Prve bosanske novine pokrenuli su osmanski paša i Nijemac Ignjat Sopran

Prvi broj Bosanskog vjestnika izašao je 7. aprila 1866. godine i donio vijest o osnivanju “pečatnje”, a “kao prvenac iste pečatnje izišla je pjesma, posvjećena Njegovoj Preuzvišenosti, veziru bosanskom Osman Šerif-paši, koju ovdje u originalu našim čitaocima saobštavamo i koja je pečitana na osobenom listu s kirilicom i latinicom i na turskom jeziku”

Priča o prvoj štampariji u Bosni počinje reformama Osmanskog carstva donesenim 1865. godine i zavođenjem sistema vilajeta u cijelom Osmanskom carstvu (pa tako i u Bosni). Te su reforme predviđale i osnivanje štamparija u svakom vilajetu: “Za novu organizaciju uprave neophodno (je) da se u svakoj provinciji osnuje štamparija u kojoj bi se, prije svega, štampale službene novine u kojima bi se objavljivale službene stvari uprave, zakoni, naredbe i drugi propisi, postavljena (postavljenja) i razriješena; zatim najvažnije vijesti iz zemlje i inostranstva. U toj štampariji štampale bi se školske i druge knjige za prosvjećivanje naroda, tako da bi štamparija poslužila i kao sredstvo za širenje prosvjete i kulture” (Aličić S. Ahmed, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983. godine). Do tada je Bosna bila ejalet, a razlika između ejaleta i vilajeta jeste u tome što valiji kao pomoćni organ stoji administrativno vijeće ili odbor i veliko vijeće. Odbor je sastavljen od predstavnika raznih konfesijskih općina i od članova koje bira stanovništvo (3 muslimana, 2 kršćanina i 1 židov).

Zadatak da otvori štampariju u Bosni, ali i da provede niz drugih reformi, pripao je Topal Osman-paši (1861–1869), tadašnjem valiji u Bosni. U sklopu reformi, u junu je 1866. godine u Sarajevo stigao ferman kojim se Topal Osman-paši, kao i drugim upravnicima provincija Osmanskog carstva, daju mnogo šira ovlaštenja od dotadašnjih, a jedno od njih je, npr., i ovlaštenje po kojem valija dobija pravo izvršavanja smrtne kazne.

Iako je u nekim izvorima ostao kao primjer bogaćenja osmanskih činovnika u BiH (Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856–1878, Sarajevo, 1988. godine), a bio je i prvi valija koji je dobio pravo na nekretnine u provinciji kojom upravlja, i to je pravo dobro iskoristio. Topal Osman-paša mnogo je dobroga uradio za Bosnu. “Poslije Gazi Husrev-bega, najslavniji je carski namjesnik u Bosni Topal Šerif Osman-paša, koji je poslije Husrev-bega i najduže upravljao Bosnom. On je i posljednji veliki vezir u Bosni. Sarajevo je za njegove vlade još jednom proživjelo svoj zlatni vijek pod osmanskom vladavinom. Osman-paša donio je sa sobom i igbal (sreću) u Bosnu i, kakva bi se god posla prihvatio, on je cvao i išao u napredak” (Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba: /1463-1878/, Sarajevo, 2006. godine).

Prije dolaska u Bosnu službovao je kao muhafiz beogradske tvrđave, tako da su mu prilike na balkanskoj periferiji Osmanskog carstva bile dobro poznate. U Bosni je bio namjesnik dva puta. Bosanskim valijom imenovan je 23. januara 1861. godine, u Sarajevo je stigao 18. februara 1861. i ostao do 25. maja 1869. godine (s jednomjesečnim prekidom kad je svrgnut, ali ga na povratku sustigla vijest iz Carigrada o novom postavljenju za bosanskog valiju). Konačni opoziv iz Bosne primio je telegrafom i nije poznat razlog ovog opoziva. Nakon Sarajeva nije dobio više nikakvu službu. Umro je u Carigradu 25. jula 1874. godine.

Službujući u Beogradu, čuo je za uglednog zemunskog štampara Nijemca Ignjata Soprona (Ignaz Soppron, Novi Sad, 1821. – Zemun, 1894.), koji je izučio štamparstvo u Novom Sadu, Pešti i Beču i 1851. godine dobio koncesiju te u Zemunu osnovao štampariju koja je u početku vrlo dobro radila. Topal Osman-paša ga je pozvao da “pod izvjesnim povlasticama” otvori štampariju u Sarajevu, na što je Sopron veoma brzo dao principijelni pristanak i već u novembru 1865. godine došao u Sarajevo da potpiše ugovor. Vilajetska uprava sklopila je sa Sopronom ugovor koji sadrži 15 odredbi i precizira međusobne obaveze. Ugovor se sklapa na 3 godine, a Sopron, između ostalog, ne smije štampati ništa bez znanja vilajetskih vlasti. Dužan je osigurati tehnička sredstva za štampanje dvojezičnog vilajetskog lista (na bosanskom i turskom), obavezuje se da školske knjige i brošure od općeg značaja izdaje po nižim cijenama itd. (Original ovog ugovora na turskom i francuskom jeziku čuva se u Orijentalnom institutu u Sarajevu.)

