Piše: Sanjin KODRIĆ

Kao i kod svake druge smrti čovjeka, trenutak je to konačan i trenutak rastanka – trenutak kad se jednom zauvijek završava jedan zemni ljudski život, život uvijek jedinstven i neponovljiv, trenutak bolan za sve njegove, i za sve one koji su ga voljeli i koji su s njim na neki način bili bliski. No, u slučaju pisca, to je i trenutak kad se završava i jedan književni život, također jedinstven i neponovljiv, barem kod onih pisaca koji su u književnosti uspjeli postati svoji, samosvojni i prepoznatljivi, pa je smrt pisca i trenutak rastanka s jednim živim svijetom književnog stvaranja.

Međutim, smrt pisca nije nužno i smrt njegova književnog djela – prešavši iz žive književne savremenosti u književnu povijest, piščevo djelo, ipak, ne mora umrijeti. Makar je tako – ili makar bi tako trebalo biti – kod pisaca onog formata kakav je bio Sead Begović. Uz ovo, Begović je bio pisac ne jedne već dviju književnosti – hrvatske i bošnjačke, pa bi mogao imati i ne jedan već upravo dva svoja književnopovijesna života.

SVE BEGOVIĆEVE DOMOVINE

Rođen 1954. godine u Zagrebu, u Hrvatskoj, kao sin Ibrahimov, sin doseljenog bosanskog muslimana, Sead Begović već rođenjem dobio je svoje dvije domovine – Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tj. hrvatsku domovinu svojeg života i bošnjačku domovinu svojih predaka. A to nije samo Begovićeva privatna biografska činjenica već je to i njegova književnopovijesno relevantna datost.

Jer, Begovićeve dvije domovine jesu i ljudske, odnosno pitanja njegova ličnog identiteta (ili, tačnije rečeno, njegovih ličnih identiteta), ali su to i njegove književne domovine, tj. pitanja njegovih barem dvostrukih književnih identiteta. Šta je to iz domovine svojih predaka, iz njezina jezika, iz njezine književnosti i kulture, iz njezine tradicije i duhovnosti, Sead Begović unio u hrvatsku književnost – pitanja su koje po prirodi stvari pripadaju kroatistici, odnosno historiji hrvatske književnosti, i ona bi svakako trebala tragati za odgovorima na ova i ovakva pitanja, a čime bi kroatistika sigurno otvorila još jedan novi, dodatni krug u razumijevanju Begovićeva književnog djela. Istom logikom, bosnistici, odnosno historiji bošnjačke književnosti pripadaju ekvivalentna pitanja, samo u suprotnoj perspektivi: šta je to Sead Begović unio u bošnjačku književnost iz svojeg hrvatskog konteksta, iz njegova jezika, njegove književnosti i kulture, iz njegove tradicije i duhovnosti?

I bosnistika bi svakako trebala tragati za odgovorima na ova i ovakva pitanja, pri čemu bi i ona tako zasigurno otvorila nove krugove u razumijevanju književnog djela Seada Begovića. Begović, istina, nije neposredno učestvovao u književnom životu Bosne i Hercegovine, pa nije bio pisac bosanskohercegovačke književnosti kao takve, niti se lično s njom izravno identificirao, što, međutim, ne znači da se njegova književna pojava ne može posmatrati i s obzirom na širi bosanskohercegovački kontekst, makar u smislu da ga i Bosna i Hercegovina, kao zemlja njegovih predaka, također osjeća svojim. I to također treba imati u vidu, naročito u bosnističkoj perspektivi.

Sead Begović bio je, dakle, interliteraran i interkulturalan pisac, ali ne na način danas aktuelnih moda i pomodnosti, već suštinski, organski, po stvarnoj izraslosti iz oba ova književna i kulturalna konteksta, i hrvatskog i bošnjačkog, a konačno i po svojim svojevrsnim traženjima, pa i stvarnim dramama identiteta. Doduše, ovakva traženja i ove identitetske drame nisu neka od dominantnih tematsko-motivskih čvorišta Begovićeva književnog djela, ali jesu prisutne u njemu kao svojevrsna konstanta, diskretna ali realna, a možda i kao jedan od niza važnih, duboko unutrašnjih i suštinskih pokretača Begovićevih i ljudskih i književnih nemira, odnosno njegovih i ljudskih i književnih traženja. A to na poseban način određuje mjesto Seada Begovića u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti.

