Šefik Džaferović: Dodik kaže da Bosne neće biti, on je niko i ništa u poređenju s otpornošću ove države

Taj pokušaj da se Bošnjaci diskreditiraju kao strano tijelo u Evropi jeste konstanta u proteklih 150 godina. Još od srednjovjekovnog perioda islamofobija je raširena na evropskom tlu. Sile koje žele uništenje Bosne i Hercegovine oduvijek su pokušavale iskoristiti islamofobni sentiment kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva

Šefik Džaferović

Pregovori, razgovori, izmjene Izbornog zakona, prijetnje secesijom, povlačenje saglasnosti… Sve su to aktuelne teme koje su bile povod za razgovor novinara bosanskohercegovačkog sedmičnog lista Stav sa Šefikom Džaferovićem, članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka.

STAV: Pojam ravnopravnosti jedan od glavnih kamena spoticanja, posebno kada govorimo o aktuelnim promjenama Izbornog zakona. Svi su narodi ravnopravni, dakle, samo su neki ravnopravniji od drugih. Iako srpski i hrvatski političari ponavljaju mantre o majorizaciji i unitarizaciji, nisu li upravo Bošnjaci ti koji trpe neravnopravnost, barem kada je riječ o teritorijama gdje žive kao brojčana manjina?

DŽAFEROVIĆ: Majorizacija i unitarizacija o kojoj govore retrogradne snage, pored toliko nivoa vlasti, pariteta, vitalnog interesa naroda i entiteta, jednostavno nije moguća. To je izgovor koji koriste navedene retrogradne snage kako bi opravdale blokadu institucija, kojoj svjedočimo na državnom nivou, te blokadu implementacije izbornih rezultata i popunjavanja Ustavnog suda na nivou entiteta FBiH. To je posljedica neizgrađenosti sistema, koji nažalost nema mehanizme za sprečavanje ovih blokada. Najveći broj građana ove zemlje želi efikasnu i funkcionalnu državu.

Nadalje, za svakog ko želi saznati istinu činjenice su neumoljive. Najbolje je govoriti jezikom činjenica. Pogledajte zastupljenost naroda u institucijama na svim nivoima, pa ćete vidjeti da je i to argument koji snažno odbacuje mantru o majorizaciji i unitarizmu. Iako je Bošnjaka u Bosni i Hercegovini više od 50 posto, ni izbliza u tom procentu nisu zastupljeni u institucijama Bosne i Hercegovine, a drugi narodi su zastupljeni u znatno većim procentima od popisa stanovništva.

Jedina stvarna majorizacija jeste kada u RS-u živi 14 posto Bošnjaka, a samo 3 posto ih je zaposleno u javnom sektoru. U entitetu RS ili područjima u kojima je većinsko hrvatsko stanovništvo nezamislivo je da Bošnjak bude izabran naprimjer za načelnika općine. Istovremeno, u općinama u kojima Bošnjaci čine većinu nije nikakvo iznenađenje kada se na čelnu poziciju biraju Srbi ili Hrvati.

STAV: Kako Vi doživljavate novi krug optužbi da “Bošnjaci žele neku islamsku državu”. Kao da se ništa nije promijenilo od perioda devedesetih, barem ne u retorici?

DŽAFEROVIĆ: Taj pokušaj da se Bošnjaci diskreditiraju kao strano tijelo u Evropi jeste konstanta u proteklih 150 godina. Još od srednjovjekovnog perioda islamofobija je raširena na evropskom tlu. Sile koje žele uništenje Bosne i Hercegovine oduvijek su pokušavale iskoristiti islamofobni sentiment kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva.

Svako iole informiran i dobronamjeran u Evropi imun je na tu propagandu, jer zna da su Bošnjaci autohtoni evropski narod, koji je davno prihvatio principe političke modernosti, od sekularnog uređenja i slobode govora, do zaštite manjina i individualnih sloboda.

