Islam i muslimani u Hrvatskoj

Skica stvaranja muslimanskog/bošnjačkog sociokulturnog prostora

Piše: Ružica Čičak-Chand

Islam je u Hrvatskoj prisutan već od 11. stoljeća; prvi dodiri zabilježeni su preko arapskih pomoraca koji su povremeno zalazili na obale Jadrana. S kopnene strane, preko Mađarske i Slavonije, dolazi do naseljavanja manjih grupa muslimana kojih podrijetlo, razlozi dolaska i uzroci nestanka jesu slabije znano i obrađeno područje istraživanja. Drugo razdoblje kontakta islama i Hrvatske jesu osmanska osvajanja, koja su ostavila višestoljetni trag i unekoliko utjecala na oblikovanje dijela hrvatskoga nacionalnog identiteta, stvaranjem svijesti o sebi kao »predziđu kršćanstva«.

Kršćanstvo se u Europi počinje učvršćivati u 8. i 9. stoljeću, iskorjenjivanjem autentičnih poganskih religija, da bi se do 12. stoljeća utemeljilo kao dominantna religija. Pojava islama i njegovo naglo širenje moguće da je jedan od uzroka jačanja kršćanstva i njegova prerastanja u dominantnu religiju europskoga kontinenta. Treće razdoblje kontakta islama i Hrvatske započinje nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878., doseljavanjem prvih muslimana iz BiH u Zagreb i druge hrvatske gradove radi zapošljavanja, služenja vojske ili školovanja.

Ovo razdoblje donosi novo iskustvo kako bosanskim muslimanima koji se prvi put nakon četiri stotine godina nalaze unutar države čija vrhovna vlast nije muslimanska, tako i Hrvatima koji nakon isto toliko stoljeća sukoba s islamom dolaze u doticaj s njegovim pripadnicima. Tako su Hrvati i Bošnjaci muslimani tijekom proteklih stotinu i više godina živjeli unutar zajedničkih država što je, između ostalog, dovelo i do formiranja značajne bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj (prema Kulenoviću, 1998: 183–185).

Početak naseljavanja muslimana u Hrvatskoj započinje, kako je rečeno, ubrzo nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. O tome svjedoči i podatak da prvi mezar (grob) na zagrebaĉkom groblju Mirogoj potječe iz 1883. Prisutnost muslimana u Hrvatskoj statistički se bilježi od 1910., premda je tada skupina trajno naseljenih muslimana malobrojna (204), a živi uglavnom u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu. Njihov broj naglo raste tijekom Prvoga svjetskog rata i neposredno poslije rata iznosi 3.145.

Godine 1931. popis stanovništva registrira 4.750 muslimana u Hrvatskoj (Kulenović, 1997: 187). Zagreb postaje središtem bosanskohercegovačkih muslimana; i u nadolazećim desetljećima Zagreb će, uz Sarajevo, postati i najjače intelektualno središte muslimana južnoslavenskih prostora. Osim u Zagrebu, muslimani se pretežito nastanjuju u Rijeci, Dubrovniku, Sisku, Puli, Gunji, Splitu i Labinu. Muslimanska populacija ima isprva naglašeno migracijsko obilježje. Tako je muškaraca više nego žena, nastanjuju se najčešće u gradovima i vezuju uz razna proizvodna zanimanja, studij ili vojnu službu. Intenzivnije doseljavanje započinje tijekom drugog desetljeća 20. stoljeća te ponovno u vrijeme Drugoga svjetskog rata, čemu su uvelike pridonijeli izbjeglički zbjegovi. Poslije rata, među dijelom stanovništva koje se preseljava u Slavoniju i Vojvodinu, nalazi se i stanoviti broj muslimana. U vrijeme druge Jugoslavije ekonomski razlozi bili su najčešći uzrok migriranja, osobito 60-ih i 70-ih godina. Uzroci su bili, s jedne strane, ekonomska nerazvijenost BiH te, s druge, relativno veliko tržište radne snage u Hrvatskoj. Do smanjenog priljeva migranata iz Bosne i Hercegovine dolazi potkraj 70-ih i u 80-im godinama, u vrijeme snažnije industrijalizacije BiH, posebno središnje Bosne.

