Piše: Prof. dr. Dževad Jahić
U pisanom naslijeđu na bosanskohercegovačkom tlu aktivnu ulogu igraju bosančica i arebica. Ta dva pisma daju osoben pečat razvoju pisanih formi bosanskog jezika. Kad je riječ o književnom jeziku, na prvome mjestu vazda se postavlja pitanje njegove literarne tradicije. Jer svaki jezik kao kulturna tekovina naroda svoj autentični razvoj pokazuje u pisanim formama, kao sredstvo šireg sporazumijevanja i vid očuvanja kulturnoga kontinuiteta. Takav jezik mora ispunjavati dva osnovna uvjeta:
- da ima govornu, dijalekatsku podlogu;
- da ima pisanu, književnu tradiciju.
BOSANČICA
Bosanski jezik ima i jedno i drugo. Kad se radi o ovom drugom (o prvom smo već nešto rekli), bosančica je njegova specifičnost. Naziv bosančica govori i o historijskoj naslijeđenosti samog naziva bosanski jezik. Jer taj prvi naziv upućuje na grafiju, koja se kao takva upotrebljavala jedino u Bosni, sa svojim posebnostima u znakovnoj (slovnoj) prestilizaciji. Bosančica je adaptirana bosanska ćirilica koja se dugovremena upotrebljavala na dvorovima sandžakbega, imajući karakter pisma zvanične prepiske. To se pismo nazivalo i “begovo pismo”, ili “begovica”, a upotrebljavalo se ne samo u zvaničnom dopisivanju unutar vladajućih slojeva muslimanskoga društva, već i u privatnoj prepisci u tim slojevima, čuvajući slavenski jezički kontinuitet među muslimanskim stanovništvom.
Interesantno je da su i neki tekstovi na turskom jeziku pisani bosančicom, tj. bosanskom ćirilicom. Samom formom, tj . konkretnim grafijskim rješenjima, to pismo možda i nije toliko bitno za bošnjačko pisano naslijeđe, koliko je u vezi s njim bitno nešto drugo: bosanskom ćirilicom čuvala se veza sa iskonskom jezičkom pripadnošću. Kako su se npr. turcizmi prilagođavati osobinama jezika ili dijalekta u koji su primani (uobličujući svoje posebne, bosanske jezičke forme), tako je i ćirilica, kao grafijski manir, na bosanskom prostoru također pretrpjela znatne izmjene, tj. adaptacije.
A baš te izmjene govore o samosvojnosti cjelokupne kulturne historije Bosne.
U Bosni se nikad ništa nije naprosto primalo i preslikavalo. U Bosni se jeste primalo, ali u tome procesu primanja vazda se svemu tome davalo svoje. To što je primano uveliko je gubilo svoj pređašnji “dobosanski” lik, uobličujući se u nesumnjivu bosansku osobitost, uslovljeno dijalekatskim, a i literarnim procesima.
AREBICA
Pojava pisanja bosanskim jezikom, ali arapskim pismom karakteristična je za Bosnu i njezino naslijeđe. Otkud uopće takva pojava u Bosni i Hercegovini? Skupa sa primanjem islama širilo se i arapsko pismo, koje se intenzivno uči u vjerskim školama. Koliko god je bilo relativno lahko savladati tu grafiju, toliko je teško bilo ovladati arapskim jezikom. Čisto praktični razlozi uslovili su manir pisanja arapskim pismom na svome jeziku. To je bio svojevrstan iskaz osobene jezičke simbioze između grafije jednog jezika s drugim jezikom, sa njegovom govornom formom. Time se čuvala veza sa maternjim jezikom, a i sa arapskim pismom kao dominirajućim u islamskom svijetu. To je bio znak spontanog spoja između bazne kulture i one novije, koja je pustila duboke korijene u Bosni, najvećim dijelom prenošena islamom, tj. Kur’anom, kao temeljnim djelom islamske duhovnosti. Velik dio stanovništva u Bosni služio se arebicom, a manji dio arapskim jezikom, tako da se pismenost muslimanskog stanovništva većim dijelom odnosi na vladanje arapskom grafijom, ali ne i arapskim jezikom (u najboljem slučaju to je bilo znanje osnova toga jezika).
Bosanski jezik je kroz pisane forme arebice pokazivao i neke svoje osobitosti, uslovljene dijalekatskim a i literarnim procesima. Arapsko pismo u Bosni s vremena na vrijeme je u ponečemu mijenjano i adaptirano. Te njegove izmjene odvijale su se na dva plana; prva tendencija bila je jezički spontana, dešavala se u samoj praktičnoj jezičkoj upotrebi i odražavala organsku težnju bosanskih govora i pisanog jezika da se kroz arapsko pismo što bolje “izraze”, da budu komunikacijski i književnojezički efikasniji.
Drugi proces je organiziran, vanjezički. U historiji bosanske arebice zapamćene su mnoge pravopisne reforme toga pisma, počev od reformatora Omera Hume, pa sve do Džemaludina Čauševića. Takve reforme odražavale su drugu jednu pojavu, važniju i od samih tih reformi. To je pojava stalnoga, kontinuiranog razvoja bosanskoga pisanog jezika i težnja da se orijentalna grafija prilagodi domaćem jeziku.
Osporavanje bosanskog jezika kvazinaučnim argumentima, kad je riječ o naslijeđu bosančice i arebice, služilo se još jednom dodatnom metodom. Kad se god manipulira time kako bosanski jezik tobože ne postoji, tada se pažnja svjesno usmjerava samo na govorni bosanski jezik, a onaj pisani se prešutkuje. Tako bosančica i arebica bivaju zanemarene, ukoliko se ne manipulira bosanskom ćirilicom kao “dokazom” da se u Bosni oduvijek služilo – “srpskim jezikom”. A upravo ove dvije osobine potvrda su da na prostoru Bosne i Hercegovine postoji razvojni jezički tok koji nije ni “istočni” ni “zapadni”, već je – središnji. Taj razvojni tok odvija se prije svega unutar kulture Bošnjaka, odnosno u granicama samoga bosanskog jezika.
Kad se povede spor “postoji li neki jezik, ili ne postoji” (a takvi sporovi su naša balkanska specijalnost), kao po pravilu, namah se potežu laičke teze da se taj neki “izmišljeni” jezik ni po čemu ne razlikuje od drugog nekog “neizmišljenog” jezika, kakav je slučaj sa odnosom bosanskoga prema srpskom, odnosno hrvatskom. Pri tome se vazda pravi jedna tipična grješka: iz temelja se polazi od pogrješnih, naopako postavljenih pitanja, na što neminovno dolaze još netačniji odgovori. Nije stvar u tome koliko se ti naši jezici među sobom u govornoj upotrebi razlikuju već koliko se razlikuju u pisanim formama. A još je bitnije koliko se razvojni tokovi njihovih književnih jezika među sobom razlikuju. Tačnije, oni čak ne moraju ni u tom da se razlikuju. Suštinsko je pitanje jesu li ti jezici autentičan razvoj sam po sebi, bez obzira kakvi su rezultati tog razvoja; da li su drukčiji, ili nisu. Suština nije u rezultatu razvoja već u njegovim tokovima, samosvojnosti tog razvoja i njegovoj neprekinutosti. Jezik, dakle, nije rezultat, on je proces, a njegova suština je u svojstvima toga procesa, a ne u tačkama do kojih procesi dolaze.
Jezik je historijska tvorevina. Ništa u njegovoj historiji nije umrlo, samo se pretvorilo u drugu formu i tako ostavilo posljedice. Te posljedice nakon izvjesnog vremena postaju uzroci drugoj pojavi, odnosno posljedici. Problem je u tome što znanja o našoj kulturnoj prošlosti pate od fragmentarnosti i naše nespremnosti da shvatimo stvari same po sebi shvatljive. Je li takva nespremnost posljedica čovjekovih skromnih mogućnosti i da razumije društvo i historiju, ili je to opet neki naš neslavni balkanski specifikum?
Da jedan jezik ima samo tradiciju bosančice i arebice (da nema ništa drugo “svoje”), imao bi puno pravo da se zove jezikom i imenom koje mu historijski pripada. Jer bosančica je odlika pisane tradicije bosanskog jezika, a ne nekog drugog. Kao što je arebica pismo iz arapskog, a ne npr. iz kineskog (jer bi se tada zvala “kinezica”), odnosno pismo upotrebljavano na govornomc materijalu drugog jezika, u ovom slučaju bosanskog, a ne npr. srpskog ili hrvatskog.