Ako već govorimo o sekularizmu, onda treba reći da nisu Bošnjaci ti koji u rad državnih institucija unose vjerske oznake i karakteristike. To se radi u RS-u, koji evidentno nije sekularno uređen. U tom entitetu se, naprimjer, slave krsne slave institucija. U RS-u dominira jedna religija i ona se predstavlja kao državna.

Priča o “islamskoj prijetnji” uvijek je bila opravdanje za nasilje. Nikada ne treba zaboraviti da je informativna služba VRS-a u jeku napada na Srebrenicu saopćavala da se obračunavaju s islamskim fundamentalistima, jednako kao što se jedinica koja je izvršila pokolj u Ahmićima definirala kao “antiteroristička”. Kada neko i danas govori o “islamskoj državi”, kao što to čini Dodik, treba znati da se iza toga krije zla namjera prema Bošnjacima.

STAV: Uprkos skupoj cijeni koju su platili Bošnjaci za svoju slobodu, uprkos presuđenom genocidu zločincima, danas smo ponovo u situaciji da srpsko političko liderstvo u Bosni i Hercegovini prijeti ratom. Prema Vašem mišljenju, do koje je granice Dodik spreman ići?

DŽAFEROVIĆ: Dodik je spreman ići dokle osjeti da može. Pogledajte njegove postupke pažljivo, svaki put kada iz međunarodne zajednice dođe odlučna poruka, on se povuče. Svaki put kada dođe neodlučna poruka, svaki put kada se izjednačavaju “tri strane”, on odmah dobije novu snagu. U svakom slučaju, on mora znati da će, ako krene na sve ili ništa, dobiti ništa. I da će udariti glavom u zid. Jer bosanskohercegovački patrioti nikada neće dopustiti nikome pa ni nekome poput njega da sruši ovu državu. Ko je Milorad Dodik da to učini? On kaže da Bosne i Hercegovine neće biti. Ja mu mogu samo odgovoriti da je on niko i ništa u poređenju s otpornošću ove države.

STAV: Poznato je kako završavaju srpski ratni “heroji”, odnosno presuđeni ratni zločinci poput Karadžića i Mladića. Je li Milorad Dodik svjestan da, nastavi li putem kojim je krenuo, može doživjeti sličnu “herojsku” sudbinu? Jeste li na posljednjim sastancima primijetili da je “spustio loptu”?

DŽAFEROVIĆ: Ponavljam, nakon što dođu čvrsti signali iz međunarodne zajednice, Dodik “spusti loptu”, ali ne treba slušati šta on priča. Treba gledati šta radi. On nekada ciljano lijepo priča da bi skrio svoje postupke. To je suština njegove priče o “mirnom razlazu” i kako je “nemoguć bilo kakav sukob”, dok najavljuje zakone koji podrazumijevaju primjenu protivpravne sile protiv državnih institucija, a šta je to – nego sukob?!

Ako bude atakovao na Bosnu i Hercegovinu, kao Karadžić i Mladić, sigurno će završiti kao i oni. Na teškoj robiji.

STAV: U proteklom periodu bilo je niz sastanaka sa zvaničnicima iz SAD-a, a povodom situacije u kojoj se Bosna i Hercegovina trenutno nalazi. Kako vidite ulogu i aktivnosti SAD-a po pitanju rješavanja trenutne krize? Uostalom, koji je Vaš dojam s obzirom na susrete s njima?

DŽAFEROVIĆ: Sjedinjene Američke Države veliki su prijatelj i strateški partner Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući SAD-u, zaključen je Dejtonski sporazum i provedene su brojne reforme koje su značile jačanje države. U Washingtonu trenutno imamo administraciju čiji čelni ljudi znaju mnogo o Bosni i Hercegovini. Činjenica da su na radnom nivou imenovani posebni izaslanici koji prate situaciju i bave se Bosnom i Hercegovinom govori o povećanoj pažnji.