Gledano iz perspektive bošnjačke književnosti, Sead Begović svojevrsna je “egzotična” pojava u bošnjačkoj književnoj povijesti. To se posebno odnosi na njegov početni i rani književni rad, tj. na Begovićevo književno stvaranje do devedesetih godina 20. stoljeća, odnosno na knjige kakve su, najprije, Vođenje pjesme (pjesme; Zagreb, 1979), a potom i Nad pjesmama (pjesme; Zagreb, 1984), Ostavljam trag (pjesme; Zagreb, 1988) i Bad blue boys (pjesme i priče; Zagreb, 1990), u kojima je Begović uglavnom sasvim karakterističan autor tadašnjeg savremenog hrvatskog pjesničkog, odnosno uopće književnog stvaranja, s malo, a nekad i bez neke bitnije veze sa specifičnostima konteksta bošnjačke književnosti i kulture kako ovog vremena, tako i inače. Posebno u svojoj prvoj knjizi, Begović je tad jedan od tzv. “offovaca” u hrvatskoj književnosti, pjesnik antitradicionalist i antimodernist, pjesnik sasvim savremenog trenutka, odnosno pjesnik okrenut od pjesništva zaokupljenog primarno egzistencijalnim pitanjima ka prvenstveno “tekstualnom konkretizmu”, dominanto pjesnik fragmentirane stvarnosti, jezičkog ludizma i konstruiranosti književnog svijeta, pjesnik slobodne misli i tijela, kao i urbanog zagrebačkog miljea, sa svojom specifičnom mikrokulturom, uključujući i subkulturalni aspekt.

Istina, ubrzo, počev od njegove druge, a još izraženije od njegove treće knjige, Begović se počinje mijenjati. To je napokon cjelovitije prisutno u knjizi Nova kuća (pjesme; Zagreb, 1997), simboličnoj po svojem naslovu i prekretnom u ovom smislu, pa je ova knjiga možda i središnja knjiga Begovićeve književne gradnje, a što se potom nastavilo u njegovim narednim knjigama – Između dviju udobnosti (pjesme; Zagreb, 2002), Prorok u našem vrtu (izbor iz poezije; Zagreb, 2002) i Sanjao sam smrt pastira (kratke priče; Zagreb, 2002).

Tad, nesumnjivo u vezi i s iskustvom rata i sirove zbilje koja prodire i u njegov lični svijet, ali i s iskustvom suočavanja sa životom kao takvim i iskustvom pune zrelosti, u Begovićevu poeziju i njegov književni rad uopće sve izrazitije ulaze i egzistencijalna pitanja, svijet vlastite i porodične privatnosti, ali i društva, politike i svakodnevnog postojanja, pa Begovićeva književnost postaje između svega ostalog i “životnija”, a svakako je sve ličnija i stvarno proživljenija. Tu se dešava i Begovićevo sad drugačije traganje, pa je to sve više i traganje za Istinom, za duhovnošću i, konačno, Bogom, ali i njegovo otkrivanje i drugog pola njegove književno-kulturalne i tradicijsko-duhovne osnove, one iz Bosne, domovine njegovih predaka. Begović sad piše pjesme u kojima se javljaju i porodični motivi (supruga, sin i majka kao motivi kroz koje traži svjetlo, a lik oca kao mjesto nerazumijevanja i nesporazuma), zatim motivi kakvi su smrt, ljubav, nebo, domovina i, naravno, Bog…

PJESNIK KAJKAVŠTINA, ČAKAVŠTINA I TIPIČNIH BOSNIZAMA

Nakon ovih i ovakvih promjena, u književnom stvaranju Seada Begovića slijedi i prvo koliko-toliko cjelovito kontekstualiziranje pjesnika u okvire i bošnjačke književnosti kao takve, i to u reprezentativnoj ediciji Bošnjačka književnost u 100 knjiga Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Bosni i Hercegovini, gdje je Begović predstavljen knjigom Sve opet postoji (izabrane pjesme; Sarajevo, 2007). U nastavku slijede i knjige Osvrneš se stablu (izabrane pjesme; Zagreb, 2008), Uresi: aplikacije (pjesme; Zagreb, 2008), Džibrilove oči (kratke priče; Zagreb, 2008) i Zvekirom po čelu (pjesme; Zagreb, 2012), a onda i sudbinski posljednja U potrazi za Zlatom: Izabrane ljubavne pjesme (1979.–2015.) (Zagreb, 2015), vjerovatno i najintimnija, ili najprivatnija Begovićeva knjiga, ali i knjiga svojevrsnog ličnog supružničkog duga. Pri svemu ovom, Sead Begović u drugom, zrelom dijelu svojeg književnog rada jeste po mnogo čemu onaj odranije poznati pjesnik, ali sad i drugačiji, a do kakve je promjene došlo, pokazuje i pjesma Prazni kovčeg tijela iz pjesničke zbirke Zvekirom po čelu:

Otvorim oči! O Allahu dragi

Napredujem u mraku

Ulazim li to u vječnost?

