Sead Begović: Dugi nosovi bošnjačkih manjinskih ulizica

Ulizica nikad ne izgubi strpljenje i strpljivo bi se mogao uvući i u rektum papagaju te do besvijesti dosadno laskati. To je njegova uvježbana gumilastika koja očekuje čak i nagradu, no, ponajčešće biva pomokren tuđim utrobnim otpadom na sramotu manjine, ne na svoju, jer je naučen da se po njemu urinira. Među Bošnjacima uvijek je na raspolaganju čitava galerija takvih likova.

Piše: Sead Begović

Postoje manjinske i većinske ulizice, no, nas zanimaju one ponizne manjinske ulizivačke manjine koje će ispred vas podastrijeti ćilim i brisati vam prašinu s cipela. Ulagivanjem i dodvoravanjem nastoji se steći neka pozicija, ponajčešće politička, a da pritom ulizica nema svoje stajalište, ni gledište, ni polazište, a ubrzo će izgubiti i svako uporište manjinske dokolice koja će osjetiti prijezir spram njega. U njega nikada neće nedostajati isprazne retorike prepune epiteta: „Vaš neupitni autoritet“, „Vi ste bošnjački mudrac kojeg treba samo pustiti da priča“, „Dok govorite pogledavate me u oči, znam, to Vi provjeravate stanje moje duše“, „Što napišete izravno šaljete u mozak i dušu“, „cvjetni trg Vašeg pogovora“ i tako dalje. Ulagivanje ulizice zapravo je pozornica na kojoj se izvodi prava mučna predstava po logici „bolje pošten glas, nego zlatan pas“. Ali ulizica ne mijenja ćud budući ne bi mogao funkcionirati, jer, teško je u starom selu novi adet uvesti.

Govor (la parole) ulizice nije razmjena razuma i ludila i ne možete prognati njegov logos izvan njega samog. Taj je govor već dobro poznati preludij od postanka čovjeka. I Bošnjaci se mogu pohvaliti da su među svojim zbitim redovima zadržali tu psihosocijalnu dramu, svoj vlastiti „jogunluk“, u smislu upornosti. Ipak, u kulturnoj politici nema trgovine, jer, „što dobiješ na ćupriji, izgubiš na mostu“. Stoga, ulizivanje nije prezentna snaga, ona je tajna, podrivačka i urotnička. Ulizica svoje misli izražava umilnim mijaukanjem, a to je već gestualni jezik, blizak oniričkom, ili čak blizak egipatskim hijeroglifima koje „znalac“ umah odgoneta. Eto koliko je stara bošnjačka ulizivačka tradicija. Na svu sreću malo je Bošnjaka u Hrvatskoj, pa je manje i ulizica svake vrste koji u razvodnjenom pejzažu naše mlake kulture mogu podmetnuti imperative svoje prirode.

Ulizica nikad ne izgubi strpljenje i strpljivo bi se mogao uvući i u rektum papagaju te do besvijesti dosadno laskati. To je njegova uvježbana gumilastika koja očekuje čak i nagradu, no, ponajčešće biva pomokren tuđim utrobnim otpadom na sramotu manjine, ne na svoju, jer je naučen da se po njemu urinira. Među Bošnjacima uvijek je na raspolaganju čitava galerija  takvih likova. I što je važno, nisu bezopasni, iako ni mi nismo naivni pastiri kojima takvi edepsuzi pod razgranatom nacionalnom krošnjom objašnjavaju „istočni grijeh“, misleći valjda da još uvijek živimo u idiličnoj mahali. Međutim, nisu ulizice krive jer ne bi postojale da nema onih kojima se ulizuje. Dakle, dvorske lude ne bi postojale da na dvorovima nije bilo kraljeve potrebe da ga se razonodi i zabavlja.  Ali luda je dobra naspram ulizice – njoj se omakne da kaže i nešto nevaljalo, nešto kritično. Ludi se opraštalo, naprosto zato što je luda, a poznato je da je svaki pametan vladar uza se imao takovoga koji je poslužio kao ispušni ventil – što nije bilo dopušteno reći narodu govorila je luda. Ulizica nije luda, ali zabavlja vladara golicajući mu ego. Vladar može biti političar, direktor, reis, kardinal, general, bogataš, muftija, biskup, doktor znanosti, urednik novina ili televizije, nacionalni književnik, predsjednik manjinske (ili većinske) udruge… Uostalom, zašto da se ja mučim nabrajajući, osvrnite se oko sebe.  Samo pazite kuda gledate – da se plaho ne uznemirite. Naime, ulizica se nema gdje sakriti, zato bježi, kao kakav krpelj, tražeći mjesta gdje je na domaćinu najtoplije.

Čini se, dakle, da nema razlike između „manjinske“ i „većinske“ ulizice – podjednako posredno kao mišad grizu ali po tlu gmižu. I na kraju, susret dviju ulizica je katastrofalan. Naime, odmah jedan drugome izližu stražnjice do te mjere da im doživotno više nije potreban pregled kod proktologa, ali, na kraju ni jedan ni drugi od toga nemaju koristi te ih upravo to najviše boli.

O AUTORU:

Sead Begović (1954.-2018.)

Sead Begović rođen je 1954. godine u Zagrebu, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet. Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar (redakcija kulture Vjesnika), voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Kao književni kritičar surađivao je s velikim brojem časopisa za književnost (Forum, Republika, Književni list, Vijenac i dr.) i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list.

Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima. Preporod Sarajevo je njegove izabrane pjesme uvrstio u ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika. Promovirao je (predstavljao) mnoge knjige poezije i proze suvremenih književnika na promocijskim priredbama, a istodobno piše pogovore i predgovore za te knjige — riječ je o stotinama kritika uglavnom istaknutih hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih književnika. Neke je tekstove sabrao u svoje tri objavljene knjige kritika.

Dvadeset i šest godina bio je član Društva hrvatskih književnika, a zatim Hrvatskog društva pisaca. Bio je član Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske.

Objavljena djela: Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.; Nova kuća, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer-graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira, kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer-graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji, izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu, izabrane pjesme, Stajer-graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije, pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Đibrilove oči, kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu, pjesme, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2012.; U potrazi za Zlatom, Izabrane ljubavne pjesme (1979. – 2015.), Stajer graf, Zagreb, 2015.