Jedna tako velika sila ne poduzima svoje poteze tako naglo, ali njihove su poruke na sastancima jasne. Onome ko ih zna čitati sve je jasno. Ako Dodik, u svojoj zanesenosti, bude ignorirao te signale, ne vjerujem da će završiti dobro. Na koncu, on zna kako su završavali svi oni koji su se inatili pred Sjedinjenim Američkim Državama.

STAV:  Kakav je stav Evropske unije i da li se dovoljno zalaže u cilju rješavanja krize? Može li se od Evropske unije očekivati konkretnija reakcija? Oklijeva se sa sankcijama Dodikovoj politici pa mnogi to tumače kao njenu nemoć.

DŽAFEROVIĆ: Oklijevanje nije dobro, jer nasilnici ga razumijevaju kao slabost. Evropska unija, odnosno preciznije Evropska komisija, znala je popuštati Dodiku da bi ga smirila. To se pokazivalo, na koncu, promašenom politikom, jer je Dodik onda počeo periodično praviti krize, nadajući se da će svaki put dobiti nešto da bi se smirio. Od suspenzije Lajčakovih amandmana do povlačenja stranih sudija i tužilaca iz Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Mislim da je nakon petnaest godina to zastarjela politika. Ako se 2007. godine možda i mislilo da će to pacifizirati Dodika, sada je jasno da je to potpuno pogrešan pristup koji ne rješava probleme, već ih samo privremeno smiri.

Istina je da Evropska unija ima svoje probleme i da ne dolazi lahko do konsenzusa, naročito jer neke članice nekritički sagledavaju Dodikove poteze i traže im opravdavanje. Međutim, vidjeli smo snažnu lidersku inicijativu Njemačke na nedavnom sastanku ministara vanjskih poslova Evropske unije koju je podržalo mnogo više država nego što se opiralo. Tačnije, samo jedna članica otvoreno pokazuje razumijevanje prema Dodiku, dok je sve veći broj onih koji traže sankcije.

Vjerujem da će, ako Dodik ne odustane od nasrtaja na državne institucije, ta svijest kod potrebnog broja članica da sazrije i da će Evropska unija pokazati odlučnost ne zbog Bosne i Hercegovine već i zbog same Evropske unije, čiji bi opstanak bio doveden u pitanje ako bi dopustila oružani konflikt u svom mehkom trbuhu.

STAV: Jesu li evropski političari svjesni onoga što Dodik pokušava ili sve staje na tome da “izražavaju zabrinutost”?

DŽAFEROVIĆ: Državne institucije Bosne i Hercegovine na koje vlasti RS-a trenutno nasrću (OS, SIPA, UIO, VSTV, GP itd.) formirane su kao rezultat ispunjavanja obaveza na evropskom putu Bosne i Hercegovine. Evropska komisija tražila je od Bosne i Hercegovine, još od objavljivanja Mape puta 2000. i Studije izvodljivosti 2003. godine, da formira čitav niz državnih institucija kako bi se suzbila siva ekonomija, osigurala borba protiv organiziranog kriminala, kontrolirale migracije, osigurali mehanizmi za zaštitu ljudskih prava itd.

Bez ovih institucija, Bosna i Hercegovina nikada ne bi potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ne bismo nikada postali država-kandidat za Evropsku uniju, građani Bosne i Hercegovine ne bi imali bezvizni režim, milijarde eura iz EU fondova nikada ne bi stigle u Bosnu i Hercegovinu itd.

Napadom na državne institucije Dodik nas želi vratiti u stanje prije 2000. godine, kada su u Bosni i Hercegovini znatno više nego sada bili prisutni siva ekonomija i organizirani kriminal, te kada na granicama nije bilo Granične policije, kada su postojale tri vojske itd. Zbog svega ovoga, u Evropskoj uniji su svjesni da su Dodikove najave sigurnosna prijetnja. Na njima je da li će to gledati skrštenih ruku. Mi sigurno nećemo, a vjerujem da neće ni oni.