Ili padam udaren maljem

u grješnu tamu tuđe utrobe

začet od turobnog glasa

nepoznata čovjeka, a

stranci su besmrtni, uvijek ih ima

čekamo ih kao vjerovnike

i pobijemo, jer su posve drukčiji

a naša bolna leđa ne podnose

taktove sagibanja pred neznancima

kojima svakako treba potpaliti mozak

a zatim im prodati dušu

pa se klanjati praznom kovčegu tijela

a gdje drugdje nego u Hrvatskoj

gdje sam ja manjina

a Allah nije

U perspektivi historije bošnjačke književnosti, Sead Begović, očito, jeste i muslimanski “Zagrepčanec”, pjesnik osobenih interliterarnih i interkulturalnih “kratkih spojeva”, pjesnik u čijim se stihovima javi i kajkavština, pa i čakavština, ali i neki tipični bosnizam uz njegov hrvatski jezički standard. Takav je Sead Begović vjerovatno i u perspektivi hrvatske književnosti, samo u suprotnom smislu, a kad na fonu onog što je njegov (i) muslimansko-bošnjački identitet sličnom pjesničkom slašću “kratkih spojeva” može dražiti i onaj fragment pjesme Pismo mrtvog pjesnika kad mrtvi pjesnik na sljedeći način gleda novog, mladog pjesnika koji dolazi poslije njega:

Pogledam ga odozgo
kao savanski šakal
umorno mladunče
naivne antilope
Pogledam ga zadovoljan svojim
bivšim životom
i sadašnjom svojom smrću
Na Svetog će Nikolu pršiti snijeg
a mladac će ovaj mrkog Krampusa dobit
kao i sva zločesta djeca bez mjere
i osjećaja za vrijeme koje
nepovratno izmiče ispod naših nogu i
odnosi nam snagu
isušuje kožu
Zvijezdu ću njegovu tek rođenu skinut
iskre mu s glave otpuhnut
a u uho mu gluho korov zasadit
Na ovome hrvatskom nebu
svijetlit će samo Ja pa Ja pa Ja

UVRŠTEN U TRIDESETAK ANTOLOGIJA

Danas, kad je Sead Begović otišao s Onu stranu života, ova njegova pjesma ne može se čitati kao prije, kao ni, uostalom, njegovo sveukupno književno djelo. Ono je višestruko složenije negoli se to možda dosad činilo, pa i takvo da u njemu ima mjesta i za Begoviću najbliže, hrvatsko nebo i za bosansku zemlju njegovih predaka, odnosno takvo da je tu i Uzvišeni Allah i Sveti Nikola, a zapravo tu je ono čega kod većine i hrvatskih i bošnjačkih pjesnika nema na jednom mjestu. A uz ovu pjesnikovu širinu i složenost njegova svijeta, tu je prije svega istinska poezija, poezija koja je pjesniku bila sušta ljudska potreba, pa je valjda i zato toliko snažna i toliko uspješna.

Ovome treba dodati i Begovićev prozni književni rad, po svojoj suštini neodvojiv od njegove poezije, kao i njegov uporan i marljiv književnokritički rad, kojim je kao gotovo izumrlom književnonaučnom disciplinom Begović također izražavao svoje književno, a opet prvenstveno pjesničko biće, čak i onda kad se bavio i likovnom kritikom, koju je također jedno vrijeme pisao. Uz književnokritičke knjige Književna otkrivanja (Zagreb, 1998), Pjesmozor (Zagreb, 2006) i Književni meridijani (Zagreb, 2007), tu je i njegov rad u redakciji za kulturu zagrebačkog Vjesnika, kao i njegov urednički rad, posebno vezan za časopis Behar Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, koji je Begović godinama predano uređivao u najboljoj tradiciji najstarijeg bošnjačkog časopisa za književnost i kulturu.

Pa ipak, nemoguće je ne primijetiti da književni, a onda i ukupni rad Seada Begovića još nije cjelovito pročitan, a posebno nije vrednovan onako kako to zaslužuje, i to ni u okvirima hrvatske, ni u okvirima bošnjačke književnosti i kulture, štaviše u bošnjačkoj književnosti i kulturi posebno to, nažalost, nije slučaj. Istina, pjesme Seada Begovića uvrštene su u tridesetak pjesničkih antologija, i to uglavnom svaki put druge, različite pjesme, što njegovo djelo praktično čini antologijskim.

No, paradoks je svoje vrste da, uprkos tome, Begovićev književni rad nije nagrađen velikim književnim nagradama ni u hrvatskoj ni u bošnjačkoj književnosti, u bošnjačkoj književnosti čak nikakvim književnim priznanjem. To je šansa koju je, kao nesuđeni svoj dobitak, propustila i hrvatska i bošnjačka književna kritika za Begovićeva života, ali je to i prilika koja stoji kao izazov i mogućnost iskupljenja i za hrvatsku i za bošnjačku književnu historiju. Time bi književna ostavština Seada Begovića dobila svoj trajni književnopovijesni život, a historije i hrvatske i bošnjačke književnosti djelo pisca kojeg kao vlastitu neupitnu vrijednost imaju čast pamtiti.

Izvor: Stav.ba