Sopron stiže sa štamparskom presom u Sarajevo početkom marta 1866. godine. Od Broda do Sarajeva putovao je nekoliko dana s konjskom zapregom. Štamparija, tj. “pečatnja”, bila je smještena u Dugom sokaku na lijevoj obali Miljacke. Svoj je zemunski pogon zadržao, a u Sarajevo je donio garnituru lijepih “specijalno rezanih ćirilskih” slova, a na turska slova čekalo se da stignu iz Istanbula. Kašnjenje slova i slagara za turski jezik iz Istanbula krive su za činjenicu da se Sopronov Bosanski vjestnik pojavio više od mjesec dana prije zvaničnog lista Bosna, i tako ušao u historiju novinarstva kao prva periodična publikacija štampana u Bosni i Hercegovini jer je Bosanski prijatelj (čija je prva dva broja uredio i treći ostavio u rukopisu Ivan Frano Jukić) štampan izvan Bosne.

Prvi broj Bosanskog vjestnika izašao je 7. aprila 1866. godine i donio vijest o osnivanju “pečatnje”, a “kao prvenac iste pečatnje izišla je pjesma, posvjećena Njegovoj Preuzvišenosti, veziru bosanskom Osman Šerif-paši, koju ovdje u originalu našim čitaocima saobštavamo i koja je pečitana na osobenom listu s kirilicom i latinicom i na turskom jeziku”. U broju 4. Bosanskog vjestnika Sopron je obavijestio čitaoce da su “davno očekivana turska slova iz Carigrada prispjela u Brčko sa slagarom Kadri-efendijom i skoro će ovamo prispjeti”. Bila je to ujedno i najava skorog izlaska zvaničnih novina Bosna, na koje se prijavilo više od hiljadu pretplatnika. Bosanski vjestnik je izlazio do 25. marta 1867. godine. Izašao je ukupno 51 broj, od toga, 25 brojeva na 8 strana i 26 brojeva na 4 strane. Prvih 5 brojeva izlazilo je četvrtkom, a onda subotom na 8 strana manjeg formata. Bosanski vjestnik važan je i za historiju književne kritike. Naime, objavio je prvi prikaz neke knjige. Bio je to prikaz prve knjige objavljene u ovoj štampariji, prijevod Naravoučenije o čoveku i njegovim dužnostima.

Prema Minki Memiji i knjizi „Bosanski vjesnici: Počeci štampe u Bosni i Hercegovini“ zadatak lista Bosanski vjestnik, kako je i navedeno u prvome broju, bio je da “poučava o onome, što je narodu nužno, što mu pozluje ili što mu udi, skupljajući narodne potrebe i želje, objašnjavajući i bistreći ih…”. Tematski okvir obuhvaćao je političke i zvanične vijesti, tekuće normativne akte, protokolarne vijesti i vijesti o gradnji putova, bolnica, svečanosti, o higijeni, odgoju te književne i historiografske tekstove.

Bogoljub (Teofil) Petranović, jedan od stalnih saradnika ovog lista, objavljuje narodne pjesme s naznakom da su “iz zbirke g. Teofila Petranovića”. Također je objavljeno i 11 pjesama pod oznakom “Narodne pjesme bosanskijeh Muslimana”. Sopron je imao iznimno dobro organiziranu saradnju sa dopisnicima iz Sarajeva, Beogada, Zemuna, Tešnja, Bihaća, Mostara, Metkovića, Dubrovnika, Nove Varoši i dr. Ovaj list čitan je i izvan Bosne, o čemu svjedoči novosadski list Zastave, u kojem se 23. novembra 1866. godine navodi “U Beogradu čitaju Bosanski vjestnik” i sl. Sopron je zbog toga često bio na udaru kritika i sa srpske i sa hrvatske strane, gdje su mu zamjerali jer je pristao da bude “u službi turskih vlasti” i zbog upotrebe pojma bosanski jezik, ali Sopron na ovakve napade nikada nije reagirao. S druge strane, Vuk Vrčević će u pismu upućenom Sopronu 19. januara 1867. godine napisati da “Bosanski vjestnik zaslužuje kako od mene tako i od svakog rodoljubivog Srbina pohvalu”.

List Bosanski vjestnik prvi je list štampan u Bosni i začetnik novinske djelatnosti, a objavljivan je jedanput sedmično, i to od 7. aprila 1866. do 25. marta 1867. godine. Ukupno broji 51 broj, 25 na osam strana i 26 na četiri strane. Prvih pet brojeva izlazilo je četvrtkom, a ostali subotom.