuno odmiču od politike jer ih je strah njene zagađenosti i, ako mogu, bježe u inozemstvo gdje traže mjesto gdje će ih se vrednovati po ljudskim osobinama, znanju, vještinama i trudu, a ne po tome kako se zovu ili što su im roditelji po nacionalnosti ili vjeroispovijesti.
Osnovne vrijednosti liberalne demokracije zato treba promovirati i braniti iz petnih žila. Upravo je to sada najuzvišeniji domoljubni čin ako želimo osigurati budućnost generacijama koje tek dolaze. Građansko-liberalni savez (GLAS), stranka kojoj pripadam, osnovan je kao odgovorna reakcija savjesnih političara na političku korupciju i nasrtaje desnice na vrijednosti liberalne demokracije koje trebaju baštiniti i čuvati ne samo svi slobodnomisleći ljudi nego i sve demokratske političke stranke.
STAV: Kompletan državni vrh Hrvatske, uključujući predsjednicu, premijera i predsjednika Sabora, požurio da kaže da ne prihvata presudu “šestorci”, da je to politička presuda, da je politika Hrvatske ’90-ih ispravna i čista. No, brzo su okrenuli ploču i počeli govoriti kako ipak prihvataju presudu. Zbog čega? Šta to govori o državnom vrhu Hrvatske danas?
RICHEMBERGH: To govori da se hrvatski gotovo po ničemu ne razlikuje od državnih vrhova Srbije i Bosne i Hercegovine kad je riječ o kompetentnosti i demokratskom kapacitetu. Uglavnom vode politike na kratki dah, kaskaju za događajima, stvaraju konflikte ili nastoje poboljšati vlastiti rejting jeftinim trikovima. I ove piruete koje su izveli hrvatski premijer i predsjednica pod pritiskom međunarodne javnosti svjedoče da tu nema odgovorne politike nego tek neodgovornog politikantstva. U okolnostima podignutih nacionalnih sentimenata puhnuli su u vatru umjesto da je odmah krenu gasiti. Tek kad su diplomatski krugovi i čelnici EU te Guardian i drugi strani mediji nazvali to pravim imenom i rekli da je to nedopustivo, posuli su se pepelom.
STAV: Mislite li da je državni vrh svojim ponašanjem u ovom slučaju nanio štetu međunarodnom ugledu Hrvatske? Kolike su razmjere štete?
RICHEMBERGH: Nažalost, nema nikakve dvojbe da je Hrvatskoj time nanesena velika šteta. Takvim ponašanjem smo se izložili prijeziru i kritikama iz EU za stvari koje se ne dopuštaju nikome.
STAV: Bivši logoraši, kao žrtve UZP-a, kako je Sud presudio, ističu da to nije presuda cijelom narodu, nego zločincima, pojedincima, nalogodavcima i pogrešnoj politici jednog vremena. S druge strane čujemo, i u Hrvatskoj i u BiH, izjave poput Čovićevih, da je upravo presuda jednom narodu. Zar to nije paradoks? Zar nije trebalo pomirljive izjave žrtava dočekati, blago rečeno, s olakšanjem i izvinjenjem, pa da svi skupa krenemo dalje?
RICHEMBERGH: Naravno da jest. I to s dubokim naklonom i pijetetom prema svim žrtvama rata. Pristojan i odgovoran dio javnosti i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini je to tako i shvatio. Shvatili su to i oni političari koji osjećaju odgovornost za budućnost. A jezikom političkog maloumlja i netrpeljivosti uglavnom govore oni koje peče vlastita odgovornost za prošlost. Takvih ima previše i među Hrvatima i Bošnjacima i Srbima. Do mnogih od njih koji bi to zavrijedili ruka pravde nije stigla, a, nažalost, neće ni stići. Jer domaća pravosuđa pod pritiskom onih koji po staljinističkom obrascu ponašanja traže da se sudi “narodnim izdajicama” a ne zločincima još su uvijek politički ovisna. Protagonistima pogrešnih politika odgovarala bi kolektivna krivica jer bi pokrila i opravdala i njihovo djelovanje ili nedjelovanje. Međutim, kolektivne krivice ni jednog naroda nema. Kroz presude Haškog tribunala jasno je individualizirana krivica za pokretanje i vođenje osvajačkih ratova i za počinjenje zločina, kako samostalno i pojedinačno, tako i kroz udružene zločinačke poduhvate pojedinaca. Hrvatska i hrvatski narod nisu ni bili okrivljeni niti su osuđeni za ratne zločine, nego oni koji su imali moć da, mimo demokratskih državnih institucija, donose i provode odluke za koje već dugo znamo da su bile promašene i štetne.
STAV: Svi smo očekivali da će presude ratnim zločincima na svim stranama donijeti pomirenje, ali vidimo da nije tako. Zašto?
RICHEMBERGH: Zato što se rat nastoji nastaviti drugim sredstvima. Uglavnom pokušajima malog, ali dobro organiziranog i vrlo agresivnog dijela ratnih veterana i najvećih vjerskih zajednica da sačuvaju privilegije i nadarbine koje su stekli i koje gramzivo grabe na svim stranama. Zadaća je svih pravih domoljubnih i demokratskih snaga da se tome aktivno suprotstave.
Izvor: Stav.ba