STAV: Nedavno ste posjetili Azerbejdžan, gdje ste se susreli s predsjednikom Alijevom. Posjeta je snažno odjeknula u javnosti. Kakvi su odnosi Azerbejdžana i Bosne i Hercegovine? Koja su Vam iskustva prenijeli i mogu li se donositi neke paralele s obzirom na nedavni sukob u Nagorno Karabahu?

DŽAFEROVIĆ: Bio sam gost 8. Globalnog Baku Foruma, te sam se sastao s predsjednikom Alijevom. Azerbejdžan je prijateljska država, predsjednik Alijev je utjecajan lider. Naši odnosi su izuzetno dobri i prijateljski. Dao sam punu podršku predsjedniku Alijevu na potpisivanju mirovnog sporazuma, kao i procesu reintegracije oslobođene teritorije u Karabahu.

Ne bih povlačio nikakve paralele, ali slučaj Azerbejdžana pokazuje koliko je važna odlučnost ljudi da se bore za međunarodno priznate granice svoje države, što je pravo koje im niko ne može dovesti u pitanje.

STAV: Evidentna je podrška Rusije politici koja se provodi u RS-u, a pod mentorstvom Srbije. Međutim, mnogi ocjenjuju da se Dodik “pogubio”, da je izašao iz okvira čak i onoga što je namjera mentora iz Beograda i Moskve. Ko je ko na liniji Moskva – Beograd – Banja Luka?

DŽAFEROVIĆ: Očigledno je da je Dodik ohrabren od Rusije. Nema nikakve sumnje da u tom procesu učestvuje i Beograd. Ključna činjenica u vezi s time jeste da je ovo ipak NATO prostor. Bosna i Hercegovina je sa svih strana okružena članicama NATO-a. Što se Rusije tiče, uvjeren sam da su oni prvenstveno zainteresirani za svoje neposredno susjedstvo.

Oni Dodika mogu iskoristiti da bi napravili krizu u srcu Evropske unije i upravo je zato on opasan. To bi možda moglo kratkoročno rasteretiti rusku poziciju u istočnoj Evropi i zaokupiti Zapad, ali sam entitet RS bio bi ruski “živi štit”. Ako je Dodik spreman da to bude, ne vjerujem da većina ljudi u RS-u želi da bude moneta za potkusurivanje.

Na koncu, treba imati u vidu da u Rusiji živi više od 25 miliona muslimana. Pitanje je koliko su oni uopće sada upućeni u stanje u Bosni i Hercegovini, ali ne vjerujem da bi oni, u slučaju bilo kakve eskalacije u Bosni i Hercegovini, očekivali od vlasti svoje države da podržava islamofobnu Dodikovu politiku. Ne vjerujem da bi većina njih šutjela na pokušaj ponavljanja scenarija iz devedesetih, kada su Karadžić i Mladić smatrali da imaju pravo ubijati ljude samo zato što su muslimani.

STAV: Turska je također zemlja koja se uključila s namjerom doprinošenja rješavanju krize. Koliko Turska može učiniti i kako gledate na korake koje je predsjednik Erdoğan poduzeo?

DŽAFEROVIĆ: Turska je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine. Predsjednik Erdoğan je veliki svjetski lider i veliki prijatelj Bosne i Hercegovine. On ima političku snagu da utječe na procese i jako je važno da je uključen u zbivanja u Bosni i Hercegovini. Turska već godinama, na čelu s predsjednikom Erdoğanom, vodi stabilizirajuću politiku, podržava Bosnu i Hercegovinu, podržava naš put u NATO i Evropsku uniju. Sigurno da i u ovoj krizi može snagom svog autoriteta doprinijeti stabiliziranju situacije. Na koncu, jasne i odlučne poruke iz Turske da neće dopustiti scenarij iz devedesetih već su dale snažan efekt.

STAV: Nedavno ste gostujući u Jablanici kazali kako iza Armije RBiH nisu ostali genocidi, logori, niti srušeni vjerski objekti. To je zaista dio historije na koju svi Bošnjaci mogu biti ponosni. Međutim, kao da novim generacijama izmiče to znanje o sebi. Jesmo li zakazali u procesima obrazovanja? Nisu li upravo ovo one stavke preko kojih jedan narod crpi snagu homogenizacije?

DŽAFEROVIĆ: Sigurno je da se moramo više potruditi kako bismo novim generacijama prenijeli historiju Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao jedne od najčasnijih vojski u historiji modernog ratovanja.

Mislim da veliki broj mladih ljudi, koji nemaju živo sjećanje na period odbrane od Agresije, ipak uči i identificira se s Armijom RBiH. To je nešto što mogu primijetiti kroz obilazak svih krajeva Bosne i Hercegovine. Ali sigurno je da možemo i trebamo više uraditi na tome.

Imam dojam da je ključ u tome da važni sadržaji budu prilagođeni novim medijima, koji su prijemčivi mlađim generacijama. Mi smo generacija knjige, a danas su neke multimedijalne platforme znatno utjecajnije nego stotine knjiga. Kroz moderniziranje znanja o periodu od 1992. do 1995. sigurno da možemo osnažiti naše kolektivno pamćenje na časnu borbu Armije RBiH.

Nas interesira samo pravda i istina o vremenu Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Najbliže tome su odluke Haškog krivičnog tribunala, Međunarodnog suda pravde i Suda Bosne i Hercegovine.

STAV: Visoki ste pokrovitelj Nagrade “25. novembar”, koju već sedmu godinu dodjeljuje sedmični list “Stav”. Ne čini li Vam se da zbog dnevnopolitičkih tenzija zanemarujemo kulturu? Odlaze na bolji svijet vrijedni umjetnici, veliki broj njih bio je ogorčen jer imaju osjećaj da nisu bili dovoljno ni prepoznati ni valorizirani. Naprimjer, mnogi ističu i to da su nedovoljno iskorišteni u kontekstu promoviranja države jer da je diplomatija kroz kulturu ponajbolja diplomatija.

DŽAFEROVIĆ: Od početka svog mandata govorim da je politička scena u Bosni i Hercegovini opterećena nepotrebnim pitanjima kao što su – da li ćemo poštovati Ustav i zakone. Kada bi u uređenim državama neko postavio takvo pitanje, bio bi politički izoliran i marginaliziran. Nažalost, na osnovu takvih narativa u Bosni i Hercegovini neke snage još stječu političke poene, pa čak i dobivaju izbore. U takvoj situaciji mi koji volimo ovu državu ne možemo šutjeti na nasrtaje na njene simbole i institucije, na njen suverenitet i teritorijalni integritet.

Volio bih da nije takva situacija. Volio bih da razgovaramo o onome o čemu se razgovara u uređenim sistemima. Prije svega o ekonomiji, obrazovnom i zdravstvenom sistemu i generalno pitanjima iz oblasti životnog standarda. Volio bih da više vremena možemo posvetiti kulturi jer je ona temeljni dio identiteta. U svakom slučaju, institucije koje su nadležne za kulturu moraju povećati svoje napore kako bi se otklonili problemi o kojima govorite.

Bosna i Hercegovina nije velika država, ali je značajna svjetska država po svojoj paradigmi. Danas se skoro sve razvijene države susreću s fenomenom multikulturalizma, a Bosna i Hercegovina ima to iskustvo već stoljećima. Prakse zajedničkog života, međusobnog poznavanja i uvažavanja, kao i sinkretičnih kulturnih formi, koje razvijena društva tek upoznaju, mi smo već odavno inkorporirali u našu jedinstvenu bosanskohercegovačku tradiciju. U svijetu postoji interes za to i naša obaveza je da intenzivnije promoviramo naše kulturno naslijeđe.