Migracija radnog karaktera u pravilu obuhvaća i »odljev mozgova«, pa tako i iz BiH. Naime, veliki broj visokoobrazovanih stručnjaka koji danas žive i rade u Hrvatskoj došao je s namjerom privremenog boravka radi studija, da bi se po završetku studija mnogi trajno zadržali u Hrvatskoj. U migracijama u Hrvatsku bili su zastupljeni gotovo svi krajevi naseljeni muslimanskim stanovništvom, od Cazinske krajine do Sandžaka (prema Kulenoviću, 1998: 188–189). Muslimanska populacija u Hrvatskoj aktivna je u mnogim gospodarskim, društvenim ali i znanstvenim i kulturnim djelatnostima. Prema popisu stanovništva iz 1991., u Hrvatskoj se 43.469 građana izjašnjava Muslimanima. U odnosu na ukupan broj hrvatskog stanovništva (4,784.265), Bošnjaci muslimani, nakon Hrvata sa 77,9% i Srba sa 12,2% treći su po brojnosti narod u Hrvatskoj. Prema popisima stanovništva u Hrvatskoj 1971., 1981. i 1991., kada se prvi put u novije vrijeme iskazuje i vjerska pripadnost, najveći broj islamskih vjernika izjavio je da se u nacionalnom smislu osjeća Muslimanima, dakle Bošnjacima, dok jedan manji dio pripada drugim narodima: Albancima, Romima, Turcima, Hrvatima i drugima.

U Hrvatskoj je, međutim, 1991. bilo još oko 150.000 trajno zaposlenih radnika podrijetlom iz BiH, Sandžaka, Kosova i Makedonije, pretežito islamske vjeroispovijedi. Proglašenjem Hrvatske samostalnom državom veći broj trajno zaposlenih radnika regulirao je svoj status i dobio hrvatsko državljanstvo. Raspadom Jugoslavije i stjecanjem državne nezavisnosti bivših federalnih republika – Bošnjaci u Sloveniji, Makedoniji i Hrvatskoj našli su se u pravnom i političkom vakuumu jer su prestali postojati kao konstitutivni narod bivše države, a nisu imali stečen status i prava nacionalne manjine, poput Mađara, Talijana, Čeha i pripadnika drugih manjina. Stoga, Bošnjaci u Hrvatskoj, za razliku od drugih manjina u zemlji, nisu mogli ostvariti razna svoja prava, a prije svega pravo na političku zastupljenost u Zastupničkom domu Sabora, premda su bili višebrojniji. Štoviše, u prosincu 1997. promijenjena je preambula Ustava kojom su Bošnjaci isključeni iz popisa nacionalnih manjina u Hrvatskoj što je, kako ističu pripadnici bošnjačke etnije, »…proizvelo psihološki učinak kroz administrativno negiranje prirodnog prava na slobodnu i otvorenu upotrebu nacionalnog imena (Bošnjak) i jezika (bosanski)« (Behar Journal, 1999, br. 28, str. 3). Naime, 29. rujna 1993. u Sarajevu, na posebno sazvanom Bošnjačkom saboru, donešena je odluka da se etnička pripadnost Muslimana označi imenom Bošnjak, tradicionalnim nazivom za sve tri etničke skupine. Ovu je odluku sljedeći dan potvrdio parlament Bosne i Hercegovine.

Govoreći prije svega o formiranju muslimanskoga i bošnjačkog kulturnog prostora u Hrvatskoj, Kajan (1997: 49) identificira tri bitna razdoblja: 1) Razdoblje psihološke prilagodbe u austrougarskom razdoblju (od kraja 19. stoljeća, do službenog izjednačavanja islama s drugim vjerskim svjetonazorima u Hrvatskoj odlukom Hrvatskog sabora u travnju 1916.); 2) Razdoblje građanske i kulturne akomodacije i asimilacije (»prirodne«, starčevićevske) i Pavelićeva »zakonskog« tretiranja svih muslimana Hrvatima i njegovo ukidanje naziva »Bosna« (razdoblje Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske /1918–1945/). To je također razdoblje kada muslimani počinju intenzivnije organizirati svoj društveno-kulturni i vjerski život. Prve institucije u modernijem smislu riječi, uz postojeću Islamsku zajednicu, predstavljaju kulturno-humanitarno društvo »Narodna uzdanica« te »Društvo zagrebačkih muslimana«; 3) Razdoblje kulturne i prosvjetne ekspanzije, te nacionalne diferencijacije i emancipacije (1946–1971–1993), u kojem se školuje i afirmira veliki broj muslimana. Od 1946. pa do današnjih dana, mnogi Bošnjaci muslimani postižu iznimne uspjehe u hrvatskoj znanosti, umjetnosti, prosvjeti. U međuvremenu, 1971., muslimani BiH stječu svoju nacionalnost a 1993., u jeku srpske agresije, usvajaju ime Bošnjak.

Tijekom devedesetih Bošnjaci u Hrvatskoj osnivaju Stranku demokratske akcije Hrvatske (SDAH), Bošnjačko dobrotvorno društvo »Merhamet« te, 1993., »Nacionalnu zajednicu Muslimana Hrvatske« koja u prosincu 1997. mijenja naziv u »Nacionalna zajednica Bošnjaka Hrvatske«, osnovanu u cilju promicanja etniĉkih, kulturnih i socijalnih interesa bošnjačke manjine. Osobito, u okviru kulturnih aktivnosti, treba istaknuti da na području Hrvatske djeluje nekoliko organiziranih ustanova s dužom ili kraćom tradicijom na kulturnom polju, prije svega Kulturni centar Islamske zajednice, koji gaji tradicionalnu predavačku tribinu »Četvrtkom uvečer« te Kulturno društvo »Preporod«, osnovano 1991. »Preporod« je organizirao čitav niz kulturnih događaja u Hrvatskoj, a od samog početka izdaje časopis Behar i Behar Journal. »Preporod« je objavio i mnoga djela iz bošnjačke književne i kulturne baštine nastale, dobrim dijelom, u Hrvatskoj. Brojnošću umjetnika, prosvjetnih, kulturnih i znanstvenih stručnjaka, temeljnim institucijama i vlastitim medijskim instrumentima – jasno je naznačen muslimanski (civilizacijski) i bošnjački (etničko-manjinski) kulturni prostor u Republici Hrvatskoj« (Kajan, 1997: 57). (…)

U debati o muslimanskom nacionalnom i bosanskom identitetu koja se u ljeto 1990. godine odvijala među sarajevskim intelektualcima u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje, jedan je autor tvrdio da je srpska, hrvatska i slovenačka nacionalnost nešto prirodno, jer je utemeljeno na nedvosmislenom, i zajedničkom etničkom porijeklu, dok je nacionalni identitet Muslimana bio zasnovan tek na „psihološkoj identifikaciji‟, koja je predmet samoizbora i, stoga, manje prirodna. Prema toj „prirodnjaĉkoj‟ definiciji „nacije‟, jedino skupine koje mogu dokazati da potječu od neke etničke grupe, tretiraju se kao legitimne nacije. To isključuje bosanske Muslimane… Pri tome se implicira da su se sve nacije razvile iz jedne etničke grupe, a u slučaju bosanskih Muslimana, to su bili Srbi ili Hrvati. … Hrvatski i srpski nacionalistički političari poriču Muslimane kao „izmišljeni narod‟ i tvrde da su oni ili Srbi ili Hrvati. … „Ukoliko u slučaju raspada Jugoslavije nastanu etnički zasnovane države, države u kojima demokratija ne bi podrazumijevala pravo na (nacionalno) samoopredjeljenje, Muslimani, čiji se identitet temelji na tako odabranom stavu, bili bi izloženi stalnom pritisku da se sjete svojeg prirodnog određenja, tj. da se izjasne da su, prije nego što su postali Muslimani, bili Srbi ili Hrvati‟ /Saltaga, 1991/« (Bringa, 1997: 45–47).

Stoga je u okolnostima rata i posvemašnjeg razaranja svega muslimanskog ali i temeljne razlike u percepciji vlastitog kolektivnog identiteta bosanskih Muslimana u odnosu na Srbe i Hrvate, promjena nacionalnog imena »Musliman« u »Bošnjak«, koja je uslijedila u jeku srpske agresije, 1993., bila očekivani i, rekli bismo, prirodni ishod stvari: naime, usvajanjem naziva Bošnjak u značenju bosanski Musliman konačno se završila rasprava oko toga jesu li Muslimani Srbi ili Hrvati, pitanje koje pojam »Musliman« ostavlja otvorenim, budući da je prije svega konfesionalne naravi. Jer, kako kaže Ćimić, »Budućnost pripada onim nacijama koje svoju etničku razlikovnost spram drugih duguju nekom sekularnom, a ne sakralnom čimbeniku. Jer, ovaj potonji je, u pravilu, veoma otporan spram svih pokušaja mijenjanja tradicije i tradicionalnog, dok je onaj prethodni iznimno poticajan za nadilaženje dostignutih okvira svih ili gotovo svih područja u razvitku društva« (1997: 122).

Ime Bošnjak prekida također stalno prisutnu dvosmislenost značenja i otuda zabunu koju je u svijetu stvarao pojam »Musliman«. I, konačno, Bošnjak, kao naziv za muslimanski bosanski narod »… uspostavit (će) Muslimane kao skupinu koja je imala mnogo očigledniju kontinuiranu historijsku vezu sa Bosnom i Hercegovinom kao državom i teritorijom« (Bringa, 1997: 51).

Ulomci preuzeti iz: Migracijske teme 15 (1999), 4: 451–464, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb